U ovom ćemu tekstu raspravljati o konceptu
'regulatornog drugog', koji je važan konstrukt odnosa roditelj-dijete u
području mentalnog zdravlja ranoga djetinjstva. Koncept 'regulatornog drugog' postat će ključni konstrukt za razumijevanje kako se
stvara 'otuđenje djeteta od roditelja'.
Uobičajena je zabluda ta danarcisoidni/(granični)
roditelj izaziva 'otuđenje' pomoću pogrda i kritiziranja drugog roditelja pred
djetetom. To nije tako. 'Otuđenje' ne nastaje na taj način. Postoje
različiti čimbenici uključeni u stvaranje 'otuđenja' djeteta, ali je jedan od
primarnih konstrukata koncept 'regulatornog
drugog'.
Međutim, prije nego što se počnem baviti
konstruktom 'regulatornog drugog', dat ću temeljni kontekst za ovaj konstrukt,
koji postoji u znanstvenoj literaturi o istraživanjima dječjeg razvoja i
neuro-razvoja mozga tijekom djetinjstva.
Ključni
konstrukt: Regulacija
Konstrukti 'regulacije'
i 'disregulacije' postali su primarni koncepti kad se radi o organiziranom funkcioniranju
sustava mozga i njihovom ispoljavanju u emocionalnom i ponašajnom području.
Koncepti 'regulacije' i 'disregulacije' sustava mozga, sustava
ponašanja i emocionalnih sustava najbolje se mogu razumjeti putem analogije s
termostatom koji regulira sobnu temperaturu. Ako u sobi postane pretoplo,
termostat to registrira i automatski uključuje klima uređaj da bi sobna
temperatura bila ugodna. Ako u sobi postane prehladno, termostat to bilježi i
automatski uključuje grijač da bi se postigla ugodna temperatura. Termostat
regulira sobnu temperaturu, držeći je unutar optimalnog opsega ugode.
Zapravo, termostati reguliraju sobnu temperaturu oko zadane točke, koja
je željena sobna temperatura oko koje stvarna sobna temperatura fluktuira.
Postoje dokazi 'zadanih točaka' u regulatornim sustavima mozga koji se
razlikuju od osobe do osobe. Npr., ljudi variraju u svojim 'zadanim točkama'
društvene regulacije. Neki su ljudi vrlo društveni (visoko postavljena zadana
točka za regulaciju društvene interakcije), dok su drugi rezervirani i povučeni
(tj. imaju nisku zadanu točku za regulaciju društvene interakcije). Naši
regulatorni sustavi drže naše socijalno i emocionalno ponašanje, i
funkcioniranje mozga unutar integriranoga optimalnog
opsega adaptivnog funkcioniranja oko
različitih zadanih točaka.
Temeljni
principi mozga
1. Principi
mozga: Ponašanje je simptom. Mozak je uzrok.
Disorganizirano i disregulirano funkcioniranje i
integracija različitih sustava mozga proizvode disorganizirano i disregulirano
ponašanje i emocionalni prikaz.
Ta disregulirana ponašanja i emocionalne prikaze
djeteta nazivamo 'problematičnim ponašanjima', zato što nas smetaju.
Međutim, sve više učeći o tome kako mozak
funkcionira, počinjemo prepoznavati da ta disregulirana ponašanja igraju važnu
ulogu u zdravom dječjem razvoju, i naziv koji opisuje ova ponašanja promijenili
smo u 'protestna ponašanja' koja su tu zato da bi izazvala uključivanje
skrbnika... zato što ih smetaju pa interveniraju da bi ta ponašanja prestala.
Razumijevanje neuro-razvojne uloge djetetova
protestnog ponašanja jedan je od najvećih pozitivnih pomaka u razumijevanju
dječjeg razvoja u posljednjih 50 godina. Nažalost, većina stručnjaka mentalnog
zdravlja nije svjesna konceptualne promjene zbog svojeg neznanja o znanstvenim
spoznajama u neuro-razvojnim istraživanjima koja se odnose na dječji razvoj.
Kvaliteta i obrasci djetetova disorganiziranog i
disreguliranog ponašanja i emocija otkrivaju koje značajke temeljnih sustava
mozga nisu pravilno integrirane u njihovu funkcioniranju. To se naziva
dijagnoza.
Dijagnoza uključuje uključivanje značajki djetetove
disreguliacije emocija i ponašanja radi razumijevanja toga koje su značajke
djetetovih temeljnih sustava mozga problematične. U nekim je slučajevima
problem povezan s dozrijevanjem djetetovih sustava mozga, u drugima je problem
u roditeljskim odgovorima djetetu. U nekim je slučajevima u pitanju oboje.
