petak, 8. travnja 2016.

Gardnerov model SOR i potreba za promjenom predloška

Konstrukt Sindroma otuđenja od roditelja (SOR) prvi je iznio Richard Gardner 1980-tih. Njegovu radu i uvidu treba se diviti. Prepoznao je kliničku pojavu induciranog djetetovog odbacivanja normalnog roditelja, uzrokovanog iskrivljenim roditeljskim postupcima "odabranog" roditelja koji je u savezu s djetetom. Međutim je Gardner prebrzo napustio uspostavljene psihološke principe i kontrukte u svojem prijedlogu novoga "sindroma" kojeg se može ustanoviti s pomoću skupa pojedinačnih kliničkih znakova. Napuštajući strogi okvir koji postavlja stručna praksa temeljem znanstveno uspostavljenih psiholoških principa i konstrukata, Gardner je propustio prikladno uspostaviti teorijske osnove ovih pojedinačnih kliničkih uvida, a ciljani roditelji i njihova djeca plaćaju cijenu ovog njegovog propusta svih ovih 30 godina, od uvođenja SOR modela.
Gardnerov nedostatak potrebne profesionalne discipline u formuliranju teorije SOR-a, rezultirao je desetljećima unutarnjih prijepora unutar psihološke struke, koji su podijelili stavove struke i spriječili formuliranje rješenja za ovu realnu kliničku pojavu. Kao posljedica Gardnerova nedostatka profesionalne discipline, psihološka je struka "podijeljena" kad se radi o rješavanju problema "otuđenja od roditelja". Da bi se riješio problem "otuđenja od roditelja", nužno je riješiti taj nedostatak unutar psihološke struke.
Marsha Linehan, jedna od vodećih stručnjakinja za granični poremećaj osobnosti, opisuje pojavu pod nazivom "podjeljenost osoblja" (engl. "staff splitting") koja je poznata svim kliničkim psiholozima koji rade s graničnim pacijentima. Podijeljenost osoblja jest proces unutar tima stručnjaka koji je paralelan splitting dinamici graničnog pacijenta, pri čemu se polarizirani aspekti u vezi sa s graničnim pacijentom razvijaju i unutar tima stručnjaka. To je gotovo aksiom u kliničkoj psihologiji, kad dođe do rasprava i prijepirki unutar terapijskog tima, a u vezi s procjenom karakteristika ličnosti pojedinog graničnog pacijenta.
"'Podijeljenost osoblja', kao što je prije spomenuto, jest pojava o kojoj se puno raspravlja, a pri kojoj se stručnjaci koji liječe graničnog pacijenta raspravljaju i prepiru u vezi s pacijentom, s planom liječenja, ili u vezi s ponašanjem ostalih stručnjaka s pacijentom... prijepirke među osobljem i razlike u gledištima koje se tradicionalno povezuju s podijeljenošću osoblja, smatraju se problemom radi neuspjeha u sintezi međuljudskih procesa među osobljem, a ne problemom pacijenta... Nesuglasice terapeuta u vezi s pacijentom smatraju sa potencijalno jednako vrijednim stajalištima unutar dijalektičkog procesa. Zato početna točka za dijalog, jest uvid da je nastao polaritet, skupa s implicitnom (ako ne i eksplicitnom) pretpostavkom da će rješenje zahtijevati rad u smjeru sinteze." (Linehan, 1993, p. 432)
Dinamika "otuđenja djeteta od roditelja" izranja iz procesa narcisoidnog i graničnog poremećaja osobnosti "odabranog" roditelja koji je s djetetom u savezu, i ne iznenađuje da slična pojava "podijeljenosti osoblja" nastaje i u odnosu na konstrukt "otuđenja od roditelja" gdje su na suprotnim stranama oni koji podržavaju konstrukt SOR-a i oni koji ga osporavaju. Ono što iznenađuje jest da nitko od stručnjaka mentalnog zdravlja nije prepoznao manifestaciju "podjele osoblja" u podijeljenom stručnom odgovoru na SOR, posebice zato što je dinamika splittinga tako jako izražena u kliničkoj slici djeteta.
U svakom slučaju, već je odavno trebalo stati na kraj podjelama unutar psihološko struke, a jasno vidljiva tragedija "otuđenja djeteta od roditelja" zahtijeva da se struka mentalnog zdravlja ujedini u zajedničkim naporima razvijanja točnog modela kliničke pojave povezane s "otuđenjem djeteta od roditelja". Slijedeći Marshu Linehan, struka mentalnog zdravlja treba prepoznati da obje strane u raspravi predstavljaju "jednako vrijedne polove dijalektike" i da zahtijevaju sintezu.
