Podastirući konstrukt 'Sindroma otuđenja djeteta
od roditelja' (SOR), Gardner je prebrzo odustao od profesionalne strogosti
stručno uspostavljenih konstrukta i principa, i umjesto toga je predložio 'novi sindrom' koji je bio izvan uspostavljenih psiholoških konstrukata,
i koji je bio utemeljen na seriji pojedinačnih kliničkih pokazatelja. Iako je
Gardner bio u pravu kad je prepoznao karakterističnu konstelaciju kliničkih
karakteristika, odsustvo profesionalne i znanstvene discipline u konačnici je
potkopalo našu sposobnost postizanja rješenja obiteljske tragedije 'otuđenja
djeteta od roditelja.
Trebamo se vratiti temeljnoj definiciji onoga što
'otuđenje djeteta od roditelja' jest, i primijeniti potrebnu profesionalnu
disciplinu radi redefinicije interpersonalnih procesa povezanih s konstruktom
'otuđenja djeteta od roditelja' i to poptuno unutar standarda i uspostavljenih
psihologijskih konstrukta i principa. Zgradu gradimo tako da prvo sagradimo
temelj. Temelj osigurava stabilnost na koju se ostatak strukture može
oslanjati.
Gardner je sagradio temelj svoje teorije SOR-a na
živom pijesku pojedinačnih kliničkih pokazatelja koji nisu bili usidreni ni u
kakvim priznatim teorijskim principima ni konstruktima. Kad pokušamo teoriju o
SOR-u primijeniti da bismo postigli rješenja u kontekstu mentalnog zdravlja i
pravosuđa, pijesak pod našim nogama se pomiče i struktura se urušava.
Ne možemo postići rješenje dok ne uspostavimo
čvrste, točne i značajne teorijske temelje potrebne za definirinja konstruka
'otuđenja djeteta od roditelja' koji se u cjelosti oslanjaju na standardne i
uspostavjene psihologijske principe i konstrukte. Gradnju bilo koje strukture
započinjemo postavljajući temelje.
Model 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se
temelji na privrženosti uspostavlja potrebne teorijske temelje za konstrukt
'otuđenja djeteta od roditelja' na čvrstoj podlozi jasno uspostavljenih
psihologijskih principa i konstrukata, što nam onda omogućuje građenje
teorijskih temelja radi nalaženja dijagnostičkih i pravosudnih rješenja te
tretmana, potrebnih unutar sustava mentalnog zdravlja i pravosuđa.
Razine
analize
Konstrukt 'otuđenja djeteta od roditelja' može se
razumjeti na tri različite, a ipak povezane razine analize:
1) Razina obiteljskih sustava
2) Razina poremećaja ličnosti
3) Razina sustava privrženosti
Svaka od ovih razina oslanja se na postojeće
razine temeljne strukture. Razina analize obiteljskih sustava uspostavljena je
unutar dubljeg psihološkog konteksta razine mentalnog poremećaja, koji se
nastao na još dubljoj razini sustava privrženosti.
U svojoj srži, 'otuđenje djeteta od roditelja'
predstavlja trans-generacijski prijenos traume privrženosti iz djetinjstva
roditelja otuđitelja na postojeće obiteljske odnose i uključuje oživljavanje
traume odnosa koja se nalazi u 'unutarnjim radnim modelima' mreže privrženosti
roditelja otuđitelja.
Ovim trans-generacijskim prijenosom traume
privrženosti upravljaju osobine narcisoidnog i graničnog poremećaja ličnosti
koje predstavjaju mješavinu nesigurnog anksiozno-disorganiziranog obrasca
privrženosti roditelja otuđitelja.
Dakle, utjecaj karakteristika poremećaja ličnosti
narcisoidnog i graničnog poremećaja ličnosti roditelja otuđitelja stvara
primarni poriv za provedbu procesa otuđenja unutar neke obitelji.
