Sud ima pravo očekivati
najviše standarde rada psihoterapeuta koji vode terapiju temeljem sudske odluke#.
Stručni rad
psihoterapeuta koji pružaju psihoterapiju djeci i obiteljima temeljem sudske
odluke zato mora odražavati najviše standarde profesionalne prakse.
Postoje stručne smjernice
koje definiraju standarde profesionalne prakse za forenzične psihologe
(Specialty Guidelines for Forensic Psychology, 2013) i postoji prijedlog
smjernica profesionalnih standarda dobre prakse u vezi s vještačenjima
radi odlučivanja o roditeljskoj skrbi pri razvodu roditelja (Patel, &
Choate, 2014), ali još uvijek nema predloženih stručnih smjernica za terapeute
mentalnog zdravlja koji pružaju usluge terapije prema sudskoj odluci.
Smatram da se to može
lako urediti: Stručnjaci mentalnog zdravlja trebaju uvijek pružati usluge na najvišoj profesionalnoj
razini struke.
Da vam dijete ima
karcinom, zar ne bismo za to dijete tražili NAJBOLJE liječnike i NAJBOLJI
mogući tretman koji je dostupan? Zašto bismo išta manje očekivali od
psihoterapije? Budućnost djece, njihov zdrav ili nezdrav razvoj, njihov budući
uspjeh, borbe i patnja, sve to može ovisiti o kvaliteti usluga psihoterapije
koju djeca i njihove obitelji dobijaju. To je ogromna profesionalna
odgovornost.
Terapeuti stručnjaci
mentalnog zdravlja trebaju svojim klijenitima pružiti upravo onu razinu stručne
pomoći koju bi željeli za svoje kćeri i sinove. Za svoju bismo djecu željeli
najbolji mogući tretman, bilo da se radi o karcinomu ili psihičkim problemima.
Ne bismo trebali pružati manje profesionalnog znanja našim klijenitima, djeci i
obiteljima, nego što bismo željeli za svoju djecu i obitelji.
Stručnjaci mentalnog
zdravlja, terapeuti bi uvijek trebali pružati usluge prema najvišim standardima
struke.
A Sud ima pravo očekivati najviše
standarde profesionalne prakse za djecu i roditelje koje Sud uputi na terapiju.
Definiranje kvalitete stručnjaka mentalnog
zdravlja
Tijekom niza godina
predavao sam kliničku procjenu i planiranje studentima koji su željeli postati
psihoterapeuti na master razini. Prije nego što sam osnovao privatnu praksu,
radio sam kao psiholog u Children’s Hospital of Orange County gdje sam
nadgledao doktorande i postdoktorande kao i druge specijalizante na stažu koji
akreditira APA*. Nakon toga sam radio kao Direktor Klinike u centru za procjenu i
tretman djece, gdje sam podučavao i nadgledao terapiju za djecu i obitelji koju
su provodili pripravnici psiholozi i postdoktorandi koji su vodili tretman djece
i koje je prvenstveno upućivao Odjel za skrb o djeci i sustav udomljavanja.
Sljedeći okvir za
kliničku procjenu predstavlja profesionalni standard rada koji bih OČEKIVAO od
bilo kog studenta kojeg podučavam ili terapeuta kojeg nadgledam, u slučajevima kad,
po odluci Suda, pružaju obiteljsku terapiju za ponovnu uspostavu odnosa
roditelj-dijete, i taj bi okvir definitivno bio ono što očekujem od stručnog
terapeuta koji pruža psihoterapiju djeci i obiteljima temeljem odluke Suda.
Sud i naši klijenti imaju
pravo očekivati najviše standarde profesionalne prakse od psihoterapeuta koji
temeljem Sudske odluke pružaju usluge psihoterapije djeci i obiteljima, a
terapeuti koji temeljem Sudske odluke pružaju usluge psihoterapije djeci i
obiteljima trebaju od sebe očekivati da klijentima pruže najvišu razinu
kvalitete.
