Ovaj je tekst izravno
namijenjen stručnjacima mentalnog zdravlja i sadrži stručnu raspravu o
patologiji privrženosti, iako i roditelji mogu iz te rasprave puno naučiti.
Najčešća organizacija
privrženosti u članova obitelji pri 'otuđenju od roditelja' koje se temelji na
privrženosti je:
Roditelj narcisoidnog stila: Disorganizirana privrženost (neriješena trauma) s
anksiozno-izbjegavajućim primjesama
Roditelj graničnog stila: Disorganizirana privrženost (neriješena trauma) s
anksiozno-ambivalentnim primjesama
Ciljani roditelj: Varira, najčešće sigurna privrženost
Dijete:
Anksiozno-ambivalentno
(preokupirano) s narcisoidnim/graničnim roditeljem, Sigurno je s ciljanim
roditeljem (potisnuto)
Narcisoidne i granične
ličnosti imaju istu temeljnu sržnu dinamiku unutar sustava privrženosti. Sustav
privrženosti stvara očekivanja prema sebi i prema drugima u odnosima. I za
narcisoidnu i za graničnu organizaciju ličnosti, očekivanja su:
Prema-sebi-u-odnosu: "Ja
sam temeljno neadekvatan."
Prema-drugima-u-odnosu: "Druga će me osoba odbaciti i napustiti zbog
moje temeljne neadekvatnosti."
Razlika između narcisoidne
i granične ličnosti samo je u tome kako se ova sržna uvjerenja ispoljavaju.
Organizacija graničnog stila ličnosti
Granična ličnost nema
unutarnju strukturu obrane od neprestanog iskustva sržne ranjivosti. Ono što
granična ličnost traži jest vanjski 'regulatorni
drugi' koji će graničnoj ličnosti
pružiti organizaciju uz 'savršenu' idealiziranu ljubav da bi se ispunila
praznina neadekvatnosti osjećaja sebe i osigurala idealizirana savršena
sigurnost da nikad neće biti napuštena. Bilo kakav empatijski neuspjeh
'regulatornog drugog', rezultira kolapsom granične ličnosti u bijes (osjećaj
ljutnje pruža koheziju fragmeniranoj strukturi selfa) i intenzivan strah od
napuštanja.
U tom bijesu granične
ličnosti, ona će optužiti partnera s kojim je u odnosu za nedovoljnu i
neadekvatnu savršenu ljubav i predanost graničnoj ličnosti (tj. potpunu
posvećenost druge osobe ulozi vanjskog 'regulatornog
drugog' za stabilizaciju organizacije
granične ličnosti), što će se miješati s padovima u suprotni pol
samo-podcjenjivanja zato što je grozna i ne može je se voljeti, nakon čega će
uslijediti ponovni napadi na neuspjeh i neadekvatnost druge osobe u pokazivanju
savršene ljubavi koja bi uklonila granični osjećaj neadekvatnosti. Ove promjene
odražavaju anksiozno-ambivalentne primjese u temeljnoj disorganiziranoj privrženosti pri kojoj osoba varira između obezvrijeđivanja drugoga i
obezvrijeđivanja sebe u vezi s izvorom osjećaja neadekvatnosti.
Temeljna disorganizirana
privrženost strukture granične ličnosti znači da osoba nije razvila organizirani pristup ponovnom uspostavljanju prekinutog odnosa.
Anksiozno-ambivalentne primjese u obrascima disorganizirane privrženosti u
organizaciji granične ličnosti znače da će osoba ispoljiti različite međusobno sukobljene pristupe i motivacije izbjegavanja, što će rezultirati karakterističnim prikazom
stalne 'drame' koja okružuje organizaciju granične ličnosti, u kojoj
osoba naizmjence traži intenzivno povezivanje u 'savršenoj ljubavi' nakon čega
slijedi ulaženje u percipirano stvarno ili zamišljeno odbacivanje.
U početku se granična
ličnost predstavlja kao emocionalno zavodljiva i šarmantna i često se prikazuje
velikom žrtvom da bi u drugih izazvala brižnost.
