subota, 18. lipnja 2016.

Regulatorni drugi

U ovom ćemu tekstu raspravljati o konceptu 'regulatornog drugog', koji je važan konstrukt odnosa roditelj-dijete u području mentalnog zdravlja ranoga djetinjstva. Koncept 'regulatornog drugog' postat će ključni konstrukt za razumijevanje kako se stvara 'otuđenje djeteta od roditelja'.
Uobičajena je zabluda ta danarcisoidni/(granični) roditelj izaziva 'otuđenje' pomoću pogrda i kritiziranja drugog roditelja pred djetetom. To nije tako. 'Otuđenje' ne nastaje na taj način. Postoje različiti čimbenici uključeni u stvaranje 'otuđenja' djeteta, ali je jedan od primarnih konstrukata koncept 'regulatornog drugog'.
Međutim, prije nego što se počnem baviti konstruktom 'regulatornog drugog', dat ću temeljni kontekst za ovaj konstrukt, koji postoji u znanstvenoj literaturi o istraživanjima dječjeg razvoja i neuro-razvoja mozga tijekom djetinjstva.

Ključni konstrukt: Regulacija

Konstrukti 'regulacije' i 'disregulacije' postali su primarni koncepti kad se radi o organiziranom funkcioniranju sustava mozga i njihovom ispoljavanju u emocionalnom i ponašajnom području.
Koncepti 'regulacije' i 'disregulacije' sustava mozga, sustava ponašanja i emocionalnih sustava najbolje se mogu razumjeti putem analogije s termostatom koji regulira sobnu temperaturu. Ako u sobi postane pretoplo, termostat to registrira i automatski uključuje klima uređaj da bi sobna temperatura bila ugodna. Ako u sobi postane prehladno, termostat to bilježi i automatski uključuje grijač da bi se postigla ugodna temperatura. Termostat regulira sobnu temperaturu, držeći je unutar optimalnog opsega ugode.
Zapravo, termostati reguliraju sobnu temperaturu oko zadane točke, koja je željena sobna temperatura oko koje stvarna sobna temperatura fluktuira. Postoje dokazi 'zadanih točaka' u regulatornim sustavima mozga koji se razlikuju od osobe do osobe. Npr., ljudi variraju u svojim 'zadanim točkama' društvene regulacije. Neki su ljudi vrlo društveni (visoko postavljena zadana točka za regulaciju društvene interakcije), dok su drugi rezervirani i povučeni (tj. imaju nisku zadanu točku za regulaciju društvene interakcije). Naši regulatorni sustavi drže naše socijalno i emocionalno ponašanje, i funkcioniranje mozga unutar integriranoga optimalnog opsega adaptivnog funkcioniranja oko različitih zadanih točaka.