Na površini, 'otuđenje djeteta od roditelja'
predstavlja izraz međugeneracijskog saveza između djeteta i
narcisoidnog/(graničnog) roditelja protiv drugog roditelja, ciljanog-odbačenog
roditelja, pri kojem narcisoidni/(granični) roditelj koristi dijete kao oružje da
bi nanio bol drugom roditelju zato što nije primjereno cijenio napuhanu
grandioznost narcisoidnog/(graničnog) roditelja, i zato što je brzopleto
napustio narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
"Ako drugi ne uspiju zadovoljiti 'potrebe'
narcisoidne osobe, uključujući i potrebu da je se smatra dobrom, ili da ne bude
izložena neugodi, tad ti drugi 'zaslužuju
biti kažnjeni'... Dok kažnjava drugu
osobu zbog svoje netolerantnosti ili osjećaja povlaštenosti, narcisoidna osoba
to vidi kao 'lekciju koju ta osoba treba
za vlastito dobro' (Beck, i sur., 2004., str. 252).
Da bismo zadržali jasnoću u složenoj dinamici
'otuđenja djeteta od roditelja' potrebno je razumjeti o kojoj razini analize
raspravljamo: o procesima unutar obiteljskog sustava, o procesima unutar poremećaja
ličnosti ili o procesima unutar sustava privrženosti, iako su sva tri povezana
i isprepletena.
Razina
1: Razina obiteljskih sustava
Ključni konstrukt razine obiteljskih sustava jest
triangulacija djeteta u sukob supružnika, putem međugeneracijskog saveza roditelj-dijete s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem, protiv drugog
roditelja.
Haley (1977.) međugeneracijski savez naziva
'perverzim trokutom' i daje sljedeću definiciju:
"Ljudi koji su u ovoj
triangulaciji, nisu vršnjaci, već jedno od njih pripada generaciji kojoj drugo
dvoje ne pripada... U procesu njihove
međusobne interakcije, osoba iz jedne generacije stvara savez s osobom druge
generacije, a protiv osobe iz svoje generacije. Pod
'savezom' se smatra proces zajedničke akcije koja je protiv treće osobe. Savez između navedene dvije osobe se poriče. To znači da postoje određena ponašanja koja
ukazuju na savez, ali koja će, kad ih se propituje, biti poricana kao savez... U osnovi je ta izopačena triangualcija ona u
kojoj je razgraničenje generacija poništeno na prikriveni način. Kad se ovo
opetovano događa, sustav je patološki.". (Haley,
1977., str.37)
Važno je naglasiti da definicija ovog konstrukta podrazumijeva da se 'savez između navedene dvije osobe poriče'. Zato je
potpuno besmisleno kad vještaci i terapeuti pitaju dijete da li 'odabrani'
roditelj koji je s djetetom u savezu na neki način utječe ili stvara djetetovo
neprijateljstvo i odbacivanje drugog roditelja.
Međugeneracijski savez se, PO DEFINICIJI, poriče.
Naravno da dijete kaže "ne". A 'odabrani' roditelj s kojim je
dijete u savezu podržava dijete u tom odbijanju, zauzimajući se za to da je to
u potpunosti odluka i izbor djeteta. ("Djetetu treba dopustiti da odluči
hoće li ili neće viđati drugog roditelja. Trebamo slušati dijete.")
"Savez između navedene dvije osobe se
poriče" (Haley, 1977.)
To što dijete poriče savez POTPUNO JE
SUKLADNO tomu da savez zaista postoji. Prisutnost međugeneracijskog
saveza roditelj-dijete mora se utvrditi pomoću kolateralnih dokaza koji
'ukazuju na savez', a ne pomoću izravnih dokaza. Priroda ovih kolateralnih
dokaza bit će opisana u tekstovima koji slijede.
Razina
2: Razina poremećaja ličnosti
Ispod poremećaja na razini obiteljskih sustava,
nalazi se psihopatologija dinamike narcisodine i granične ličnosti. Nemogućnost
obitelji da upravlja prijelazom iz strukture cjelovite u strukturu razvedene
obitelji, izravna je posljedice remetilačkih utjecaja izrazitih narcisoidnih i
graničnih osobina ličnosti roditelja otuđitelja na obiteljske odnose.
