Razumjeti
splitting
Ovaj se tekst bavi ugradnjom nekih dijelova u
strukturu razumijevanja konstrukta 'otuđenja djeteta od roditelja' kojim ću se
baviti u daljim razmatranjima
U ovom ću tekstu razmotriti ključni konstrukt,
prirodu dinamike splittinga koja je karakteristična kako za narcisoidnu, tako i
za graničnu organizaciju ličnosti. Kao dio ovoga razmatranja, također ću se
baviti istovjetnošću organizacije narcisoidne i granične ličnosti na razini
privrženosti, i ključnom ulogom splittinga u prikazu simptoma 'otuđenja djeteta
od roditelja' unutar okvira konstrukta 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se
temelji na privrženosti (tj. djetetovim međugeneracijskim savezom s
narcisoidnim/(graničnim) roditeljem).
Splitting
Splitting je centralna karakteristika psihičkih
procesa narcisoidnih i graničnih ličnosti. To je polarizirana percepcija
događaja i ljudi kao ekstremno i potpuno
dobrih, idealnih i krasnih, ili potpuno loših,
sasvim bezvrijednih i demoniziranih. U splittingu su razmišljanje i percepcija
crno-bijeli. Razne nijanse sive ili mješavina pozitivnih i negativnih kvaliteta
nisu moguće. Ljudi su ILI idealizirani
kao krasni izvor dobrobiti i narcističkog zadovoljenja, ILI su potpuno demonizirani kao 'abuzivni' i kao oni koji
'zavrijeđuju' biti kažnjeni zbog svoje neadekvatnosti. Splitting uključuje
crno-bijele ekstreme polariziranog razmišljanja i percepcije.
Američko psihijatrijsko društvo/ The American
Psychiatric Association (2000) definira splitting na sljedeći način:
"Splitting. Pojedinac se suočava s
emocionalnim sukobom ili unutarnjim ili vanjskim stresorima na način da
razdvaja suprotna osjećajna stanja i ne uspijeva integrirati pozitivne i
negativne kvalitete sebe ili drugih u jedinstvene slike. Uravnoteženija viđenja
i očekivanja od sebe ili drugih isključena su iz emocionalne svjesti zato što
ne može istodobno doživjeti ambivalentne osjećaje. Slika sebe i drugih imaju
tendenciju izmjenjivanja između krajnjih
suprotnosti: isključive ljubavi,
snage, vrijednosti, brižnosti i ljubeznosti – ili isključivo loših kvaliteta,
punih mržnje, ljutitih, destruktivnih, odbijajućih ili bezvrijednih."
(str. 813)
Jedna od vodećih figura u području dinamike
poremećaja ličnosti, Otto Kernberg (1977), povezuje karakteristike splittinga
kao obrambenog mehanizma, s kapacitetom za poricanje:
"Ovdje se poricanje najčešće javlja kao
'uzajamno poricanje' dviju nezavisnih područja svijesti (u ovom slučaju, mogli
bismo to reći, poricanje jednostavno pojačava splitting). Pacijent je svjestan
činjenice da su u tom trenutku njegova percepcija, razmišljanja i osjećaji o
sebi ili drugim ljudima potpuno suprotni onima kakve ima u nekom drugom času,
ali to sjećanje nije emocionalno
relevantno, ono ne može utjecati na to
kako se sad osjeća. Kasnije se može vratiti u prethodno stanje svoga ega i onda
opet poricati sve prethodno, ponovno sa sjećanjem na to prethodno, ali s potpunom nesposobnošću za emocionalno povezivanje ta dva stanja svojeg ega." (str. 31-32)
Jedan od vodećih autoriteta u području procesa
graničnih poremećaja ličnosti, Masha Linehan, opisuje karakterističnu
nefleksibilnost stanja uma pri splittingu:
"Skloni su stvarnost vidjeti u polariziranim
kategorijama 'ili-ili' umjesto 'i-i', i unutar vrlo čvrstog referentnog okvira.
Npr., za takve pojedince nije neobično da vjeruju da i najmanja manjkavost čini nemogućim da neka osoba može biti
'dobra' iznutra. Njihov rigidni
kognitivni stil dodatno ograničava njihove sposobnost bavljenja idejama buduće
promjene i tranzicije, što rezultira osjećajem da su u beskrajno bolnoj
situaciji. Nešto što je jednom
definirano, ne mijenja se. Kad je osoba jednom npr. 'manjkava', ta će osoba
zauvijek ostati manjkava." (str.
35)
I narcisoidna i granična ličnost pokazuju splitting
kao karaterističnu značajku svojih ličnosti. To je zato što obje dijele
inherentnu organizaciju ličnosti, samo s različitim vanjskim manifestacijama.
Obje ove osobnosti imaju iskustvo strahovite
neadekvatnosti svojeg autentičnog selfa i obje vjeruju da će ta neadekvatnost
rezultirati time da će ih drugi, najčešće figure privrženosti, odbaciti i
napustiti. Ova je dinamika poremećaja ličnosti proizvod temeljnih obrazaca u
njihovu sustavu privrženosti koji služe kao formativna srž razvoja strukture
osobnosti. Bowlby (1969; 1973; 1980), koji je inicijalno opisao formiranje i
prirodu sustava privrženost, nazivao je ove temeljne obrasce 'internim radnim modelima' privrženosti. Beck i sur., (2004) nazivaju ih
organizacijskim 'shemama' koje vode naše percepcije događaja i odnosa.