Značajke djetetova ponašanja i emocionalnog prikaza odgovorit će nam na pitanje
o uzrocima i podrijetlu disregulacije.
Stručnjaci mentalnog zdravlja koji su upućeni u
neuro-socijalni pristup mogu postati prilično dobri u 'čitanju' temeljnog
stanja integriranog ili neintegriranog funkcioniranju sustava mozga, temeljem
ponašanja i vanjskih emocionalnih prikaza djeteta. Prvi je korak u tom procesu
razumijevanje različitih sustava mozga, kako oni funkcioniraju, i kako se
interakcija među njima odvija pri stvaranju reguliranog i organiziranog
ponašanja. Drugi je korak razumijevanje različitih obrazaca koji ukazuju na
disfunkciju u različitim sustavima mozga i u njihovoj integriranoj
organizaciji.
Međutim, većina stručnjaka mentalnog zdravlja nikad
ne uči o razvoju mozga. Prema mojem iskustvu, ta vrsta napredne edukacije
jedino postoji u specijalizaciji ranog djetinjstva, i ti stručnjaci mentalnog
zdravlja uglavnom to specijaliziraju zato što vole raditi s djecom dojenačke dobi te kasnije ostaju raditi s djecom te dobi i ne rade sa
starijom djecom i adolescentima.
Stručnjaci mentalnog zdravlja koji rade sa starijom
djecom i obiteljima najčešće se nikad nisu educirali o procesima mozga u
razvoju djece, i nadalje koriste zastarjele i arkaične modele
bihejviorizma iz 1940-tih i 50-tih, ili modele humanističke 'play terapije' iz
1950-tih i 60-tih godina, koji su sačinjeni davno prije velikih dostignuća u
znanstvenom istraživanju mozga i dječjeg razvoja od polovice 1980-tih.
U odgovor na djetetova 'protestna ponašanja', roditeljska intervencija na dijete djeluje kao 'regulatorni drugi'
da bi se povratilo organizirano i regulirano funkcioniranje i integracija
djetetovih sustava mozga, koji onda uspostavljaju organizirane i regulirane
prikaze ponašanja i emocija djeteta. Taj obrazac predstavlja zdrav odnos
roditelj-dijete.
Poduka roditelja kako će prema djetetu učinkovito
reagirati kao 'regulatorni drugi', jest terapija. Ili bi bar trebala biti. To nije
ono što većina terapeuta radi, zato što ih većina ne zna kako mozak radi i kako
se razvija tijekom djetinjstva. Kad radim s djecom i obiteljima, onda zapravo
nadgledam i interveniram u području temeljnih sustava mozga, dok većina stručnjaka
mentalnog zdravlja jednostavno intervenira na razini ponašanja.
Ponašanje je simptom. Mozak je uzrok.
Ako jednostavno nastojimo potisnuti simptom, tad se
stalno moramo baviti potiskivanjem simptoma jer nikad nismo riješili temeljni
uzrok problema. Međutim, ako temeljem simptoma dijagnosticiramo uzrok, tad
rješavamo uzrok i simptom nestaje, često iako ga nikad nismo ni rješavali.
Zamislite infekciju koja je uzrok visoke
temperature. Ako se bavimo temperaturom, simptomom, npr. koristeći aspirin, tad
stalno trebamo potiskivati visoku temperaturu zato što nismo riješili temeljni
uzrok, infekciju. Da smo pomoću simptoma dijagnosticirali infekciju, i onda
antibioticima liječili i izliječili infekciju, visoka bi temperatura nestala, a
da se s njom nikad nismo morali baviti.
Ponašanje je simptom. Mozak je uzrok. Trebamo
razumjeti simptom ponašanja i što nam on kaže o temeljnom integriranom ili
neintegriranom funkcioniranju sustava mozga, koji su u podlozi toga
funkcioniranja.
Ovaj je pristup uobičajen u dijagnosticiranju i
tretmanu u ranom djetinjstvu, gdje je fokus na dijagnozi koja se temelji na
odnosima a tretman se odnosi na funkcioniranju različitih sustava mozga.
Međutim, osim među stručnjacima mentalnog zdravlja koji se bave ranim
djetinjstvom, malo ih je koji posjeduju znanje o sustavima mozga i njihovom
integriranom funkcioniranju na razini neurološkog sustava, tako da ih vrlo malo
koristi ovu vrstu znanstveno utemeljenog neuro-socijalnog pristupa.
