Zahtjev djeteta za isključenjem jednog roditelja sa školskih i drugih događanja u kojima dijete sudjeluje – zabrinjavajući simptom

Ne mogu razumjeti zašto tako puno stručnjaka mentalnog zdravlja previđa ekstremnu psihopatologiju u 'otuđenju od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Istinski sam zaprepašten.

Dopustite da opišem samo jedan primjer 'zahtjeva za isključenjem roditelja' koji djeca postavljaju, pri čemu dijete zahtijeva da ciljani roditelj više ne dolazi na događanja u kojima dijete sudjeluje.

Zahtjev za isključenjem:

Dijete: "Ne želim da dolaziš na moje nogometne utakmice (informacije za roditelje u školi, plesnu predstavu, školsku dodjelu nagrada, itd.). To me previše uznemiruje."

Ovakav djetetov zahtjev za isključenjem često se nastavlja djetetovom izjavom da ono želi da ciljani roditelj pokaže 'poštovanje' za djetetove osjećaje i 'granice'.

Zahtjev za isključenjem roditelja spada u češće simptome patologije koju dijete ispoljava pri 'otuđenju od roditelja' koje se temelji na privrženosti.

Ekstremno teška psihopatologija

Zahtjev za isključenjem roditelja jest simptom ekstremne psihopatologije. Nevjerojatno mi je kako se stručnjaci mentalnog zdravlja mogu ponašati kao da je ovaj simptom u djeteta i približno normalan. Zato mi dopustite da objasnim psihopatologiju inherentnu ovom simptomu.

Normalno

Roditelj koji dolazi na djetetove aktivnosti je potpuno normalan i zdrav. Svim roditeljima svuda preporučam da posjećuju djetetove školske aktivnosti, sportske događaje, glazbene priredbe, dodjele nagrada, itd.

Nema ničeg, apsolutnio ničeg lošeg ni problematičnog u roditelja koji posjećuje neku djetetovu aktivnost. Normalna su djeca sretna i oduševljena kad roditelj posjećuje događanja u kojima ona sudjeluju.

Dijete koje postaje posebno uznemireno i traži da se roditelj isključi i ne bude nazočan na nekom djetetovom događanju pokazuje ekstremno patološko ponašanje koje je od VELIKOG KLINIČKOG ZNAČAJA.

NEMA normalnog razloga za ispoljavanje toga simptoma u djeteta. Ni jedno normalno dijete NIKAD ne ispoljava ovaj simptom. To se ne događa. Nikad.

Jedina stvar koja može proizvesti ovaj simptom jest ekstremna psihopatologija bilo na strani ciljanog-odbačenog roditelja ili na strani navodno odabranog roditelja s kojim je dijete u savezu. Normalna djeca ovaj simptom NI POD KOJIM uvjetima NIKAD ne ispoljavaju.

Kad procjenjuje ovaj simptom, svaki bi stručnjak mentalnog zdravlja trebao razmotriti normalno reagiranje djeteta na roditelja koji posjećuje događaj u kojem dijete sudjeluje; uzbuđenje, radost, osjećaj da je voljeno, osjećaj da je to roditelju posebno važno. To je normalno.

Dakle, ako je to ono što je normalno, kad dijete iskazuje zahtjev za isključenjem roditelja, to znači da je djetetov normalni kapacitet za uzbuđenje i radost poremećen u nešto neprepoznatljivo i nimalo slično uzbuđenju i radosti. Koja vrsta patologije utječe djetetov normalni kapacitet za uzbuđenje i radost i pretvara ga u tako iznimno poremećeni oblik?

Ako je djetetova normalna reakcija na roditeljsku nazočnost u nekom događaju u kojem dijete sudjeluje ta da se osjeća voljenim i posebnim, to znači da je djetetov normalni kapacitet da se osjeća voljenim i posebnim također iskrivljen u poremećen i neprepoznatljiv oblik odbijanja ljubavi i odbijanja toga da se osjeća posebnim. Promislimo o tome.

Sva djeca žele ljubav roditelja. To je normalno. To je zdravo.

