Što činiti kad drugi roditelj otuđuje dijete od vas

Nedavno mi je jedan odbačeni roditelj postavio ovo pitanje:

"Što biste savjetovali odbačenom roditelju? Kakav biste mu pristup roditelju otuđitelju savjetovali? To kao da je još jedna 'beznadna' situacija, pa je možda cilj usredotočiti se na ograničavanje količine moguće štete."

Opaska: Ne mogu se baviti detaljima bilo koje pojedinačne situacije zato što nisam proveo procjenu te specifične situacije. Jedino mogu dati općenito mišljenje o modelu 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Može li se to mišljenje primijeniti na pojedinačnu situaciju, ovisi o specifičnim karakteristikama te situacije.

Osnovni savjeti

Zahtjevno je nositi se s narcisoidnom/(graničnom) ličnošću. U bitnome, napustio bih svaku nadu u promjenu ponašanja i nezdravih reakcija narcisoidnog/(graničnog roditelja).

Cilj intervencije bio bi cijeljenje od štetnih utjecaja patogenog roditeljstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja na dijete i povratak autentičnog djeteta.

Naš bi primarni cilj trebao biti:

1. Zaštititi dijete od nezdravog utjecaja patogenog roditeljstva narcisoidnog/(graničnog roditelja), i

2. Ublažavanje distorzija djetetova emocionalnog i psihološkog razvoja koje su posljedica patogenog roditeljstva toga roditelja).

Moguće intervencije s roditeljem otuđiteljem

Intervenirao sam u više slučajeva s narcisoidnim/(graničnim roditeljem) s dobrim rezultatima. Centralna odlika uspješne terapije s takvim roditeljem jest razumijevanje kako se i zašto u toga roditelja aktiviraju procesi 'otuđenja djeteta od drugog roditelja', a nakon toga i rad na deaktiviranju tih okidača radi smanjenja psihološke potrebe narcisoidnih i graničnih procesa za izobličavanjem obiteljskih odnosa.

Primarni problem u obitelji jest nesposobnost uspješnog prijelaza iz strukture cjelovite u strukturu razvedene obitelji. Poteškoće u tom prijelazu posljedica su više čimbenika u strukturi ličnosti narcisoidnog/(graničnog roditelja):

1. Preradba tuge: temeljna karakterološka nesposobnost narcisoidnog/(graničnog roditelja) da doživi i preradi osjećaj tuge.

2. Splitting: dinamika splittinga inherentna je narcisoidnoj/(graničnoj) ličnosti koja međuljudske odnose vidi u polariziranim ekstremima potpuno dobroga ili potpuno lošeg, bez mogućnosti ambivalencije, ne dopuštajući nijanse koje su mješavina dobroga i lošeg.

Nesposobnost preradbe tuge

Narcisoidna ličnost karakterološki nema sposobnost doživljaja i preradbe osjećaja tuge.

Kernberg (1975), jedan od vodećih stručnjaka u području procesa poremećaja ličnosti, opisuje tu poteškoću ovako:

"Njima [narcisoidnim ličnostima] posebno nedostaju iskreni osjećaji tuge i žalovanja, njihova nesposobnost iskustva depresivnih reakcija osnovna je značajka njihovih ličnosti. Kad ih drugi ljudi napuste ili razočaraju, oni mogu pokazivati nešto što na površini izgleda kao depresija, ali se to, daljnjim ispitivanjem, pokazuje kao ljutnja i ogorčenost puni želje za osvetom, a ne kao stvarna tuga zbog gubitka njima važne osobe." (p. 229)

Gubitak cjelovite obitelji okidač je za tugu svih uključenih. Osjećaj tuge aktivira se gubitkom nečega što nam je bilo važno. Osim toga, sustav privrženosti izazvat će tugu kad se odnos privrženosti prekine. Tako će reakcija tuge biti izazvana i u mozgu narcisoidnog/(graničnog roditelja) pri razvodu i gubitku cjelovite obiteljske strukture. To je jednostavno način na koji mozak funkcionira.