Primarni sustavi mozga:
Postoji šest primarnih i tri sveobuhvatna sustava
mozga. Šest primarnih sustava mozga:
1. Fizički
senzorno-motorički sustavi
2. Sustavi emocija
3. Jezični i
komunikacijski sustavi
4. Sustavi odnosa
(privrženosti i intersubjektivnost)
5. Sustavi
kognitivno/izvršnih funkcija
6. Tri motivacijska
sustava
Aktivno istraživačko učenje: Tradicionalno
se naziva 'igra'. Ovaj je motivacijski sustav primarno ugrađen u
sensorno-motoričke i emocionalne mreže, to je rani aktivirajući motivacijski
sustav u djetinjstvu kojem je osnovni zadatak: 'traži zadovoljstvo i izbjegni
bol'.
Motivacijski sustav usmjeren cilju: Tradicionalno se naziva 'rad'. Ovaj je
motivacijski sustav ugrađen u mreže izvršnih funkcija i uključuje slijed od tri
faze. Prvo, uspostavljanje sveobuhvatnog cilja koji organizira pažnju i
ponašanje; drugo, ulaganje napora radi postizanja cilja; i treće, postizanje
cilja, pri čemu mozak proizvodi pozitivnu kemiju koja neuralnim mrežama
korištenim pri postizanju cilja poručuje da nastave s onim što su činile zato
što su bile uspješne u postizanju cilja. Što je više napora uloženo u
postizanje cilja, to se više kemijske tvari oslobađa u mozgu nakon postizanja
cilja.
Motivacijski sustavi odnosa: Sustavi odnosa privrženosti i intersubjektivnosti
jesu primarni motivacijski sustavi koji su na istoj razini kao i ostali primarni
motivacijski sustavi za hranu i reprodukciju. Inhibitorna mreža štiti ova dva
sustava odnosa od povratka na motivacijske sustave za igru i za postizanje
cilja, tako da motivacijski sustavi odnosa uvijek imaju prednost. Samo ako su
oni zadovoljeni i smireni, dopušteno je motivacijskim sustavima za igru i
aktivnosti usmjerene cilju da organiziraju i usmjeravaju aktivnost. Ako je bilo
koji od motivacijskih sustava odnosa aktivan, tad će djetetova primarna
motivacijska potreba biti zadovoljenje potreba za odnosom, što će inhibirati
sposobnost djeteta da postigne potpunu aktivaciju mreža za aktivno istraživačko
učenje (igru) ili za aktivnosti usmjerene cilju (rad).
Tri (povezana) sveobuhvatna sustava mozga su:
1.
Self-sustavi
2.
Sustavi memorije
3.
Sustavi atribucije
značenja
2. Principi mozga: "Izgrađujemo ono što
koristimo"
Sustavi mozga izgrađuju međusobnu povezanost po
principu 'izgrađujemo ono što koristimo'. Priznati neuroznanstvenik Donald
Hebb, o ovome je rekao 'neuroni koji se zajedno aktiviraju, povezuju se'. U
znanstvenoj se literaturi ovaj proces naziva 'kanaliziranje'
mreža mozga (gradnja 'kanala' u mozgu).
Kad ovo objašnjavam roditeljima, često koristim
metaforu kišnih kapi na padini. Prva će kap teći bilo kojim smjerom, ali kojom
god putanjom tekla, dok teče nizbrdo uklonit će malo gornjeg sloja podloge.
Postepeno, kako pada sve više kapi, u padinu se urezuju 'kanali' koji će
usmjeravati tijek sljedećih kišnih kapi.
Kad god upotrijebimo neku putanju u mozgu ili
sustavu, nastaju promjene duž neuralnih putova koji stvaraju strukturalne i kemijske
'kanale' u mozgu zbog kojih je vjerojatnije da će se ti neuralni putovi ili
skupine moždanih stanica koristiti prema istom obrascu povezanosti i u
budućnosti. 'Neuroni koji se zajedno aktivniraju, povezuju se.'
Dva od primarnih neuralnih procesa uključenih u
'kanaliziranje' putanja u mozgu, nazivaju se 'dugoročna potencijacija' i
'sinaptogeneza'. Postoji vrlo zanimljiv rad o neuro-strukturalnim i kemijskim
osnovama procesa kanaliziranja koji se bavio morskim puževima, zato što su
njihove neuralne mreže jednostavne, a neuralne stanice relativno velike, pa je
njihovo proučavanje lakše. Neuralno-strukturalni procesi kanaliziranja zapravo
uključuju aktivaciju i mijenjanje genetskog koda i dosta su složeni, uz
neuro-modulatore i sekundarne i tercijarne sustave povratnih informacija
(Kandel, 2007). Mozak je vrlo zanimljivo mjesto.