Temeljni principi mozga

1. Principi mozga: Ponašanje je simptom. Mozak je uzrok.
Disorganizirano i disregulirano funkcioniranje i integracija različitih sustava mozga proizvode disorganizirano i disregulirano ponašanje i emocionalni prikaz.
Ta disregulirana ponašanja i emocionalne prikaze djeteta nazivamo 'problematičnim ponašanjima', zato što nas smetaju.
Međutim, sve više učeći o tome kako mozak funkcionira, počinjemo prepoznavati da ta disregulirana ponašanja igraju važnu ulogu u zdravom dječjem razvoju, i naziv koji opisuje ova ponašanja promijenili smo u 'protestna ponašanja' koja su tu zato da bi izazvala uključivanje skrbnika... zato što ih smetaju pa interveniraju da bi ta ponašanja prestala.
Razumijevanje neuro-razvojne uloge djetetova protestnog ponašanja jedan je od najvećih pozitivnih pomaka u razumijevanju dječjeg razvoja u posljednjih 50 godina. Nažalost, većina stručnjaka mentalnog zdravlja nije svjesna konceptualne promjene zbog svojeg neznanja o znanstvenim spoznajama u neuro-razvojnim istraživanjima koja se odnose na dječji razvoj.
Kvaliteta i obrasci djetetova disorganiziranog i disreguliranog ponašanja i emocija otkrivaju koje značajke temeljnih sustava mozga nisu pravilno integrirane u njihovu funkcioniranju. To se naziva dijagnoza.
Dijagnoza uključuje uključivanje značajki djetetove disreguliacije emocija i ponašanja radi razumijevanja toga koje su značajke djetetovih temeljnih sustava mozga problematične. U nekim je slučajevima problem povezan s dozrijevanjem djetetovih sustava mozga, u drugima je problem u roditeljskim odgovorima djetetu. U nekim je slučajevima u pitanju oboje. Značajke djetetova ponašanja i emocionalnog prikaza odgovorit će nam na pitanje o uzrocima i podrijetlu disregulacije.
Stručnjaci mentalnog zdravlja koji su upućeni u neuro-socijalni pristup mogu postati prilično dobri u 'čitanju' temeljnog stanja integriranog ili neintegriranog funkcioniranju sustava mozga, temeljem ponašanja i vanjskih emocionalnih prikaza djeteta. Prvi je korak u tom procesu razumijevanje različitih sustava mozga, kako oni funkcioniraju, i kako se interakcija među njima odvija pri stvaranju reguliranog i organiziranog ponašanja. Drugi je korak razumijevanje različitih obrazaca koji ukazuju na disfunkciju u različitim sustavima mozga i u njihovoj integriranoj organizaciji.
Međutim, većina stručnjaka mentalnog zdravlja nikad ne uči o razvoju mozga. Prema mojem iskustvu, ta vrsta napredne edukacije jedino postoji u specijalizaciji ranog djetinjstva, i ti stručnjaci mentalnog zdravlja uglavnom to specijaliziraju zato što vole raditi s djecom dojenačke dobi te kasnije ostaju raditi s djecom te dobi i ne rade sa starijom djecom i adolescentima.
Stručnjaci mentalnog zdravlja koji rade sa starijom djecom i obiteljima najčešće se nikad nisu educirali o procesima mozga u razvoju djece, i nadalje koriste zastarjele i arkaične modele bihejviorizma iz 1940-tih i 50-tih, ili modele humanističke 'play terapije' iz 1950-tih i 60-tih godina, koji su sačinjeni davno prije velikih dostignuća u znanstvenom istraživanju mozga i dječjeg razvoja od polovice 1980-tih.
U odgovor na djetetova 'protestna ponašanja', roditeljska intervencija na dijete djeluje kao 'regulatorni drugi' da bi se povratilo organizirano i regulirano funkcioniranje i integracija djetetovih sustava mozga, koji onda uspostavljaju organizirane i regulirane prikaze ponašanja i emocija djeteta. Taj obrazac predstavlja zdrav odnos roditelj-dijete.
Poduka roditelja kako će prema djetetu učinkovito reagirati kao 'regulatorni drugi', jest terapija. Ili bi bar trebala biti. To nije ono što većina terapeuta radi, zato što ih većina ne zna kako mozak radi i kako se razvija tijekom djetinjstva. Kad radim s djecom i obiteljima, onda zapravo nadgledam i interveniram u području temeljnih sustava mozga, dok većina stručnjaka mentalnog zdravlja jednostavno intervenira na razini ponašanja.
Ponašanje je simptom. Mozak je uzrok.
Ako jednostavno nastojimo potisnuti simptom, tad se stalno moramo baviti potiskivanjem simptoma jer nikad nismo riješili temeljni uzrok problema. Međutim, ako temeljem simptoma dijagnosticiramo uzrok, tad rješavamo uzrok i simptom nestaje, često iako ga nikad nismo ni rješavali.
Zamislite infekciju koja je uzrok visoke temperature. Ako se bavimo temperaturom, simptomom, npr. koristeći aspirin, tad stalno trebamo potiskivati visoku temperaturu zato što nismo riješili temeljni uzrok, infekciju. Da smo pomoću simptoma dijagnosticirali infekciju, i onda antibioticima liječili i izliječili infekciju, visoka bi temperatura nestala, a da se s njom nikad nismo morali baviti.
Ponašanje je simptom. Mozak je uzrok. Trebamo razumjeti simptom ponašanja i što nam on kaže o temeljnom integriranom ili neintegriranom funkcioniranju sustava mozga, koji su u podlozi toga funkcioniranja.
Ovaj je pristup uobičajen u dijagnosticiranju i tretmanu u ranom djetinjstvu, gdje je fokus na dijagnozi koja se temelji na odnosima a tretman se odnosi na funkcioniranju različitih sustava mozga. Međutim, osim među stručnjacima mentalnog zdravlja koji se bave ranim djetinjstvom, malo ih je koji posjeduju znanje o sustavima mozga i njihovom integriranom funkcioniranju na razini neurološkog sustava, tako da ih vrlo malo koristi ovu vrstu znanstveno utemeljenog neuro-socijalnog pristupa.
Primarni sustavi mozga:
Postoji šest primarnih i tri sveobuhvatna sustava mozga. Šest primarnih sustava mozga:
1. Fizički senzorno-motorički sustavi
2. Sustavi emocija
3. Jezični i komunikacijski sustavi
4. Sustavi odnosa (privrženosti i intersubjektivnost)
5. Sustavi kognitivno/izvršnih funkcija
6. Tri motivacijska sustava
Aktivno istraživačko učenje: Tradicionalno se naziva 'igra'. Ovaj je motivacijski sustav primarno ugrađen u sensorno-motoričke i emocionalne mreže, to je rani aktivirajući motivacijski sustav u djetinjstvu kojem je osnovni zadatak: 'traži zadovoljstvo i izbjegni bol'.
Motivacijski sustav usmjeren cilju: Tradicionalno se naziva 'rad'. Ovaj je motivacijski sustav ugrađen u mreže izvršnih funkcija i uključuje slijed od tri faze. Prvo, uspostavljanje sveobuhvatnog cilja koji organizira pažnju i ponašanje; drugo, ulaganje napora radi postizanja cilja; i treće, postizanje cilja, pri čemu mozak proizvodi pozitivnu kemiju koja neuralnim mrežama korištenim pri postizanju cilja poručuje da nastave s onim što su činile zato što su bile uspješne u postizanju cilja. Što je više napora uloženo u postizanje cilja, to se više kemijske tvari oslobađa u mozgu nakon postizanja cilja.