Organizacija graničnog stila ličnosti
Narcisoidna je ličnost
razvila fragilne unutarnje strukturalne obrane narcisoidne prenapuhanosti, kao
obrane od stalnog osjećaja sržne
neadekvatnosti i straha da će ju figura privrženosti odbaciti/napustiti. Ove fragilne narcisoidne obrane pružaju olakšanje
od intenzivne emocionalne boli zbog neadekvatnosti i strahova od napuštanja.
Narcističke obrane
psihološki izbacuju sržnu neadekvatnost projicirajući je na druge. Drugi
je taj koji je neadekvatan, dok narcisoidna osoba ostaje idealna i savršena.
Ova projekcija neadekvatnosti na druge da bi se zadržala slika o sebi kao
idealnom i savršenom rezultira eksternalizacijom
okrivljavanja i odgovornosti tipičnima
za narcisoidnu ličnost. Strahovi o odbacivanju/napuštanju izbjegnuti su
(primjese anksiozno-izbjegavajuće privrženosti) minimiziranjem važnosti drugih.
Odnosi narcisoidne ličnosti su plitki i površni i lako odbacuje ljude kad
prestanu pružati narcističko zadovoljenje.
Fragilna struktura koju
pružaju narcističke obrane održava temeljnu graničnu organizaciju 'Ja sam
neadekvatan'/'Bit ću napušten' po strani, omogućavajući organiziranije i
funkcionalnije ponašanje od onoga koje ispoljava granična ličnost koja je
stalno izložena kolapsu u disorganiziranu fragmentaciju.
Narcisoidna se ličnost
najčešće vidi kao smirena osoba, sigurna u sebe i može biti žarmantna i
zanimljiva.
Međutim, ako netko kritikom
ili odbacivanjem narcisoidne idealizirane slike o sebi probuši narcistički
balon (nanoseći 'narcističku ozljedu'), tad se narcisoidne obrane urušavaju u
svoju sržnu graničnu organizaciju, što rezultira intenzivnim ispoljavanjem
ljutnje (emocija ljutnje pruža koheziju sržnoj graničnoj organizaciji), u kojoj
narcisoidna ličnost obezvrijeđuje drugu osobu u odnosu da bi time ponovno
uspostavila narcističke obrane grandiozne savršenosti.
Općenito se narcističke
obrane održavaju obezvrijeđivanjem drugih (anksiozno-izbjegavajuće primjese
temeljne disorganizirane privrženosti). Temeljna disorganizirana privrženost
znači da narcistička ličnost nema organiziranu strategiju za ponovno
uspostavljanje odnosa kad su jednom prekinuti. U odgovor na prekid odnosa,
primitivne narcističke obrane jednostavno pokušavaju dominirati drugom osobom
putem napada obezvrijeđivanja, vraćajući se u podređenu ulogu traženja
regulacije svojih osjećaja od te osobe. To se događa zato što vanjski 'regulatorni drugi' za narcisoidnu organizaciju ličnosti jest onaj čija je
uloga pružati stalno 'narcističko zadovoljenje' divljenjem, i podržavati
narcističke obrane od doživljaja narcisoidne ličnosti sebe kao iskonski
neadekvatne.
Djetetovo ispoljavanje privrženosti
U 'otuđenju od roditelja'
koje se temelji na privrženosti, ispoljavanje privrženosti djeteta razlikuje se
ovisno o kojem se roditelju radi.
Sigurna
privrženost: Pri sigurnoj
privrženosti dijete se osjeća sigurno (tj. sigurno u roditeljsku zaštitu od
predatora) što djetetu omogućuje istraživanje BEZ neposredne prisutnosti
roditelja. Sigurna privrženost rezultira povećanim istraživanjem
djeteta dalje od roditelja, uz povremeno približavanje roditelju radi
'emocionalnog punjenjenja'.
Nesigurna
privrženost: Pri nesigurnoj
privrženosti dijete nije sigurno u povezanost s roditeljem i postaje preokupirano
s tim roditeljem te traži stalnu zaštitničku
prisutnost roditelja (zato što
prisutnost pruža sigurnost od predatora). Pri nesigurnoj privrženost postoji potiskivanje istraživanja djeteta dalje od roditelja kojem je nesigurno
privrženo zbog povećanog rizika od predatora radi nesigurne privrženosti
roditelju.
