Konstrukt Sindroma otuđenja od roditelja (SOR) prvi
je iznio Richard Gardner 1980-tih. Njegovu radu i uvidu treba se diviti.
Prepoznao je kliničku pojavu induciranog djetetovog odbacivanja normalnog
roditelja, uzrokovanog iskrivljenim roditeljskim postupcima
"odabranog" roditelja koji je u savezu s djetetom. Međutim je Gardner
prebrzo napustio uspostavljene psihološke principe i kontrukte u svojem
prijedlogu novoga "sindroma" kojeg se može ustanoviti s pomoću skupa
pojedinačnih kliničkih znakova. Napuštajući strogi okvir koji postavlja stručna
praksa temeljem znanstveno uspostavljenih psiholoških principa i konstrukata,
Gardner je propustio prikladno uspostaviti teorijske osnove ovih pojedinačnih
kliničkih uvida, a ciljani roditelji i njihova djeca plaćaju cijenu ovog
njegovog propusta svih ovih 30 godina, od uvođenja SOR modela.
Gardnerov nedostatak potrebne profesionalne
discipline u formuliranju teorije SOR-a, rezultirao je desetljećima unutarnjih
prijepora unutar psihološke struke, koji su podijelili stavove struke i
spriječili formuliranje rješenja za ovu realnu kliničku pojavu. Kao posljedica
Gardnerova nedostatka profesionalne discipline, psihološka je struka
"podijeljena" kad se radi o rješavanju problema "otuđenja od
roditelja". Da bi se riješio problem "otuđenja od roditelja",
nužno je riješiti taj nedostatak unutar psihološke struke.
Marsha Linehan, jedna od vodećih stručnjakinja za
granični poremećaj osobnosti, opisuje pojavu pod nazivom "podjeljenost
osoblja" (engl. "staff splitting") koja je poznata svim
kliničkim psiholozima koji rade s graničnim pacijentima. Podijeljenost osoblja
jest proces unutar tima stručnjaka koji je paralelan splitting dinamici
graničnog pacijenta, pri čemu se polarizirani aspekti u vezi sa s graničnim
pacijentom razvijaju i unutar tima stručnjaka. To je gotovo aksiom u kliničkoj
psihologiji, kad dođe do rasprava i prijepirki unutar terapijskog tima, a u
vezi s procjenom karakteristika ličnosti pojedinog graničnog pacijenta.
"'Podijeljenost osoblja', kao što je prije
spomenuto, jest pojava o kojoj se puno raspravlja, a pri kojoj se stručnjaci
koji liječe graničnog pacijenta raspravljaju i prepiru u vezi s pacijentom, s
planom liječenja, ili u vezi s ponašanjem ostalih stručnjaka s pacijentom...
prijepirke među osobljem i razlike u gledištima koje se tradicionalno povezuju
s podijeljenošću osoblja, smatraju se problemom radi neuspjeha u sintezi
međuljudskih procesa među osobljem, a ne problemom pacijenta... Nesuglasice
terapeuta u vezi s pacijentom smatraju sa potencijalno jednako vrijednim
stajalištima unutar dijalektičkog procesa. Zato početna točka za dijalog, jest
uvid da je nastao polaritet, skupa s implicitnom (ako ne i eksplicitnom)
pretpostavkom da će rješenje zahtijevati rad u smjeru sinteze." (Linehan,
1993, p. 432)
Dinamika "otuđenja djeteta od roditelja"
izranja iz procesa narcisoidnog i graničnog poremećaja osobnosti
"odabranog" roditelja koji je s djetetom u savezu, i ne iznenađuje da
slična pojava "podijeljenosti osoblja" nastaje i u odnosu na
konstrukt "otuđenja od roditelja" gdje su na suprotnim stranama oni
koji podržavaju konstrukt SOR-a i oni koji ga osporavaju. Ono što iznenađuje
jest da nitko od stručnjaka mentalnog zdravlja nije prepoznao manifestaciju
"podjele osoblja" u podijeljenom stručnom odgovoru na SOR, posebice
zato što je dinamika splittinga tako jako izražena u kliničkoj slici djeteta.
U svakom slučaju, već je odavno trebalo stati na
kraj podjelama unutar psihološko struke, a jasno vidljiva tragedija
"otuđenja djeteta od roditelja" zahtijeva da se struka mentalnog
zdravlja ujedini u zajedničkim naporima razvijanja točnog modela kliničke
pojave povezane s "otuđenjem djeteta od roditelja". Slijedeći Marshu
Linehan, struka mentalnog zdravlja treba prepoznati da obje strane u raspravi
predstavljaju "jednako vrijedne polove dijalektike" i da zahtijevaju
sintezu.