Izvor kliničkih podataka
Terapeuti koji provode
terapiju temeljem odluke Suda, da bi riješili sukob roditelj-dijete, trebaju
prikupiti dovoljno opsežne kliničke podatke koji su potrebni da bi sebi predočili točnu sliku slučaja
koja je potrebna za izradu učinkovitog plana terapije.
Za probleme djeteta i
obitelji, dovoljno opsežni klinički podaci tipično uključuju prikupljanje
informacija iz sljedećih izvora:
Klinički intervju
roditelja: Klinički intervju vodi se sa
svakim roditeljem posebno da bi se dobilo viđenje svakog roditelja u odnosu na
podatke o povijesti i o simptomima.
Procjena roditelj-dijete:
Inicijalna sesija radi procjene, s roditeljem i
djetetom koji su klijenti u tretmanu, radi promatranja i provođenja kliničkih
provjera individualnog funkcioniranja i dinamike odnosa, uključujući odgovore
klijenata na kliničke pokušaje intervencije.
Procjena djeteta: Posebna klinička procjena djeteta koja uključuje kliničke provjere
i procjenu djetetova emocionalnog i mentalnog funkcioniranja.
Ostali relevantni izvori:
Pregled
relevantnih izviješća, dokumenata i kliničkih intervjua s relevantnim ostalim
izvorima podataka, poput ostalih članova obitelji.
Pisana konceptualizacija slučaja i plan
terapije
Terapeuti koji temeljem
Sudske odluke pružaju usluge terapije radi ponovnog uspostavljanja prekinutog
odnosa roditelj-dijete, trebaju unutar 4 do 6 tjedana od inicijalnog prijema
radi procjene, napisati nalaz procjene slučaja i plan tretmana.
Sadržaj nalaza procjene slučaja treba dokumentirati sljedeće:
·
Prikaz problema: Kratki uvod u probleme i simptome zbog kojih je potrebna
terapija;
·
Povijest prikazanog problema: Opis nastanka prikazanog
problema, njegov razvoj tijekom vremena i težina problema;
·
Povijest obitelji: Opis postojećih odnosa u obitelji, povijest obitelji i
relevantni podaci obitelji iz kojih su roditelji potekli;
·
Akademska i radna povijest: Opis ponašanja djeteta u školi i
djetetova akademskog postignuća i radna povijest roditelja;
·
Dodatni podaci o povijesti: Opis dodatnih podataka, poput
moguće povijesti traume u obitelji (uključujući djetinjstvo roditelja i baka i
djedova), povijest alkoholizma ili konzumacije droga u obitelji (uključujući
djetinjstvo roditelja i bake i djedove) i povijest psihijatrijskih dijagnoza u
obitelji (uključujući širu obitelj). Dodatna relevantna socijalna, pravna i medicinska povijest treba biti
dokumentirana.
Jones, K. D. (2010). The unstructured
clinical interview. Journal
of Counseling and Development, 88, 220-226.
·
Nalaz procjene slučaja: Simptomi kojima se terapija treba baviti trebaju biti
specificirani i treba postojati teorijski utemeljena klinička odluka u vezi s utvrđenim izvorištem postojećih simptoma.
Teorijski okvir koji
postavlja organizaciju nalaza procjene slučaja može biti iz bilo koje od šest
primarnih škola psihoterapije: psihodinamske, egzistencijalno-humanističke,
kognitivno-bihejvioralne, obiteljskih sustava, post-modernog konstrukcionizma,
neuro-socijalnog razvoja, ili može biti integrirano više teorijskih modela
(predviđena duljina toga nalaza bila bi 1-2 stranice i trebala bi
pretpostavljati da čitatelj ima stručnu razinu znanja teorijskih temelja).
Sadržaj plana terapije
Pisani plan terapije
treba specificirati skupinu teorijski utemeljenih intervencija tretmana koje su izravno povezane s nalazom procjene
slučaja u odnosu na izvorište simptoma.
