Mit
'terapije reunifikacije' djeteta i roditelja
Car je gol.
Ne postoji nešto takvo kao 'terapija
reunifikacije'.
Postoji psihoanalitička terapija (npr., terapija objektnih relacija: Kohut, 1977.;
ili self-psihologija, Stolorow & Atwood, 1987.),
Postoji egzistencijalna-humanistička terapija (npr., terapija usmjerena klijentu, Rogers, 1961.;
ili egzistencijalna terapija, Yalom, 1980.)
Postoji kognitivno-bihejvioralna terapija (npr., CBT, Beck, 1976; s općom 'teorijom učenja'
koja definira dječju bihejvioralnu terapiju; Patterson, 1982.)
Postoji terapija obiteljskih sustava (npr., obiteljska sistemska psihoterapija,
Minuchin, 1974.; ili strateška obiteljska sistemska psihoterapija, Haley,
1963., Madanes, 1981.; ili humanistička obiteljska sitemska psihoterpija, Satir
1967.)
Postoje post-moderne terapije (npr., terapija usmjerena na rješenje, Berg, 1994.;
ili narativna terapija, White i Epston, 1990.)
Međutim, NEMA postojećeg modela 'terapije
reunifikacije', što znači da terapeuti pod nazivom 'terapije reunifikacije' u
biti mogu raditi što hoće.
Ako terapeuti žele opisati vrstu terapije koju
provode, trebaju upotrijebiti postojeće uspostavljene modele psihoterapije,
umjesto nejasnih i nepreciznih opisnih termina koji ne omogućuju razumijevanje
već samo izgled kredibiliteta bez
supstance koja jamči kredibilitet.
Konstrukt 'terapije reunifikacije' je raj, i krinka
za neposjedovanje stručnog znanja i kompetentnosti.
Konstrukt 'terapije reunifikacije' je mitski pojam
bez definirane supstance. Svaki terapeut koji koristi termin 'terapija
reunifikacije' je šarlatan. Ne postoji nešto definirano kao 'terapija
reunifikacije' i oni to znaju. Ako provode obiteljsku terapiju, trebali bi reći
'obiteljska terapija', no u tom slučaju pitanje koje slijedi bilo bi koji model
terapije koriste.
Razumijem da je ovo što pišem teška optužba. Ovaj
tekst ima dio za komentare. Pozivam bilo kojeg terapeuta da navede reference za
'terapiju reunifikacije'... <tišina>... nema ni jedne.
Psihološka bi se struka trebala sramiti zato što
svjesno podržava mit 'terapije reunifikacije' ne propitujući korištenje ovoga
konstrukta. NEMA TAKVOG KONSTRUKTA
kao što je 'terapija reunifikacije'
koji je ikad bio definiran unutar struke mentalnog zdravlja.
Ako terapeut provodi obiteljsku terapiju, onda
terapeut to treba reći, što omogućuje pitanje koji model obiteljske terapije taj terapeut koristi.
Etablirana psihologija ruši Gardnerov model SOR-a
kao nevrijednu znanost, a ipak dopušta mitskom konstruktu 'terapije
reunifikacije' da prolazi bez problema. Struka mentalnog zdravlja bi se trebala
sramiti sebe.
Ako bilo koji terapeut kaže da provodi 'terapiju
reunifikacije' – bježite. Terapeut je nekompetentan i svoje neznanje skriva iza
mitske oznake nečega što ne postoji.
Ako terapeut kaže da provodi 'terapiju reunifikacije',
pitajte da navede reference za 'terapiju reunifikacije' tako da možete o tome
pročitati. Nećete dobiti navedene reference, jer ih nema. Nikakav model
'terapije reunifikacije' nikad i nigdje nije dat.
Kad se obraćate terapeutu radi tretmana 'otuđenja
djeteta od roditelja', pitajte ga koji od pet standardnih modela psihoterapije
koristi u 'terapiji reunifikacije'.
Psihoanalitički – psihodinamski (najčešće 'objektne relacije'; Kohut);
Egzistencijalno – humanistički (najčešće 'usmjerenu na klijenta', Rogers, ili
egzistencijalnu terapiju, Yalom, za odrasle; Ayers za humanističku 'play
terapiju' s djecom, Oaklander za geštalt terapiju s djecom);
Kognitivno-bihejvioralni (najčešće Beck za kognitivno-bihejvioralnu terapiju; ili
teoriju učenja koja uključuje klasično kondicioniranje za dječju bihejvioralnu
terapiju);
Obiteljsko-sistemski (najčešće Minuchin, ponekad i drugi);
Post-moderni (najčešće Berg za terapiju usmjerenu rješenju).