Motivacijski sustavi odnosa: Sustavi odnosa privrženosti i intersubjektivnosti jesu primarni motivacijski sustavi koji su na istoj razini kao i ostali primarni motivacijski sustavi za hranu i reprodukciju. Inhibitorna mreža štiti ova dva sustava odnosa od povratka na motivacijske sustave za igru i za postizanje cilja, tako da motivacijski sustavi odnosa uvijek imaju prednost. Samo ako su oni zadovoljeni i smireni, dopušteno je motivacijskim sustavima za igru i aktivnosti usmjerene cilju da organiziraju i usmjeravaju aktivnost. Ako je bilo koji od motivacijskih sustava odnosa aktivan, tad će djetetova primarna motivacijska potreba biti zadovoljenje potreba za odnosom, što će inhibirati sposobnost djeteta da postigne potpunu aktivaciju mreža za aktivno istraživačko učenje (igru) ili za aktivnosti usmjerene cilju (rad).
Tri (povezana) sveobuhvatna sustava mozga su:
1.     Self-sustavi
2.     Sustavi memorije
3.     Sustavi atribucije značenja
2. Principi mozga: "Izgrađujemo ono što koristimo"
Sustavi mozga izgrađuju međusobnu povezanost po principu 'izgrađujemo ono što koristimo'. Priznati neuroznanstvenik Donald Hebb, o ovome je rekao 'neuroni koji se zajedno aktiviraju, povezuju se'. U znanstvenoj se literaturi ovaj proces naziva 'kanaliziranje' mreža mozga (gradnja 'kanala' u mozgu).
Kad ovo objašnjavam roditeljima, često koristim metaforu kišnih kapi na padini. Prva će kap teći bilo kojim smjerom, ali kojom god putanjom tekla, dok teče nizbrdo uklonit će malo gornjeg sloja podloge. Postepeno, kako pada sve više kapi, u padinu se urezuju 'kanali' koji će usmjeravati tijek sljedećih kišnih kapi.
Kad god upotrijebimo neku putanju u mozgu ili sustavu, nastaju promjene duž neuralnih putova koji stvaraju strukturalne i kemijske 'kanale' u mozgu zbog kojih je vjerojatnije da će se ti neuralni putovi ili skupine moždanih stanica koristiti prema istom obrascu povezanosti i u budućnosti. 'Neuroni koji se zajedno aktivniraju, povezuju se.'
Dva od primarnih neuralnih procesa uključenih u 'kanaliziranje' putanja u mozgu, nazivaju se 'dugoročna potencijacija' i 'sinaptogeneza'. Postoji vrlo zanimljiv rad o neuro-strukturalnim i kemijskim osnovama procesa kanaliziranja koji se bavio morskim puževima, zato što su njihove neuralne mreže jednostavne, a neuralne stanice relativno velike, pa je njihovo proučavanje lakše. Neuralno-strukturalni procesi kanaliziranja zapravo uključuju aktivaciju i mijenjanje genetskog koda i dosta su složeni, uz neuro-modulatore i sekundarne i tercijarne sustave povratnih informacija (Kandel, 2007). Mozak je vrlo zanimljivo mjesto.
Kanaliziranje neuralnih putova naziva se razvojem mozga 'ovisnim o korištenju', a uloga roditelja u pomoći djetetu da koristi određene neuralne putanje u odgovor na različita djetetova ponašanja, naziva se 'scaffolding', poput izgradnje skele koja podržava strukturu dok se gradi.
Dječji razvoj nisu nagrade i kazne, koje su mehanizmi socijalne kontrole. Dječji razvoj jest scaffolding podrška koju pruža odnos s roditeljem i komunikacijske kvalitete za integrirano funkcioniranje različitih sustava mozga. Današnja 'bihejvioralna' i 'play' terapija kao pristupi terapiji djeteta žalosno su bez dodira s napretkom znanosti u posljednjih 50 godina. U domeni dječje terapije, razina stručnog neznanja o razvoju djeteta i razvoju mozga tijekom djetinjstva uznemirujući su.
Procesi u mozgu različite su regulatorne mreže koje nastoje zadržati integirano funkcioniranje mozga u optimalnom opsegu za organizirano i prilagođeno ponašanje. Kad elementi sustava postaju previše aktivni ili neaktivni, različiti regulatorni sustavi aktivirat će se da bi povisili ili snizili razine različitih sustava mozga nastojeći zadržati ukupnu organizaciju mozga u organiziranom i reguliranom stanju za optimalno adaptivno funkcioniranje.
Tijekom djetinjstva, nezrelost dječjeg mozga znači da će integrirano funkcioniranje različitih sustava dječjeg mozga često biti disregulirano zbog izazova odrastanja koje dijete ne može samo prevladati. Ova disorganizacija u integriranom funkcioniranju različitih sustava mozga proizvest će disorganizirane prikaze ponašanja i emocija (ponašanje je simptom, uzrok je mozak).
U procesu 'scaffolding-a' djetetova stanja prijelaza iz disorganiziranog i disreguliranog stanja mozga (i ponašanja) u organizirano i regulirano stanje mozga (i ponašanja), sve putanje u mozgu koje su se pri tome prijelazu koristile, postaju 'kanalizirane' putem neuralnih procesa koji ovise o korištenju, čime se povećava vjerojatnost da će se ti isti prijelazi događati ubuduće.
Postepeno, kroz ponovljeni 'scaffolding' od strane 'regulatornog drugog', tj. roditelja, prijelazima iz disorganiziranih i disregliranih u organizirana i regulirana stanja mozga, dječji mozak razvija ('kanalizira') neuralne putanje za ove prijelaze koristeći strukturalne i kemijske procese koji ovise o korištenju, tako da je s vremenom dijete u stanju i samo prijeći od disreguliranog u regulirano stanje mozga/ponašanja, bez potrebe za podrškom 'scaffolding-a' roditelja kao 'regulatornog drugog'. To se naziva razvojem djetetove 'samo-regulacije'.
Jedna vrsta toga razvoja samo-regulacije s kojim je javnost možda upoznata, naziva se 'tolerancija frustracije' koja nastaje kroz ponovljeno izlaganje i uspješnu obradu prvo manje, pa sve više frustrirajućih doživljaja.
Svi sustavi mozga podložni su ovom razvoju kapaciteta samo-regulacije koji ovisi o korištenju. To kaže današnja znanost o razvoju djeteta.
Npr., Shore (1997), utvrđuje odmak od paradigme bihejviorista prema paradigmi neuro-razvoja.
"Osnovna jedinica analize procesa ljudskog razvoja nisu promjene ponašanja, kognicija, čak ni afekt, već ontogenetska pojava sve složenijih psiho-bioloških stanja koje su u temeljima ovih funkcija koje ovise o stanju mozga." (Shore, 1997., str. 595).
Shore, A.N. (1997). Early organization of the nonlinear right brain and development of a predisposition to psychiatric disorders. Development and Psychopathology, 9, 595-631.
Sroufe (2000) opisuje razvoj samo-regulacije pomoću scaffoldinga od strane roditelja,
"Pri uobičajenom tijeku događaja, skrbnici brzo nauče 'čitati' dojenče i pružati skrb koja osjećaj stresa i uzbuđenja zadržava unutar razumnih granica." (Childressov komentar: roditelj djeluje kao 'regulatorni drugi')
"Čine i više od toga. Time što učinkovito angažiraju dojenče i vode ka sve duljim nastupima emocionalno nabijenog, ali organiziranog ponašanja, oni pružaju djetetu kritičnu vježbu u regulaciji."