Dijete – Narcisoidni/(granični) roditelj
Djetetovo ponašanje prema
narcisoidnom/(graničnom) roditelju u slučajevima 'otuđenja od roditelja' koje
se temelji na privrženosti odražava anksiozno-nesigurnu privrženost i preokupaciju
roditeljem tražeči stalnu (zaštitničku) blizinu narcisoidnog/(graničnog)
roditelja. Dijete također pokazuje da je potisnulo normalno 'istraživačko'
ponašanje dalje od toga roditelja da bi formiralo nezavisan odnos s drugim
roditeljem, ciljanim roditeljem.
Ljudi, uključujući
terapeute i vještake roditeljskih kompetencija, koji nemaju znanja o tome kako
funkcionira sustav privrženosti, krivo tumače djetetovo ispoljavanje
hiper-povezanosti s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem, kao sigurnu privrženosti
tome roditelju. To je POTPUNO KRIVO tumačenje djetetova ponašanja.
Površinski izgled djetetove hiper-povezanosti s narcisoidnim/(graničnim)
roditeljem s kojim je dijete u savezu zapravo predstavlja konačni klinički
dokaz NESIGURNE PRIVRŽENOSTI tome roditelju, što onda ima važne implikacije na
vrstu roditeljstva koju dijete prima od roditelja koji stvara nesigurnu
privrženost (u jednom od sljedećih
tekstova bavit ću se dijagnostičkim razlikama između djetetova izbjegavajuća
ponašanja u odnosu na problematično roditeljstvo i djetetova ponašanja
'odvajanja' kakvo se vidi u 'otuđenju od roditelja').
Od SUŠTINSKE je
važnosti da svi stručnjaci mentalnog zdravlja koji dijagnosticiraju ili
tretiraju poremećaje privrženosti budu stručnjaci u razumijevanju prirode i
funkcioniranja sustava privrženosti, uključujući njegove karakteristične
obrasce disfunkcije i vrste roditeljskih ponašanja koja proizvode te
karakteristične obrasce disfunkcioniranja sustava privrženosti.
Jasno vidljiv prikaz djetetove nesigurne privrženosti narcisoidnom/(graničnom) roditelju razlog je zašto uvijek
stavljam riječ 'navodno' ispred 'odabranog roditelja' kad opisujem taj odnos.
Djetetova hiper-povezanost s tim roditeljem NIJE znak zdrave povezanosti
roditelj-dijete koja bi se mogla označiti kao pozitivna, već je jasan i konačni
klinički dokaz patološke veze između roditelja i djeteta koja stvara NESIGURNU
privrženost djeteta tome roditelj. To je zapravo znak izrazito patološkog
odnosa zamijenjenih uloga u kojem se roditelj hrani djetetovom zdravom
strukturom ličnosti da bi održao neadekvatnu strukturu svoje osobnosti.
Sub-kategoriju nesigurne
privrženosti koju dijete pokazuje prema navodno 'odabranom' roditelju, označio
bih kao nesigurnu anksiozno-preokupiranu, što je varijanta opisa anksiozno-ambivalentne
privrženosti.
U svakodnevnom bi se jeziku
ova vrsta roditeljske ljubavi mogla nazvati 'uvjetovanom' tj. utemeljenom na
tome da dijete udovoljava roditelju, i ta 'uvjetovana ljubav'
koju pruža roditelj jest ono što dijete vodi u nesigurnu privrženost i
preokupaciju da roditelja održi u zadovoljnom (tj. reguliranom) stanju.
Dijete – Ciljani roditelj
Dijetetova normalna
privrženost ciljanom roditelju je poremećena i potisnuta patogenim roditeljsim
postupcima narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Zato je ponekad nemoguće jasno
'pročitati' djetetovo autentično stanje privrženosti ciljanom roditelju.
Međutim postoje klinički pokazatelji sigurne privrženosti.
1. Dijete pokazuje
spremnost za istraživačko ponašanje DALJE od ciljanog roditelja te da na taj
način razvije nezavisan odnos s drugim roditeljem.