Osnovni unutarnji radni modeli privrženosti, ili
organizacijske sheme, i za graničnu i za narcisoidnu ličnost su isti, temeljni
doživljaj sržne neadekvatnosti sebe (uvjerenja
o sebi u odnosu s drugima) i uvjerenje
da će zbog te svoje neadekvatnosti biti odbačeni ili napušteni od figure
privrženosti (uvjerenja o drugima u
odnosu prema sebi). Razlika između
narcisoidne i granične ličnosti je u različitom načinu na koji se svaki od ova
dva stila ličnosti suočava i brani od toga identičnog temeljnog sržnog sustava
uvjerenja.
Istovjetnosti
narcisoidne i granične organizacijske strukture
Kernberg (1975), jedna od vodećih figura u
razumijevanju dinamike narcisoidnih i graničnih ličnosti, izjednačava osnovu
ova dva tipa ličnosti uz različite manifestacije temeljne granične organizacije
ličnosti,
"Jedna podskupina graničnih pacijenata, tj. narcisoidne
ličnosti... čini se imaju organizaciju
obrana sličnu graničnim ličnostima, a ipak mnogi od njih funkcioniraju na puno
boljoj psihološkoj razini." (Kernberg, str. xiii)
"Većina ovih pacijenata [tj. narcisoidnih] predstavlja
u osnovi graničnu organizaciju
ličnosti." (str. 16)
Za stručnjake mentalnog zdravlja koji će čitati
ovaj tekst, malo ću dublje ući u Kernbergova razmatranja,
"Ispod osjećaja nesigurnosti, samo-kritike, i
inferiornosti koju prikazuju pacijenti s graničnim poremećajem ličnosti, često se mogu naći grandiozne i svemoćne težnje. One vrlo često uzimaju oblik jakog
podsvjesnog uvjerenja da imaju pravo od ostalih očekivati gratifikaciju i
poštovanje, privilegirani tretman i odnošenje prema sebi kao prema posebnima.
Ako vanjski objekt više ne može pružati gratifikaciju ili zaštitu, odbacuje se
i napušta, prvenstveno zato što pacijent s graničnim poremećajem ličnosti nema
stvarnog kapaciteta za ljubav prema tome objektu." (str. 33)
Zanimljivo je primijetiti da kad ciljani roditelj
navodno djetetu ne pruža daljnju
gratifikaciju (prema izraženom
mišljenju djeteta), odnos s tim roditeljem napušta se i odbacuje kao da u djeteta prvenstveno nije bilo stvarne sposobnosti za ljubav. Takvo je ponašanje djeteta klasična
karakteristika narcisoidnih/graničnih procesa ličnosti, i potpuno je
nekonzistentno s autentičnim fukcioniranjem sustava privrženosti.
"U privrženosti, kao i u drugim afektivnim
vezama, postoji potreba da se zadrži blizina, postoji patnja pri neobjašnjivim
odvajanjima, zadovoljstvo i radost pri ponovnom susretu i žalost pri
gubitku." (Ainsworth, 1989, str.
711)
"Razlika između narcisoidne strukture ličnosti i granične
organizacije ličnosti je ta da u narcisoidne ličnosti postoji integrirani, iako
vrlo patološki grandiozni self... Integriranost toga patološkog grandioznog
selfa kompenzira nedostatak normalnog samopoimanja što je dio temeljne
organizacije granične osobnosti: to objašnjava paradoks relativno dobrog
funkcioniranja ega i površne prilagodbe u prisutnosti prevladavajućih
mehanizama splittinga, s tim povezane konstelacije primitivnih obrana, i
nedostatka integracije predstave o objektima u ovih pacijenata." (str. 265-266)
"Patološki grandiozni self kompenzira općenite
učinke 'slabljenja-ega' primitivnih obrambenih organizacija, što je uobičajena
značajka narcisoidnih ličnosti i pacijenata s graničnom organizacijom ličnosti
i što objašnjava činjenicu da narcisoidne ličnosti mogu pokazati funkcioniranje
u opsegu od razine granične ličnosti do razine bolje integriranih tipova
patologije ličnosti." (str. 269)
I narcisoidne i granične ličnosti doživljavaju izvornu neadekvatnosti selfa koja, na razini sustava privrženosti, predstavlja unutarnje radne modele sustava privrženosti za sebe-u-odnosu prema drugima.
I narcisoidne i granične ličnosti također imaju
odgovarajuće uvjerenje da će ih primarna figura privrženosti odbaciti i napustiti što, na razini sustava privrženosti, predstavlja unutarnje radne modele drugih-u-odnosu
prema sebi.
Bowlby: Unutarnji radni modeli
"Drži se da nema varijabli koje imaju
dalekosežnije učinke na razvoj ličnosti nego što su iskustva unutar obitelji:
zato što, počevši s prvim mjesecima odnosa s figurom majke i protežući se
tijekom mjeseci i godina djetinjstva i adolescencije odnosa s oba roditelja,
dijete izgrađuje svoje radne modele prema najčešćem ponašanju figura
privrženosti prema njemu u svakoj situaciji: i na tim se modeljima temelje sva
djetetova očekivanja, i time i svi djetetovi planovi koji se odnose na ostatak
djetetova života." (Bowlby, 1973, str. 369).
"Svaka situacija u kojoj se tijekom života
nađemo, shvaća se u smislu reprezentacijskih modela koje imamo o svijetu i o
sebi. Informacije koje dolaze do nas odabiru se i tumače prema tim modelima,
njihova važnost za nas i za one koji o nama skrbe procjenjuje se prema tim
modelima, naši planovi i djelovanje događaju se imajući na umu te modele."