Poremećaji narcisoidne i granične ličnosti
predstavljaju vrlo ozbiljnu psihopatologiju koja može teško narušiti razvoj
djeteta i dinamiku odnosa unutar obitelji.
Na temelju mojeg stručnog znanja o razvoju
djeteta, terapiji djeteta i obitelji, i o ključnoj ulozi roditeljstva na zdrav
ili nezdrav razvoj djeteta, poredao bih najlošije moguće roditeljstvo kao:
1.
Seksualno
zlostavljanje/incest
2.
Roditeljstvo osobe
s narcisoidnim i graničnim poremećajem ličnosti
3.
Fizičko
zlostavljanje djeteta
4.
Obiteljsko nasilje
5.
Suicidalno/depresivno
roditeljstvo
Neki stručnjaci mogu tvrditi da je psihička
trauma zbog fizičkog zlostavljanja djeteta razvojno više problematična za
dijete nego posljedice narcisoidnog i graničnog roditeljstva, i potpuno
razumijem brigu u vezi s posljedicama fizičkog zlostavljanja djeteta na njegov
razvoj. Ali tvrdim da se psihička trauma od proživljenog fizičkog nasilja u
djetinjstvu može liječiti, dok učinci narcisoidnog i graničnog roditeljstva
narušavaju samu organizaciju strukture ličnosti, rezultirajući u potencijalno
teškim i doživotnim deformacijama osobnosti i međuljudskih odnosa.
Očito, svi gore navedeni oblici izopačenog
roditeljstva iznimno su loši i svi su iznimno pogubni za razvoj djeteta.
Redoslijed po kojem sam ih poredao samo ukazuje na to koliko je roditeljstvo
roditelja s narcisoidnim i graničnim poremećajem pogubno za razvoj djeteta.
'Otuđenje djeteta od roditelja' nije pitanje
roditeljske skrbi, ono je pitanje zaštite djeteta.
Distorzije obiteljskih procesa koje stvara
psihopatologija narcisoidnog/(graničnog) roditelja manifestacije su različitih
karakteristika roditeljske psihopatologije. Jedna od ključnih karakteristika
koja je poriv za dinamiku otuđenja jest karakterološka nemogućnost
narcisoidnog/(graničnog) roditelja da doživi i proradi tugu. Prema Kernberg-u (1975.):
"Oni su [osobe s narcisoidnim poremećajem
osobnosti] posebno lišeni istinskih osjećaja tuge i žalovanja; njihova
nesposobnost proživljavanja depresivnih reakcija jest osnovna karakteristika
njihove osobnosti. Kad ih drugi ljudi napuste ili razočaraju, oni mogu pokazati
nešto što na površini izgleda kao depresija, no daljim promatranjem prepoznaje
se ljutnja i zamjeranje te jaka želja za
osvetom, a ne stvarna tuga zbog
gubitka osobe koju su cijenili." (str. 229)
Razvod i gubitak cjelovite obiteljske strukture
stvara doživljaj tuge i gubitka za sve uključene. Za narcisoidnog/(graničnog)
roditelja, doživljaj tuge i žalosti pri gubitku cjelovite obitelji, pretvara se
u 'ljutnju i zamjeranje te jaku želju za
osvetom'.
Putem patogenog roditeljskog utjecaja
narcisoidnog/(graničnog) roditelja, dijete se uvodi u slično tumačenje
djetetove vlastite tuge i žalosti zbog gubitka cjelovite obitelji kao u 'ljutnju i zamjeranje te jaku želju za osvetom' koji su usmjereni prema ciljanom roditelju. Taj
osjećaj prema ciljanom roditelju zamjenjuje autentični osjećaj stvarne tuge
zbog gubitka osobe koju je dijete cijenilo.