"Pomak prema samo-regulaciji nastavlja se kroz godine djetinjstva, jednako kao i vitalna, iako promjenjljiva uloga skrbnika. Tijekom dojenačke dobi, dijete usvaja početne sposobnosti za samo-kontrolu, toleranciju umjerene frustracije, i širenje opsega emocionalnih reakcija, uključujući sram i, u konačnici, ponos i krivnju. Vježbanje samo-regulacije u podržavajućem kontekstu od ključne je važnosti. Skrbnik mora dopustiti djetetu da svlada okolnosti unutar svojih kompetencija, a ipak anticipirati okolnosti koje su izvan djetetovih sposobnosti i pomoći ponovnoj uspostavi ravnoteže kad je na djetetu preveliki teret. Takva vođena 'samo-regulacija' temelj je autentične regulacije koja će uslijediti." (Sroufe, 2000, str. 71)
3. Principi mozga: Protestno ponašanje
Sljedeći su prinicipi koji se odnose na razvojnu ulogu 'protestnog ponašanja' važni za razumijevanje djetetove ljutnje i odbijanja koje izražava prema ciljanom roditelju pri 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Djetetovo autentično protestno ponašanje postoji da bi izazvalo veću uključenost roditelja koji djeluje kao 'regulatorni drugi' za djetetovo protestno ponašanje, pomažući djetetu da pređe iz disreguliranog stanja (koje je razvidno iz protestnog ponašanja) natrag u organizirano i regulirano stanje (koje je razvidno iz ugodnog stava i suradnje).
Autentično protestno ponašanje nikad ne nastaje da bi prekinulo odnos roditelj-dijete. Iz perspektive evolucije, prekid odnosa roditelj-dijete, izlagao bi dijete predatorima i drugim okolinskim opasnostima. Geni koji dopuštaju prekid veze između roditelja i djeteta selektivno su uklonjeni iz genskoga bazena tijekom milijuna godina evolucije.
Štoviše, kad se radi o autentičnom funkcioniranju mozga, kad se djeca nose s roditeljskim ponašanjima koja su zanemarujuća ili problematična, ta roditeljska ponašanja disreguliraju integrirano funkcioniranje sustava dječjeg mozga i dijete pokazuje disregulirano ponašanje i emocije (tj. protestno ponašanje) koje nastaje da bi izazvalo uključivanje roditelja da posluži kao 'regulatorni drugi' za dijete, pružajući scaffolding podršku djetetovu povratku u regulirano stanje, gradeći sve neuralne mreže za prevladavanje razvojnog izazova koji je djetetetu teško prevladati.
Tako mozak radi.
Ponekad dijete može htjeti ograničiti uključivanje problematičnog roditelja, ali je to uvijek regulatorna strategija koja nastaje is disorganiziranog funkcioniranja i integracije temeljnih sustava mozga. To nije proizvod motivirane želje da prekine veze s roditeljem.
Autentično protestno ponašanje jest proizvod disorganiziranog/disreguliranog mozga. Ponašanje je simptom, mozak je uzrok.
Disregulirano ponašanje i reguliran mozak nekompatiblni su i time nisu autentični. Uzrok disreguliranog ponašanja jest disregulirani mozak.
Reguliran mozak znači da dijete čini svjesni izbor da ispolji disregulirano ponašanje angažiranjem u sukob roditelj-dijete s ciljanim roditeljem, što se jako razlikuje od autentičnog sukoba roditelj dijete koji je rezultat temeljne disorganizirane i disregulirane integracije sustava mozga.
Važan koncept:
Autentično problematično ponašanje roditelja disregulira sustav djetetova mozga, čime proizvodi disregulirano ponašanje djeteta, tj. djetetovo protestno ponašanje.
Ako je stanje djetetova mozga dobro regulirano a dijete ispoljava protestno ponašanje, tad to ispoljeno protestno ponašanje NIJE prouzročeno problematičnim roditeljstvom roditelja prema kojem dijete izražava protestno ponašanje.
Što bolje stručnjaci mentalnog zdravlja razumiju neurorazvoj mozga u djetinjstvu, to im je lakše razlikovati autentični sukob roditelj-dijete od onoga koji nije autentičan.
S mojim znanjem u području mentalnog zdravlja ranog djetinjstva i neurorazvoja mozga u djetinjstvu, uočavanje neautentičnog ispoljavanja sukoba roditelj-dijete povezanog s 'otuđenjem djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, iznimno je lako. Kao da postoji neonski natpis 'Ovdje se radi o otuđenju djeteta od roditelja'.
To također znači da sam u stanju jasno uočiti lažne optužbe za 'otuđenje djeteta od roditelja' u slučajevima kad djetetov sukob s ciljanim roditeljem predstavlja autentične odgovore na problematična roditeljska ponašanja ciljanog roditelja.
Nije sve 'otuđenje djeteta od roditelja' i cilj svih stručnjaka mentalnog zdravlja trebao bi biti da slijede kliničke podatke radi postavljanja točne dijagnoze, a ne da promoviraju neki plan ili potvrđuju ideje koje imaju od prije.
Moj klijent je dijete. Dijete ispoljava simptome. Moj je posao čitati simptome da bih točno utvrdio izvorište njihova uzroka, tako da se može intervenirati radi ponovnog uspostavljanja zdravog razvoja djeteta.
Ako su problem roditeljska ponašanja roditelja (tj. autentični sukob roditelj-dijete), to je prilično lako riješiti. Jednostavno roditelju dajemo uputu o primjerenim roditeljskim odgovorima koji će na djetetovo ispoljeno disregulirano ponašanje i emocionalno stanje (tj. protestno ponašanje) djelovati kao 'regulatorni drugi' i djetetovo će protestno ponašanje biti riješeno. Čim su roditeljski odgovori primjereni roditeljskoj ulozi 'regulatornog drugog' na djetetovo ispoljavanje disreguliranih stanja mozga, djetetovo se protestno ponašanje rješava.
Razlikovanje autentični naspram neautentičnih sukoba roditelj-dijete ne odnosi se na utvrđivanje specifičnih djetetovih ponašanja, iako su razlike u određenim značajkama ponašanja očite, već se više odnosi na utvrđivanje temeljnih stanja mozga koja proizvode ta ponašanja. Da bi se to moglo učiniti, potrebna je profesionalna razina razumijevanja socijalno posredovanog neurorazvoja mozga tijekom djetinjstva. Većina stručnjaka mentalnog zdravlja to znanje ne posjeduje. Trebala bi. Ali ga ne posjeduje.
Imajući na umu znanje o socijalno posredovanom neurorazvoju mozga u djetinjstvu i njegovim implikacijama za terapiju djeteta i obitelji, čvrsto sam pri stajalištu da bismo trebali zahtijevati da svi stručnjaci mentalnog zdravlja koji dijagnosticiraju i pružaju tretman djeci moraju ovladati suvremenim spoznajama znanosti o razvoju djeteta i razvoju mozga u djetinjstvu.
Duboko me uznemirava to da ne zahtijevamo naprednije znanje od terapeuta djece i obitelji i da prihvaćamo neznanje stručnjaka kad se radi o dijagnosticiranju i tretmanu naše djece. Naša djeca i njihov zdrav razvoj previše su važni i trebali bi biti od najveće važnosti pri određivanju obrazovnih kurikula osposobljavanja terapeuta. Terapeuti za djecu i obitelji trebali bi biti najbolji stručnjaci u struci mentalnog zdravlja.