(Bowlby, 1980, str. 229)
Beck: Sheme
"Procjena situacije bar dijelom ovisi o
relevantnim temeljnim uvjerenjima. Ta su uvjerenja usađena u manje ili više
stabilne strukture, koje nazivamo 'shemama' koje odabiru i sintetiziraju
pristigle podatke." (Beck i sur., 2004, str. 17)
"Sadržaj shema može se odnositi na osobne
odnose, poput stavova prema sebi i prema drugima, ili na kategorije koje nisu
osobne... Kad su sheme latentne, one ne sudjeluju u obradi podataka; kad ih se
aktivira, one usmjeravaju spoznajne procese od najranijih do konačnih
stadija." (Beck i sur., 2004, str. 27)
"U slučaju poremećaja osobnosti, sheme su dio
normalne, svakodnevne obrade informacija... Kad su hipervalentne, ove
idiosinkratične sheme izmještaju i vjerojatno inhibiraju druge sheme koje mogu
biti prilagodljivije ili primjerenije u datoj situaciji. One uvode sistemsku pogrešku u obradu informacija." (Beck i sur., 2004, str. 27)
"Neki subsustavi sastavljeni od spoznajnih
shema zaduženi su za samo-procjenu, drugi za procjenu
drugih ljudi." (Beck i sur.,
2004, str. 28)
Ovi izobličeni unutarnji radni modeli privrženosti
(ili organizacijskih shema) vode i usmjeravaju tumačenje odnosa i reakcija na
ova izobličena tumačenja stvarnosti od strane narcisoidnog/(graničnog)
roditelja. Neki roditelji 'otuđitelji' pokazat će izrazitije stilove
narcisoidne ličnosti dok će drugi pokazati izrazitije stilove granične ličnosti.
O ovome pročitajte Kernbergovu analizu narcisoidne ličnosti, gdje,
"...narcisoidne ličnosti mogu svoje
funkcioniranje prema van prikazati na skali od razine graničnih do razine bolje
integriranih tipova patologije ličnosti." (Kernberg, 1977, str. 269)
Upravo je taj široki dijapazon vanjske prezentacije
narcisoidnog/(graničnog) roditelja u slučajevima 'otuđenja djeteta od
roditelja', u kombinaciji s nedostatkom stručnog znanja o poremećajima
osobnosti među stručnjacima mentalnog zdravlja, tj. među onma koji
dijagnosticiraju i provode tretman opće problematike u djeteta i u obitelji,
možda pridonio ne-prepoznavanju povezanosti narcisoidne/(granične) patologije s
'otuđenjem djeteta od roditelja.
IMPERATIV je da SVI stručnjaci mentalnog zdravlja i vještaci u sudskim
postupcima o roditeljskoj skrbi, i svi terapeuti, koji su uključeni u
dijagnosticiranje i tretman ove 'specijalne
populacije' djece i obitelji, moraju
imati profesionalnu razinu ekspertize u vezi s prirodom, dinamikom, i
manifestacijama procesa poremećaja ličnosti, posebice razvoja i karakteristika
narcisoidnog i graničnog poremećaja.
Želim potaknuti i preporučiti SVIM
stručnjacima mentalnog zdravlja koji se bave dijagnosticiranjem i tretmanom ove
specijalne populacije djece i obitelji, što znači svim vještacima
mentalnog zdravlja i terapeutima, da pročitaju literaturu sa sljedećeg popisa,
da bi stekli profesionalne kompetencije u domeni komponenata poremećaja
ličnosti za ovu specijalnu populaciju.
Osnovna literatura:
Beck,
A.T., Freeman, A., Davis, D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of
personality disorders. (2nd edition). New York: Guilford.
Kernberg,
O.F. (1975). Borderline conditions and pathological narcissism. New York:
Aronson.
Millon.
T. (2011). Disorders of personality: introducing a DSM/ICD spectrum from normal
to abnormal. Hoboken: Wiley.
Specijalistička literatura:
Moor, A.
and Silvern, L. (2006). Identifying pathways linking child abuse to
psychological outcome: The mediating role of perceived parental failure of
empathy. Journal of Emotional Abuse, 6, 91-112.
Komentar: Jako preporučljivo kad se radi o roditeljskom nedostatku empatije kao obliku psihološkog zlostavljanja djeteta i
nanošenja razvojne traume. Nedostatak empatije u roditelja je značajka
karaktera kako narcisoidne, tako i granične ličnosti.
Kerig,
P.K. (2005). Revisiting the construct of boundary dissolution: A
multidimensional perspective. Journal of Emotional Abuse, 5, 5-42.
Komentar: Jako preporučljivo kad se radi o zamjeni uloga u odnosu roditelj-dijete. Odnos zamjene uloga izrazito je uobičajena
značajka narcisoidnog i graničnog roditeljstva.
Dutton,
D. G., Denny-Keys, M. K., & Sells, J. R. (2011). Parental personality
disorder and Its effects on children: A review
of current literature. Journal Of Child Custody, 8, 268-283.
Komentar: Preporučljiv pregled utjecaja narcisoidnog
roditeljstva.
Rappoport,
A. (2005). Co-narcissism: How we accommodate to narcissistic parents. The
Therapist.
Komentar: Preporučljiva rasprava o tome kako se
prezentira dijete koje živi s narcisoidnim roditeljem.
Nema ni izlike ni opravdanja za neznanje stručnjaka. Ako se stručnjak mentalnog zdravlja namjerava uključiti u
dijagnosticiranje i terapiju obitelji u kojima postoji dinamika narcisoidne
i/ili granične ličnosti, onda taj stručnjak mentalnog zdravlja MORA imati stručno
znanje i biti kompetentan u području dinamike poremećaja ličnosti.
