Uvod:
Istovjetnost sržne dinamike narcisoidne i granične ličnosti
Narcisoidne i granične ličnosti
varijante su iste temeljne sržne dinamike. Iako se na površini njihov izgled
razlikuje, one imaju iste temeljne sržne
strukture.
Narcisoidne i granične strukture
ličnosti predstavljaju sjedinjeni proizvod 'unutarnjih radnih modela' ili 'shema'
sustava privrženosti.
Sustav privrženosti stvara 'unutarnje
radne modele' u odnosu na očekivanja prema sebi-u-odnosu i prema drugome-u-odnosu. Unutar sustava
privrženosti, i za narcisoidne i za granične strukture ličnosti, unutarnji
radni modeli sebe-u-odnosu jesu "Ja sam temeljno neadekvatna
osoba" i drugoga-u-odnosu jesu "Drugi će me napustiti zbog moje temeljne neadekvatnosti."
Razlika između narcisoidne i granične
ličnosti je ta da granična ličnost doživljava svoja sržna uvjerenja izravno i
stalno, što rezultira stalno disorganiziranim emocijama i odnosima, dok je
narcisoidna ličnost u stanju razviti psihološke obrane narcisoidne
prenapuhanosti koje spriječavaju izravno iskustvo vlastite neadekvatnosti i
strahova od napuštanja. Umjesto toga, narcisoidna ličnost projicira svoju
neadekvatnost na druge, koje onda obezvrijeđuje i odbacuje zbog njihove
neadekvatnosti. Oštetite li narcističke obrane, temeljna granična emocionalna
disorganizacija postat će očita u neprijateljskim tiradama otrova i vitriola.
Kernberg, O.F. (1975). Borderline
conditions and pathological narcissism.. New York: Aronson.
"Jedna podskupina graničnih pacijenata, naime, narcisoidne ličnosti... čini se imaju
organizaciju obrane sličnu graničnima, a ipak mnogi od njih funkcioniraju na
puno boljem psihosocijalnom stupnju." (str. xiii)
Subjektivna
stvarnost
Za narcisoidnu-graničnu strukturu
ličnosti, istina i stvarnost su fluidni konstrukti koji su podložni
promjenjljivim emocionalnim potrebama trenutka.
Za obje, i za narcisoidnu i za graničnu
strukturu ličnosti, reguliranje njihovog intenzivnog emocionalnog stresa koji
potječe iz njihovog sržnog osjećaja temeljne vlastite neadekvatnosti i straha
od napuštanja ima prednost pred vanjskim ograničenjima, čak i onima koje im
postavlja istina i stvarnost. Ako je njima potrebno da istina i stvarnost budu
drugačiji da bi regulirali svoje emocije, onda oni jednostavno ustvrde neku
drugačiju istinu, drugačiju stvarnost.
"Narcisoidne ličnosti nisu sklone
držati se objektivnih čimbenika, niti svoje aktivnosti ograničiti unutar
ograničenja društvenih običaja i kooperativnog načina života... Slobodno
lutajući u svojem zamišljenom svijetu fikcije, narcisoidne ličnosti mogu izgubiti dodir sa stvarnošću i osjećaj mjere te
početi razmišljati u osobitim i devijantnim smjerovima." (Millon, 2011, str.
415)
Za narcisoidnu/graničnu ličnost, nema
objektivnosti stvarnosti niti istine. Stvarnost i istina su subjektivna
iskustva koja se mogu mijenjati, ovisno o zahtjevima subjektivnosti narcisoidne
ili granične ličnosti. Ako narcisoidna/granična ličnost zahtijeva da nebo bude
crveno, ona će jednostavno ustvrditi da je nebo crveno, i to postaje stvarnost.
Ako 10 minuta kasnije treba zeleno nebo, jednostavno će ustvrditi da je nebo
zeleno i to će postati stvarnost.
Za narcisoidnu i graničnu strukturu
ličnost, "istina i stvarnost jesu
ono što ja kažem da jesu."
Ako ih pokušavamo vratiti na
provjerljivu stvarnosti, narcisoidne/granične ličnosti će nasrnuti s
neprijateljskim optužbama, stvarajući komunikacijski kaos pomoću nepovezanih
optužbi, fabriciranih iskrivljenja i glatkih poricanja stvarnosti koje tako
brzo slijede jedna za drugom, da se ne može raspraviti o faktualnoj realnosti
bilo koje od optužbi ili poricanja.
Sposobnost da može u trenutku ustvrditi
bilo koju istinu ili stvarnost koju treba, cvate u kaosu i umire pri jasnoći.
Dok god vlada kaos, narcisoidna/granična ličnost slobodna je utvrđivati i
mijenjati stvarnost i istinu prema potrebi.