Kanaliziranje neuralnih putova naziva se razvojem
mozga 'ovisnim o korištenju', a uloga roditelja u pomoći djetetu da koristi
određene neuralne putanje u odgovor na različita djetetova ponašanja, naziva se
'scaffolding', poput izgradnje skele koja podržava strukturu dok se
gradi.
Dječji razvoj nisu nagrade i kazne, koje su
mehanizmi socijalne kontrole. Dječji razvoj jest scaffolding podrška
koju pruža odnos s roditeljem i komunikacijske kvalitete za integrirano
funkcioniranje različitih sustava mozga. Današnja 'bihejvioralna' i 'play'
terapija kao pristupi terapiji djeteta žalosno su bez dodira s napretkom
znanosti u posljednjih 50 godina. U domeni dječje terapije, razina stručnog neznanja
o razvoju djeteta i razvoju mozga tijekom djetinjstva uznemirujući su.
Procesi u mozgu različite su regulatorne mreže koje
nastoje zadržati integirano funkcioniranje mozga u optimalnom opsegu za
organizirano i prilagođeno ponašanje. Kad elementi sustava postaju previše
aktivni ili neaktivni, različiti regulatorni sustavi aktivirat će se da bi
povisili ili snizili razine različitih sustava mozga nastojeći zadržati ukupnu
organizaciju mozga u organiziranom i reguliranom stanju za optimalno adaptivno funkcioniranje.
Tijekom djetinjstva, nezrelost dječjeg mozga znači
da će integrirano funkcioniranje različitih sustava dječjeg mozga često biti
disregulirano zbog izazova odrastanja koje dijete ne može samo prevladati. Ova
disorganizacija u integriranom funkcioniranju različitih sustava mozga
proizvest će disorganizirane prikaze ponašanja i emocija (ponašanje je simptom,
uzrok je mozak).
U procesu 'scaffolding-a' djetetova stanja prijelaza iz
disorganiziranog i disreguliranog stanja mozga (i ponašanja) u organizirano i
regulirano stanje mozga (i ponašanja), sve putanje u mozgu koje su se pri tome
prijelazu koristile, postaju 'kanalizirane' putem neuralnih procesa koji ovise o korištenju, čime se povećava vjerojatnost da će se ti isti prijelazi
događati ubuduće.
Postepeno, kroz ponovljeni 'scaffolding' od
strane 'regulatornog drugog', tj. roditelja, prijelazima iz
disorganiziranih i disregliranih u organizirana i regulirana stanja mozga,
dječji mozak razvija ('kanalizira') neuralne putanje za ove prijelaze koristeći
strukturalne i kemijske procese koji ovise o korištenju, tako da je s vremenom
dijete u stanju i samo prijeći od disreguliranog u regulirano stanje
mozga/ponašanja, bez potrebe za podrškom 'scaffolding-a' roditelja kao
'regulatornog drugog'. To se naziva razvojem djetetove 'samo-regulacije'.
Jedna vrsta toga razvoja samo-regulacije s kojim je
javnost možda upoznata, naziva se 'tolerancija frustracije' koja nastaje kroz
ponovljeno izlaganje i uspješnu obradu prvo manje, pa sve više frustrirajućih
doživljaja.
Svi sustavi mozga podložni su ovom razvoju
kapaciteta samo-regulacije koji ovisi o korištenju. To kaže današnja znanost o
razvoju djeteta.
Npr., Shore (1997), utvrđuje odmak od paradigme
bihejviorista prema paradigmi neuro-razvoja.
"Osnovna jedinica analize procesa ljudskog
razvoja nisu promjene ponašanja, kognicija, čak ni afekt, već ontogenetska
pojava sve složenijih psiho-bioloških stanja koje su u temeljima ovih funkcija
koje ovise o stanju mozga." (Shore, 1997., str. 595).
Shore, A.N. (1997). Early
organization of the nonlinear right brain and development of a predisposition
to psychiatric disorders. Development
and Psychopathology, 9, 595-631.
Sroufe (2000) opisuje razvoj samo-regulacije pomoću
scaffoldinga od strane roditelja,
"Pri uobičajenom tijeku događaja, skrbnici
brzo nauče 'čitati' dojenče i pružati skrb koja osjećaj stresa i uzbuđenja
zadržava unutar razumnih granica." (Childressov komentar: roditelj djeluje kao 'regulatorni drugi')
"Čine i više od toga. Time što učinkovito
angažiraju dojenče i vode ka sve duljim nastupima emocionalno nabijenog, ali
organiziranog ponašanja, oni pružaju djetetu kritičnu vježbu u
regulaciji."
"Pomak prema samo-regulaciji nastavlja se kroz
godine djetinjstva, jednako kao i vitalna, iako promjenjljiva uloga skrbnika.