Ponekad terapeut može reći 'eklektičku' ili
'integrativnu'. To znači da terapeut primjenjuje više gore navedenih modela,
ovisno o situaciji i potrebama klijenta. U tom slučaju pitajte terapeuta koje
modele najradije koristi i koje modele namjerava integrirati.
Ako terapeut ne može opisati koje modele
psihoterapije koristi, onda samo izmišlja temeljem vlastitih trenutačnih
nadahnuća i to naziva 'psihoterapijom'. Bježite.
Kad birate odvjetnika da vas zastupa u postupku
razvoda, želite odvjetnika koji je specijaliziran za obiteljsko, a ne za
trgovačko pravo. Pitate ga "U kojem ste području specijalizirani?"
Ako idete na plastičnu operaciju, želite da vas operira specijalist plastične,
a ne kardio-kirurgije. Vi ne morate znati tehničke detalje raznih specijalnosti
prava ili medicine – ili modela psihoterapije – ali stručnjak treba to znati.
Stručno kompetentan psihoterapeut treba biti u stanju vama objasniti
model terapije koji koristi. To je dio procesa INFORMIRANOG pristanka.
Imate pravo pristanka na terapiju, a da biste
pristali na terapiju, imate pravo biti informirani o
tomu što ta terapija uključuje. Kako terapeut konceptualizira probleme? Kako će
terapija riješiti te probleme? To se naziva 'plan terapije'. Tražite pisani
'plan terapije'.
Ja sam klinički psiholog... Znam što sve prolazi
pod 'psihoterapija'...
"Car je gol."
Nemojte unaprijed vjerovati da psihoterapeut zna
što radi. Vaša obitelj i vaše dijete previše su važni. Preporučam da postanete
informirani klijent na način da učite o različitim modelima psihoterapije.
No, ako ne želite učiti o različitim dostupnim
modelima psihoterapije, onda bar tražite od terapeuta da objasni svoj pristup i
kako misli da će taj pristup riješiti specifične probleme s vašim djetetom.
Kad bi vaše dijete imalo karcinom, liječnik bi vam
rastumačio opcije liječenja, poput kiruškog zahvata, kemoterapije, zračenja,
ili nekih novijih oblika liječenja. Izvijestio bi vas o dostupnim opcijama i
preporukama i mogli biste postavljati pitanja radi donošenja informirane
odluke. Isto je tako s psihoterapijom.
Vaše je dijete previše važno, i vaš je odnos s djetetom
previše važan.
Primjena terapijskih modela na
'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti
Struktura terapije:
Individualna terapija za dijete NIJE prikladan
terapijski pristup za 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti.
Problem pri 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti
jest interpersonalan i uključuje odnos
roditelj-dijete. Terapijske sesije
trebaju biti strukturirane kao zajednička terapija odnosa roditelj-dijete. Neke
individualne sesije samo s djetetom ili samo s roditeljem (roditeljima) mogu
biti prikladne (u obiteljsko-sistemskom modelu), no fokus je na tretmanu odnosa.
Zamislite terapeuta koji radi partnersku/bračnu
terapiju, ali samo sa suprugom, individualno. Bračna terapija odnosi se na
odnos. Sesije bračne terapije uključuju OBOJE supružnika radi rješavanja
problema njihova odnosa. Isto se odnosi i na terapiju 'otuđenja od roditelja'
koje se temelji na privrženosti. Terapija se bavi odnosom roditelj-dijete i
sesije trebaju uklučivati OBOJE sudionika u odnosu.
Individualna terapija s djetetom NIJE primjeren
model za rješavanje 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na
privrženosti..
Modeli
Psihodinamska psihoterapija (najčešće terapija objektnih relacija) NIJE prikladna
za 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Ona će biti
potpuno neučinkovita za rješavanje odnosa roditelj-dijete, iako bi bila
prikladna za tretman dinamike narcisoidne/granične ličnosti roditelja
otuđitelja.
Psihodinamska terapija je najčešće, ako ne i
uvijek, individualna, i nema teorijsku strukturu za zajedničku terapiju odnosa.
Je li bi se mogla prilagoditi za potrebe zajedničke terapije odnosa? Možda, ali
ostavljam drugima da izlože takav model koji bi bio prikladan za tretman
problema odnosa roditelj-dijete pri 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se
temelji na privrženosti.