Međutim, putevi kojima se onda ta tuga prerađuje unutar psihopatologije narcisoidnog/(graničnog roditelja), izrazito su iskrivljeni i kvrgavi. Zato, umjesto doživljaja tuge, taj se osjećaj prevodi u "ljutnju i ogorčenost pune želje za osvetom."

Narcisoidni/(granični) roditelj zatim djeluje na djetetovo tumačenje vlastite tuge i žalosti zbog gubitka cjelovite obitelji (i kasnije, zbog gubitka emocionalne veze s voljenim-ali-odbačenim ciljanim roditeljema) na isti način kako to radi narcisoidn/(granični) roditelj, tako da se tuga i žalost pretvaraju u ljutnju i ogorčenost pune želje za osvetom. To onda stvara karakteristične simptome djeteta koje povezujemo s 'otuđenjem djeteta' pri kojem je dijete pretjerano (i iracionalno) ljutito na ciljanog roditelja i odbija odnos s tim roditeljem kao navodno opravdanu i pravednu osvetu zato što je ciljani roditelj navodno povrijedio dijete.

To je oživljavanje priče o 'djetetu žrtvi/abuzivnom roditelju' koju dijete iznosi, a koju odobrava u podržava narcisoidni/(granični) roditelj.

Ništa od te oživljene priče o 'djetetu žrtvi/abuzivnom roditelju' nije istina, ali dijete vjeruje da jest, zato što dijete autentično trpi bol (tj. autentičnu tugu i žalost zbog gubitka cjelovite obitelji, a kasnije i zbog gubitka emocionalne veze s voljenim-ali-odbačenim ciljanim roditeljem).

Jedna od primarnih dinamika poriva pri 'otuđenju djeteta od roditelja' jest djetetovo krivo pripisivanje tuge i žalosti osjećaju "ljutnje i ogorčenosti punih želje za osvetom,"

Znajući sve navedeno, jedna od potencijalnih intervencija kad se radi o narcisoidnom/(graničnom) roditelju jest pomoći tome roditelju proraditi ono što nije izrazio (i nije ni sam sebi priznao) – tugu i žalost zbog gubitka strukture cjelovite obitelji (i bračne veze). Na površini taj roditelj to neće pokazati i poricat će bilo kakve osjećaje tuge i gubitka. Ako i pokaže tugu, to će biti samo na površini i začas će se, na propitivanje terapeuta, pretvoriti u osjećaj povlaštenosti i ljutnje prema drugom supružniku.

A ipak, duboko ispod površine, u dubokim nesvjesnim spremištima sklopova mozga narcisoidnog/(graničnog) roditelja, postoje autentična tuga i osjećaj gubitka, ali su tako jako izopačeni i iskrivljeni da dok putuju stazama mozga toga roditelja, postaju nevidljivi i zapravo neispunjeni.

Dakle, usprkos vidljivoj otsutnosti tuge, osjećaja gubitka i žalosti u narcisoidnog/(graničnog) roditelja, intervenicja se mora obavljati sa sigurnošću da su tuga, osjećaj gubitka i žalost prisutni. Pritom moramo raditi na iskustvima tuge i gubitka i time smanjiti pritisak koji hrani manifestacije 'ljutnje i ogorčenosti ispunjenih željama za osvetom', koje stvaraju distorzije djetetovih osjećaja tuge, gubitka i žalosti.

Intervencija

Jedan terapijski pristup jest oslabiti inherentno odbacivanje povezano s razvodom i raspadom obitelji.

U svojem radu s narcisoidnim/(graničnim) roditeljima sretao sam i njih i ciljane roditelje zajedno. Tijekom tih zajedničkih sesija, prolazimo povijest braka i njegova raspada pažljivo stvarajući doživljaj koji priznaje probleme ali ne krivi narcisoidnog/(graničnog) roditelja. U zajedničkom stvaranju tog novog doživljaja putem priče, naglašavam da zbog djece 'obiteljske bračne veze' ostaju i nakon raspada braka razvodom. Obitelj će uvijek postojati zato što postoje djeca. Samo se promijenila od cjelovite u razvedenu obiteljsku strukturu.