Nezdrav razvoj djeteta javlja se kad ono NE želi osjećati da je posebno i voljeno od strane roditelja.

Djetetov nezdrav razvoj NIKAD ne nastaje zato što se dijete osjeća voljenim i posebnim. Nikad.

Koliko je onda to potpuno nezdravo kad dijete pokazuje simptom ODBIJANJA da se osjeća posebnim i voljenim? Dijete ispoljava simptom koji je sam po sebi istinsko IZVORIŠTE-PODRIJETLO patologije djetinjstva.

Izvorište-podrijetlo patologije djetinjstva uzrok je psihopatologije djetinjstva. No, ovdje je djetetov simptom posljedica nečega što je nastalo iz izvorišta-podrijetla patologije djetinjstva, taj simptom JEST izvorište-podrijetlo patologije djetinjstva. Kao da je simptom prouzročen sam sobom. Simptom je prouzročen odsustvom roditeljske ljubavi, tj. sam simptom je djetetovo odbijanje roditeljske ljubavi. To je vrlo čudno i poremećeno.

Simptom zahtjeva za isključenjem potpuna je suprotnost normali. To je ponašanje toliko daleko od normalnog da me čudi da se BILO KOJI terapeut mentalnog zdravlja može ponašati kao da je taj simptom čak i priblično razumljiv i prihvatljiv.

To je kao kad bi liječnik radio pregled i našao da dijete nema unutarnje organe te na to reagirao sa: "Oh, dobro. Pretpostavljam da ovo dijete jednostavno ne treba unutarnje organe."

Što? Koje ljudsko tijelo ne treba unutarnje organe? Nije moguće da dijete nema unutarnje organe. Kako je moguće živjeti bez unutarnjih organa? To je jako čudno.

SVA normalna djeca žele ljubav roditelja. Sva se normalna djeca žele osjećati posebnima svojim roditeljima. Sva. Svako pojedino normalno dijete na ovom planetu.

Patološki razvoj djeteta nastaje zbog ODSUSTVA roditeljske ljubavi.

Kako onda ovo dijete, od sve djece na ovom planetu, ne želi roditeljsku ljubav? Kako to da se ovo dijete ne želi osjećati posebno važnim svojem roditelju?

Sama temeljna srž djece uživa u roditeljskoj ljubavi. Psihološki razvoj djeteta izgladnjuje se u odsustvu roditeljske ljubavi. Roditeljska je ljubav sama suština zdravog dječjeg razvoja. A tu imamo dijete koje ODBIJA roditeljsku ljubav. To je iznimno patološka pojava.

A ipak, mnogi stručnjaci mentalnog zdravlja jednostavno prihvaćaju ovaj simptom ekstremne patologije u djeteta kao da je nekako razumljiv. To je neobično.

Djetetovo odbijanje roditeljske ljubavi zahtijeva objašnjenje. Odgovor terapeuta, "Dobro, pretpostavljam da je to ono što ovo dijete hoće" nije objašnjenje. Odgovor terapeuta, "Što? Sigurno se šališ! Ne želiš da tvoja mama gleda tvoju nogometnu utakmicu? To je zaista čudno." jest zdrav odgovor terapeuta koji pokazuje razumijevanje dječje psihologije i razvoja.

Ako dječji i obiteljski terapeuti nisu potpuno zaprepašteni ovim simptomom onda oni trebaju preispitati svoje razumijevanje onoga što smatraju normalnim i onoga što smatraju abnormalnim ponašanjem djeteta.

Mrzovoljna-ljutita djeca, relativno su normalna.

Vrlo aktivna djeca koja nas ljute, relativno su normalna.

Povučena i tiha djeca, relativno su normalna.

Neodgovorna djeca koja odbijaju raditi svoje domaće zadaće, relativno su normalna.

Djeca koja odbijaju roditeljsku ljubav, ekstremno su zabrinjavajuća.

Djeca koja su jako uznemirena kad su im roditelju u blizini, ekstremno su zabrinjavajuća.