2. Dijete se osjeća
dovoljno sigurnim da može ispoljavati neprijateljsko-odbacujuće ponašanje prema
ciljanom roditelju (o ovome ću više
govoriti u sljedećim tekstovima).
3. U nekim slučajevima, kad
su djetetu omogućeni dovoljno dugi periodi odvojenosti od izopačenog patogenog
utjecaja narcisoidnog/(graničnog) roditelja, djetetovo se ponašanje prema
ciljanom roditelju vraća na normalno ispoljavanje sigurne privrženosti.
Ciljani roditelj
Ispoljavanje privrženosti
ciljanog roditelja bit će specifično u svakom pojedinom slučaju, ali sam
općenito našao da ciljani roditelji ispoljavaju ponašanje unutar obrasca
sigurne privrženosti.
Napominjem da je u oko 20%
slučajeva koji mi dolaze zbog moje ekspertize u 'otuđenju od roditelja' koje se
temelji na privrženosti', ciljani
roditelj onaj koji je narcisoidan i koji se osjeća 'ovlaštenim' da ima dijete u posjedu, te
eksternalizira krivnju na drugog roditelja radi vlastitih teških manjkavosti
empatije u odnosu prema djetetu, čime stvara ponašanja izbjegavanja u djeteta.
Opaska: Djetetova ponašanja
izbjegavanja imaju posve različite karakteristike od ponašanja odvajanja koja
ispoljava dijete koje je otuđeno od roditelja.
Slučajeve kad je ciljani
roditelj narcisoidan, označio bih kao 'lažne optužbe za otuđenje od roditelja'.
Primjena tri Dijagnostička pokazatelja može točno i konzistentno razlikovati
(100%) stvarno 'otuđenje od roditelja' koje se temelji na privrženosti od
lažnih optužbi za otuđenje od roditelja koje iznosi narcisoidni ciljani
roditelj (vidi Diagnostic Indicators and Associated Clinical Signs) ili http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/primam-brojne-upite-za-pomoc.html,
te me ni klinički ni dijagnostički lažne optužbe za otuđenje od roditelja ne
zabrinjavaju. Lako ih je utvrditi.
U nekih sam slučajeva uočio
blage primjese izbjegavajuće privrženosti u nekih ciljanih roditelja i također
blage nijanse ambivalentne privrženosti u par slučajeva, ali je to rjeđe. I čak
i u tim okolnostima, izbjegavajuće i ambivalentne nijanse su unutar općenito
sigurne superstrukture privrženosti.
No, za razliku od
narcisoidnog/(graničnog) roditelja i djetetovih karakterističnih obrazaca
simptoma stvorenih patologijom toga roditelja, u ciljanih je roditelja više
potencijalnih razlika u svakom pojedinom slučaju.
Patologija disorganizirane privrženosti
Temelja formativna srž
sustava privrženosti narcisoidnog/(graničnog) roditelja jest 'disorganizirana privrženost', koja je jedna od tri primarne kategorije nesigurne
privrženosti (ostale su dvije anksiozno-ambivalentna, koja se također naziva
'preokupirana' i anksiozno-izbjegavajuća).
Želim objasniti uporabu
izraza 'izbjegavajuća' privrženost i njegovu primjenu u 'otuđenju od
roditelja'. U literaturi o privrženosti izraz 'izbjegavajuća privrženost' ne
označava dijete koje je ljutito i neprijateljiski odbacuje roditelja. On znači
da dijete izbjegava privrženo povezivanje time što ima male zahtjeve i male potrebe.
Takav stil privrženosti razvija se u djeteta čiji je roditelj preopterećen, te
ako dijete nešto zahtijeva, roditelj se od njega još više povlači. Zato dijete,
da bi maksimiziralo dostupnost roditelja, usvaja strategiju privrženosti tako
da postavlja minimalne zahtjeve prema tom roditelju .
Nijanse izbjegavajuće
privrženosti u temeljno disorganiziranoj privrženosti narcisoidne ličnosti
odnose se na površinski prikaz narcisoidnih ličnosti kao da ne trebaju druge
ljude, pri čemu ih smatra potrošnim i zamjenjivim.