Theodore Millon, jedan od najvećih
stručnjaka na području poremećaja ličnosti, opisuje narcisoidnu sklonost
rasipanja u idiosinkratičkom razmišljanju koje nije povezano sa stvarnošću,
"Da su narcisoidne ličnosti u
stanju uvažavati druge, dopustiti sebi da cijene mišljenja drugih, ili vidjeti
svijet očima drugih, njihova sklonost prema deluziji i nerealnosti mogla bi se
ograničiti ili riješiti. Nažalost, narcisoidne su ličnosti naučile podcjenjivati
druge, ne vjerovati njihovim sudovima, i misliti o drugima kao naivnim i
priglupim. Tako, umjesto da propituju ispravnost vlastitih uvjerenja, oni
pretpostavljaju da su viđenja drugih ona koja su kriva. Zato, što su više
odvojeni od drugih, uvjereniji su u vlastitu superiornost, i to su češće
izolirani i otuđeni od drugih. Ove ideacijske poteškoće dalje se povećavaju
zbog njihove nesposobnosti da vješto sudjeluju u društvenom životu
davanja-i-primanja... Sve su manje u stanju situacije procjenjivati objektivno,
i ne uspijevaju shvatiti zašto ih se odbija i ne razumije. Nesretni zbog ovih
ponovljenih i zamršenih socijalnih neuspjeha, često će, u početku, postajati
depresivni i zlovoljni. Međutim, sukladno svojem sklopu, počet će razvijati
nove i fantastične logike kojima će objasniti svoju sudbinu. Što više
zamišljaju i mozgaju, to više gube dodir s
realnošću, iskrivljuju i vide stvari kojih nema. Mogu početi sumnjati u druge, propitivati njihove namjere, i
kritizirati ih zbog hvalisavih obmana...
"Deficijentni u socijalnoj
kontroli i samodisciplini, sklonosti SEN** narcisoidne ličnosti fantaziranju i
iskrivljavanju mogu se ubrzati. Osjećaj grandioznosti
može postati očitiji. Mogu naći skrivena ocrnjujuća značenja u nebitnim
ponašanjima drugih, postajući uvjereni u njihove zlonamjerne motive, zahtjeve
prema sebi i pokušaje da ih se riješe. Kako njihova ponašanja i razmišljanja prelaze okvire realnosti, njihova otuđenost
će rasti, i mogu nastojati zaštititi svoje fantomske slike superiornosti
gorljivije i jače nego ikad. Uhvaćeni u zamku posljedica vlastitih aktivnosti,
mogu biti u čudu i preplašeni dok sprirala pada ide svojim neizbježnim tijekom.
Bez dodira sa stvarnošću, oni počinju okrivljavati druge i smatraju ih odgovornima za
vlastitu sramotu i neuspjehe. Mogu sagraditi 'logiku' koja se temelji na
nebitnim i potpuno sporednim dokazima i, u konačnici, do kraja izgraditi sustav deluzija da bi se zaštitili
od nepodnošljive stvarnosti." (str. 415)
A ipak, narcisoidna/granična ličnost se
na površini može prezetirati dobro, tako da opseg psihopatologije prolazi
nezamijećeno, čak i od strane stručnjaka mentalnog zdravlja. Prema Cohenu
(1998),
"Percepciju [narcisoidnosti u
pacijenta] priječi činjenica da narcisoidni pojedinci mogu biti inteligentni, šarmantni, ponekad i kreativni ljudi koji učinkovito funkcioniraju u svojim profesionalnim životima i
raznim socijalnim situacijama (Akhtar, 1992;
Hendler, 1975)… Iako se narcisoidnost prepoznaje kao
teški mentalni poremećaj, njegove manifestacije ne moraju se odmah prepoznavati
kao patološke, čak i od osoba u
pomagačkim profesijama, i implikacije toga
poremećaja mogu ostati zanemarene. (str. 197)
Beck i sur., (2004) opažaju da
narcisoidne ličnosti mogu pokazivati 'zavodljivo toplo
ponašanje' (str. 241) a Millon (2011) opisuje da
"kad nisu suočene s ponižavajućim ili stresnim situacijama SEN osobe [samouvjerene-egoistične-narcisoidne
osobe] pokazuju kvalitete smirenosti i
samopouzdanja u svojem socijalnom ponašanju. Dojam
da nisu uznemireni i samozadovoljstvo neki smatraju znakom samopouzdane
smirenosti." (str. 388-389).
Granične se ličnosti također mogu na
površini dobro predstaviti. Njihov je stil da se predstavljaju kao žrtve tuđe
okrutnosti koja izaziva zaštitnički odgovor od naivnih stručnjaka mentalnog
zdravlja. Sve dok ti stručnjaci mentalnog zdravlja ne propitaju konstrukt
'stvarnosti' kakvu predstavlja granična ličnosti, oni će biti priljeni u savez
dinamike splittinga granične ličnosti, i bit će nagrađeni izljevima zahvalnosti
za krasno razumijevanje i zaštitu unutar dinamike splittinga granične ličnosti.