NEMA IZLIKE za neznanje stručnjaka.
Neurološki
izvori splittinga
Spitting nije fizička podjela područja u mozgu. Ono
uključuje 'unakrsnu' inhibiciju* dva
područja mozga te ako je jedno područje aktivno (npr. područje koje sadrži
pozitivne prikaze), onda to aktivno područje potiče inhibitorne veze koje
potpuno potiskuju aktivnost drugog područja mozga (područja koje sadrži
negativne prikaze), tako da samo jedno
ili samo drugo područje mozga može
biti istodobno aktivno.
Dakle, kao što je Kernberg opazio u vezi s
poricanjem i splittingom, osoba će nastaviti imati sjećanje na to da prije nije
tako mislila, ali to sjećanje nije
emocionalno relevantno za tu osobu,
zato što je ono područje mozga koje je prije bilo aktivno, sad potpuno
isključeno (potpuno inhibirano aktivnošću drugog područja mozga).
Ostali, koji žive s normalnim mozgom, mogu imati
oba područja mozga aktivna istodobno. Njihovo područje mozga koje sadrži
pozitivne prikaze može biti aktivno ISTODOBNO kad i područje mozga koje sadrži negativne
prikaze, tako da mogu imati složene mješavine pozitivnih i negativnih značajki
nekog događaja ili osobe. A ipak, i u normalnih mozgova, još uvijek se javlja
nešto unakrsne inhibicije. Ako nam se netko sviđa, skloni smo tu osobu vidjeti
pozitivnije, i skloni smo previdjeti negativne kvalitete te osobe (to se naziva
'pozitivni halo' učinak), a ako nam se netko ne sviđa, skloni smo ono što
čini tumačiti na negativniji i kritički način (to se naziva 'negativni halo' učinak).
No, nadamo se da je u zdravih ljudi ta unakrsna
inhibicija relativno blaga, što im omogućuje uravnoteženiju percepciju događaja
i ljudi. Međutim, za narcisoidne i granične ličnosti, unakrsna inhibicija dva
područja mozga, potpuna je. ILI je područje pozitivnih prikaza aktivno, u kojem
slučaju je područje negativnih prikaza potpuno
isključeno (tj. stvara se potpuno i
savršeno dobar i idealiziran ekstrem), ILI je aktivno područje negativnih prikaza, u kojem je
slučaju područje pozitivnih prikaza potpuno
isključeno (tj. stvara se potpuno loš,
bezvrijedan i demoniziran ekstrem).
Uravnotežena mješavina percepcije nije moguća u
sklopovima mozga narcisoidnog graničnog roditelja. Crno-bijeli ekstremi. To se
naziva 'splitting'.
Kako
dolazi do razvoja takve situacije?
Spitting nastaje u sustavu privrženosti, i to je
reakcija na roditelja koji je istodobno izvor straha i izvor blagostanja.
"Više je studija utvrdilo da je za pacijente s
graničnim poremećajem osobnosti karakteristična dezorganizirana privrženost...
Smatra se da je dezorganizirana privrženost rezultat za dijete nerješive
situacije kad je "roditelj
istodobno izvor straha i potencijalni sigurni raj" (van IJzendoorn, Schuengel, & Bakermans-Kranburg,
1999, str. 226).” (Beck i sur., 2004,
str. 191)
Područje mozga s pozitivnim prikazom jest područje
koje sadrži porive za privrženim povezivanjem, dok područje mozga s negativnim
prikazom jest područje koje sadrži porive za bijegom. Roditelj, kao izvor
blagodati za dijete, prirodno potiče djetetove porive za privrženim povezivanjem.
Međutim, kad je taj roditelj istodobno
izvor prijetnje, i u djeteta izaziva
veliki strah, djetetovi porivi za bijegom također se aktiviraju, i dijete ima
snažan poriv da pobjegne od izvora prijetnje i opasnosti
(neprijateljski-abuzivni roditelj) i traži
sigurnost i zaštitu od... roditelja...
koji je... izvor prijetnje i opasnosti i koji izaziva u djeteta poriv za bijegom.
Ovo stvara stanje nepodnošljivog unutarnjeg sukoba,
gdje su oba sustava, i sustav poriva za privrženim povezivanjem i sustav poriva
za bijegom, istodobno aktivna uz veliki intenzitet aktivnosti. Ako to postane
kronično iskustvo, mozak počinje taj sukob rješavati pretjeranom unakrsnom
inhibicijom ovih sklopova, tako da, dok je jedan aktivan, drugi je inhibiran i
postaje potpuno neaktivan.
Tako je SAMO jedan ili drugi sustav poriva
uključen u datom vremenu.
Za razliku od normalnog mozga koji može istodobno
proživljavati privrženo povezivanje i poriv za bijegom, uz samo minimalnu
unakrsnu inhibiciju (tj. halo učinak), mozak narcisoidne/granične ličnosti
doživljava ILI jedan ILI drugi poriv (snažan poriv za
povezivanjem ili snažan poriv za bijegom), ali nikad oba istodobno (tj. nikad složenu mješavinu dobroga i lošega).
To je 'splitting'. To je razlokovna i
karakteristička značajka i narcisoidne i granične psihopatologije. Kompetentan
stručnjak mentalnog zdravlja lako je prepoznaje.
Splitting
i 'otuđenje djeteta od roditelja'
Narcisoidni/(granični) roditelj neurološki ne može
istodobno doživjeti i pozitivne i negativne percepcije neke osobe. Ili tu drugu
osobu vidi kao idealizirani izvor dobrobiti i narcističkog zadovoljenja, ili ta
druga osoba postaje bezvrijedan predmet potpunog prijezira i nepoštovanja.