Kako dječji i obiteljski terapeut može biti toliko neupućen u vezi s normalnim i abnormalnim dječjim razvojem da tako ekstremno patološke simptome smatra prihvatljivim? Zapanjen sam razinom profesionalnog neznanja.

Želim biti jasan svim stručnjacima mentalnog zdravlja, odbijanje roditeljske ljubavi NIJE NI BLIZU normalnog dječje ponašanja. Ono je ekstremno abnormalno i patološko i zahtijeva objašnjenje.

Patologija ciljanog roditelja

Želim objasniti djetetov simptom takve ekstremne psihopatologije.

Moguće da postoji povijest teškog obiteljskog nasilja koje je počinio ciljani roditelj. Možda je ciljani roditelj seksualno zlostavljao dijete. Možda tuče dijete izvikujući psovke i uvrede.

To bi bilo objašnjenje, ta razina psihopatologije u ciljanog-odbačenog roditelja mogla bi biti razlogom za visoku razinu psihopatologije u djeteta koje zahtijeva isključivanje roditelja "Ne želim da dolaziš na moje utakmice (dodjele nagrada, glazbene priredbe, itd.)"

Sve navedene mogućnosti postaju relevantne za dijagnostičko razmatranje. Zato onog trenutka kad terapeut čuje zahtjev za isključenjem roditelja, prva mu misao treba biti, "Uh, ovo je vrlo ozbiljno. Možda je u pitanju teško zlostavljanje djeteta" a ne, "Hm, dobro, pretpostavljam da dijete jednostavno tako hoće."

Kad čujem da dijete pokazuje taj simptom, odmah mi proradi alarm na uzbunu zbog ozbiljnosti problema i dostiže točku 10 na skali od 0 do 10. Nema simptoma koji me zabrinjava više od ovoga. Zahtjev za isključenjem roditelja jest simptom koji je sukladan izloženosti teškom obiteljskom nasilju, incestuoznom seksualnom zlostavljanju djeteta, ili teškom fizičkom i emocionalnom zlostavljanju djeteta.

No, zastanimo malo... kad je dijete zaista u strahu od roditeljskog nasilja, tad najčešće vrlo nevoljko ljuti roditelja jer je u strahu od odmazde toga neprijateljskog-agresivnog roditelja. Pri zahtjevu za isključenje roditelja dijete zapravo asertivno zahtijeva da neprijateljski-agresivni roditelj ne dolazi na događanja u kojima ono sudjeluje, čime otvoreno ljuti toga ekstremno neprijateljskog-agresivnog roditelja? Ako je ciljani-odbačeni roditelj u zbilji ekstremno neprijateljski i agresivan (npr. obiteljsko nasilje i fizičko nasilje) tad bi djetetovo ponašanje POVEĆALO rizik od odmazde toga roditelja.

Zahtjev za isključenje roditelja upravo ukazuje na to da se dijete osjeća dovoljno sigurnim da je spremno odbačenog roditelja naljutiti bez straha od odmazde. Time zahtjev za isključenjem roditelja ukazuje na to da ciljani-odbačeni roditelj ne izaziva uznemirenost u djeteta. Ovo je vrlo čudan simptom koji nema nikakvog smisla. I što se više njime bavimo postaje sve čudniji.

Što ako je dijete zapravo pozitivno uzbuđeno prisutnošću ciljanog roditelja, što je sukladno normalnom odgovoru svakog normalnog djeteta na ovom planetu, ali dijete taj osjećaj uzbuđenja krivo tumači kao uznemirenost? To bi imalo smisla.

Dijete zapravo nije u strahu od ciljanog roditelja, te se time osjeća dovoljno sigurnim da ga smije ljutiti bez straha od odmazde. Ali dijete krivo tumači uzbuđenje kao uznemirenost. Ovo objašnjenje ima smisla u vezi s nečim što je inače vrlo čudna konstelacija raznih značajki.