Bivanje idealiziranim, krasnim, koji
pokazuje savršeno razumijevanje i bivanje zaštitničkim drugim, može biti
prilično zavodljivo za naivne i neiskusne stručnjake mentalnog zdravlja koji su po svojoj prirodi pomagači.
Međutim, to predstavlja neuspjeh stručnog znanja i razumijevanja radi osobne
ego-gratifikacije stručnjaka mentalnog zdravlja.
Granična ličnost prilično je vješta u
prestavljanju sebe u ulozi žrtve da bi izazvala protektivni odgovor od drugih.
Vodeći stručnjak za poremećaje ličnosti, Aaron Beck, smatra da je često, čak i
u njegovoj vlastitoj klinici, teško prepoznati graničnu ličnost,
"Pod-dijagnosticiranost je veliki
problem koji rezultira nedovoljnim tretmanom. U mnogo slučajeva koje smo
vidjeli, bile su potrebne godine bezuspješnih pokušaja tretmana tih pacijenata
prije nego što je postalo jasno da zapravo pate od graničnog poremećaja
ličnosti." (Beck i sur., 2004, str. 196)
Specijalna
populacija
Djeca i obitelji u kojima se vidi
'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, predstavljaju
'specijalnu populaciju' koja zahtjeva specijalizirano stručno znanje, edukaciju i
ekspertizu da bi se mogla profesionalno postaviti dijagnoza i provesti tretman.
Među domenama znanja koja su potrebna,
jest profesionalna razina ekspertize u odnosu na značajke prezentacije i
temeljne dinamike struktura narcisoidne i granične ličnosti. Ekspertiza u
području narcisoidne i granične ličnosti nije tipična za većinu terapeuta koji
rade s djecom i obiteljima, zato što se poremećaji ličnosti iznimno rijetko
javljaju u djece, a rijetko se prezentiraju i u roditelja.
Dječji i obiteljski terapeuti skloni su
se fokusirati na najčešće poremećaje u djetinjstvu, neposluh u djece,
poremećaje pažnje i hiperaktivnost, probleme autističnog spektra. Profesionalna
razina ekspertize u karakterističnim prezentacijama i dinamici narcisoidne i
granične ličnosti obično nije nešto što posjeduje većina stručnjaka mentalnog
zdravlja koji rade s djecom i obiteljima.
U većine, ako ne u gotovo svim
slučajevima uobičajenih problema djece i obitelji, terapeuti se mogu pouzdati
da su izviješća roditelja unutar prihvatljivog opsega istine i stvarnosti. Ova
pretpostavka nije nužno ispravna kad se radi o interakciji s narcisoidnim i
graničnim ličnostima. Stručnjaci mentalnog zdravlja koji rade s tom 'specijalnom populacijom' djece i obitelji,
moraju imati specijalizirano stručno znanje, obrazovanje i ekspertizu o
karakteristikama i dinamici narcisoidne i granične ličnosti, da bi mogli uočiti
duboke distorzije istine i stvarnosti povezane s procesima narcisoidne/granične
ličnosti.
Osim toga, dinamika narcisoidne i
granične ličnosti ne može se lako prepoznati. Međutim, dinamika narcisoidne i
granične ličnosti IZRAVNO JE RELEVANTNA za dijagnozu i tretman 'otuđenja
djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, te su time ta dinamika
ličnosti izravno relevantna za stručne kompetencije pri radu s ovom 'specijalnom populacijom' djece i obitelji.
Jedna od najvažnijih domena te
specijalizirane ekspertize jest u području prepoznavanja dinamike narcisoidne i
granične ličnosti unutar obitelji.
Reference
Beck, A.T., Freeman, A., Davis, D.D., &
Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd edition).
New York: Guilford.
Cohen, O. (1998). Parental narcissism and the
disengagement of the non-custodial father after divorce. Clinical Social Work
Journal, 26, 195-215
Millon. T. (2011). Disorders of personality:
introducing a DSM/ICD spectrum from normal to abnormal. Hoboken: Wiley.
__________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/12/31/subjective-reality-of-the-narcissisticborderline-parent/
Odogovor Dr Childress-a na upit je li uvijek prisutan poremećaj
ličnosti u slučaju 'otuđenja djeteta od roditelja'.
Model za konstrukt 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se
temelji na privrženosti, po definiciji zahtijeva prisutnost narcisoidnog/(graničnog)
roditelja. Nema načina da se nađe Dijagnostički pokazatelj 2, prisutnost
djetetovih simptoma koji pokazuju crte narcisoidne/(granične) ličnosti, osim u
slučaju psihološkog utjecaja narcisoidnog/(graničnog) roditelja na dijete.