Sredina nije moguća. Ambivalencija je neurološki nemoguća za narcisoidnu/(graničnu)
ličnost.
U slučaju razvoda, ciljani roditelj postaje bivši suprug
ili bivša supruga.
U crno-bijelo polariziranim putanjama mozga
narcisoidnog/(graničnog) roditelja 'loš
suprug' MORA postati i 'loš
otac', a 'loša supruga' MORA
postati i 'loša majka'. Nema druge mogućnosti. To je imperativ koji
nameće neurološka mreža mozga narcisoidne/(granične) ličnosti, tj. dinamika
splittinga koja je karakteristična i za narcisoidne i za granične ličnosti.
Štoviše, time što narcisoidni/(granični) mozak ne
može doživjeti (temeljno ne može doživjeti) ambivalenciju, bivši suprug
mora također postati i bivši otac, a bivša
supruga mora postati i bivša majka.
Umu narcisoidnog/(graničnog) roditelja to izgleda jasno i očito samo po sebi.
Sjetimo se Kernbergove rasprave o poricanju,
"Pacijent je svjestan činjenice da su u tom
času njegove percepcije, mišljenje i osjećaji o sebi i o drugima potpuno
suprotni onima koje je imao u nekom drugom času, ali to sjećanje nema emocionalnog značaja, ono ne može utjecati na to kako se sada osjeća i misli...
[Postoji] potpuna nesposobnost emocionalnog povezivanja ta dva stanja
ega.” (str. 31-32)
Sva sjećanja u narcisoidnog/(graničnog) roditelja
na pozitivan odnos koji je ciljani roditelj imao s djetetom, nemaju
relevantnosti. Postoji potpuna nesposobnost emocionalnog povezivanja s
bilo kakvim prijašnjim iskustvom kad je ciljani roditelj bio dobar supružnik
ili dobar roditelj. Ta sjećanja nemaju emocionalne relevantnosti.
Time što dijete dijeli psihološko stanje s
narcisoidnim/(graničnim) roditeljem (koje
se još naziva i 'intersubjektivno' stanje (Stern, 2004; Trevarthan, 2001),
'diadno stanje svijesti' (Tronick, 2003), ili 'enmeshment'** (Minuchin, 1974),
ono usvaja orijentaciju i sustav uvjerenja narcisoidnog/(graničnog) roditelja,
te otuda i prisutnost crta narcisoidne i granične ličnosti u djetetovu prikazu
simptoma (tj. dijagnostički pokazatelj 2).
Slijedom navedenog, dijete će pokazivati ISTE
procese splittinga (dijagnostički pokazatelj 2.5). Djetetovo sjećanje na
prijašnje pozitivne doživljaje s ciljanim roditeljem za dijete će izgubiti
relevantnost. Dijete može ostati "svjesno
činjenice da su u tom času, njegove percepcije, mišljenje i osjećaji o sebi i o
drugima potpuno suprotni onima koje je imalo u nekom drugom času, ali to
sjećanje nema emocionalnog značaja, ono ne može utjecati na to kako se sada
osjeća i misli... [Postoji] potpuna nesposobnost emocionalnog povezivanja ta
dva stanja ega."
Ovo objašnjava ono što je inače vrlo
zbunjujuća pojava pri 'otuđenju djeteta od roditelja'.
Zašto se dijete ne sjeća ničega dobroga s ciljanim
roditeljem? Ne sjeća se ljubavi, smjeha i topline? Što se dogodilo sa svim tim
pozitivnim sjećanjima?
"U tom slučaju, možemo reći da poricanje
jednostavno pojačava splitting." (Kernberg,
1977, str. 31)
Kernberg nije pisao o 'otuđenju djeteta od
roditelja'. Opisivao je narcisoidnu/(graničnu) ličnost. Što naglašava važni
trenutak kad našu definiciju 'otuđenja djeteta od roditelja' temeljimo u
uspostavljenim psihologijskim konstruktima i principima, a bogatsvo relevantnih
informacija nam odmah postaje dostupno i izranjaju objašnjenja.
Razumijevanje uloge splittinga u 'otuđenju djeteta
od roditelja' samo je još jedna cigla u opsežnom i točnom objašnjenju toga što
je 'otuđenje djeteta od roditelja', unutar standarda i uspostavljenih
psihologijskih principa i konstrukata.
Paralelni
proces
Kad god više stručnjaka mentalnog zdravlja radi s
procesima narcisoidne ličnosti (a ti procesi imaju temeljnu graničnu
organizaciju) uvijek postoji mogućnost da se dinamika splitinga sadržana u
graničnim procesima prenese i izrazi među uključenim stručnjacima mentalnog
zdravlja. To se još naziva i 'paralelni procesi' i 'splitting osoblja'.
Linehan, jedan od najvećih stručnjaka za procese
granične ličnosti, tu mogućnost prijenosa splitting na stručni tim koji radi s
pacijentom s dinamikom granične ličnosti, opisuje na sljedeći način:
"Splitting je, kao što smo prije spomenuli,
fenomen o kojem se puno raspravlja, pri kojem stručnjaci koji u tretmanu
imaju graničnu ličnost počinju
raspravljat i svađati o pacijentu,
o planu tretmana, ili o ponašanju drugih stručnjaka prema pacijentu...
argumenti koje iznose članovi osoblja i razlikama u stajalištima, tradicionalno
se povezuju sa splittingom osoblja i neuspjeh
sinteze i interpersonalnih procesa
među osobljem smatra se problemom osoblja, prije nego problemom pacijenta...