U svakom slučaju, simptom zahtjeva djeteta za isključenjem roditelja NIJE sukladan izloženosti teškom obiteljskom nasilju ili fizičkom zlostavljanju. Moguć je, ali nije vjerojatan. Ako bismo razmotrili znakove koji prate izloženost obiteljskom nasilju ili fizičkom zlostavljanju djeteta, našli bismo brojne znakove, među kojima bi bili:

·       Dokumentirana povijest obiteljskog nasilja ili zlostavljanja djeteta (a ne samo optužbe od strane navodno odabranog roditelja s kojim je dijete u savezu, iako ni te optužbe ne bih naprečac odbacio, već bih tražio DOKAZE u prilog optužbi toga roditelja)

·       Općenito ispoljavanje pretjerane uznemirenosti u djeteta, npr. prema meni pri našim razgovorima, ili općenito u javnosti.

·       Možda dijete pokazuje intenzivnu reakciju ljutnje na izloženost roditeljskom nasilju. Ima li dijete problema u školi zbog agresivnog ponašnja? Tuče li se s braćom i sestrama?

·       Dob djeteta. Mlađa su djeca ranjivija, te će djetetova uznemirenost zbog izloženosti obiteljskom nasilju ili fizičkom zlostavljanju djeteta biti češće vjerojatna u djece dobi 6-10 godina, nego u djece 12-16 ili u adolescenata.

·       Posebno kad se radi o starijoj djeci, volio bih istražiti od čega dijete strahuje da bi roditelj učinio na tom događanju. Da bi ga napao? U strahu je da bi ga ciljani roditelj napao na glazbenoj priredbi, ili na školskoj dodjeli nagrada? Normalna djeca NIKAD ne strahuju od roditeljskog nasilja na školskim glazbenim priredbama ili dodjelama nagrada. Strahovati od tako čega ukazivalo bi na zaista čudan sustav uvjerenja. Kako je dijete steklo takav neobičan sustav uvjerenja? Je li ciljani roditelj ikad prije bio nasilan kad je nazočio nekoj djetetovoj aktivnosti? Možda je napao trenere protivničkog tima na nogometnoj utakmici? Možda je kronični alkoholičar i dijete strahuje da bi bio previše pijan na tom događanju (no onda bi djetetov osjećaj bio izražen kao 'neugoda' a ne 'uznemirenost'). Išta tomu slično? Ili dijete tvrdi da je ta njegova uznemirenost PTSP reakcija zbog ranije izloženosti nasilju? Dobro, kakvom točno nasilju. Recite mi što se od toga nasilja događalo u prošlosti. Je li taj roditelj pijan tukao majku? Udarao i šutirao dijete? Kakvoj je traumi dijete bilo izloženo kad je rezultirala takvom vrlo ozbiljnom PTSP reakcijom? Mora da je bila prilično teška trauma kad je proizvela PTSP reakciju, te moj alarm na uzbunu zbog ozbiljnosti simptoma ostaje na 10 na skali od 0 od 10.

S druge bi strane zahtjev za isključenjem roditelja bio sukladan incestuoznom seksualnom zlostavljanju djeteta od strane ciljanog-odbačenog roditelja. To je moguće. Taj me simptom u djeteta izrazito jako zabrinjava.

Incestuozno seksualno zlostavljanje djeteta odgovaralo bi ekstremnoj razini poremećaja i patologije koji pokazuje ovaj izrazito čudan simptom u djeteta. Seksualno zlostavljanje također bi objasnilo i odsustvo djetetova straha od odmazde, zato što mu je taj roditelj odvratan, a NE neprijateljski-agresivan. Seksualno zlostavljanje djeteta objasnilo bi čudnu kombinaciju djetetove uznemirenosti u prisutnosti toga roditelja, a istodobno bez straha od odmazde zbog djetetova zahtjeva za isključenjem.

Seksualno zlostavljanje djeteta od strane ciljanog odbačenog roditelja objasnilo bi razinu i obrazac ove ekstremne patologije.

Ili…

Roditeljska patologija koja stvara taj čudan i jako zabrinjavajući simptom u djeteta nalazi se u roditeljskim postupcija navodno odabranog roditelja s kojim je dijete u savezu.

U tom bi slučaju, roditeljska psihopatologija bio odnos zamijenjenih uloga s djetetom, pri čemu se dijete koristi kao regulatorni drugi od strane patologije roditelja radi reguliranja emocionalnog i psihičkog stanja toga roditelja.