Pritom nastojim koristiti trajne roditeljske veze s djecom za ponovno aktiviranje i održavanje na životu trajnih 'obiteljskih bračnih veza' (Ovo ću detaljnije objasniti kad budem pisao o učincima dinamike splittinga dalje u tekstu).

Cilj je minimizirati doživljaj gubitka u narcisoidnog/(graničnog) roditelja da bi se minimizirao okidač (zapretenih) osjećaja tuge i gubitka. Poruka je da narcisoidni/(granični) roditelj nije napušten od strane supružnika. Obitelj ostaje. Drugi supružnik ostaje povezan. Odnos supružnika se mijenja, ali nije izgubljen. Obiteljska struktura se mijenja, ali nije izgubljena.

Cilj je minimizirati doživljaj značaja gubitka, čime se minimizira intenzitet tuge, te se također minimizira intenzitet 'ljutnje i ogorčenosti, punih želje za osvetom' koji u narcisoidnog/(graničnog) roditelja izazivaju zapreteni osjećaji tuge i gubitka.

Ovo zahtijeva pažljivo manevriranje terapeuta pri rekonstrukciji 'bračne priče'. Narcisoidni/(granični) roditelj će nastojati konstruirati priču tako da okrivi ciljanog roditelja. Terapeut mora  pažljivo plesti konstrukciju priče koja ne krivi ni jednoga od roditelja, čime apsorbira konstrukciju priče narcisoidnog/(graničnog) roditelja (tj. postiže se njezin rasap putem iskazanog razumijevanja) i postupno pomiče narcisoidnog/(graničnog) roditelja prema konstrukciji priče o braku i razvodu bez optuživanja.

Konstrukcija priče o braku i razvodu mora narcisoidnom/(graničnom) roditelju omogućiti spašavanje obraza (tj. ograničiti narcističku ozljedu), a istodobno se ne smije prihvatiti konstrukciju priče u kojoj se okrivljuje ciljani roditelj. To se postiže zajedničkim sesijama s narcisoidnim/(graničnim) i ciljanim roditeljem, u kojima se priči o krivnji koju taj roditelj nameće u terapiji dopušta da bude ispričana (u nadi da će izazvati ispriku punu razumijevanja od ciljanog roditelja), ali tu priču terapeut nikako ne podržava.

Umjesto toga, terapeut tu priču o krivnji pretvara u konstruktivniju priču o transformaciji.

Kad je ciljani roditelj dostupan da u sesiji (inicijalno) apsorbira priču narcisoidnog/(graničnog) roditelja o krivnji tad to omogućuje deaktivaciju intenziteta skrivene boli i tuge narcisoidnog/(graničnog) roditelja kroz prihvaćanje i razumijevanje tih osjećaja od strane terapeuta i ciljanog roditelja, no priča o krivnji ne smije ostati prihvaćena priča, zato što će to samo provocirati i potaknuti pravedničku izliku za dalje kažnjavanje ciljanog roditelja.

Konstrukcija priče o braku i razvodu mora biti takva da ne okrivljuje i da izazove transformaciju putem aktivnog redefiniranja od strane terapeuta i rekonstrukcije priče s oboje bračnih partnera, kao priče s produktivnijim značenjem njihova braka i razvoda.

To zahtijeva vještog terapeuta i nije uvijek moguće. Ponekad je potreba za okrivljavanjem glavni poriv narcisoidnog/(graničnog) supružnika, i nije dopuštena nikakava druga alternativa priče. Kad je tako, tad će terapija za deaktivaciju toga roditelja biti neuspješna.