Neslaganja terapeuta u vezi s pacijentom smatraju se potencijalno jednako vrijednim polovima dijalektike. Time početna točka za dijalog jest
shvaćanje da je došlo do polariteta, te implicitna (ako ne i eksplicitna)
pretpostavka da će rješenje
zahtijevati rad na sintezi."
(str. 432)
Ovo zvuči jako slično stručnoj raspravi oko
'otuđenja djeteta od roditelja' koja se vodi tijekom posljednjih 30 godina, i
pri kojoj svaka strana (polovi u dijalektičkom odnosu) zagovara svoju poziciju
bez traženja sinteze s drugom stranom. Struka mentalnog zdravlja (koju
simboliziraju DSM odbori) odbacila je Gardnerijanski SOR*** kao 'smeće od znanosti' i nije dala legitimitet konstruktu
SOR-a, i razne su se skupine podijelile oko konstrukta lažnih optužbi za
zlostavljanje djeteta, pri čemu svaka strana čvrsto brani svoje polarizirane
stavove.
Što se onih koji zagovaraju Gardnerijanski SOR
tiče, oni su propustili prihvatiti i cijeniti utemeljenu kritiku SOR-a da se
bazira na prikupljenim pojedinačnim pokazateljima koji nisu povezani s
uspostavljenim psihologijskim konstruktima i principima. Umjesto da su te
kritike ozbiljno prihvatili i primjenili profesionalnu disciplinu koja je
potrebna da bi se 'otuđenje djeteta od roditelja' definiralo unutar standarda i
uspostavljenih psihologijskih konstrukata i principa, zagovornici
Gardnerijanskog SOR-a jednostavno su pokušali prodrijeti kroz vrata DSM-a sa
stalno istim argumentom da 'to postoji'.
Iz perspektive 'splittinga osoblja', Marsha Linehan
ukazuje nam na izlazak iz te neproduktivne stručne prijepirke. Prvo, moramo
uočiti da je došlo do polariteta i onda obje strane predstavljaju jednako
vrijedna pola dijalektike. Drugo, moramo zajednički raditi na sintezi.
Kritika da Gardenirijanski model SOR-a nije
dovoljno utemeljen na znastveno uspostavljenim psihologijskim principima i
konstruktima validna je. Rekonceptualizacija konstrukta 'otuđenja djeteta od
roditelja' koje se temelji na privrženosti, uklanja prijepore oko
Gardnerijanskog modela SOR-a koje je nametnula struka mentalnog zdravlja. I,
primjenom stručne discipline koja je potrebna da bi se opisao konstrukt
'otuđenja djeteta od roditelja' potpuno u okvirima standarda i uspostavljenih
psihologijskih konstrukata i principa, bogatstvo objašnjenja postalo je
dostupno i u području postavljanja dijagnoze i u području tretmana.
Jednako tako, struka mentalnog zdravlja treba na
sličan način raditi na sintezi, prepoznajući legitimnost kliničkog fenomena
koji se povezuje s onim što se tradicionalno naziva 'otuđenje djeteta od
roditelja'. Nije bitno kako se zove, ali taj fenomen predstavlja tešku
izopačenost obiteljskih procesa koji su rezultat među-generacijskog saveza
djeteta i narcisoidnog/(graničnog) roditelja i koji tvore tešku razvojnu
patologiju (dijagnostički pokazatelj 1), patologiju ličnosti (dijagnostički
pokazatelj 2), i psihijatrijsku patologiju (dijagnostički pokazatelj 3) u
djeteta, što tu pojavu definira kao 'patogeno roditeljstvo.
Predlažem da zadržimo opisni naziv 'otuđenje
djeteta od roditelja' zato što taj konstrukt ima povijest, ali sam dodao i
'koje se temelji na privrženosti' da bi se ovaj znanstveno utemeljem model za
kliničku pojavu mogao razlikovati od Gardnerijanskog SOR modela.
Međutim, u biti mi unutar struke mentalnog zdravlja
moramo pokazati prosvijetljeni profesionalizam i privesti ovaj paralelni
process splittinga osoblja kraju radi, dobrobiti djece i obitelji koje su naši
klijenti. Obje su strane u pravu, obje strane predstavljaju jednako vrijedne dijalektičke polove. Vrijeme je da započenom stručni dijalog kojim
prepoznajemo tu istinu tako da možemo zadržati svoj fokus na služenju potrebama
obitelji koje su naši klijenti, radeći zajedno prema sintezi.
Ovo se TAKOĐER odnosi na podijeljenost mišljenja o
lažnim prijavama za nasilje. Trebamo svoju djecu zaštiti od zlostavljanja i
zdravo povjerenje u djetetovo izvještavanje o zlostavljanju treba biti
zajamčeno. Jedna od najgorih stvari koju možemo učiniti kad se radi o
autentičnom zlostavljanju djeteta jest dopustiti djetetu da prijavi
zlostavljanje i onda mu ne vjerovati i ne učiniti ništa da se zlostavljanje
zaustavi. To je psihiloški pogubno za dijete. Oni koji su skeptični i misle da
nema lažnih prijava za zlostavljanje djece, koji se zalažu za poklanjanje vjere
djetetu koje prijavljuje zlostavljanje imaju iznimno legitimni i važni cilj.
Oni su u pravu.
Ali...