Oni koji zagovaraju SOR konstrukt u pravu su pri
utvrđivanju ovog kliničkog problema od ogromne važnosti, a koji uključuje
prekid djetetova odnosa s normalnim roditeljem, induciran ekstremno
iskrivljenim roditeljskim postupanjem "odbaranog" roditelja s kojim
je dijete u savezu. Kritičari SOR konstrukta također su u pravu u svojoj
tvrdnji da SOR modelu nedostaju znanstveni temelji koji su potrebni za
profesionalni konstrukt. Oboje predstavljaju "jednako vrijedne polove
dijalektike".
Podjela unutar struke mentalnog zdravlja traje
predugo na tragičnu štetu previše obitelji i djece. Vrijeme je da se prevaziđu
podjele i stvori sinteza ove debate. Klinička pojava koja sadrži inducirani
prekid djeteta s normalnim roditeljem, prouzročen iskrivnjem roditeljskim postupanjima
"odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, KAO I priroda
ovog kliničkog procesa, zahtijevaju opis unutar uspostavljenih i znanstveno
potvrđenih psiholoških konstrukta i principa.
Model "otuđenja djeteta od roditelja"
koje se temelji na privrženosti postiže ovu sintezu i može poslužiti tomu da se
prekine podjele među stručnjacima mentalnog zdravlja, tako da mogu nastupati
jedinstveno kad se radi o kliničkoj pojavi koju se opisuje kao "otuđenje
djeteta od roditelja". "Otuđenje djeteta od roditelja" koje se
temelji na privrženosti definira dinamiku sadržanu u "otuđenju djeteta od
roditelja" kroz više razina integrirane analize: 1) razina obiteljskih
sustava, 2) razina poremećaja ličnosti i 3) razina sustava privrženosti.
Psihopatologija koja je tu na djelu jest složena,
ali je moguće u nju prodrijeti. Ona vodi do skupine jasnih dijagnostičkih
pokazatelja koji su čvrsto uspostavljeni unutar znanstveno utvrđenih
psiholoških konstrukata. Osim toga model "otuđenja djeteta od
roditelja" koje se temelji na privrženosti uspostavlja jasne domene
stručnog znanja koje definiraju profesionalno kompetentne "standarde
postupanja" pri dijagnosticiranju i tretmanu ove "specijalne
populacije" djece i obitelji. Nedostatak potrebnog stručnog znanja,
edukacije i ekspertize u teoriji privrženosti, procesima poremećaja ličnosti
(posebice dinamike narcisoidne i granične osobnosti i njihovim karakterističnim
dekompenzacijama kad su pod stresom), i u konstruktima obiteljskih sustava
(posebice u vezi s triangulacijom djeteta u sukob roditelja putem
kros-generacijskog saveza roditelj-dijete, a protiv drugog roditelja), što je
potrebno za vrijednu stručnu dijagnozu i tretman ove "specijalne"
populacije djece i obitelji, može predstavljati praksu koja krši okvire
standarda profesionalnih kompetencija.
Model "otuđenja djeteta od roditelja"
koje se temelji na privrženosti također uspostavlja jasne parametre tretmana
koji se temelje na bitnom razumijevanju sadržanih psihičkih procesa, što kao
prvi korak zahtijeva izdvajanje djeteta od patogenog roditeljstva
narcisoidnog/(graničnog) roditelja tijekom aktivne faze tretmana i oporavka
djeteta. Potreba za protektivnim izdvajanjem djeteta nameće se iz dva razloga:
1) radi zaštite djeteta od stalne izloženosti zlostavljanju povezanom s
patogenim roditeljstvom narcisoidnog/(graničnog) roditelja i 2) radi prevencije
psihološke štete za dijete tijekom aktivne faze tretmana kad bi dijete bilo
pretvoreno u "psihičko bojno polje" daljnjeg aktivnog otpora
narcisoidnog/(graničnog) roditelja prema ciljevima terapije, i radi zaštite
djeteta od trajnih motiviranih napora narcisoidnog/(graničnog roditelja) da
zadrži stanje djetetovih simptoma dok terapija istodobno nastoji riješiti
simptome koje dijete pokazuje.
Kad SVI stručnjaci mentalnog zdravlja koji pružaju
usluge dijagnostike i tretmana, budu imali istu razinu razumijevanja i stručnih
kompetencija u vezi s pouzdanom dijagnozom i učinkovitim tretmanom
"otuđenja djeteta od roditelja", tad će struka mentalnog zdravlja
moći jedinstveno nastupati na Sudu kad se radi o prirodi "otuđenja djeteta
od roditelja" koje se temelji na privrženosti i o potrebama tretmana
djeteta. Ciljani roditelji neće više trebati dokazivati "otuđenje djeteta
od roditelja" na sudu. Umjesto toga, Sud će se oslanjati na stručnjake
mentalnog zdravlja zato što će SVI kompetentni stručnjaci mentalnog zdravlja u
jednakim okolnostima biti u stanju na pouzdan način doći do upravo identične
dijagnoze koja se odnosi na prisutnost ili odsutnost "otuđenja djeteta od
roditelja" koje se temelji na privrženosti. To će Sudu omogućiti da se
može osloniti na jasne i jednoznačne preporuke stručnjaka mentalnog zdravlja.