Za psihoterapeute: Istina je da Kohut daje neke
iznimno važne konstrukte u vezi s nedostatkom empatije i narcističkim procesima
koji su izravno relevantni i za pitanja interpersonalne traume i za tretman
'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti – no upravo taj
individualistički pristup terapije objektnih relacije nije prikladan terapijski
okvir.
Kohutova je teorija, međutim, od izravne važnosti.
Egzistencijalno-humanistička terapija, uključujući sve oblike nedirektivnog pristupa
usmjerenog na klijenta i modeli play terapije su KONTRAINDICIRANI
za tretman 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti.
Modeli terapije usmjerene na klijenta ulaze u savez s psihopatologijom i pogoršat će stanje.
Egzistencijalno-humanistička terapija pretpostavlja
autentičnog pojedinca. Međutim, u 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se
temelji na privrženosti, dijete je inducirano/(zavedeno) u odnos zamijenjenih
uloga pri čemu narcisoidni/(granični) roditelj, radi vlastite psihopatologije,
koristi dijete kao 'regulatornog drugog'. Djetetova psihička autentičnost je
poništena i dalje se poništava od strane psihopatologije narcisoidnog/(graničnog)
roditelja.
U takvim uvjetima, egzistencijalno-humanistički
modeli terapije NISU prikladni i samo će služiti stvaranju saveza
s psihopatologijom.
Za psihoterapeute: Rogerovi interpersonalni
uvjeti empatije i iskrenosti ostaju ključne komponente terapeutskog odnosa.
Jedino što nedirektivna terapije nije prikladan model terapije za 'otuđenje
djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Terapeut treba biti
aktivni intervencionist, sukladno modelu strateške obiteljske sistemske
psihoterapije (ili humanističke, Satir) radi debalansiranja obiteljske
'homeostaze' i stvaranja interpersonalne promjene unutar i kroz obiteljske
odnose.
Empatija, bezuvjetno pozitivno uvažavanje i
iskrenost ostaju ključne komponente terapeutskog odnosa.
Egzistencijalno-humanistička terapija najčešće je
individualna terapija. Terapeut će se s djetetom viđati individualno, a
roditelj će rijetko biti uključen u terapiju. Izbjegavajte
egzistencijalno-humanističku terapiju, nanijet će štetu i samo učiniti
situaciju još lošijom.
Kognitivno-bihejvioralna terapija (KBT) uključuje mijenjanje iskrivljenih i lažnih
uvjerenja koja stvaraju iskrivljene emocionalne reakcije. Uz vještog KBT
terapeuta, ovaj bi terapijski model mogao biti koristan u slučajevima 'otuđenja
djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, posebice u dijelu gdje
terapeut propituje iracionalna uvjerenja djeteta.
Međutim, cjeloviti KBT model za tretman specifičnih
problema pri obiteljskoj dinamici 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se
temelji na privrženosti, tek se treba proizvesti. Od ključne je važnosti da
terapeuti koji koriste KBT model čitaju rad Arrona Becka o poremećajima
ličnosti (Beck, i sur., 2004.), čime će se Kvaliteta KBT značajno poboljšati u
smjeru terapeutova razumijevanja glavnih 'shema' poremećaja ličnosti i njihovih
interpersonalnih manifestacija.
Dječja bihejvioralna terapija podrazumijeva pozitivne i negativne 'posljedice' za
primjereno i neprimjereno ponašanje djeteta. Iako dječja bihejvioralna terapija
ima dobre namjere, ona će najčešće samo pogoršati problem.
Ciljanom roditelju će terapeut dati upute da
uspostavi sustav nagrađivanja i izostanka nagrade i da se time služi pri
upravljanju djetetovim 'preoblematičnim ponašanjem'. U 'otuđenju djeteta od
roditelja' koje se temelji na privrženosti, dijete, međutim, neće reagirati na
nagrade i 'pozitivnu pažnju', već će često provocirati negativne posljedice što
še onda stvarati sve negativniju i
neprijateljskiju komunikaciju između roditelja i djeteta, koje će dijete i narcisoidni/(granični) roditelj
koristiti kao 'dokaz' da je ciljani roditelj neosjetljiv za djetetove
potrebe, i to će biti razlog i opravdanje za djetetovu želju da prekine
svoj odnos s ciljanim roditeljem.