Oni koji zagovaraju SOR konstrukt u pravu su pri utvrđivanju ovog kliničkog problema od ogromne važnosti, a koji uključuje prekid djetetova odnosa s normalnim roditeljem, induciran ekstremno iskrivljenim roditeljskim postupanjem "odbaranog" roditelja s kojim je dijete u savezu. Kritičari SOR konstrukta također su u pravu u svojoj tvrdnji da SOR modelu nedostaju znanstveni temelji koji su potrebni za profesionalni konstrukt. Oboje predstavljaju "jednako vrijedne polove dijalektike".
Podjela unutar struke mentalnog zdravlja traje predugo na tragičnu štetu previše obitelji i djece. Vrijeme je da se prevaziđu podjele i stvori sinteza ove debate. Klinička pojava koja sadrži inducirani prekid djeteta s normalnim roditeljem, prouzročen iskrivnjem roditeljskim postupanjima "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, KAO I priroda ovog kliničkog procesa, zahtijevaju opis unutar uspostavljenih i znanstveno potvrđenih psiholoških konstrukta i principa.
Model "otuđenja djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti postiže ovu sintezu i može poslužiti tomu da se prekine podjele među stručnjacima mentalnog zdravlja, tako da mogu nastupati jedinstveno kad se radi o kliničkoj pojavi koju se opisuje kao "otuđenje djeteta od roditelja". "Otuđenje djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti definira dinamiku sadržanu u "otuđenju djeteta od roditelja" kroz više razina integrirane analize: 1) razina obiteljskih sustava, 2) razina poremećaja ličnosti i 3) razina sustava privrženosti.
Psihopatologija koja je tu na djelu jest složena, ali je moguće u nju prodrijeti. Ona vodi do skupine jasnih dijagnostičkih pokazatelja koji su čvrsto uspostavljeni unutar znanstveno utvrđenih psiholoških konstrukata. Osim toga model "otuđenja djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti uspostavlja jasne domene stručnog znanja koje definiraju profesionalno kompetentne "standarde postupanja" pri dijagnosticiranju i tretmanu ove "specijalne populacije" djece i obitelji. Nedostatak potrebnog stručnog znanja, edukacije i ekspertize u teoriji privrženosti, procesima poremećaja ličnosti (posebice dinamike narcisoidne i granične osobnosti i njihovim karakterističnim dekompenzacijama kad su pod stresom), i u konstruktima obiteljskih sustava (posebice u vezi s triangulacijom djeteta u sukob roditelja putem kros-generacijskog saveza roditelj-dijete, a protiv drugog roditelja), što je potrebno za vrijednu stručnu dijagnozu i tretman ove "specijalne" populacije djece i obitelji, može predstavljati praksu koja krši okvire standarda profesionalnih kompetencija.
Model "otuđenja djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti također uspostavlja jasne parametre tretmana koji se temelje na bitnom razumijevanju sadržanih psihičkih procesa, što kao prvi korak zahtijeva izdvajanje djeteta od patogenog roditeljstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja tijekom aktivne faze tretmana i oporavka djeteta. Potreba za protektivnim izdvajanjem djeteta nameće se iz dva razloga: 1) radi zaštite djeteta od stalne izloženosti zlostavljanju povezanom s patogenim roditeljstvom narcisoidnog/(graničnog) roditelja i 2) radi prevencije psihološke štete za dijete tijekom aktivne faze tretmana kad bi dijete bilo pretvoreno u "psihičko bojno polje" daljnjeg aktivnog otpora narcisoidnog/(graničnog) roditelja prema ciljevima terapije, i radi zaštite djeteta od trajnih motiviranih napora narcisoidnog/(graničnog roditelja) da zadrži stanje djetetovih simptoma dok terapija istodobno nastoji riješiti simptome koje dijete pokazuje.
Kad SVI stručnjaci mentalnog zdravlja koji pružaju usluge dijagnostike i tretmana, budu imali istu razinu razumijevanja i stručnih kompetencija u vezi s pouzdanom dijagnozom i učinkovitim tretmanom "otuđenja djeteta od roditelja", tad će struka mentalnog zdravlja moći jedinstveno nastupati na Sudu kad se radi o prirodi "otuđenja djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti i o potrebama tretmana djeteta. Ciljani roditelji neće više trebati dokazivati "otuđenje djeteta od roditelja" na sudu. Umjesto toga, Sud će se oslanjati na stručnjake mentalnog zdravlja zato što će SVI kompetentni stručnjaci mentalnog zdravlja u jednakim okolnostima biti u stanju na pouzdan način doći do upravo identične dijagnoze koja se odnosi na prisutnost ili odsutnost "otuđenja djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti. To će Sudu omogućiti da se može osloniti na jasne i jednoznačne preporuke stručnjaka mentalnog zdravlja.