Regulatorni drugi pri 'otuđenju djeteta od roditelja'

Jedan od centralnih koncepata neurorazvoja samo-regulatornih sposobnosti u djetinjstvu jest uloga roditelja kao 'regulatornog drugog' za dijete. Kad dijete počne upadati u disorganizirano i disregulirano stanje, roditelj odgovara na način koji ponovno uspostavlja djetetovo regulirano funkcioniranje. Dijete koristi roditelja kao 'regulatornog drugog' za svoje vlastito unutarnje stanje.
Shore (1997) opisuje specifične značajke roditeljske uloge 'regulatornog drugog'.
"Majka mora pratiti djetetovo stanje kao i svoje vlastito i onda rezonirati ne s djetetovim ispoljenim ponašanjem, već s određenim kvalitetama unutarnjeg stanja, poput oblika, intenziteta i temporalnih značajki." (Shore, 1997, str. 600)
Tronick (2003) također opisuje značajke odnosa 'regulatornog drugog' između roditelja i djeteta,
"U odgovor na relacijske poteze partnera, svaki pojedinac pokušava prilagoditi svoje ponašanje da bi zadržao koordinirano dijadno stanje ili da bi popravio nesklad (Tronick & Cohn, 1989). Kad je uzajamna regulacija posebno uspješna, tj. kad se oblici značenja koji su prilagođeni dobi (npr., afekt, relacijske namjere, reprezentacije; vidi Tronick 2002c, d) iz stanja svijesti jedne jedinke koordiniraju sa značenjima stanja svijesti druge jedinke — smatram da tad izranja dijadno stanje svijesti." (Tronick, 2003, str. 475)
"Dijadno stanje svijesti ima dinamičke učinke. Ono povećava koherenciju stanja svijesti dojenčeta i proširuje njegovo (kao i ono njegova partnera) stanje svijesti (Tronick i sur., 1998; Tronick 2002b, c.)” (Tronick, 2003, str. 475)
"Ova dijadna stanja svijesti kritična su, možda i neophodna, za razvoj (Tronick i Wienberg, 1997)", (Tronick, 2003, str. 475)
U teškim patološkim odnosima roditelj-dijete, uloge u ovom odnosu roditelja i djeteta, obrnute su, tako da roditelj koristi dijete kao 'regulatornog drugog' za regulaciju svoje patologije.
To se naziva odnosom 'zamijenjenih uloga' u kojem se dijete koristi kao 'regulatorni drugi' za roditelja, umjesto zdravog i razvojno nužnog odnosa roditelj-dijete  u kojem dijete koristi roditelja kao 'regulatornog drugog'.
U stručnom časopisu Journal of Emotional Abuse, Kerig razmatra razvoj pri zamijenjenim ulogama i porušenim granicama kad roditelj koristi dijete kao 'regulatornog drugog' za svoje emocionalno stanje,
"Rušenje primjerenih među-generacijskih granica roditelj-dijete značajno povećava rizik za emocionalno zlostavljanje." (Kerig, 2005, str. 6)
"U mukama vlastite nesigurnosti, poremećeni roditelji mogu se oslanjati na dijete da ispuni emocionalne potrebe roditelja, okrećući se djetetu da im ono pruži podršku i utjehu (Zeanah & Klitzke, 1991).” (Kerig, 2005, str. 6)
(Childress commentar: roditelj koristi dijete kao 'regulatornog drugog' za svoje emocionalno stanje.)
U konačnici, preokupiranost djeteta s potrebama roditelja prijeti ometanjem djetetove sposobnosti da razvije autonomiju, inicijativu, samopouzdanje i sigurne unutarnje radne modele sebe i drugih (Carlson & Sroufe, 1995; Leon & Rudy, ovaj vol.)." (Kerig, 2005, str. 6)
"Porušene granice između roditelja i djeteta, imaju značajne implikacije na razvojnu psihopatologiju (Cicchetti & Howes, 1991). Slabe granice ometaju djetetov kapacitet razvoja što je, kao što je Anna Freud (1965) navela, ključna značajka psihopatologije djetinjstva." (Kerig, 2005, str. 7)
"Enmeshment* odnosa jednog roditelja s djetetom, često je praćen prekidom odnosa između djeteta i drugog roditelja (Cowan & Cowan, 1990; Jacobvitz, Riggs, & Johnson, 1999)." (Kerig, 2005, str. 10)
"Međutim, emocionalno potrebit roditelj koji je ugrožen nastankom djetetova osjećaja individualnosti može se ponašati na načine koji će produljiti osjećaj stopljenosti roditelja i djeteta (Masterson & Rinsley, 1975). Vezujući dijete u pretjerano bliskom i ovisnom odnosu, stopljen roditelj stvara psihološki nezdravo okruženje za odgoj djeteta koje ometa razvoj djetetova autonomnog selfa." (Kerig, 2005, str. 10)
"Barber (2002) definira psihološku kontrolu kao skup 'roditeljskih ponašanja koja su intruzivna i manipuliraju djetetovim mislima, osjećajima i privrženošću roditeljima, i povezana su s rušenjem granica između djeteta i roditelja'  (str. 15) (vidi također & Barber, ovo izdanje)." (Kerig, 2005, str. 12)
"Kao što je to Ogden (1979) napisao, 'To je kao da roditelj djetetu kaže, ako nisi onakav kakvog te ja trebam, onda za mene ne postojiš' (str. 16)." (Kerig, 2005, str. 12)
"Umjesto da djetetu izravno kaže što treba činiti ili misliti, kako to radi roditelj koji kontrolira djetetovo ponašanje, roditelj koji kontrolira djetetovu psihu koristi neizravne znakove i reagira induciranjem krivnje ili uskratom ljubavi ako se dijete odbije povinovati. Ukratko, intruzivni roditelj nastoji manipulirati djetetovim mislima i osjećajima na način da se djetetova psiha prilagođava željama roditelja." (Kerig, 2005, p. 12)
"Da bi stvorila otok sigurnosti i pozitivnih reakcija u nepredvidivom, okrutnom i deprivirajućem odnosu roditelj-dijete, djeca izrazito loše adaptiranih roditelja mogu postati starmali skrbnici koji su vješti u čitanju znakova i zadovoljavanju potreba okoline. Rezultat je preokupirana privrženost roditelju, koja ometa razvoj djetetovih važnih funkcija ega, poput samo-organizacije, regulacije afekta i stalnosti emocionalnog objekta." (Kerig, 2005, str. 14)
"Postoje dokazi među-generacijskog prijenosa rušenja među-generacijskih granica unutar obitelji. Odrasli koji su iskusili rušenje granica u odnosima s vlastitim roditeljima, češće ruše granice u odnosima sa svojom djecom (Hazen, Jacobvitz, & McFarland, ovaj vol.; Shaffer & Sroufe, ovaj vol.)." (Kerig, 2005, str. 22)
Kerig, P.K. (2005). Revisiting the construct of boundary dissolution: A multidimensional perspective. Journal of Emotional Abuse, 5, 5-42.
Zavođenje djeteta u ulogu 'regulatornog drugog' za patološkog roditelja, rezultat je disorganiziranih i intenzivnih emocionalnih ispoljavanja od strane patološkog roditelja. U odgovor na roditeljsko nepredvidljivo ispoljavanje intenzivne uznemirenosti, tuge, ili ljutnje, dijete nauči biti hiper-oprezno u odnosu na roditeljsko unutarnje stanje tako da može reagirati na načine koji spriječavaju urušavanje roditelja u disorganizirano emocionalno stanje pretjerane uznemirenosti, tuge ili ljutnje.
Dijete za roditelja postaje 'regulatorni drugi', tako da postaje vično u odgovorima patološkom roditelju na načine koji toga roditelja drže u organiziranom i reguliranom stanju. Kad dijete postane 'regulatorni drugi' za patološkog roditelja, roditelj samo mora djetetu davati suptilne emocionalne i komunikacijske znakove kako će zadržati emocionalno stanje roditelja, i dijete će aktivno postati ono što roditelj želi da ono bude.
U zdravom odnosu roditelj-dijete, roditelj igra ulogu 'regulatornog drugog' za dijete.
U psihopatologiji odnosa 'zamijenjenih uloga', dijete je 'regulatorni drugi' za roditelja.
Odnos zamijenjenih uloga ekstremno je destruktivan za zdrav emocionalni i psihološki razvoj djeteta.
Odnosi zamijenjenih uloga povezani su s 'disorganiziranom' privrženošću (Lyons-Ruth, Bronfman, & Parsons, 1999), koja se smatra kategorijom privrženosti koja spada u najtežu patologiju, a disorganizirana je privrženost povezana i s razvojem graničnih poremećaja ličnosti (Beck, 2004).
Pri 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, klasifikacija privrženosti narcisoidnog/(graničnog) roditelja najčešće je 'disorganizirana', što se u odraslih naziva 'neriješenom traumom'. Manifestacija internih radnih modela odnosa sadržanih u mreži privrženosti narcisoidnog/(graničnog) roditelja jest da narcisoidni/(granični) roditelj stvara odnos zamijenjenih uloga s djetetom, koristeći dijete kao 'regulatornog drugog' za vlastitu emocionalnu regulaciju.