Za psihoterapeute: Razlog za neuspjeh ovakve
terapije je taj što djetetovo ponašanje nije pod 'kontrolom' poticaja iz
ponašanja ciljanog-odbačenog roditelja, već je ponašanje djeteta prema tome
roditelju pod 'kontrolom' poticaja 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u
savezu. Fokus promjene ponašanja mora ciljati na ispravno izvorište kontrole
poticaja djetetova ponašanja, tj. na znake, poticaje i kazne unutar djetetova
odnosa s 'odabranim' roditeljem s kojim je dijete u savezu.
Moguće je da visoko kvalitetna bihejvioralna
terapija u kombinaciji s kognitivnim strukturiranjem bude korisna, posebice ako
se dijete odvoji od stalnog štetnog utjecaja narcisoidnog/(graničnog) roditelja
tijekom aktivne faze tretmana. Ključna odlika učinkovite bihejvioralne terapije
usredotočit će se na kvalitetu interakcije pod nazivom 'kontrola poticaja'
djetetova ponašanja.
U 'otuđenju od roditelja' koje se temelji na
privrženosti, kontrola poticaja djetetova lošeg ponašanja prema
ciljanom-odbačenom roditelju jest u djetetovu odnosu s narciosidnim/(graničnim)
'odabranim' roditeljem s kojim je dijete u savezu. Učinkovita terapija treba
promijeniti lokus kontrole poticaja, tj. maknuti ga od djetetova odnosa s
narciosiodnim/(graničnim) roditeljem i vratiti na autentično izvorište kontrole
poticaja djetetova odnosa s ciljanim roditeljem.
Terapija obiteljskih sustava je model
prikladne i preporučljive terapije za 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se
temelji na privrženosti, s teorijom strukturalnih obiteljskih sustava
kao primarnim preporučenim okvirom tretmana, iako i strateška obiteljska
sistemska psihoterapija može biti učinkovita. Terapija obiteljskih sustava u
sesije uključuje više članova obitelji (iako je jako malo vjerojatno da će
izravno uključivanje narcisoidnog/(graničnog) roditelja u terapiju skupa s
ciljanim roditeljem biti moguće, zbog različitosti načina tretmana), i terapeut
obiteljskih sustava bit će aktivni sudionik u terapiji. U početku,
terapeut će nastojati promijeniti, omesti i 'poremetiti ravnotežu' nezdrave
'homeostaze' (stabilnosti odnosa) unutar obiteljkih odnosa, da bi restrukturirao
obrasce obiteljskih odnosa bez prisutnih simptoma.
Za psihoterapeute: Postoje okolnosti gdje zajedničke
sesije ciljanog i 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu mogu biti
produktivne. Cilj obiteljske terapije jest pomoći prijelaz obitelji iz
strukture cjelovite obitelji u strukturu razvedene obitelji. Lokus poteškoća
obiteji je u narcisoidnim i graničnim ranjivostima jednoga od supružnika.
Pomaganjem njihovu odnosu, a posebice tom ranjivom partneru, da učinkovito
upravlja doživljajem gubitka i tuge u odnosu na kraj bračne veze, može riješiti
iskazivanje patologije unutar obitelji. To zahtijeva puno vještine, ali je u
nekim slučajevima moguće.
Ako se pokuša sa zajedničkom intervencijom, dijete
NE treba biti prisutno na tim zajedničkim roditeljskim sesijama (dijete se mora
de-triangulirati iz sukoba supružnika), iako mu se može reći da su te sesije s
roditeljemi dio procesa terapije. Time što terapeut preuzima ulogu skrbnika za
narcisoidnog/(graničnog) roditelja, dijete može biti oslobođeno potrebe za
održavanjem odnosa zamijenjenih uloga, tj. skrbi za ranjivog
narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Međutim, pristup terapije obiteljskih sustava u
slučajevima 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti,
postaje izazov upravo zato što će biti učinkovit. Kako
terapija postiže promjene u djetetovim simptomima, 'odabrani'
narcisoidni/(granični) roditelj s kojim je dijete u savezu vršit će sve veći
psihički pritisak na dijete da se odupre
utjecaju terapije i zadrži svoje simptome.
Pritisak na dijete koji vrši 'odabrani'
narcisoidni/(granični) roditelj s kojim je dijete u savezu, da bi dijete zadržalo svoje simptome, usprkos tomu što terapija obiteljskih sustava pruža rješenja
tijekom tretmana, potičući dijete da se oslobodi simptoma i povrati svoje
normalne odnose unutar obitelji, pretvorit će dijete u psihološko bojno polje između sila učinkovite terapije koje rješavaju djetetovo
simptomatsko stanje i sila rastućih psihičkih
pritisaka 'odabranog' narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u
savezu na dijete da bi zadržalo svoje simptome.