Ambivalentni stil
privrženosti u djeteta, ispoljava se tako da je ono jako zahtjevno i potrebito, bilo na način da ispoljava jako puno 'protestnog
ponašanja' (ljutnja, neposlušnost, nefleksibilni zahtjevi, ispadi bijesa, itd.)
ili učestale zahtjeve te prezentacijom osjećajnog povezivanja i razuvjeravanja
s roditeljem. Ambivalentni sustav privrženosti još se naziva i 'preokupiranim'.
Dakle, velika učestalost telefonskih poziva i kontakata djeteta s
narcisoidnim/(graničnim) roditeljem (i obrnuto), dok je dijete s ciljanim
roditeljem, JASNI su pokazatelji nesigurne anksiozno-ambivalentne privrženosti
između djeteta i narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Anksiozno-ambivalentna
(preokupirana) privrženost razvija se kao odgovor na nekonzistentnu roditeljsku
dostupnost, koja je, u slučajevima 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na
privrženosti, uvjetovana ljubav koju narcisoidni/(granični) roditelj pruža samo
ako se dijete povinuje njegovoj volji i željama da posluži kao 'regulatorni
drugi' za njegovo emocionalno i psihičko stanje.
Disorganizirana privrženost
je temeljna organizacija privrženosti koja stvara narcisoidnu i graničnu
organizaciju ličnosti i smatra se najviše
patološkom od sve tri vrste nesigurne
privrženosti.
"Osobe s graničnim
poremećajem ličnosti sklone su ispoljavati stilove privrženosti koji se
klasificiraju kao dizorganizirani i neriješeni." (Stepp, i sur., 2011, str. 3)
"Različite su studije
utvrdile da pacijente s graničnim poremećajem ličnosti karakterizira
ispoljavanje disorganizirane privrženosti (Fonagy i sur., 1996; Patrick i sur., 1994). Takvo ispoljavanje privrženosti čini se tipičnim
za osobe s neriješenim traumama iz
djetinjstva, osobito ako su
roditeljske figure izravno zastrašivale dijete. Disorganizirana se privrženost
smatra rezultatom neriješive situacije za dijete kad je roditelj 'istodobno
izvor straha i izvor potencijalnog utočišta sigurnosti' (van IJzendoorn, Schuengel, & Bakermans-Kranburg, 1999,
str. 226). (Beck i sur., 2004, str. 191)
"Neka su se traumatska
iskustva mogla dogoditi u vrlo ranoj dobi, poput neke vrste kažnjavanja,
napuštanja, reakcije odbijanja skrbnika, koja su dovela do disorganizirane privrženosti. (Beck
i sur., 2004, 191)
"Zamjena uloga
koja se uočava u djece s poviješću disorganizirane privrženosti, koja može
uključivati i kontrolirajuće/kažnjavajuće obrasce ponašanja skrbnika, može biti
pokušaj prevladavanja straha i samo-zaštite." (Shaffer & Stroufe, 2005, str. 72)
Niz patogenih roditeljskih
obrazaca može proizvesti disorganiziranu privrženost u djece (tj. u djetinjstvu
narcisoidnog/(graničnog) roditelja u odnosu s vlastitim roditeljem). Ovi
različiti roditeljski postupci koji su proizveli disorganiziranu privrženost
narcisoidnog/(graničnog) roditelja relevantni su za 'otuđenje od roditelja'
koje se temelji na privrženosti zato što se ta ponašanja privrženosti trans-generacijski ponavljaju u sljedećoj generaciji djece (Benoit & Parker, 1994; Bretherton, 1990; Fonagy
& Target, 2005; Jacobvitz, Morgan, Kretchmar, & Morgan, 1991; Prager,
2003; van Ijzendoorn, 1992).