Pisani plan terapije
treba specificirati procjenu vremenskog okvira potrebnog za postizanje rješenja
uočenih simptoma, uz potrebno razmatranje varijable u odnosu na utjecaje na
tretman koji mogu promijeniti duljinu potrebnog procijenjenog vremena. Pisani
plan tretmana treba također dati procjenu prognoze povratka na normalni razvoj
i odnose.
Ako procijenjeni
vremenski okvir za rješavanje simptoma prelazi šest mjeseci, tad se mora
odrediti što se treba postići unutar šest mjeseci, i mora se dokumentira
razloge zašto terapija treba biti dulja od šest mjeseci.
Ažuriranje podataka o tijeku terapije
Tijekom terapije, svakih
šest mjeseci terapeut treba napisati izviješće o tijeku terapije u kojem će
specificirati napredak postignut terapijom do toga trenutka i procijeniti
koliko još vremena treba za rješenje problema.
Ako tijekom šest mjeseci
terapije nije bilo značajnog poboljšanja, tad se treba dokumentirati prepreke
uspješnosti tretmana i definirati prilagodbu intervencija kako bi se premostile
te prepreke.
Postoji niz mogućih
razloga za neuspjeh u postizanju značajnog poboljšanja tijekom perioda od šest
mjeseci:
Neuro-biološka
ograničenja. Uključuju ograničavajuće čimbenika
iz spektra autizma, prenatalno izlaganja djeteta drogama ili alkoholu, što
utječe na kognitivni i na razvoj ponašanja, psihijatrijske smetnje roditelja,
poput bipolarnog poremećaja ili shizofrenije, itd. Ove vrste problema prisutnih
u inherentnim ograničenjima pozitivnih rezultata tretmana, mogu se očekivati, i
tad treba postaviti realistična očekivanja od tretmana.
Propusti terapeuta. Terapeutu mogu nedostajati adekvatna znanja i iskustvo za
provođenje terapije, ili je razlog neupsjeha tretmana neusklađenost
terapeut-klijent. Moguće je potrebno promijeniti terapeuta.
Pogrešan nalaz procjene. Inicijalni nalaz je moguće bio pogrešan, što je dovelo do
intervencija koje su promašile ciljeve u vezi s izvorištem simptoma. Potrebna
je revizija nalaza procjene i plana terapije.
Opaska: Istraživanja u području
učinkovitosti psihoterapije nalaze da su sve teorijske orijentacije učinkovite
(Wampold, 2001). Prema empirijskim istraživanjima, ključni i odlučujući
čimbenik učinkovitosti psihoterapije jest da psihoterapeut ima model
psihoterapije pri nalazu procjene i da klijent taj model prihvati kao rješenje
problema.
Klijent kao čimbenik. Klijent unutar obiteljskog sustava može se opirati ciljevima
tretmana, što rezultira usporenim napretkom u tretmanu. Treba specificirati
prirodu čimbenika na strani klijenta koji utječu na proces terapije i kako će
se terapijske intervencije prilagoditi tim čimbenicima.
Nedostatak vremena. Tretmanom je postignut napredak, ali su problemi složeni, duboko
ukorijenjeni i zahtijevaju dulji period vremena da bi ih se riješilo. Ti
problemi koji usporavaju napredak tretmana trebaju se utvrditi i dokumentirati
skupa s procjenom vremena i prognozom, kao i s čimbenicima koji utječu na
prognozu.
Očekivanja od tretmana:
·
U većini slučajeva sukoba roditelj-dijete, značajni napredak u
tretmanu treba se očekivati unutar šest mjeseci terapije.
·
Od tretmana se treba očekivati da riješi simptome u periodu ne
duljem od jedne godine terapije.
·
Neuspjeh u navedenom treba dokumentirano
objasniti kao i razloge zašto terapija nije ispunila očekivanja.
O razvoju djeteta
Razvojne faze u
djetinjstvu relativno su kratke i svaka je faza povezana s važnim djetetovim
iskustvima i nastankom razvojnih kapaciteta koji se izgrađuju sekvencijalno i
kumulativno na temelju ranijih razvojnih sazrijevanja.