Ovo je također ekstremno štetna psihopatologija za zdrav razvoj djeteta. Moj je alarm na uzbunu radi ozbiljnosti odnosa zamijenjenih uloga na 8-10 na skali od 10.

Pri normalnom i zdravom razvoju djeteta, dijete koristi roditelja kao 'regulatornog drugog' da bi reguliralo svoje emocionalno i psihičko stanje. To je zdravo i potpuno normalno. Na neurobiološkoj razini, to je ono što se treba događati da bi se povezali sustavi djetetova mozga.

Pri odnosu zamijenjenih uloga, roditelj koristi dijete kao 'regulatornog drugog' za svoje emocionalno i psihičko stanje. Ta je vrsta zamjene uloga ekstremno patološka i imat će niz ekstremno destruktivnih posljedica za emocionalni i psihološki razvoj djeteta.

Ako je simptom zahtjeva za isključenjem roditelja proizvod odnosa zamijenjenih uloga djeteta s navodno odabranim roditeljem s kojim je dijete u savezu, onda je to razlog za veliku zabrinutost.

U slučaju odnosa zamijenjenih uloga, dijete izražava zahtjev za isključivanjem u svojoj ulozi 'regulatornog drugog' navodno odabranog roditelja s kojim je u savezu, tako da je izvor djetetova zahtjeva za isključivanjem drugog roditelja želja navodno odabranog roditelja s kojim je dijete u savezu – dijete jednostavno ispoljava željeno ponašanje kao način zadržavanja patologije toga roditelja u organiziranom i reguliranom stanju.

I ako dijete ispoljava taj izrazito patološki simptom koji uključuje izraziti poremećaj djetetova ispoljavanja radosti i uzbuđenja i osjećaja da je voljeno i posebno, tad dijete vjerojatno ispoljava i druge simptome odbacivanja ciljanog roditelja kao proizvod djetetova iskorištavanja od strane navodno odabranog roditelja s kojim je u savezu i kojem je dijete 'regulatorni drugi' za emocionalno i psihičko stanje toga roditelja.

Odnos zamijenjenih uloga i roditeljsko korištenje djeteta kao vanjskog regulatornog objekta za emocionalno i psihičko stanje roditelja povezano je s klasifikacijom disorganizirane privrženosti. To sad postaje vrlo ozbiljno. Postoje li ikakvi dokazi za prisutnost disorganizirane privrženosti u obitelji, poput visoke razine kaosa i disorganizacije u obiteljskim odnosima nakon razvoda?

Disorganizirana privrženost je povezana s razvojem narcisoidnih i graničnih crta ličnosti. Ako navodno odabrani roditelj s kojim je dijete u savezu ima disorganizirani obrazac privrženosti, također može imati i narcisoidne i granične crte ličnosti. Postoje li znakovi graničnih ili narcisoidnih crta ličnosti u navodno odabranog roditelja s kojim je dijete u savezu?

Kako ciljani roditelj opisuje povijest bračnih odnosa s roditeljem kojeg je dijete navodno odabralo? Je li taj opis sukladan mogućim narcisoidnim i graničnim crtama ličnosti u navodno odabranog roditelja? Opisi ciljanog roditelja nisu odlučni, ali bi mogli pomoći pobijanju hipoteze ako ne sadrže opise koji odgovaraju narcisoidnim ili graničnim crtama ličnosti u navodno odabranog roditelja s kojim je dijete u savezu, no ako su konzistentni s tim da drugi roditelj moguće ima narcisoidne i granične crte ličnosti, tad opisi ciljanog roditelja mogu pridonijeti sveukupnoj prevagi kliničkih dokaza koji idu u prilog hipoteze zamijenjenih uloga.

Splitting. Splitting je izrazito karakterističan simptom disorganizirane privrženosti i narcisoidne i granične ličnosti. Postoje li dokazi za splitting? Pokazuje li dijete polarizirano razmišljanje o savšenom i potpuno lošem? Vjeruje li dijete da kad je neka osoba jednom definirana kao potpuno loša i temeljno manjkava, da će onda ta osoba takva biti zauvijek?