Schizophrenia se ne treba dokazivati na Sudu,
bipolarni poremećaj se ne treba dokazivati na Sudu; ADHD se ne treba dokazivati
na Sudu, zato što za sve ove psihičke procese struka mentalnog zdralja govori
jedinstvenim glasom. Model "otuđenja djeteta od roditelja" koje se
temelji na privrženosti omogućuje struci mentalnog zdravlja da u vezi s postavljanjem
dijagnoze i tretmanom ove "specijalne populacije" djece i obitelji
progovori jedinstvenim glasom.
Pravosudni je sustav krivo mjesto za postavljanje
dijagnoze i rješavanja psihičkih i obiteljskih problema, jednako kako je soba
za terapiju krivo mjesto za rješavanje pitanja poštovanja ugovora i kaznenih
djela. Dovođenjem struke mentalnog zdravlja do jedinstvenog glasa, model
"otuđenja djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti
omogućuje dijagnosticiranje i rješavanje iskrivljenih obiteljskih procesa
povezanih s "otuđenjem djeteta od roditelja" i vraćanje problema na
pravo mjesto – stručnjacima mentalnog zdravlja, umjesto da dijagnozu i prirodu
psihopatologije utvrđuje pravosudni sustav.
Gardnerov model SOR-a poslužio je mnogočemu
vrijednom. Pomogao je uočiti postojanje "otuđenja djeteta od
roditelja" i javnu, kao i svijest struke o tome problemu, i dajući toj
psihopatologiji ima konstrukta – SOR, do izvjesne je razine utješio mnoge
ciljane roditelje koji su patili od tragičnog gubitka svoje djece kao
posljedice psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditeljstva drugog
roditelja, koja je teško naštetila razvoju djece.
Međutim, uspostavljajući novi "sindrom"
pojedinačnih kliničkih pokazatelja, Gardner je prebrzo odustao od profesionalne
strogosti koju zahtijeva stručna praksa. Umjesto da sagradi svoje teorijske
temelje na čvrstoj podlozi uspostavljenih i znanstveno dokazanih psiholoških
konstrukta i principa, Gardner je sagradio model SOR-a na živom pijesku
pojedinačnih kliničkih pokazatelja. Zato se, kad se tim modelom služimo da
bismo postigli rješenja, pijesak pod našim nogama pomiče i struktura se urušava.
Tijekom 30 godina od uvođenja modela SOR, Gardnerov model nije uspio pružiti
rješenje za "otuđenje djeteta od roditelja" za brojne roditelje koji
nastavljaju gubiti svoju djecu zbog psihopatologije narcisoidnog/(graničnog)
roditelja. Gardnerov SOR model je neuspješan obrazac.
On je neuspješan teorijski obrazac. On je
neuspješan dijagnostički obrazac. On je neuspješan pravosudni obrazac. On je
neuspješan obrazac liječenja. Nije uspio u pružanju rješenja. Trebamo obrasce
promjene.
Model "otuđenja djeteta od roditelja"
koje se temelji na privrženosti predstavlja obrazac pomaka prema znanstvenom
modelu koji se u cjelosti temelji na standardima i uspostavljenim psihološkim
principima i konstruktima.
Model "otuđenja djeteta od roditelja"
koje se temelji na privrženosti može prekinuti podjelu unutar struke mentalnog
zdravlja i ujediniti je u jedinstven glas zato što se u cjelosti temelji na prihvaćenim
standardima i uspostavljenim psihološkim principima i konstruktima.
Model "otuđenja djeteta od roditelja"
koje se temelji na privrženosti uspostavlja jasne domene stručnog znanja i
ekspertize u uspostavljenim psihološkim principima i konstruktima koji su nužni
da bi se definirali profesionalni standardi i praksa za SVE stručnjake
mentalnog zdravlja koji dijagnosticiraju i pružaju tretman ovoj
"specijalnoj populaciji" djece i obitelji.
Model "otuđenja djeteta od roditelja"
koje se temelji na privrženosti izuzima rješenje za "otuđenje djeteta od
roditelja" od pravosuđa i vraća ga u sustav mentalnog zdravlja, gdje
dijagnosticiranje i tretman psihičkih problema i spada.
Model "otuđenja djeteta od roditelja"
koje se temelji na privrženosti može ciljanim roditeljima i njihovoj djeci
pružiti stvarno rješenje.
Reference:
Linehan, M. M. (1993). Cognitive-behavioral treatment of
borderline personality disorder. New York, NY: Guilford
____________________________
Poveznica na izvornik: http://drcraigchildressblog.com/2014/06/18/gardners-model-of-pas/
Nema komentara:
Objavi komentar