Dječje razvojne faze
javljaju se u intervalima od tri mjeseca tijekom prve godine živote, u
intervalima od šest mjeseci tijekom druge godine života, a nakon toga u
intervalima od po dvije godine između razvojnih faza.
Dob:
0-1 dojenački razvoj, rani nastanak temeljnih sustava mozga,
1-2 razvoj malog djeteta, socio-lingvistička integracija i
istraživačka lokomocija,
2-4 starija jaslička socio-emocionalna integracija ponašanja,
4-6 predškolski složeniji socio-kognitivni razvoj,
6-8 rastuća stabilnost u samo-regulaciji i rastuće sazrijevanju u
obiteljskom povezivanju,
8-10 razvoj osobne i vršnjačke (socijalne) motivacije za postignućem,
10-12 povećana socijalna svijest, oponašanje roditelja istog spola,
povećano rano pred-odraslo rezoniranje,
12-14 povećanje nezavisnosti vlastitog identiteta, psiho-socijalne
promjene puberteta,
14-16 stabilizacija kognitivnog rezoniranja poput odraslih, povećana
nezavisnost poput odraslih, motivacija za rodnim povezivanjem s drugim ljudima,
16-18 nastanak kognitivne i socijalne zrelosti odrasle osobe,
18-20 tranzicija u mladu osobu s odgovornostima i samostalnošću.
Period od šest mjeseci
odražava ¼ vremenskog okvira razvojne faze. Prekid normalnog razvoja koji traje
dulje od šest mjeseci imat će rastuće pogubne učinke na zdravi razvoj djeteta,
zato što slijed kasnijih razvojnih iskustava postaje sve više nesinkroniziran s
razvojnom spremnošću.
Pri tretmanu djece,
terapija treba za cilj imati i treba uložiti značajan trud u postizanja
značajnog rješenja problema zbog kojih je dijete u tretmanu, unutar šest
mjeseci, i ne dulje od jedne godine.
Neuspjeh u postizanju
ovoga cilja, koji je važan za zdrav razvojni put djeteta, treba istražiti da bi
se utvrdili razlozi zašto terapija nije uspjela postići cilj, te unijele
prikladne izmjene radi što učinkovitijeg rješavanja ograničenja i u najkraćem
mogućem roku.
Terapija koja traje jednu
godinu je cijela ½ razvojne faze. Terapija bi trebala postići značajno rješenje
djetetovih simptoma u roku od najdulje jedne godine. Imajući na umu kritičnu
važnost vremena u razvoju djeteta, neuspjeh u postizanju ovoga standarda treba
biti istražen i zahtijeva posebnu dokumentaciju o čimbenicima koji su
ograničili terapijski napredak. Možda je indicirana značajna promjena konteksta
tretmana i organizacije terapije.
Klinička analiza tretmana
Svaka analiza nalaza
procjene i plana tretmana mora dati odriješene ruke terapeutovoj odluci o
teorijskom okviru za nalaz procjene i plan terapije. Kasnije analize trebaju
očekivati osrednji do značajni napredak tretmana uz dužno razmatranje
legitimnih barijera napretku koje se utvrđuju u ažuriranom izvješću i unutar
konteksta odgovornosti terapeuta u rješavanju obiteljskih sukoba.
Reference
Smjernice za rad
stručnjaka
Specialty guidelines for
forensic psychology. (2013). American
Psychologist, 68(1), 7-19
Patel, S.H. & Choate,
L.H. (2014). Conducting child custody evaluations: Best practices for mental
health counselors who are court-appointed as child custody evaluators. Journal
of Mental Health Counseling, 36, 18-30
Jones, K. D. (2010). The
unstructured clinical interview. Journal
of Counseling and Development, 88, 220-226.
Istraživanja o
psihoterapiji
Wampold,
Bruce E. (2001). The Great Psychotherapy Debate: Models, Methods and Findings.
Routledge.
__________________________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/07/23/standards-of-practice-for-court-ordered-parent-child-therapy/
Nema komentara:
Objavi komentar