Autentično dijete nije ljutito i ne zamjera. Autentično je dijete
tužno.
U srži djetetova doživljaja jest krivo shvaćen i krivo protumačen odgovor na bol,
koji uključuje duboku, duboku tugu, koja je inicijalno rezultat gubitka
cjelovite obitelji, ali se kasnije pojačava zbog gubitka afektivnog odnosa s
voljenim, a sad odbačenim, ciljanim roditeljem.
Djetetovo krivo tumačenje autentičnog doživaljaja
duboke tuge (tj. žalosti) u kontekstu gubitka cjelovite obitelji i gubitka
afektivnog odnosa s ciljanim roditeljem, stvaraju i održavaju iskrivljeni
roditeljski postupci narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Razina
3: Razina sustava privrženosti
Osnovna odlika na razini sustava privrženosti
jest, ponovno proživljanje, unutar postojećih obiteljskih odnosa, traume
privrženosti sadržane u 'unutarnjim radnim modelima' sustava privrženosti
roditelja otuđitelja.
Sustav privrženosti posreduje i pri stvaranju i
pri gubitku emocionalnih odnosa.
Doživljaj gubitka koji je povezan s razvodom,
aktivirao je sustav privrženosti roditelja otuđitelja da bi taj susrav
posredovao u doživljaju gubitka. Aktivacija sustava privrženosti u roditelja
otuđitelja nastaje zbog traume mreže odnosa u 'unutarnjim radnim modelima'
sustava privrženosti roditelja otuđitelja (to je ta sržna trauma koja je dovela
do formiranja narcisodinih i graničnih crta ličnosti).
Tako, nakon razvoda, dva skupa mreže privrženosti
postaju istodobno aktivirana u sustavu privrženosti roditelja otuđitelja, jedan
koji predstavlja sadašnje članove obitelji, i jedan koji je ugrađen u unutarnje
radne modele sustava privrženosti roditelja otuđitelja, koji predstavlja
obrasce očekivanja privrženosti koji su se formirali u djetinjstvu.
Privrženost u unutarnjim radnim modelima sustava
privrženosti roditelja otuđitelja predstavljaju se prema obrascu:
·
Dijete žrtva
·
Abuzivni roditelj
·
Protektivni
roditelj
Istodobna aktivacija dvije skupine
reprezentacijskih mreža, jedna iz prošlih obrazaca traume, i jedna koja
obuhvaća današnje članove obitelji, stvara psihološku fuziju, ili
ekvivalentnost između ove dvije skupine aktiviranih mreža privrženosti.
Zato u umu roditelja otuđitelja dijete
predstavlja 'Dijete žrtvu' unutarnjih radnih modela privrženosti, drugi
roditelj odgovara predstavi 'Abuzivnog
roditelja' u unutarnjim radnim
modelima sustava privrženosti, a ulogu poželjnog idealnog 'Protektivnog roditelja' prisvaja za sebe narcisoidni/(granični) roditelj
otuđitelj.
Sad su svi likovi za ponovni prikaz traume
privrženosti na mjestu. Sve što preostaje jest inducirati dijete u početak
igranja oživljene predstave prihvaćajući ulogu 'Djeteta žrtve'.
Obično se misli da roditelj otuđitelj inducira
djetetovo odbacivanje ciljanog roditelja 'ocrnjivanjem' i pričanjem o tomu kako
je drugi roditelj loš. Iako se i to događa, to nije ona komunikacijska sila
koja inducira djetetovo odbacivanje drugog roditelja.
Ključna odlika iniciranja oživljene igre narativa
traume NIJE definiranje ciljanog roditelja kao 'Abuzivnog roditelja', već je to
rad na djetetovu prihvaćanju uloge 'Djeteta žrtve'. Ključno je da ovo
razumijemo.
Ključna odlika provedbe procesa otuđenja jest
induciranje djeteta u prihvaćanje uloge 'Djeteta žrtve' drugog roditelja.