Tijekom dojenačke dobi, dijete usvaja početne sposobnosti za samo-kontrolu,
toleranciju umjerene frustracije, i širenje opsega emocionalnih reakcija,
uključujući sram i, u konačnici, ponos i krivnju. Vježbanje samo-regulacije u
podržavajućem kontekstu od ključne je važnosti. Skrbnik mora dopustiti djetetu
da svlada okolnosti unutar svojih kompetencija, a ipak anticipirati okolnosti
koje su izvan djetetovih sposobnosti i pomoći ponovnoj uspostavi ravnoteže kad
je na djetetu preveliki teret. Takva vođena 'samo-regulacija' temelj je
autentične regulacije koja će uslijediti." (Sroufe, 2000, str. 71)
3. Principi mozga: Protestno ponašanje
Sljedeći su prinicipi koji se odnose na razvojnu
ulogu 'protestnog ponašanja' važni za razumijevanje djetetove ljutnje i
odbijanja koje izražava prema ciljanom roditelju pri 'otuđenju djeteta od
roditelja' koje se temelji na privrženosti. Djetetovo autentično protestno
ponašanje postoji da bi izazvalo veću uključenost roditelja koji djeluje
kao 'regulatorni drugi' za djetetovo protestno ponašanje, pomažući djetetu da pređe iz disreguliranog stanja (koje je razvidno
iz protestnog ponašanja) natrag u organizirano i regulirano stanje (koje je
razvidno iz ugodnog stava i suradnje).
Autentično protestno ponašanje nikad ne nastaje
da bi prekinulo odnos roditelj-dijete. Iz perspektive evolucije,
prekid odnosa roditelj-dijete, izlagao bi dijete predatorima i drugim
okolinskim opasnostima. Geni koji dopuštaju prekid veze između roditelja i
djeteta selektivno su uklonjeni iz genskoga bazena tijekom milijuna godina
evolucije.
Štoviše, kad se radi o autentičnom funkcioniranju
mozga, kad se djeca nose s roditeljskim ponašanjima koja su zanemarujuća ili
problematična, ta roditeljska ponašanja disreguliraju integrirano funkcioniranje sustava dječjeg mozga i
dijete pokazuje disregulirano ponašanje i emocije (tj. protestno ponašanje) koje
nastaje da bi izazvalo uključivanje roditelja da posluži kao 'regulatorni drugi'
za dijete, pružajući scaffolding podršku djetetovu povratku u regulirano stanje,
gradeći sve neuralne mreže za prevladavanje razvojnog izazova koji je djetetetu
teško prevladati.
Tako mozak radi.
Ponekad dijete može htjeti ograničiti uključivanje
problematičnog roditelja, ali je to uvijek regulatorna strategija koja nastaje is disorganiziranog funkcioniranja i integracije temeljnih
sustava mozga. To nije proizvod motivirane želje da prekine veze
s roditeljem.
Autentično protestno
ponašanje jest proizvod disorganiziranog/disreguliranog mozga. Ponašanje je simptom, mozak je uzrok.
Disregulirano ponašanje i reguliran mozak nekompatiblni su i time nisu autentični.
Uzrok disreguliranog ponašanja jest disregulirani
mozak.
Reguliran
mozak znači da dijete čini svjesni
izbor da ispolji disregulirano ponašanje angažiranjem u sukob roditelj-dijete s ciljanim
roditeljem, što se jako razlikuje od autentičnog sukoba roditelj dijete koji je
rezultat temeljne disorganizirane i disregulirane integracije sustava mozga.
Važan koncept:
Autentično problematično ponašanje roditelja disregulira sustav djetetova mozga, čime proizvodi disregulirano
ponašanje djeteta, tj. djetetovo protestno
ponašanje.
Ako je stanje djetetova mozga dobro regulirano a
dijete ispoljava protestno ponašanje, tad to ispoljeno protestno ponašanje NIJE
prouzročeno problematičnim roditeljstvom roditelja prema kojem dijete izražava
protestno ponašanje.
Što bolje stručnjaci mentalnog zdravlja razumiju
neurorazvoj mozga u djetinjstvu, to im je lakše razlikovati autentični
sukob roditelj-dijete od onoga koji nije autentičan.
S mojim znanjem u području mentalnog zdravlja ranog
djetinjstva i neurorazvoja mozga u djetinjstvu, uočavanje neautentičnog
ispoljavanja sukoba roditelj-dijete povezanog s 'otuđenjem djeteta od
roditelja' koje se temelji na privrženosti, iznimno je lako. Kao da postoji
neonski natpis 'Ovdje se radi o otuđenju djeteta od roditelja'.