U nekim slučajevima, osobito kad su u roditelja
prisutni narcisoidni i granični procesi i kad je dijete uvučeno u odnos
među-generacijske zamjene uloga da bi zadovoljavalo emocionalne i psihološke
potrebe narcisoidnog/graničnog roditelja, dijete koje je u savezu s
narcisoidnim/graničnim roditeljem iznosi lažne i izopačene optužbe za
zlostavljanje od strane drugog roditelja. Narcisoidni/(granični) roditelj
inducira/zavodi dijete u iznošenje takvih optužbi protiv drugog roditelja da bi
on sam mogao iskoristiti te optužbe radi stjecanja kontrole nad situacijom i
nad ciljanim roditeljem. Štoviše, roditelji s graničnim poremećajem ličnosti
možda su sami bili zlostavljali kao djeca i imaju prenaglašene sheme strahova
temeljem kojih vide zlostavljanje tamo gdje ga nema (izraz 'granični' odnosi se
na to da je osoba na 'granici' između neuroze i psihoze).
"Pacijenti s graničnim poremećajem ličnosti
često izvještavaju o uvjerenjima, emocijama i ponašanjima povezanim s četiri
modaliteta graničnog poremećaja (modalitet predodređenog zaštitnika,
napuštenog/zlostavljenog djeteta, ljutitog djeteta, i modalitet roditelja koji
kažnjava." (Beck i sur., 2004,
str. 193)
"Pacijente s graničnim poremećajem ličnosti
karakterizira pretjerani oprez (ranjivi su u opasnom svijetu gdje se nikomu ne
može vjerovati) i dihotomno¨ razmišljanje." (Beck i sur., 2004, str. 193)
"Konceptualizacija sržne patologije graničnog
poremećaja ličnosti, budući da izrasta iz izrazito uplašenog, zlostavljenog
djeteta koje je prepušteno sebi u
zlonamjernom svijetu, koje čezne za
sigurnošću i pomoći ali je puno nepovjerenja
zbog straha od daljeg zlostavljanja i napuštanja, usko je povezana s modelom koji je razvio Young"
(McGinn & Young, 1996)… Young je razvio ideju 1980-tih, a uveo ju je Aaron
Beck u kliničkim radionicama (D.M. Clark, osobna komunikacija), koja kaže da su
neka patološka stanja pacijenata s graničnim poremećajem ličnosti vrsta
regresije u intenzivna emocionalna stanja doživljena dok su bili djeca. Young
je ta stanja konceptualizirao kao modele shema..." (str. 199)
Young je postavio hipotezu da su četiri modela
shema ključna za granični poremećaj ličnosti: napušteno dijete (predlažem da ga
označimo kao zlostavljeno i napušteno
dijete); ljutito/impulzivno dijete, roditelj koji kažnjava i predodređeni zaštitnik... Model zlostavljenog i
napuštenog djeteta označava očajno stanje u kojem pacijent može biti u odnosu
na (prijetnju) napuštanje i zlostavljanje koje je pacijent doživio kao dijete.
Tipična sržna uvjerenja su da su
drugi ljudi zlonamjerni, da im
se ne može vjerovati, da će te napustiti ili kazniti, osobito kad si s njima u
bliskoj vezi. (str. 199)
Narcisoidne ličnosti također se mogu dekompenzirati
u paranoidna deluzijska uvjerenja da ih se proganja (Millon, 2011).
"Zbog njihova pretjeranog korištenja
mehanizama fantazije, oni [narcisoidni] su izloženi krivom tumačenju događaja i
konstruiraju deluzijska uvjerenja... Među narcisoidnima, deluzije se
često formiraju nakon što su neki teški problem ili prepreka uzdrmali njihovu
sliku vlastite superiornosti i svemoći... Deluzijski se sustavi mogu
također razviti kao rezultat toga što su se osjetili izdanima ili poniženima.
Tad možemo vidjeti brzi razvoj deluzije o proganjanju..." (Millon, 2011, str. 407)
Prisutnost narcisoidne i granične dinamike ličnosti
u roditelja istinski povećava rizik od lažnih optužbi za zlostavljanje
koje su usmjerene prema normalnom ciljanom roditelju, kao posljedica
psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja, osobito kad je dijete
inducirano/zavedeno u međugeneracijski savez s narcisoidnim/(graničnim)
roditeljem protiv drugog roditelja i kad je uključeno u zamjenu uloga u kojem
se dijete koristi da bi zadovoljilo emocionalne i psihološke potrebe
narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Djecu trebamo zaštititi od SVIH oblika
zlostavljanja.
Obje strane u prijeporu oko 'otuđenja djeteta od
roditelja' predstavljaju "jednako
vrijedne dijalektičke polove". Profesionalna psihologija, radi dobrobiti naših klijenata,
mora pokazati dovoljan samo-promatrački uvid da bi se izbjegla dinamika
paralelnih procesa splittinga osoblja koja je povezana s tretmanom procesa
graničnih ličnosti (tj. 'otuđenja djeteta od roditelja). Ona također mora, NE
na suprotstavljenim stranama, već zajednički raditi na sintezi razumijevanja koja prepoznaje
legitimnost oba pola unutar dijalektike.
Reference
American Psychiatric Association.
(2000). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (Revised 4th
ed.). Washington, DC: Author.
Attachment
Ainsworth, M.D.S. (1989).
Attachments beyond infancy. American Psychologist, 44, 709-716.
Bowlby, J. (1969). Attachment and
loss. Attachment, Vol. 1. NY: Basic Books.
Bowlby, J. (1973). Attachment and
loss: Vol. 2. Separation: Anxiety and anger. NY: Basic.
Bowlby, J. (1980). Attachment and
loss: Vol. 3. Loss: Sadness and depression. NY: Basic.