Regulacija tjeskobe roditelja

Za narcisoidnog/(graničnog) roditelja, interpersonalno odbacivanje koje je inherentno razvodu, predstavlja 'narcističku ozljedu' koja prijeti urušavanjem narcističkih obrana zbog doživljaja temeljne neadekvatnosti sebe samoga.
Ovo interpersonalnog odbacivanje pri razvodu također aktivira intenzivan strah od napuštanja koji je povezan s graničnim procesima ličnosti.
Na razini sustava privrženosti, taj sustav stvara 'unutarnje radne modele' koji se još nazivaju i 'shemama' očekivanja prema sebi-u-odnosu i prema drugom-u-odnosu. Za kategoriju 'disorganizirane' privrženosti, očekivanja prema sebi-u-odnosu su 'Ja sam neadekvatan/neadekvatna', dok su očekivanja prema drugom-u-odnosu 'Napustit će me zato što sam neadekvatan/neadekvatna'.
Ovi 'unutarnji radni modeli' unutar sustava privrženosti tijekom kasnijeg djetinjstva i adolescencije, stapaju se u stabilne strukture ličnosti sa shemom sebe-u-odnosu 'Ja sam neadekvatan/neadekvatna', što se ispoljava kao narcisoidni procesi ličnosti, dok se očekivanje napuštanja od drugog-u-odnosu ispoljava kao granični procesi ličnosti – intenzivnog straha od napuštanja.
I narcisoidni i granični procesi ličnosti imaju iste temeljne sheme privrženosti 'Ja sam neadekvatan/neadekvatna' i 'Bit ću napušten/a' zbog svoje neadekvatnosti. Razlika je ta da granična ličnost doživljava ova sržna uvjerenja privrženosti izravno, što vodi ka pretjerano disorganiziranom ponašanju, emocijama i odnosima, dok narcisoidna ličnost usvaja obrambenu glazuju narcističke napuhanosti prema izravnom iskustvu tih internih sržnih shema privrženosti. Međutim, ako je narcistička obrambena glazura ugrožena, narcisoidna ličnost odgovara disorganiziranom tiradom intenzivne ljutnje koja je sukladna temeljnoj organizaciji granične ličnosti.
"Većina ovih [narcisoidnih] pacijenata pokazuje temeljnu graničnu organizaciju ličnosti." (Kernberg, 1975, str. 16)
U odgovor na interpersonalno odbacivanje koje je inherentno razvodu (tj. narcističku povredu i napuštanje), narcisoidni/(granični) roditelj uključuje dijete kao 'regulatornog drugog' u odnos zamijenjenih uloga, da bi regulirao intenzivnu tjeskobu narcisoidnog/(graničnog) roditelja povezanu s prijetnjom urušavanja narcisitičkih obrana od doživljaja temeljne neadekvatnosti i ogromnog straha od napuštanja.
Kako dijete prihvaća ulogu 'regulatornog drugog' za patologiju narcisoidnog/(graničnog) roditelja da bi izbjeglo emocionalni kolaps toga roditelja u kaotično i nepredvidljivo ispoljavanje intenzivne uznemirenosti, tuge ili ljutnje, narcisoidnom/(graničnom) roditelju postaje relativno lako, putem jasnih ali suptilnih 'emocionalnih signala' i 'poteza', djetetu prenijeti da emocionalna regulacija roditelja ovisi o tome da dijete prihvati ulogu 'djeteta žrtve' u oživljavanju narativa traume narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
U ulozi 'regulatornog drugog' za narcisoidnog/(graničnog) roditelja, dijete spremno prihvaća ulogu koju taj roditelj želi, tj. ulogu 'djeteta žrtve' drugog, 'abuzivnog' roditelja, da bi narcisoidnog/(graničnog) roditelja sačuvao od urušavanja u intenzivna emocionalna stanja uznemirenosti, tuge ili ljutnje.
Narcisoidni/(granični) roditelj NE inducira djetetove simptome otvoreno 'otuđujući' dijete na način da govori stvari koje ocrnjuju drugog roditelja. Proces induciranja je puno podmukliji i složeniji.
Dijete se inducira na način da postaje 'regulatorni drugi' za narcisoidnog/(graničnog) rodtielja da bi izbjeglo ispoljavanje ljutnje i odbijanja toga roditelja (ili u nekim slučajevima velike tuge ili tjeskobe), i zavodi se u psihološku predaju utjecaju toga roditelja putem njegovih izraza naklonosti i narcističkog udovoljavanja koje dijete dobija zauzvrat za suradnju kao 'regulatorni drugi' narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Da bi za emocionalno stanje narcisoidnog/(graničnog) roditelja postalo 'regulatorni drugi', dijete ulazi u odnos zamijenjenih uloga.
Narcisoidni/(granični) roditelj tad neverbalno komunicira djetetu da od njega želi da preuzme ulogu 'djeteta žrtve' drugog, 'abuzivnog roditelja' da bi narcisoidni/(granični) roditelj ostao u emocionalno reguliranom stanju.
Onoga trena kad dijete prihvati ulogu 'djeteta žrtve' unutar narativa oživljavanja traume narcisoidnog/(graničnog) roditelja (vidi: Trauma Reenactment in Parental Alienation, na hrvatskom: http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/06/ozivljavanje-traume-pri-otuenju-djeteta.html), to odmah na ciljanog roditelja postavlja ulogu oživljavanja traume u ulozi 'abuzivnog roditelja' i dopušta narcisoidnom/(graničnom) roditelju da prihvati i snažno naglasi svoju priželjkivanu ulogu krasnog 'protektivnog roditelja' unutar narativa oživljene traume.
Induciranje djeteta da prihvati ulogu 'djeteta žrtve' relativno je lako. Narcisoidni/(granični) roditelj jednostavno traži djetetovo kritiziranje drugog roditelja putem motivirajućeg i direktivnog ispitivanja djeteta, i ono će se spremno povinovati na način da će narcisoidnom/(graničnom) roditelju ponuditi željeno kritiziranje drugog roditelja, budući da je ono u ulozi 'regulatornog drugog' za emocionalno stanje narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Kad jednom izmami djetetovo kritiziranje drugog roditelja, narcisoidni/(granični) roditelj iskrivljuje, preuveličava i rasplamsava djetetovo kritiziranje drugog roditelja kao pretpostavljeni dokaz 'abuzivnog' roditeljstva toga roditelja. U tom procesu, narcisoidni/(granični) roditelj djetetu, kao 'regulatornom drugom' podastire teme pogodne za ocrnjivanje drugog roditelja.
Narcisoidni/(granični) roditelj: "Kako ti je bilo s mamom?"
Dijete: "Dobro, jeli smo picu." <Djetetov autentični odgovor>
N/(g) roditelj: "Oh, čini se da ti se ta hrana više sviđa. Je li kod mame hrana bolja nego kod nas? <Neprijateljski ton djetetu signalizira da je dalo krivi odgovor i da postoji prijetnja da će narcisoidni/(granični) roditelj upasti u disregulirano stanje ljutnje i odbacivanje.>
Dijete: "Zapravo mi se nije svidjela. Na njoj je bio narezak koji ne volim." <Dijete čita znakove roditelja i brzo korigira svoj odgovor u smjeru kritiziranja drugog roditelja da bi održalo narcisoidnog/(graničnog) roditelja u reguliranom stanju. Dijete zapravo voli picu s nareskom koju je jelo kod mame, and se istina i točnost žrtvuju u službi održavanja narcisoidnog/(graničnog) roditelja u reguliranom emocionalnom stanju.>
N/(g) roditelj: "Da, to upravo na nju liči. Nikad ne uzima u obzir ono što drugi žele, uvijek mora biti kako ona hoće. Sebična je i bezobzirna. Nego, hoćemo li nešto prigristi? Ako te tamo nije hranila kako treba, zašto ne uzmeš malo čipsa iz ostave?" <Očev povratak u normalni emocionalni ton djetetu signalizira da je kritiziranje ispravan odgovor za održavanje narcisoidnog/(graničnog) roditelja u emocionalno reguliranom stanju. Narcisoidni/(granični) roditelj tad daje djetetu prihvatljivu temu da bi je iskoristilo za kritiziranje drugog roditelja (tj. da je mama sebična i samo se bavi sobom), dok otac djetetu pruža narcističko udovoljavanje kao naknadu za ispravan odgovor u obliku kritiziranja majke. Sve to vrijeme IZGLEDA kao da dijete kritizira drugog roditelja i da je narcisoidni/(granični) roditelj jednostavno 'fantastično brižan roditelj pun razumijevanja', tj. pojavljuje se u priželjkivanoj ulozi 'protektivnog roditelja' u narativu oživljavanja traume.)
N/(g) roditelj: "Jeste li ti i mama nešto radili?" <Otac nije zadovoljan i traži od djeteta još kritiziranja. Otac može željeti čvrsto uspostaviti obrazac interakcije zato što je dijete na početku reklo da je kod mame sve bilo u redu>
Dijete: "Da, odvela me do kuće svojih roditelja ali mi tamo nije bilo ni malo zabavno." <Dijete zapravo voli ići baki i djedu. Voli ih, a oni ga obožavaju. Ali kao 'regulatorni drugi' narcisoidnog/(graničnog) roditelja dijete je hiper-pobuđeno i prati znakove pomoću kojih će narcisoidnog/(graničnog) roditelja održati u reguliranom emocionalnom stanju. Dijete prepoznaje da taj roditelj želi da ono kritizira majku, zato ocu dalje željeni odgovor da mu nije bilo zabavno kod bake i djeda, a da bi se narcisoidnog/(graničnog) roditelja održalo u reguliranom stanju istina i točnost se žrtvuju u trenu.
<Jedino što je djetetu važno jest zadržati narcisoidnog/(graničnog) roditelja izvan stanja ljutnje i osvećivanja, a taj je roditelj prije signalizirao da to slijedi ako dijete ne odgovori na pravilan način.>