To također znači da sam u stanju jasno uočiti lažne optužbe za 'otuđenje djeteta od roditelja' u slučajevima kad
djetetov sukob s ciljanim roditeljem predstavlja autentične odgovore na problematična roditeljska ponašanja
ciljanog roditelja.
Nije sve 'otuđenje djeteta od roditelja' i cilj
svih stručnjaka mentalnog zdravlja trebao bi biti da slijede kliničke podatke
radi postavljanja točne dijagnoze, a ne da promoviraju neki plan ili
potvrđuju ideje koje imaju od prije.
Moj klijent je dijete. Dijete ispoljava simptome.
Moj je posao čitati simptome da bih točno utvrdio izvorište njihova uzroka,
tako da se može intervenirati radi ponovnog uspostavljanja zdravog razvoja
djeteta.
Ako su problem roditeljska ponašanja roditelja (tj.
autentični sukob roditelj-dijete), to je prilično lako riješiti.
Jednostavno roditelju dajemo uputu o primjerenim roditeljskim odgovorima koji
će na djetetovo ispoljeno disregulirano ponašanje i emocionalno stanje (tj. protestno ponašanje) djelovati kao 'regulatorni
drugi' i djetetovo će protestno
ponašanje biti riješeno. Čim su roditeljski odgovori primjereni roditeljskoj
ulozi 'regulatornog drugog' na djetetovo ispoljavanje disreguliranih
stanja mozga, djetetovo se protestno ponašanje rješava.
Razlikovanje autentični naspram neautentičnih
sukoba roditelj-dijete ne odnosi se na utvrđivanje specifičnih djetetovih
ponašanja, iako su razlike u određenim značajkama ponašanja očite, već se više
odnosi na utvrđivanje temeljnih stanja mozga koja proizvode ta ponašanja. Da bi
se to moglo učiniti, potrebna je profesionalna razina razumijevanja socijalno
posredovanog neurorazvoja mozga tijekom djetinjstva. Većina stručnjaka
mentalnog zdravlja to znanje ne posjeduje. Trebala bi. Ali ga ne posjeduje.
Imajući na umu znanje o socijalno posredovanom
neurorazvoju mozga u djetinjstvu i njegovim implikacijama za terapiju djeteta i
obitelji, čvrsto sam pri stajalištu da bismo trebali zahtijevati
da svi stručnjaci mentalnog zdravlja koji dijagnosticiraju i pružaju tretman
djeci moraju ovladati suvremenim spoznajama znanosti o razvoju djeteta i
razvoju mozga u djetinjstvu.
Duboko me uznemirava to da ne zahtijevamo
naprednije znanje od terapeuta djece i obitelji i da prihvaćamo neznanje
stručnjaka kad se radi o dijagnosticiranju i tretmanu naše djece. Naša djeca i
njihov zdrav razvoj previše su važni i trebali bi biti od najveće važnosti pri
određivanju obrazovnih kurikula osposobljavanja terapeuta. Terapeuti za
djecu i obitelji trebali bi biti najbolji
stručnjaci u struci mentalnog
zdravlja.
Regulatorni
drugi pri 'otuđenju djeteta od roditelja'
Jedan od centralnih koncepata neurorazvoja
samo-regulatornih sposobnosti u djetinjstvu jest uloga roditelja kao 'regulatornog drugog' za dijete. Kad dijete počne upadati u disorganizirano i
disregulirano stanje, roditelj odgovara na način koji ponovno uspostavlja
djetetovo regulirano funkcioniranje. Dijete koristi roditelja kao 'regulatornog drugog' za svoje vlastito unutarnje stanje.
Shore (1997) opisuje specifične značajke
roditeljske uloge 'regulatornog drugog'.
"Majka mora pratiti djetetovo stanje kao i
svoje vlastito i onda rezonirati ne s djetetovim ispoljenim ponašanjem, već s
određenim kvalitetama unutarnjeg stanja, poput oblika, intenziteta i temporalnih
značajki." (Shore, 1997, str. 600)
Tronick (2003) također opisuje značajke odnosa 'regulatornog drugog' između roditelja
i djeteta,
"U odgovor na relacijske poteze partnera,
svaki pojedinac pokušava prilagoditi svoje ponašanje da bi zadržao koordinirano
dijadno stanje ili da bi popravio nesklad (Tronick & Cohn, 1989). Kad je uzajamna regulacija posebno uspješna, tj. kad se
oblici značenja koji su prilagođeni dobi (npr., afekt, relacijske namjere,
reprezentacije; vidi Tronick 2002c, d) iz stanja svijesti jedne jedinke koordiniraju sa
značenjima stanja svijesti druge jedinke — smatram da tad izranja dijadno stanje svijesti." (Tronick, 2003, str. 475)
"Dijadno stanje svijesti ima dinamičke učinke.