Popis roditeljskih ponašanja
koja rezultiraju disorganiziranom privrženošću (tj. disorganiziranom
privrženošću narcisoidnog/(graničnog) roditelja koji onda može ispoljavati iste
vrste roditeljskih ponašanja prema svojem djetetu), sačinili su Lyons-Ruth,
Bronfman, i Parsons (1999):
- Afektivne
pogreške
- Contradiktorni
znakovi
- Izostanak
odgovora ili neprimjeren odgovor
- Dizorientacija
- Zbunjen
je ili se boji djeteta
- Diorganiziran
je ili dizorijentiran
- Negativno-nametljivo
ponašanje
- Verbalno
negativno-nametljivo ponašanje
- Fizički
negativno-nametljivo ponašanje
- Konfuzija
uloga
- Zamjena
uloga
- Seksualizacija
- Povlačenje
- Stvaranje
fizičke distance
- Stvaranje
verbalne distance
Od posebnog značaja u
stvaranju disorganizirane privrženosti jest prisutnost 'zamjene uloga'.
Ključna patologija 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti je
korištenje djeteta pri zamjeni uloga kao 'regulatornog drugog' za emocionalne i
psihološke potrebe roditelja.
Pri zdravom razvoju odnosa
roditelj-dijete, dijete koristi roditelja kao 'regulatornog drugog'
radi regulacije svojeg emocionalnog i psihičkog stanja
U patološkoj zamjeni uloga,
uloge roditelja i djeteta su zamijenjene. Roditelj koristi
dijete kao 'regulatornog drugog' da bi regulirao svoje
emocionalno i psihičko stanje.
Još jedan čimbenik povezan
s razvojem disorganizirane privrženosti je psihološko narušavanje granica. Odnosi zamijenjenih uloga su oblik 'narušavanja granica.'.
"Analiza teorijske i
empirijske literature ukazuje na to da postoje četiri različite dimenzije
fenomena narušavanja granica: zamjena
uloga, nametanje, stopljenost, i
partnerizacija." (Kerig, 2005, str. 8)
Roditeljski postupci koji
uključuju narušavanje među-generacijskih granica trans-generacijski
se prenose na sljedeću generaciju odnosa roditelj-dijete (Jacobvitz, Morgan, Kretchmar, & Morgan, 1991).
Patologija narušavanja
granica u odnosu roditelj-dijete razmatrali su razni znanstvenici:
"Prema retrospektivnim
studijama, simptomi granične
ličnosti bili su značajno povezan s
doživljenim odnosima. Oni su uključivali disorganiziranu privrženost
(u dobi od 12 do 18 mjeseci) i zlostavljanje (u dobi od 12 do 18 mjeseci),
neprijateljstvo majke i narušene
granice (u odbi od 42 mjeseca) (Carlson, Edgeland, & Sroufe, 2009, str. 1328)
"Narušenost
primjerenih generacijskih granica između roditelja i djece povećava rizik za emocionalno zlostavljanje." (Kerig,
2005, str. 6)
"Kad su granice roditelj-dijete narušene, postoje značajne implikacije za razvojnu psihopatologiju. Slabe granice ometaju djetetov kapacitet razvoja, što je,
prema Anni Freud, ključna značajka psihopatologije djetinjstva." (Kerig, 2005, p. 7)
"Barber (2002)
definira psihološku kontrolu kao skup roditeljskih ponašanja koja su nametljiva i manipulativna u odnosu na djetetove misli, osjećaje i privrženost
roditeljima i povezana su s narušenim
granicama između djeteta i
roditelja... Ona ne kažu djetetu izravno što će misliti ili činiti, kao što to
čini kontrolirajući roditelj, već psihološki kontrolirajući roditelj koristi
neizravne znakove i reagira induciranjem krivnje ili uskratom ljubavi ako se
dijete odbija povinovati. Ukratko, nametljivi roditelj nastoji manipulirati djetetovim mislima i
osjećajima na način da se djetetova psiha povinuje željama roditelja." (Kerig, 2005, str. 12)
"Da bi stvorila otok
sigurnosti i razumijevanja u nepredvidivom, odbojnom i deprivirajućem odnosu
roditelj-dijete, djeca izrazito loše
prilagođenih roditelja mogu postati
prerano sazreli skrbnici koji su vješti u čitanju znakova i zadovoljavanju
potreba okoline. Preokupirana
privrženost roditelju, koja is toga
slijedi, ometa djetetov razvoj važnih ego funkcija, kao što su
samo-organizacija, regulacija afekta i stalnosti emocionalnog objekta." (Kerig, 2005, str. 14)
"Postoje dokazi za među-generacijski prijenos narušavanja granica unutar obitelji. Odrasli koji su iskusili
narušavanje granica u odnosima s vlastitim roditeljima, češće će narušavati granice sa svojom djecom." (Kerig,
2005, str. 22)
"Brisanje granica
roditelj-dijete u ranom djetinjstvu uspostavlja obrazac remećenja odnosa u
djeteta. Zamjena uloga vidljiva je do rane adolescencije i dostupni
podaci ukazuju na povezanost s psihopatologijom u kasnijoj adolescenciji." (Shaffer &
Sroufe, 2005)
Važno je PRIMIJETITI da se
ni jedan od gore citiranih izvora ne bavi konstruktom 'otuđenja od roditelja'.