Kad je moguća uspješna terapije, cilj koji se odnosi na narcisoidnog/(graničnog) roditelja jest proraditi značenje braka i razvoda na način koji će minimizirati gubitak, napuštanje i narcističku ozljedu, što tome roditelju omogućuje neizravni način izražavanja svoje tuge (tj. ljutnje i okrivljavanja) uz dobijanje razumijevanja od strane ciljanog roditelja, a također omogućuje alternativnu narativnu konstrukciju za ljutnju i okrivljavanje, što narcisoidnom/(graničnom) roditelju omogućuje da spasi svoj obraz bez potrebe da okrivi drugog roditelja/supružnika.

Splitting

Narcisoidni/(granični) roditelj vidi odnose u polariziranim ekstremima potpuno dobrog ili potpuno lošeg. Ne postoji ništa između. Nema ambivalencije. Sve je crno-ili-bijelo.

Zato, kad ciljani roditelj postane bivši supružnik, narcisoidni/(granični) roditelj ne može istodobno doživjeti bivšeg supružnika kao dobrog oca ili dobru majku. U polariziranom crno-bijelom svijetu narcisoidnog/(graničnog) roditelja, loš supružnik mora biti loš roditelj, bivši suprug MORA postati bivši otac, bivša supruga MORA postati bivša majka.

To je imperativ koji nameće dinamika splittinga koja je sadržana u neurološkoj mreži narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Crno-bijelo. Konzistentnost. Ambivalentnost nije moguća. To je temeljna neuro-biološka karakteristika dinamike splittinga.

Sve dok je ciljani roditelj bivši supružnik, on također mora ostati i bivši roditelj. Zato bilo koja vrsta psihološke terapije narcisoidnog/(graničnog) roditelja mora deaktivirati tu dinamiku splittinga. Moramo postići promjenu značenja, tako da ciljani roditelj nije bivši supružnik, iako su roditelji razvedeni.

Utjecaj dinamike splittinga čini da, u nekim slučajevima, proces otuđenja nije potpun sve dok ciljani roditelj nema novog partnera. Sve dok je ciljani roditelj samac, fantazija narcisoidnog/(graničnog) roditelja može održati iluziju o ciljanom roditelju kao o supružniku. U umu narcisoidnog/(graničnog) roditelja, ciljani roditelj mu još 'pripada'. No, ako nađe novog partnera, razvija se iluzija. Sad je ciljani roditelj bivši supružnik te mora postati i bivši roditelj (ili prekinuti vezu s novim partnerom).

U ovim slučajevima, simptomi djeteta obično odražavaju posebne značajke odbijanja novog partnera ciljanog roditelja pa zato odbijanja i ciljanog roditelja. Logika koju dijete nudi za odbijanje ciljanog roditelja često je da ciljani roditelj 'provodi previše vremena s novim partnerom', da nema dovoljno 'posebnog vremena' jedan-na-jedan s djetetom, i djetetovo acting out* ponašanje ima za namjeru odvajanje ciljanog roditelja od novog partnera. Ciljanog se roditelja stavlja u poziciju da mora birati između odnosa s novim partnerom ili s djetetom (crno-bijelo).

U dinamici splittinga narcisoidnog/(graničnog) roditelja, bivši supružnik MORA postati bivši roditelj. Crno-bijelo. Nema ambivalencije. Nema sivog.

No, razvod nužno znači da je ciljani roditelj, u zbilji, bivši supružnik. I tu leži glavni problem.

Terapija narcisoidnog/(graničnog) roditelja treba uključivati uvjeravanje sa strane ciljanog roditelja da ciljani roditelj ostaje povezan s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem.

Tijekom procesa otuđenja djeteta od roditelja, ovo produljenje 'supružničke veze' ponekad se simbolično izražava alimentacijom i uzdržavanjem djeteta koji se uplaćuju narcisoidnom/(graničnom) roditelju. U takvim slučajevima, 'supružnička veza' simbolički se izražava kroz novac. Sve dok novac od ciljanog roditelja uvjerava narcisoidnog/(graničnog) roditelja da i dalje postoji 'supružnička veza', aktivno otuđenje djeteta od ciljanog roditelja drži se pod kontrolom. Ako se dotok novca prekine ili je ispod željenog simboličkog značenja, tad narcisoidni/(granični) roditelj povećava intenzitet otuđenja djeteta od drugog roditelja.