Razlog je taj što, kad dijete jednom prihvati
ulogu 'Djeteta žrtve', to odmah definira ciljanog roditelja kao 'Abuzivnog
roditelja', i uloga djeteta kao žrtve također odmah omogućuje
narcisoidnom/(graničnom) roditelju otuđitelju da preuzme (i jasno je pred
drugima odigra) željenu ulogu idealnog i svog krasnog 'Protektivnog roditelja'.
Ključna definirajuća odlika u provođenju procesa
otuđenja nije ta da je ciljani roditelj abuzivan, već ta da je dijete žrtva.
Fokus otuđenja inducira u djeteta lažno uvjerenje da je ono 'žrtva'
'abuzivnih' roditeljskih postupaka ciljanog roditelja, što se onda koristi kao
opravdanje djetetova stava neprijateljskog odbijanja ciljanog roditelja, jer
ciljani roditelj 'zaslužuje kaznu' za svoje 'abuzivno' roditeljstvo.
Ovo predstavlja osnovnu odliku oživljavanja
traume, da ciljani roditelj 'zaslužuje
biti kažnjen' zbog 'abuzivnog'
roditeljstva prema djetetu (to je toliko ključno za ovu dinamiku da bi gotovo i
samo moglo poslužiti za dijagnosticiranje).
"Ako drugi ne uspiju zadovoljiti 'potrebe'
narcisoidne osobe, uključujući i potrebu da se prikaže dobrom, ili bude
izložena neugodi, tad ti drugi 'zaslužuju
biti kažnjeni' (Beck,
i sur., 2004., str. 252).
Ništa od ove oživljene priče nije istinito.
Ciljani roditelj nije abuzivan, dijete nije žrtva, a narcisoidni/(granični)
roditelj nije sav krasan protektivni roditelj. No, istina za
narcisoidnog/(graničnog) roditelja u agoniji patologije, nije relevantna za
razmatranje.
"Zbog njihove pretjerane uporabe mehanizama
fantazije, skloni su događaje krivo tumačiti i konstruirati deluzijska uvjerenja.
Kako nisu voljne prihvatiti ograničenja svoje neovisnosti i nisu u stanju
prihvatiti stajališta drugih, narcisoidne se osobe mogu izolirati od
korektivnih učinaka mišljenja svoje okoline. Sami, oni mogu promišljati i tkati svoja uvjerenja u mrežu nestvarnih i potpuno
krivih sumnjičenja." (Millon, 2011, str. 407)
Oživljavanje priče traume zarobljava psihološko
stanje i funkcioniranje narcisoidnog/(graničnog) roditelja. U umu narcisoidnog/(graničnog)
roditelja, oživljena je priča apsolutna istina, i ne postoji ta količina dokaza
za suprotno koja može narcisoidnog/(graničnog) roditelja uvjeriti da
konstruirani tijek oživljene prije nije istinit.
U psihopatologiji narcisoidnog/(graničnog)
roditelja dijete je žrtva abuzivnog roditeljstva drugog roditelja tako da je u
očajničkoj potrebi za protektivnim roditeljstvom sveg krasnog
narcisoidnog/(graničnog) roditelja koji 'dijete žrtvu' spašava od 'abuzivnog
roditelja'. U umu narcisoidnog/(graničnog) roditelja to je istina.
Ali je ta priča lažna, rođena iz psihopatologije
narcisoidne/(granične) osobnosti, oživljene priče traume iz djetinjstva s
konstruiranih likovima i konstruiranom 'istinom'.
A dijete se može inducirati u prihvaćanje uloge 'Djeteta
žrtve' zato što dijete ima autentični doživljaj tuge i žalosti koji je izazvan
prisutnošću ciljanog roditelja, što dijete, pod utjecajem poremećenog utjecaja
narcisoidnog/(graničnog) roditelja krivo tumači kao 'dokaz abuzivnog'
roditeljstva ciljanog roditelja.