Ono povećava koherenciju stanja
svijesti dojenčeta i proširuje njegovo (kao i ono njegova partnera) stanje
svijesti (Tronick i
sur., 1998; Tronick 2002b, c.)”
(Tronick, 2003, str. 475)
"Ova dijadna stanja svijesti kritična
su, možda i neophodna, za razvoj (Tronick
i Wienberg, 1997)", (Tronick,
2003, str. 475)
U teškim patološkim odnosima roditelj-dijete, uloge u ovom odnosu
roditelja i djeteta, obrnute su, tako da roditelj koristi dijete kao
'regulatornog drugog' za regulaciju svoje patologije.
To se naziva odnosom 'zamijenjenih uloga' u kojem se dijete
koristi kao 'regulatorni drugi'
za roditelja, umjesto zdravog i razvojno nužnog odnosa roditelj-dijete u kojem dijete koristi roditelja
kao 'regulatornog drugog'.
U stručnom časopisu Journal of Emotional Abuse,
Kerig razmatra razvoj pri zamijenjenim
ulogama i porušenim granicama kad roditelj
koristi dijete kao 'regulatornog
drugog' za svoje emocionalno stanje,
"Rušenje primjerenih među-generacijskih
granica roditelj-dijete značajno povećava rizik za emocionalno zlostavljanje." (Kerig, 2005, str. 6)
"U mukama vlastite nesigurnosti, poremećeni
roditelji mogu se oslanjati na
dijete da ispuni emocionalne potrebe roditelja, okrećući se djetetu da im ono pruži podršku i utjehu (Zeanah & Klitzke, 1991).” (Kerig, 2005, str. 6)
(Childress commentar: roditelj koristi dijete kao 'regulatornog drugog' za svoje
emocionalno stanje.)
U konačnici, preokupiranost djeteta s potrebama roditelja prijeti ometanjem djetetove sposobnosti da razvije
autonomiju, inicijativu, samopouzdanje i sigurne unutarnje radne modele sebe i
drugih (Carlson & Sroufe, 1995; Leon
& Rudy, ovaj vol.)." (Kerig,
2005, str. 6)
"Porušene granice između roditelja i djeteta,
imaju značajne implikacije na razvojnu
psihopatologiju (Cicchetti
& Howes, 1991). Slabe granice
ometaju djetetov kapacitet razvoja što je, kao što je Anna Freud (1965) navela,
ključna značajka psihopatologije
djetinjstva." (Kerig, 2005, str.
7)
"Enmeshment* odnosa jednog roditelja s djetetom, često je praćen prekidom odnosa između djeteta i drugog roditelja (Cowan & Cowan, 1990; Jacobvitz, Riggs, & Johnson,
1999)." (Kerig, 2005, str. 10)
"Međutim, emocionalno potrebit roditelj koji je ugrožen nastankom djetetova osjećaja
individualnosti može se ponašati na načine koji će produljiti osjećaj
stopljenosti roditelja i djeteta (Masterson
& Rinsley, 1975). Vezujući dijete
u pretjerano bliskom i ovisnom
odnosu, stopljen roditelj stvara
psihološki nezdravo okruženje za odgoj djeteta koje ometa razvoj djetetova
autonomnog selfa." (Kerig, 2005, str. 10)
"Barber (2002) definira psihološku kontrolu kao skup 'roditeljskih ponašanja koja su intruzivna i manipuliraju djetetovim mislima, osjećajima i
privrženošću roditeljima, i povezana
su s rušenjem granica između djeteta i roditelja' (str. 15) (vidi također
& Barber, ovo izdanje)."
(Kerig, 2005, str. 12)
"Kao što je to Ogden (1979) napisao, 'To je
kao da roditelj djetetu kaže, ako nisi onakav kakvog te ja trebam, onda za mene
ne postojiš' (str. 16)." (Kerig, 2005, str. 12)
"Umjesto da djetetu izravno kaže što treba
činiti ili misliti, kako to radi roditelj koji kontrolira djetetovo ponašanje, roditelj koji kontrolira djetetovu psihu koristi
neizravne znakove i reagira induciranjem krivnje ili uskratom ljubavi ako se dijete odbije povinovati. Ukratko,
intruzivni roditelj nastoji manipulirati
djetetovim mislima i osjećajima na
način da se djetetova psiha
prilagođava željama roditelja."