Personality Disorders
Beck, A.T., Freeman, A., Davis,
D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd
edition). New York: Guilford.
Kernberg, O.F. (1975). Borderline
conditions and pathological narcissism.. New York: Aronson.
Linehan, M. M. (1993). Cognitive-behavioral treatment of
borderline personality disorder.. New York, NY: Guilford
Moor, A. and Silvern, L. (2006).
Identifying pathways linking child abuse to psychological outcome: The
mediating role of perceived parental failure of empathy. Journal of Emotional
Abuse, 6, 91-112.
"Pokazatelj da
posttraumatski simptomi nisu više povezani sa zlostavljanjem djeteta, u svim
kategorijama, nakon statističke kontrole učinaka percipirane roditeljske
empatije, može u početku izgledati iznenađujuće, zato što se simptomi traume
obično smatraju povezanima sa specifično terorizijaćim aspektima zlostavljanja
(e.g., Wind & Silvern, 1994). Međutim, ovaj je rezultat zapravo potpuno
sukladan i s Kohutovim (1977) i s Winnicottovim (1988) shvaćanjem traumatske
prirode nedostatka roditeljske empatije. Prema njihovu tumačenju, nedostatak roditeljske empatije može
s vremenom narasti do traumatskog iskustva samog po sebi, i slijedom toga rezultirati
traumatskim stresom. Zaniljivo, iako se ova teorijska konceptualizacija traume
bitno razlikuje od modernog značenja toga izraza, ipak je obuhvaćena postojećim
mjerama." (Moor & Silvern, 2006, str. 197)
Kerig, P.K. (2005). Revisiting the
construct of boundary dissolution: A multidimensional perspective. Journal of
Emotional Abuse, 5, 5-42.
"Raspad primjerenih
generacijskih granica između roditelja i djece značajno povećava rizik za emocionalno
zlostavljanje. (Kerig, 2005, str. 6) Umjesto
da djetetu izravno kaže što treba činiti ili misliti, kako to radi roditelj
koji kontrolira ponašanje, roditelj koji kontrolira psihu koristi neizravne
naznake i, ako se dijete odbija povinovati, reagira uvođenjem krivnje ili
uskraćivanjem ljubavi. Ukratko, taj roditelj nastoji manipulirati djetetovim
mislima i osjećajima na način da se djetetova
psiha prilagodi roditeljskim željama. (str.
12)
Dutton, D. G., Denny-Keys, M. K.,
& Sells, J. R. (2011). Parental personality disorder and its effects on
children: A review of current literature. Journal Of Child Custody, 8, 268-283.
"Ono što ostavlja najjači
trag pri odrastanju s roditeljem s poremećajem ličnosti jest način na koji se
dijete odgaja s emocionalno nedostupnim, nepredvidim, ili
neprijateljski-abuzivnim roditeljstvom i posljedice takvog odgoja na pitanja privrženosti." (str. 271)
Rappoport, A. (2005).
Co-narcissism: How we accommodate to narcissistic parents. The Therapist.
"Roditelju kontroliraju, okrivljuju, opsjednuti su sobom, ne
toleriraju tuđa mišljenja, nesvjesni su potreba svoje djece i o učincima svojeg ponašanja na svoju
djecu i zahtijevaju da ih djeca vide na način na koji roditelji to žele, do
razine do koje su njihovi roditelji bili narcisoidni. Oni također mogu zahtijevati
od svoje djece određena ponašanja, zato što ih vide kao produžetak sebe i potrebno im je da ih djeca
predstavljaju prema van na načine koji ispunjavaju emocionalne potrebe njihovih
roditelja". (Rappoport, 2005, str. 2)
"Kad je narcisoidna osoba s
drugom osobom, psihološki
je tu prisutna samo jedna osoba. Ko-narcisoidna osoba nestaje za njih oboje, i samo je važan
doživljaj narcisoidne osobe. Djeca koju odgajaju narcisoidni roditelji dolaze
do uvjerenja da su svi drugi ljudi donekle narcisoidni. Rezultat je da se orijentiraju na drugu osobu u svojim
odnosima, gube
jasan osjećaj sebe i ne mogu se lako izraziti niti potpuno sudjelovati u svojim
životima." (Rappoport,
2005, str. 3)
"Često ista osoba pokazuje i narcisoidna i
ko-narcisoidna ponašanja, ovisno o okolnostima. Osoba koju su odgojili narcisoidni i
ko-narcisoidni roditelj sklona je pretpostavljati, da u bilo kojim
interpersonalnim interakcijama, postoji jedna narcisoidna i jedna
ko-narcisoidna osoba, i one mogu igrati bilo koju od tih uloga. Obično je jedan roditelj bio
narcisoidan a drugi ko-narcisoidan, te su djetetu obje orijentacije bile model."
(Rappoport, 2005,
str. 2)
Intersubjektivnost &
enmeshment (konfluencija)
Stern, D. (2004). The Present
Moment in Psychotherapy and Everyday Life. New York:
Trevarthen, C. (2001). The
neurobiology of early communication: Intersubjective regulations in human brain
development. In Kalverboer, A.F. and Gramsbergen, A. (Eds) Handbook of Brain
and Behaviour in Human Development. London: Kluwer Academic Publishers
Tronick, E.Z. (2003). Of course
all relationships are unique: How co-creative processes generate unique
mother-infant and patient-therapist relationships and change other
relationships. Psychoanalytic Inquiry, 23, 473-491.
Minuchin, S. (1974). Families and
Family Therapy. Harvard University Press.
__________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/09/16/key-concept-splitting/