Pretvaranje djeteta u psihološko bojno polje bit će
psihološki štetno za dijete. Jedini način da se ova dilema riješi je da se, ili
1) Prekine učinkovita terapija i prestane s
pokušajima rješavanja djetetove psihopatologije, čime se odabire ostavljanje
djeteta sa simptomima prekida odnosa s normalnim i emocionalno dostupnim
roditeljem, što je proizvod iskrivljenih roditeljskih ponašanja
narcisoidnog/(graničnog) roditelja koji dijete koristi u odnosu zamijenjenih
uloga da bi zadovoljavalo potrebe toga patogenog roditelja, ili
2) Djetetu omogući protektivno izdvajanje od stalnog patogenog utjecaja narcisoidnog/(graničnog)
roditelja tijekom aktivne faze djetetova tretmana i oporavka.
Terapija obiteljskih sustava bit će učinkovita, ali
to postaje problem zato što će učinkovitost terapije obiteljskih sustava biti
dočekana s aktivnim otporom patologije narcisoidnog/(graničnog)
roditelja koji će na dijete vršiti sve veći psihički pritisak da zadrži svoje
simptome. Pretvaranje djeteta u bojno polje između ciljeva terapije i
patologije patogenog roditelja, ne preporuča se. No, alternativa izdvajanju
djeteta jest prekid učinkovite terapije.
Neučinkovita terapija
Postoji i treća mogućnost, a to je provođenje
potpuno promašene i neučinkovite 'terapije' koja traje godinama i ne dovodi do
apsolutno nikakve promjene (osim daljeg učvršćivanja djetetova neprijateljskog
odbacivanja jednog roditelja), i nažalost, to je najčešće upravo vrsta
'terapije' koja se danas provodi u slučajevima 'otuđenja djeteta od roditelja'
koje se temelji na privrženosti.
Obično je neučinkoviti način terapije ne-direktivan
improvizacijski stil humanistički orijentirane terapije, koji tipično sadrži
'uvažavanje djetetovih osjećaja' u očitoj nadi terapeuta da će to imati neku
vrstu magičnog 'samo-aktualizirajućeg' učinka na dijete koji će nekako
zaustaviti sukob dijete-roditelj. Improvizacijska komponenta ponekad uključuje
poticanje ciljanog-odbačenog roditelja da se djetetu ispriča zbog
pretpostavljenih prošlih roditeljskih pogrešaka. To što se te navodne
'roditeljske pogreške' iz prošlosti nikad zapravo nisu dogodile, ili što su
jako izvitoperena viđenja stvarnih događaja, čini se nije važno terapeutu u
improvizacijskom stilu 'terapije', i roditeljske isprike djetetu koje terapeut
traži nikad ne proizvode promjenu kojoj se nadamo u djetetovu stavu ili
ponašanju.
Potreban terapijski kontekst za učinkovitu terapiju
Terapija mora započeti s protektivnim izdvajanjem djeteta od psihopatologije narcisoidnog/(graničnog)
roditelja tijekom aktivne faze djetetova tretmana i oporavka. Ne možemo
od djeteta tražiti da se promijeni i odrekne simptoma ako prvo ne možemo dijete
zaštititi od psihičke osvete narcisoidnog/(graničnog) roditelja za bilo
kakvu promjenu koju ono postigne.
Stručna eksprtiza
Dodatni problem modela psihoterapije obiteljskih
sustava jest to da postoji ograničen broj educiranih terapeuta obiteljskih
sustava. Terapija obiteljskih sustava je složena i zahtijeva visoku razinu
stručnog znanja i vještine. Samo mali broj terapeuta pohađa postdiplomsku
edukaciju potrebnu za postizanje profesionalnih kompetencija za provođenje
terapije obiteljskih sustava.
U odsustvu znanja i formalnog obrazovanja u
području terapije obiteljskih sutava, mnogi terapeuti jednostavno odluče
'improvizirati' i činiti što god im se učini najboljim u datim okolnostima.
Nažalost, to se događa češće nego što možemo zamisliti. Mnogi terapeuti
jednostavno nemaju potrebne kompetencije za vođenje obiteljske terapije.