Nešto je u vezi s bivanjem s ciljanim roditeljem
bolno (tj. dijete osjeća autentičnu tugu i žalost zbog gubitka odnosa afektivne
povezanosti s tim roditeljem).
Mora biti da ciljani roditelj čini nešto zbog
čega ja osjećam bol (ne, ne čini, bol je normalna tuga koja je rezultat
neispunjenog poriva za privrženim povezivanjem).
Roditelj otuđitelj mora da je u pravu, nešto što
ciljani roditelj čini jest 'abuzivno', i to je ono zbog čega osjećam bol (ne,
bol je samo tuga zbog neispunjenog poriva za privrženim povezivanjem s
voljenim-ali-odbačenim ciljanim roditeljem).
Kad terapeut ili dječji zastupnik povjeruju u
konstruiranu lažnu priču oživljenog narativa, oni bivaju kooptirani u savez s
teškom psihopatologijom na ogromnu štetu djetetova zdravog razvoja, odbacujući
svoje profesionalne odgovornosti prema djetetu.
Zaprepašten sam razinom stručnih nekompetencija i
neznanja u dijagnosticiranju i tretmanu obiteljskih procesa. Iako složeni, svi
su aspekti ove dinamike u cjelosti unutar standarda i prihvaćenih domena
stručnog znanja, principa i konstrukata, i trebali bi biti očekivane domene
profesionalnih kompetencija pri dijagnosticiranju i tretmanu ove 'specijalne populacije' djece i obiteljskih procesa.
·
Konstrukti
triangulacije i međugeneracijskog saveza roditelj-dijete, jesu standardni i
uspostavljeni profesionalni konstrukti koji bi trebali predstavljati očekivane
kliničke kompetencije pri dijagnosticiranju i tretmanu obiteljske dinamike,
osobito u situaciji visoko konfliktnog razvoda.
·
Narcisoidne i granične
crte ličnosti jesu uspostavljeni i prihvaćeni profesionalni konstrukti
definirani u DSM dijagnostičkom sustavu i kao takvi bi trebali biti unutar
domena profesionalnih kompetencija svih stručnjaka mentalnog zdravlja, posebice
pri dijagnosticiranju ili tretmanu potencijalne zamjene uloga u odnosu
roditelj-dijete u situaciji visoko konfliktnog razvoda.
·
Priroda i funkcioniranje sustava
privrženosti jest uspostavljen psihologijski konstrukt s opsežnom empirijskom
podlogom u znanstvenoj literaturi, i trebala bi biti očekivana domena
profesionalnih kompetencija svih stručnjaka mentalnog zdravlja pri
dijagnosticiranju i tretmanu obiteljskih procesa, uključujući i izostanak
djetetovih poriva za privrženim povezivanjem s roditeljem.
Ni osobno ni profesionalno, smatram da nema
apsolutno nikakvog razloga zašto bi stručnjak mentalnog zdravlja
propustio dijagnosticirati težinu uključene psihopatologije, dok su posljedice
profesionalnih propusta toliko pogubne za razvoj djeteta, da me ozbiljno
profesionalno zabrinjavaju stručne kompetencije svakog stručnjaka mentalnog
zdravlja koji propusti postaviti dijagnozu.
Ako ne znate što radite, ne biste trebali raditi
s ovom 'specijalnom populacijom' djece i obiteljskih procesa.
Reference:
Beck, A.T., Freeman, A., Davis, D.D., &
Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd edition).
New York: Guilford.
Haley, J. (1977). Toward a theory of pathological
systems. In P. Watzlawick & J. Weakland (Eds.), The interactional view (pp.
31-48). New York: Norton.
Kernberg, O.F. (1975). Borderline conditions and
pathological narcissism.. New York: Aronson.
Millon. T. (2011). Disorders
of personality: introducing a DSM/ICD spectrum from normal to abnormal. Hoboken:
Wiley.
___________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/07/20/three-levels-of-analysis/
Nema komentara:
Objavi komentar