N/(g) rodtielj: "Oh Bože, tako mi je žao da te tamo vukla. Njezini su roditelji jednostavno grozni. Samo dosadno pričaju i ne prestaju. To je dosadno. Žao mi je što si to morao trpjeti. Hej, zašto ne bismo otišli kupiti novu video igricu?" <Otac raspaljuje kritiziranje na koje je naveo dijete i, čineći to, daje temu za kritiziranje bake i djeda u budućnosti, tako da dijete kasnije može terapeutu reći, "Mrzim ići baki i djedu, grozno je, oni samo neprestano govore o nečemu, mrzim tamo ići." I terapeut nikad neće posumnjati da su kritiziranje i tema bili kreirani zajedno s naizgled odabranim narcisoidnim/(graničnim) roditeljem s kojim je dijete u savezu. Otac pruža djetetu narcističko udovoljavanje (video igricu) radi suradljivosti pri psihološkoj predaji djeteta narcisoidnom/(graničnom) roditelju na način da je preuzelo ulogu 'djeteta žirtve'>
N/(g) roditelj: "Pa, je li ti bilo dobro s mamom? Jeste li se prepirali oko nečega?" <Otac još uvijek nije zadovoljan. Želi još izravne kritike majke i traži je od djeteta, prvo općenito, a onda djetetu daje specifični poticaj. Kritiziranje drugog roditelja izaziva se direktivnim i motivirajućim ispitivanjem. Dijete se, kao regulatorni drugi, osjeća obveznim ocu dati traženi odgovor, a iz prijašnjih interakcija s njim shvatilo je da će, ako ne dobije željeno kritiziranje majke, otac upasti u ljutito, neprijateljsko i kažnjavajuće raspoloženje. Dijete želi izbjeći očevu disregulaciju u ljutnju, i zato treba dati željeni odgovor. Problem je u tomu da mu je bilo lijepo s mamom. Nije bilo prijepirki, ali ono mora nešto reći.>
Dijete: "Smetalo ju je što sam svoje stvari ostavio u dnevnom boravku." <Zapravo je majka od djeteta jednostavno tražila da svoje cipele i jaknu koje je ostavilo u dnevnom boravku, odnese u svoju sobu. Ali se istina i točnost žrtvuju da bi se narcisoidnom/(graničnom) roditelju dao željeni odgovor radi izbjegavanje intenzivnog i nepredvidivog emocionalno stanja koje može nastati u frustriranog narcisoidnog/(graničnog) roditelja. >
N/(g) roditelj: "Oh moj bože! Zaista? Zbog toga se ljutila na tebe? Uvijek želi kontrolu. Sve mora biti kako ona hoće, inače bjesni. Svakako ima problema s kontrolom ljutnje. Ista je takva bila dok smo bili u braku. Točno znam o čemu govoriš. Ne mogu vjerovati da toliko želi sve kontrolirati. Žao mi je što to moraš podnositi. Volio bih da se ne ljuti i zbog najmanje sitnice. Dođi da se zagrlimo. Žao mi je što to radi." <Nije potrebno puno kritiziranja, narcisoidni/(granični) roditelj uhvatit će se i najmanje kritike kao sjemena za iskrivljavanje i pretjerivanje radi stvaranja dokaza 'abuzivnog roditeljstva' drugog roditelja. Obratite pažnju kako se djetetov opis majke da ju je nešto smetalo izvrće i preuveličava od strane oca u 'ljutnju' i onda na koncu u 'bijes'. Otac djetetu pruža željene i prihvatljive teme za kritiziranje majke, ona 'želi kontrolirati' i 'ima problema s kontrolom ljutnje'. Također obratite pažnju na brisanje granica, 'Točno znam o čemu govoriš', dok otac uvodi u razgovor bračni odnos 'ista je takva bila dok smo bili u braku.' Na kraju otac signalizira svoje odobravanje djetetova kritiziranja majke.>
Kako se ove interakcije roditelj-dijete stalno ponavljaju, dijete počinje shvaćati da je njegova uloga u drami da kritizira mamu, što je više kritizira to je bolje, dok u konačnici, kad se dijete vrati nakon vremena provedenog s majkom i roditelj ga 'pozove' na kritiziranje, dijete ne odgovori s punom mjerom otpora prema svojoj majci,
N/(g) roditelj: "Kako je bilo kod mame?" <roditelj poziva na kritiziranje>
Dijete: "Grozno. Mrzim biti tamo. Ona samo kontrolira. Uvijek mora biti kako ona hoće, inače se jako ljuti. Ljudi se oko najmanjih sitnica. Mrzim biti tamo."
N/(g) roditelj: "Žao mi je da je takva. Dođi, idemo se zagrliti. Mrzim kad je takva. Volio bih da više skrbi o tome kako se ti osjećaš, umjesto o sebi. Žao mi je da ti je mama takva. Eto, sad kad si doma, možeš se opustiti. Što kažeš na sladoled da ti pomogne zaboraviti kako ti je bilo kod mame?"
Ako itko upita dijete govori li tata pred njim ružne stvari o majci, dijete kaže "Ne", zato što iz djetetove nezrele perspektive izgleda kao da je dijete ponudilo kritiziranje majke a otac mu je samo pružao 'potporu' i 'razumijevanje'.
Također obratite pažnju na to kako dijete u ulozi 'regulatornog drugog' napušta istinu i točnost. U psihološkom svijetu narcisoidnog/(graničnog) roditelja, "Istina i stvarnost su ono što ja tvrdim da jesu." Ovo je znak misaonih procesa narcisoidne/(granične) ličnosti koje dijete usvaja.
U trenutku kad je dijete u interakciji s nepredvidljivim i emocionalno opasnim narcisoidnim/(graničnim) roditeljem, primarna motivacija djeteta jest da zadrži toga roditelja u reguliranom emocionalnom stanju i time izbjegne njegovo urušavanje u neprijateljsko-ljutito-odbacujuće, pretjerano tužno ili depresivno, ili hyper-uznemireno emocionalno ponašanje. Iskrivljavanje istine je mala cijena za to.
Postepeno, putem ponovljenih iskrivljavajućih interakcija s psihopatologijom narcisoidnog/(graničnog) roditelja pri kojima se dijete psihološki predaje ulozi 'regulatornog drugog' za narcisoidnog/(graničnog) roditelja, dijete usvaja psihološke karakteristike toga roditelja radi regulacije njegova emocionalnog stanja.
Djetetovo usvajanje roditeljskih narcisoidnih i graničnih karakteristika putem uloge 'regulatornog drugog' za narcisoidnog/(graničnog) roditelja ispoljava se kroz Dijagnostički pokazatelj 2, koji potvrđuje 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti (vidi tekst: Diagnostic Indicators and Associated Clinical Signs ili na hrvatskom: http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/dijagnosticka-lista-radi-utvrivanja.html).
Ove stečene karakteristike uključuju narcisoidne/(granične) značajke da su "istina i stvarnost ono što ja tvrdim da jesu." Prisustvo ovih karakterističnih misaonih procesa u djetetovim simptomima, "istina i stvarnost su ono što ja tvrdim da jesu," jest ključni znak 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, a koji dokazuje utjecaj narcisoidnog/(graničnog) roditelja na psihološke procese u djeteta.
U gore opisanom primjeru, autentično dijete pati dok kritizira svoju majku. Ono se osjeća kao da ju je izdalo time što surađuje u razgovoru s ocem u kojem se majka ocrnjuje. Dijete se osjeća krivim. No, dok mora kritizirati majku da bi zadržalo narcisoidnog/(graničnog) roditelja u emocionalno reguliranom stanju, dijete to ne prepoznaje. Uloga 'regulatornog drugog' previše je suptilna i komplicirana da bi je dijete, zbog svoje nezrelosti, prepoznalo.
Dijete osjeća bol (tj. krivnju zbog izdaje svoje majke), ali ne zna zašto osjeća tu bol. Sve što zna jest da ta bol ima neke veze s majkom.
Kako se ova dinamika razvija, tako će dijete početi krivo tumačiti tu bol u vezi s majkom kao nešto 'loše' u vezi s njom (tj. zbog krivnje zato što ju je izdalo i izgubilo odnos sa svojom voljenom majkom, kad je počne odbacivati). Pokušavajući razumjeti što je to što ga boli u vezi s majkom, dijete će svoju autentičnu bol krivo tumačiti kao da je postoji nešto loše u vezi s majkom kao osobom.
Kako ona zapravo ne čini ništa loše što dijete može izdvojiti, to mora biti da je sama njezina osoba loša. A otac je više nego spreman podržati to krivo tumačenje da je sama majčina osoba loša, zla i neadekvatna (što je manifestacija dinamike 'splittinga' u psihopatologiji oca), (vidi tekst: Key Concept: Splitting ili na hrvatskom: http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/splitting.html), tako da majka 'zaslužuje' da je dijete odbaci.
"Ako drugi ne uspiju zadovoljiti 'potrebe' narcisoidne osobe, uključujući i potrebu da sami izgledaju dobro, ili da im ne bude neugodno, tad drugi 'zaslužuju biti kažnjeni'... Čak i kad druge kažnjava radi svoje vlastite netolerantnosti ili osjećaja povlaštenosti, narcisoidna osoba to vidi 'kao lekciju koja im je potrebna za njihovo dobro' (Beck, i sur., 2004, str. 252).
Djetetova prezentacija teme da ciljani-odbačeni roditelj 'zaslužuje biti odbačen' još je jedna vrlo izrazita i karakteristična dijagnostička značajka 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti.
S vremenom će narcisoidni/(granični) roditelj djetetu pribaviti široku lepezu 'prihvatljivih' tema zašto dijete osjeća bol u vezi s drugim roditeljem, npr. da je to zato što je taj roditelj usmjeren samo na sebe i sebičan, neosjetljiv za potrebe djeteta, da je razbio obitelj time što je tražio razvod, govori na zaista iritantan način, itd.