U drugim slučajevima, trajna se 'supružnička veza' izražava kroz trajnu beskrajnu dramu oko susreta djeteta s ciljanim roditeljem i oko roditeljske skrbi. Dok god narcisoidni/(granični) roditelj 'ima dijete u posjedu', taj roditelj ima nešto što ciljani roditelj želi, i ovaj se nikad ne može osloboditi narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Ciljani roditelj ne može se od-vjenčati od narcisoidnog/(graničnog) roditelja (tj. postati bivši supružnik), zato što potonji ima dijete za taoca. Ciljani se roditelj stalno mora baviti narcisoidnim/(graničnim) roditeljem, zbog trajne drame oko skrbi i kontakata.

Godine drame kojoj nema kraja drže ciljanog roditelja vezanog za narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Brak nikad ne završava, narcisoidni/(granični) roditelj nikad ne postaje bivši supružnik zato što je ciljani roditelj zauvijek vezan 'bračnom vezom' s tim roditeljem dok god ovaj posjeduje dijete koje ciljani roditelj želi.

Zaključak

Terapija (ili nezavisni napori ciljanog roditelja) za deaktiviranje narcisoidnog/(graničnog) roditelja mora riješiti dva problema:

1. Narcisoidnom/(graničnom) roditelju mora se omogućiti način za izražavanje tuge, žalosti i osjećaja gubitka – koji se izražavaju kao okrivljavanje ciljanog roditelja – što tad ciljani roditelj apsorbira ("Žao mi je što sam te iznevjerio/iznevjerila") dok se istodobno priča o krivnji koju priča narcisoidni/(granični) roditelj ne smije ostaviti kao 'službena priča' i mora se transformirati u narativ bez okrivljavanja u odnosu na značaj braka i razvoda.

Ovo je vrlo teško provesti i može u većini okolnosti biti nemoguće.

2. Opseg gubitka mora se minimizirati i opseg trajne 'supružničke veze' mora se naglasiti, da bi se smanjili, koliko je moguće, bilo kakvi (duboko) zakopani osjećaji tuge i gubitka koje su poticajna sila za 'ljutnju i ogorčenost, pune želje za osvetom', te da bi se minimizirao status ciljanog roditelja kao bivšeg supružnika, i smanjio pritisak dinamike splitinga koja zahtijeva da bivši supružnik postane i bivši roditelj.

Ovo je također iznimno teško postići.

Međutim, primarni fokus terapije treba biti na oporavku od ozljede koju je narcisoidni/(granični) roditelj pretrpio kao dijete zbog patogenog roditeljstva svojeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja. To može pomoći onoliko koliko tretman narcisoidnog/(graničnog) roditelja može biti produktivan. Ali ja s tim ne bih računao i ne bih to stavio u fokus tretmana.

Tretman uključuje četiri faze:

1. Zaštitno izdvajanje djeteta od patogenog roditeljstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja tijekom aktivne faze terapije;

2. Povratak autentičnog djeteta;

3. Oporavak osjećajne veze djeteta s ciljanim roditeljem;

4. Ponovna izgradnja odnosa djeteta i narcisoidnog/(graničnog) roditelja nakon što se postigne povratak autentičnog djeteta i osjećajne veze djeteta i ciljanog roditelja.

Reference

Kernberg, O.F. (1975). Borderline conditions and pathological narcissism. New York: Aronson.

______________________

Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/09/06/dealing-with-the-alienating-parent/

---

* Acting out predstavlja nekontrolirano oslobađanje bilo agresivnih ili seksualnih impulsa u cilju oslobađanja od aksioznosti i kao takvo često rezultira antisocijalnim ili delinkventnim ponašanjem