Ako obiteljska situacija uključuje sukob roditelj-dijete, ali
dijete ne pokazuje sva tri dijagnostička pokazatelja za model 'otuđenja djeteta
od roditelja' koje se temelji na privrženosti, tad su neki drugi procesi
odgovorni za sukob roditelj-dijete. Procesi 'otuđenja djeteta od roditelja'
koje se temelji na privrženosti uvijek uključuju prisutnost
narcisoidne/(granične) ličnosti u navodno odabranog roditelja s kojim je dijete
u savezu.
Negativni roditeljski utjecaj može postojati i bez prisutnosti
narcisoidne/(granične) ličnosti u obitelji i naziva se triangulacija djeteta u
supružnički sukob putem među-generacijskog saveza s jednim, a protiv drugog
roditelja. 'Otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti je
jedan oblik među-generacijskog saveza roditelj-dijete, koji je posebno zloćudan
i virulentan oblik, a koji se javlja s postojanjem narcisoidne/(granične)
psihopatologije.
Hoće li dijete koje je izloženo narcisoidnom/(graničnom)
roditelju također ispoljiti te karakteristike?
Odgovor je ponešto složen. Postojat će značajno povećan rizik za
razvoj karaktristika djeteta u smjeru narcisoidnih i graničnih crta ličnosti.
Razvojna ishodišta narcisodnih i graničnih crta ličnosti nalaze se u
distorzijama temeljnih 'radnih modela' sustava privrženosti. Stvaranje tih
temeljnih distorzija u sustavu privrženosti koje vode formiranju narcisoidnih i
graničnih crta ličnosti u sustavu privrženosti, proizvod su traume odnosa u
djetinjstvu, koja se naziva 'kompleksna trauma' ili 'razvojna trauma'.
Ova se trauma odnosa prenosi trans-generacijski, što znači da se
patologija roditelja prenosi na djecu generacijama, iako u malo manje teškim
oblicima pri svakom trans-generacijskom prijenosu. Također, utjecaj normalnog
roditeljstva od strane roditelja u kojeg nema te patologije, može umanjiti
utjecaj patologije drugog roditelja na dijete.
Rappoport ima dobar tekst koji je dostupan online,
"Co-Narcissism: How We Accommodate to Narcissistic Parents"*.
U znanstvenoj literaturi postoji studija o trans-generacijskom
prijenostu graničnih crta ličnosti,
Barnow, S. Aldinger, M., Arens, E.A., Ulrich, I., Spitzer, C.,
Grabe, H., Stopsack, M. (2013). Maternal transmission of borderline personality
disorder symptoms in the community-based Griefswald Family Study. Journal of
Personality Disorders, 27, 806-819,
Ova je studija našla da je 'samo-procjena simptoma graničnog
poremećaja ličnosti u majki predvidjela karakteristike granične ličnosti u
potomaka oko 5 godina kasnije... simptomi graničnog poremećaja ličnosti prelaze
s majke na dijete, čak i kad je majka izvijestila o simptomima graničnog
poremećaja ličnosti koji su ispod praga patologije." (str. 812)
Posebno patološka karakteristika koja najviše zabrinjava u
trans-generacijskom prijenosu patologije odnosa jest prijenos odnosa
'zamijenjenih uloga' u kojem se dijete koristi kao 'regulatorni drugi' da bi
zadovoljilo emocionalne i psihološke potrebe roditelja. Ova vrsta teške
patologije odnosa može se prenositi kroz više generacija odnosa
roditelj-dijete, i to je upravo vrsta patološkog odnosa koji je ključna
karakteristika 'otuđenja djeteta od roditelja' pri kojoj narcisoidni/(granični)
roditelj koristi dijete, putem djetetovog induciranog odbacivanja ciljanog
roditelja, da bi zadovoljio svoje emocionalne i psihološke potrebe.
Kerig (2005) piše: "Postoje dokazi za međugeneracijski
prijenos rušenja granica u obitelji. Odrasli koji su iskusili rušenje granica u
odnosima s vlastitim roditeljima, češće ruše granice sa svojom djecom (Hazen,
Jacobvitz, & McFarland; Shaffer & Sroufe).” (str. 22)
Kerig, P.K. (2005). Revisiting the construct of boundary
dissolution: A multidimensional perspective. Journal of Emotional Abuse, 5,
5-42.
Rad koji su napisali Macfie, McElwain, Houts, i Cox o
trans-generacijskom prijenosu odnosa zamijenjenih uloga, također je relevantan
za razumijevanje rizika za djecu koji nastaju od patologije odnosa s roditeljima.
Macfie, J., McElwain, N.L., Houts, R.M., and Cox, M.J. (2005)
Intergenerational transmission of role reversal between parent and child:
Dyadic and family systems internal working models. Attachment & Human
Development, 7, 51-65.
Nema komentara:
Objavi komentar