Sljedeće je ograničenje da mali broj dječjih
terapeuta i terapeuta obiteljskih sustava ima iskustva s tretmanom poremećaja
osobnosti.
Većina terapeuta općenito, uključujući i one koji
rade s odraslima, imaju vrlo ograničeno znanje i iskustvo s tretmanom
narcisoidnog poremećaja ličnosti, zato što se osobe s takvim poremećajem vrlo
rijetko odlučuju za terapiju. Narcisoidna ličnost ne želi uvid u sebe i radije
bi zadržala svoje grandiozno mišljenje o sebi i sudila drugima kao manje
vrijednima, nego se bavila samo-refleksijom u vezi s vlastitom mogućom
neadekvatnošću. Granične će se ličnosti odlučiti za terapiju zbog kaotične
drame u njihovim životima i jake depresije, ali većina terapeuta ne radi
tretman s graničnim pacijentima, a oni koji to rade, orijentirani su na odrasle
i rade prema individualnim modelima psihoterapije.
Još je akutniji nedostatak iskustva s narcisoidnim
i graničnim poremećajima ličnosti među dječjim teraputima, zato što je terapija
poremećaja ličnosti rijetko prisutna u terapiji djece. Većini dječjih terapeuta
nedostaje stručnog znanja za prepoznavanje i tretman dinamike poremećaja
osobnosti.
Međutim, narcisoidne i granične karakteristike
ličnosti su izražene komponente 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji
na privrženosti, pa bi model terapija obiteljskih sustava primijenjen u
slučajevima 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti bio
značajno poboljšan do one razine do koje terapeut ima znanja o poremećajima
ličnosti, kao Beck i sur. (2004.) i/ili Millon (2011.).
Post-moderne terapije
Post-moderne terapije predstavljaju zanimljivu primjenu socijalnog
konstrukcionizma na 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na
privrženosti, ali nije jasno kako se principi terapije usmjerene na rješenja
ili narativne terapije mogu primijeniti na izvitoperene obiteljske procese
sadržane u 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti.
Pozvao bih terapeute koji primjenjuju terapiju usmjerenu na rješenja ili
narativnu terapiju da pokušaju primijeniti svoje teorijske okvire na tretman
trans-generacijskog prijenosta traume privrženosti koja je povezana s
patologijom 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti.
Čini mi se da su moguće zanimljive primjene ovih
modela na 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, ali
nisam siguran kako ostvariti te primjene zato što, iako sam upoznat s
teorijskim konstruktima ovih modela, oni nisu izravno u mojem području stručne
ekspertize.
Reference:
Psihoanalitička-psihodinamska
terapija
Kohut, H. (1977). The Restoration
of the Self. New York: International Universities Press.
Stolorow, R., Brandchaft, B., and
Atwood, G. (1987). Psychoanalytic Treatment: An Intersubjective Approach.
Hillsdale, NJ: The Analytic Press.
Egzistencijalna-humanistička terapija
Rogers, C.R. (1961). On becoming a
person: A therapist’s view of psychotherapy. Boston: Houghton Mifflin.
Yalom, I.D., Existential Psychotherapy. New
York: Basic Books, 1980.
Kognitivno-bihejvioralna terapija
Beck, A. T. (1976). Cognitive
therapy and the emotional disorders. New York: Meridian.
Patterson, G. R. (1982). Coercive family process.
Eugene, OR: Castalia.
Terapija obiteljskih sustava
Minuchin, S. (1974). Families and Family Therapy.
Harvard University Press.
Haley, J. (1963). Strategies of psychotherapy.
New York: Grune and Stratton.
Madanes, C. (1981) Strategic
Family Therapy. San Francisco: Jossey-Bass Inc.,
Satir, V. (1967). Conjoint Family
Therapy: A Guide to theory and technique. Palo Alto, California: Science and
Behavior Books, Inc.
Post-moderna terapija
Berg, Insoo Kim (1994) Family
Based Services: A solution-focused approach. New York: Norton.
White, M., & Epston, D.
(1990). Narrative means to therapeutic ends. New York: W. W. Norton.
Dinamika poremećaja ličnosti
Beck, A.T., Freeman, A., Davis,
D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd
edition). New York: Guilford.
Millon. T. (2011). Disorders of personality:
introducing a DSM/ICD spectrum from normal to abnormal. Hoboken: Wiley.
__________________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/07/22/on-unicorns-the-tooth-fairy-and-reunification-therapy/
Nema komentara:
Objavi komentar