SVI su iz literature o dječjem razvoju.
'Otuđenje od roditelja'
nije novi koncept. Ono je definirana i dobro opisana patologija odnosa
roditelj-dijete u literaturi o dječjem razvoju, posebice u području sustava
privrženosti. Samo ne nosi naziv 'otuđenje od roditelja.'
Model 'otuđenja od
roditelja' koje se temelji na privrženosti primjenjuje ove znanstveno
prihvaćene spoznaje o razvoju djeteta na patologiju obiteljskih odnosa koja se
najčešće naziva 'otuđenje od roditelja'.
'Otuđenje od roditelja'
nije nešto novo ni kontroverzno. TOČNO znamo što je. Samo za njega koristimo
različite nazive. Rješenje 'otuđenja od roditelja' imat ćemo onoga časa kad se
paradigma promjeni i kad se počnemo baviti modelom koji se temelji na
privrženosti.
Reference
Disorganized
Attachment
Lyons-Ruth,
K., Bronfman, E. & Parsons, E. (1999). Maternal frightened, frightening, or
atypical behavior and disorganized infant attachment patterns. In J. Vondra
& D. Barnett (Eds.) Atypical
patterns of infant attachment: Theory, research, and current directions.
Monographs of the Society for Research in Child Development, 64, (3, Serial No. 258).
Personality
Disorder and Disorganized Attachment
Stepp, S.
D., Whalen, D. J., Pilkonis, P. A., Hipwell, A. E., & Levine, M. D. (2011).
Children of mothers with Borderline Personality Disorder: Identifying parenting
behaviors as potential targets for intervention. Personality Disorders: Theory,
Research, and Treatment. 1-16.
Beck,
A.T., Freeman, A., Davis, D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of
personality disorders. (2nd edition). New York: Guilford.
Boundary
Violations
Carlson,
E.A., Edgeland, B., and Sroufe, L.A. (2009). A prospective investigation of the
development of borderline personality symptoms. Development and
Psychopathology, 21, 1311-1334
Kerig,
P.K. (2005). Revisiting the construct of boundary dissolution: A
multidimensional perspective. Journal of Emotional Abuse, 5, 5-42.
Shaffer,
A., & Sroufe, L. A. (2005). The Developmental and adaptational implications
of generational boundary dissolution: Findings from a prospective, longitudinal
study. Journal of Emotional Abuse. 5(2/3), 67-84.
Trans-Generational
Transmission
Benoit, D.
and Parker, K.C.H. (1994). Stability and transmission of attachment across
three generations. Child Development, 65, 1444-1456
Bretherton,
I. (1990). Communication patterns, internal working models, and the
intergenerational transmission of attachment relationships. Infant Mental
Health Journal, 11, 237-252.
Fonagy P.
& Target M. (2005). Bridging the transmission gap: An end to an important
mystery in attachment research? Attachment and Human Development, 7, 333-343.
Jacobvitz,
D.B., Morgan, E., Kretchmar, M.D., and Morgan, Y. (1991). The transmission of
mother-child boundary disturbances across three generations. Development and
Psychopathology, 3, 513-527.
van
Ijzendoorn, M.H. (1992) Intergenerational transmission of parenting: A review
of studies in nonclinical populations. Developmental Review, 12, 76-99
________________________________________