Reguliranje psihopatologije

Narcisoidni/(granični) roditelj kontrolira i upravlja cijelim ovim procesom da bi regulirao svoju psihopatologiju.
U gore opisanom primjeru, kad se jednom uspostavi narativ oživljavanja traume, otac više nije neadekvatan roditelj (osoba), već je to majka. Očeva sržna neadekvatnost zaštićena je od prijetnje razotkrivanja, na način da ju je projektivno preselio na majku pomoću induciranja djetetovih simptoma odbacivanja majke – ona je neadekvatna osoba, a ne ja.
S druge strane, otac postaje 'sav krasan' roditelj, i dopušteno mu je pokazati svu 'divotu' svojeg 'brižnog i protektivnog roditeljstva' svim 'promatračima' njegova oživljavanja traume. Promatrače predstavlja niz uključenih terapeuta, socijalnih radnika, učitelja i odvjetnika.
"Oživljavanje traumatične prošlosti uobičajeno je u tretmanu ove populacije i često predstavlja bilo eksplicitna ili kodirana ponavljanja neprerađene traume u pokušajima da se njome ovlada. Oživljavanja traume mogu se izraziti psihološki, relacijski i somatski i mogu se javiti kao svjesna namjera ili gotovo nesvjesno. Jedna primarna transfer-kontratransfer dinamika uključuje oživljavanje poznatih uloga žrtve-počinitelja-spasitelja-promatrača u terapiji odnosa. Terapeut i klijent, često ove uloge igraju na komplementaran način, dok oživljavaju razne aspekte ranih odnosa privrženosti klijenta. (Perlman & Courtois, 2005, str. 455)
Ovo predstavljanje 'fantastično brižnog i protektivnog roditelja' 'promatračima', a koje ima svoje temelje u narcisoidnosti i oživljavanju traume, taj roditelj ponekad izražava rečenicom, "Ja samo želim ono što je najbolje za dijete." Kakav krasan roditelj, zar ne? Potpuno je različit od drugog roditelja koji samo skrbi o svojoj sebičnoj želji da ima odnos s djetetom. Da drugi roditelj zaista skrbi o djetetu, dopustio bi da ga dijete odbaci i više nikad ne vidi. Kakav sebičan roditelj.
Radar terapeuta uvijek se mora pokrenuti kad roditelj kaže "Ja samo želim ono što je najbolje za dijete." Svi želimo ono što je najbolje za dijete. Normalni roditelji to gotovo nikad ne izjavljuju, jer je to samo po sebi jasno. Ali narcisoidni/(granični) roditelj ne prepoznaje takvu izjavu kao razumljivu samu po sebi i smatra da ona predstavlja 'krasnog roditelja'. Ona nije ključni znak, ali bi u slučajevima odbacivanja roditelja od strane djeteta, trebala upozoriti terapeuta na moguću igru uloge krasnog 'protektivnog roditelja'.
Djetetovo odbacivanje majke također omogućuje ocu da psihološki prebaci strah od odbacivanja na majku – ona postaje potpuno napušteni roditelj (osoba) – dok otac postaje idealni i savršeni roditelj-kojeg-nitko-nikad-neće-napustiti.
Narcisoidni/(granični) roditelj također dobiva u posjed 'nagradu', dijete koje predstavlja 'narcistički objekt koji simbolizira pobjedu, u ovom slučaju oca nad majkom i koji vrednuje oca kao 'dobrog roditelja'.
"[Narcisoidna ličnost] umjesto da nauči prihvaćati i prevladati normalne i prolazne osjećaje inferiornosti, takva iskustva smatra prijetnjama koje mora pobijediti, primarno na način da zadobije vanjske simbole vrijednosti." (Beck i sur., 2006, str. 247)
Childressov komentar: 'potpuno posvećen djetetu' upozorava na moguću ulogu djeteta kao 'regulatornog drugog' za narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Zbog djetetova odbacivanja majke, otac je u mogućnosti provesti osvetu nad majkom zbog narcističke ozljede koju mu je ona nanijela time što nije prepoznala njegovu 'krasotu'. Kako se usuđuje ne prepoznati njegovu narcisoidnu krasotu? Evo, sad za to plaća.
"Ako drugi ne uspiju zadovoljiti 'potrebe' narcisoidne osobe, uključujući i potrebu da izgledaju dobro, ili da im ne bude neugodno, tad drugi 'zaslužuju biti kažnjeni'... Čak i kad druge kažnjava radi svoje vlastite netolerantnosti ili osjećaja povlaštenosti, narcisoidna osoba to vidi 'kao lekciju koja im je potrebna za njihovo dobro' (Beck, i sur., 2004, str. 252).
Sudska rješenja i upute terapeuta roditeljima da 'ne govore ružno o drugom roditelju pred djetetom' potpuno su irelevantna. Djetetovo odbacivanje roditelja NE nastaje zato što drugi roditelj o njemu govori ružno.
Dijete se prvo inducira u ulogu 'regulatornog drugog' za patologiju narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Nakon toga se dijete inducira u prihvaćanje uloge 'djeteta žrtve' u narativu oživljavanja traume narcisoidnog/(graničnog) roditelja, što odmah stvara i definira druge dvije uloge oživljene traume, tj ulogu 'abuzivnog roditelja' i ulogu 'protektivnog roditelja'.
Napomena: Koristio sam primjer s ocem kao narcisoidnim/(graničnim) roditeljem, a s majkom kao ciljanim roditeljem, ali se primjer lako može okrenuti. Nema prevage spola u 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Ono pogađa oba spola roditelja, u približno jednakom omjeru.

Reference
Beck, A.T., Freeman, A., Davis, D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd edition). New York: Guilford.
Kandel, E. R. (2007), In Search of Memory: The Emergence of a New Science of Mind, New York: W. W. Norton & Company.
Kerig, P.K. (2005). Revisiting the construct of boundary dissolution: A multidimensional perspective. Journal of Emotional Abuse, 5, 5-42.
Kernberg, O.F. (1975). Borderline conditions and pathological narcissism.. New York: Aronson.
Lyons-Ruth, K., Bronfman, E. & Parsons, E. (1999). Maternal frightened, frightening, or atypical behavior and disorganized infant attachment patterns. In J. Vondra & D. Barnett (Eds.) Atypical patterns of infant attachment: Theory, research, and current directions. Monographs of the Society for Research in Child Development, 64, (3, Serial No. 258).
Pearlman, C.A., Courtois, C.A. (2005). Clinical Applications of the Attachment Framework: Relational Treatment of Complex Trauma. Journal of Traumatic Stress, 18, 449-459.
Shore, A.N. (1997). Early organization of the nonlinear right brain and development of a predisposition to psychiatric disorders. Development and Psychopathology, 9, 595-631.
Sroufe, L.A. (2000). Early relationships and the development of children. Infant Mental Health Journal, 21(1-2), 67-74.
Tronick, E.Z. (2003). Of course all relationships are unique: How co-creative processes generate unique mother-infant and patient-therapist relationships and change other relationships. Psychoanalytic Inquiry, 23, 473-491.
_________________________________________



* Stopljenost, konfluencija

Nema komentara:

Objavi komentar