Ovako Marsha Linehan opisuje dinamiku splitinga u graničnih ličnosti:

"Sklone su stvarnost vidjeti u polariziranim kategorijama 'ili-ili', prije negoli 'i-i' te unutar jako fiksiranog referentnog okvira. Npr., za takve osobe nije neobično da vjeruju da i najmanja pogreška čini nemogućim da bi osoba mogla biti iznutra 'dobra'. Njihov rigidni kognitivni stil dalje im ograničava sposobnost poimanja ideja o budućim promjenama i prijelazima, što rezultira osjećajima da su u neprekidno bolnoj situaciji. Stvari kakve su jednom definirane, više se ne mijenjaju. Npr., kad je osoba jednom 'manjkava', ta će osoba zauvijek ostati manjkava. (Linehan, 1993, str. 35)

Vide li dijete ili navodno odabrani roditelj s kojim je dijete u savezu ciljanog roditelja kao 'nasilnog' bez dokaza kojima bi potvrdili tu optužbu? Korištenje izraza 'nasilan' karakteristično je za graničnu organizaciju ličnosti. Normalni ljudi rijetko koriste izraz 'nasilan' (osim ponekad u slučajevima autentičnog nasilja). Normalni ljudi koriste riječi kao zločest, ili neosjetljiv ili prost. Rijetko 'nasilan'. Ali granične ličnosti često koriste izraz 'nasilan' kad opisuju druge ljude. To nije presudan pokazatelj, ali ukazuje na mogućnost.

Kako navodno odabrani roditelj s kojim je dijete u savezu opisuje ciljanog roditelja. Postoje li naznake splittinga u opisima da je potpuno loš?

Ako postoji narcisoidni ili granični roditelj, tad je moja oznaka alarma na uzbunu 10 na skali od 0 do 10. Od narcisoidne ili granične patologije roditelja, samo me seksualno zlostavljanje djeteta klinički više zabrinjava kao nešto što šteti emocionalnom i psihičkom razvoju djeteta.

Vrlo teška patologija

Kako god bilo, djetetovo ispoljavanje simptoma zahtjeva za isključenjem roditelja klinički je iznimno zabrinjavajuće.

Taj simptom može biti dokaz da je dijete žrtva seksualnog zlostavljanja, traumatskog izlaganja djeteta teškom obiteljskom nasilju roditelja, teškog traumatskog fizičkog i emocionalnog zlostavljanja djeteta ili izrazito patološkog odnosa zamijenjenih uloga djeteta s narcisoidnim/graničnim roditeljem koji u djeteta proizvodi tešku psihopatologiju.

Diferencijalne dijagnoze koje bi meni bile na prvom mjestu jesu seksualno zlostavljanje djeteta od strane ciljanog roditelja ILI odnos zamijenjenih uloga s navodno odabranim roditeljem s kojim je dijete u savezu, u kojem narcisoidni/granični roditelj koristi dijete kao vanjskog 'regulatornog drugog' za vlastita emocionalna i psihička stanja.

Simptom zahtjeva za isključenje roditelja nije NI PRIBLIŽNO NORMALNA pojava, već izrazito patološka i ZAHTIJEVA objašnjenje.

Zapanjuju me dječji i obiteljski terapeuti koji se ponašaju kao da je taj simptom nešto što je razumljivo i razumno dječje ponašanje.

Kad čujem 'zahtjev za isključenjem roditelja' razina moje kliničke zabrinutosti odmah je 10 na skali 0 do 10. Zahtjev za isključenjem roditelja jedan je od simptoma koji me najviše zabrinjavaju. Ako ste dječji i obiteljski terapeut i ne zabrinjava vas djetetov simptom 'zahtjeva za isljučenjem roditelja', tad postavljam u pitanje vaše kompetencije za rad s djecom.

Reference:

Linehan, M. M. (1993). Cognitive-behavioral treatment of borderline personality disorder. New York, NY: Guilford

__________________________

Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2015/01/16/the-exclusion-demand-symptom/