Schizophrenia se ne treba dokazivati na Sudu, bipolarni poremećaj se ne treba dokazivati na Sudu; ADHD se ne treba dokazivati na Sudu, zato što za sve ove psihičke procese struka mentalnog zdralja govori jedinstvenim glasom. Model "otuđenja djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti omogućuje struci mentalnog zdravlja da u vezi s postavljanjem dijagnoze i tretmanom ove "specijalne populacije" djece i obitelji progovori jedinstvenim glasom.
Pravosudni je sustav krivo mjesto za postavljanje dijagnoze i rješavanja psihičkih i obiteljskih problema, jednako kako je soba za terapiju krivo mjesto za rješavanje pitanja poštovanja ugovora i kaznenih djela. Dovođenjem struke mentalnog zdravlja do jedinstvenog glasa, model "otuđenja djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti omogućuje dijagnosticiranje i rješavanje iskrivljenih obiteljskih procesa povezanih s "otuđenjem djeteta od roditelja" i vraćanje problema na pravo mjesto – stručnjacima mentalnog zdravlja, umjesto da dijagnozu i prirodu psihopatologije utvrđuje pravosudni sustav.
Gardnerov model SOR-a poslužio je mnogočemu vrijednom. Pomogao je uočiti postojanje "otuđenja djeteta od roditelja" i javnu, kao i svijest struke o tome problemu, i dajući toj psihopatologiji ima konstrukta – SOR, do izvjesne je razine utješio mnoge ciljane roditelje koji su patili od tragičnog gubitka svoje djece kao posljedice psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditeljstva drugog roditelja, koja je teško naštetila razvoju djece.
Međutim, uspostavljajući novi "sindrom" pojedinačnih kliničkih pokazatelja, Gardner je prebrzo odustao od profesionalne strogosti koju zahtijeva stručna praksa. Umjesto da sagradi svoje teorijske temelje na čvrstoj podlozi uspostavljenih i znanstveno dokazanih psiholoških konstrukta i principa, Gardner je sagradio model SOR-a na živom pijesku pojedinačnih kliničkih pokazatelja. Zato se, kad se tim modelom služimo da bismo postigli rješenja, pijesak pod našim nogama pomiče i struktura se urušava. Tijekom 30 godina od uvođenja modela SOR, Gardnerov model nije uspio pružiti rješenje za "otuđenje djeteta od roditelja" za brojne roditelje koji nastavljaju gubiti svoju djecu zbog psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Gardnerov SOR model je neuspješan obrazac.
On je neuspješan teorijski obrazac. On je neuspješan dijagnostički obrazac. On je neuspješan pravosudni obrazac. On je neuspješan obrazac liječenja. Nije uspio u pružanju rješenja. Trebamo obrasce promjene.
Model "otuđenja djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti predstavlja obrazac pomaka prema znanstvenom modelu koji se u cjelosti temelji na standardima i uspostavljenim psihološkim principima i konstruktima.
Model "otuđenja djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti može prekinuti podjelu unutar struke mentalnog zdravlja i ujediniti je u jedinstven glas zato što se u cjelosti temelji na prihvaćenim standardima i uspostavljenim psihološkim principima i konstruktima.
Model "otuđenja djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti uspostavlja jasne domene stručnog znanja i ekspertize u uspostavljenim psihološkim principima i konstruktima koji su nužni da bi se definirali profesionalni standardi i praksa za SVE stručnjake mentalnog zdravlja koji dijagnosticiraju i pružaju tretman ovoj "specijalnoj populaciji" djece i obitelji.
Model "otuđenja djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti izuzima rješenje za "otuđenje djeteta od roditelja" od pravosuđa i vraća ga u sustav mentalnog zdravlja, gdje dijagnosticiranje i tretman psihičkih problema i spada.
Model "otuđenja djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti može ciljanim roditeljima i njihovoj djeci pružiti stvarno rješenje.
Reference:
Linehan, M. M. (1993). Cognitive-behavioral treatment of borderline personality disorder. New York, NY: Guilford
____________________________

Nema komentara:

Objavi komentar