(Kerig, 2005, p. 12)
"Da bi stvorila otok sigurnosti i
pozitivnih reakcija u nepredvidivom,
okrutnom i deprivirajućem odnosu roditelj-dijete, djeca izrazito loše adaptiranih roditelja mogu postati starmali skrbnici koji su vješti u čitanju znakova i zadovoljavanju potreba
okoline. Rezultat je preokupirana
privrženost roditelju, koja ometa
razvoj djetetovih važnih funkcija ega, poput samo-organizacije, regulacije
afekta i stalnosti emocionalnog objekta." (Kerig, 2005, str. 14)
"Postoje dokazi među-generacijskog prijenosa rušenja među-generacijskih granica unutar obitelji.
Odrasli koji su iskusili rušenje granica u odnosima s vlastitim roditeljima, češće ruše granice u odnosima sa svojom djecom (Hazen, Jacobvitz, & McFarland, ovaj vol.; Shaffer &
Sroufe, ovaj vol.)." (Kerig,
2005, str. 22)
Kerig, P.K. (2005). Revisiting the construct of
boundary dissolution: A multidimensional perspective. Journal of Emotional Abuse, 5, 5-42.
Zavođenje djeteta u ulogu 'regulatornog drugog'
za patološkog roditelja, rezultat je disorganiziranih i intenzivnih
emocionalnih ispoljavanja od strane patološkog roditelja. U odgovor na
roditeljsko nepredvidljivo ispoljavanje intenzivne uznemirenosti, tuge, ili ljutnje, dijete nauči biti hiper-oprezno u odnosu
na roditeljsko unutarnje stanje tako da može reagirati na načine koji
spriječavaju urušavanje roditelja u disorganizirano
emocionalno stanje pretjerane uznemirenosti,
tuge ili ljutnje.
Dijete za roditelja postaje 'regulatorni drugi',
tako da postaje vično u odgovorima patološkom roditelju na načine koji toga
roditelja drže u organiziranom i reguliranom stanju. Kad dijete postane 'regulatorni drugi' za patološkog roditelja, roditelj samo mora djetetu davati
suptilne emocionalne i komunikacijske
znakove kako će zadržati emocionalno
stanje roditelja, i dijete će aktivno postati ono što roditelj želi da ono
bude.
U zdravom odnosu roditelj-dijete, roditelj igra
ulogu 'regulatornog drugog' za dijete.
U psihopatologiji odnosa 'zamijenjenih uloga',
dijete je 'regulatorni drugi' za roditelja.
Odnos zamijenjenih uloga ekstremno je destruktivan za zdrav emocionalni i psihološki razvoj djeteta.
Odnosi zamijenjenih uloga povezani su s
'disorganiziranom' privrženošću (Lyons-Ruth, Bronfman, & Parsons, 1999),
koja se smatra kategorijom
privrženosti koja spada u najtežu patologiju, a disorganizirana je privrženost povezana i s razvojem graničnih poremećaja ličnosti (Beck, 2004).
Pri 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji
na privrženosti, klasifikacija privrženosti narcisoidnog/(graničnog) roditelja
najčešće je 'disorganizirana', što se u odraslih naziva 'neriješenom traumom'.
Manifestacija internih radnih modela odnosa sadržanih u mreži privrženosti
narcisoidnog/(graničnog) roditelja jest da narcisoidni/(granični) roditelj
stvara odnos zamijenjenih uloga s djetetom, koristeći dijete kao 'regulatornog drugog' za vlastitu emocionalnu regulaciju.
Regulacija
tjeskobe roditelja
Za narcisoidnog/(graničnog) roditelja,
interpersonalno odbacivanje koje je inherentno razvodu, predstavlja 'narcističku ozljedu' koja prijeti urušavanjem
narcističkih obrana zbog doživljaja
temeljne neadekvatnosti sebe samoga.
Ovo interpersonalnog odbacivanje pri razvodu
također aktivira intenzivan strah od
napuštanja koji je povezan s graničnim
procesima ličnosti.
Na razini sustava privrženosti, taj sustav stvara
'unutarnje radne modele' koji se još nazivaju i 'shemama' očekivanja prema
sebi-u-odnosu i prema drugom-u-odnosu. Za kategoriju 'disorganizirane'
privrženosti, očekivanja prema sebi-u-odnosu su 'Ja sam neadekvatan/neadekvatna', dok su očekivanja prema drugom-u-odnosu 'Napustit će me zato što sam
neadekvatan/neadekvatna'.
Ovi 'unutarnji radni modeli' unutar sustava
privrženosti tijekom kasnijeg djetinjstva i adolescencije, stapaju se u
stabilne strukture ličnosti sa shemom sebe-u-odnosu 'Ja sam neadekvatan/neadekvatna', što se ispoljava kao narcisoidni procesi ličnosti, dok
se očekivanje napuštanja od drugog-u-odnosu ispoljava kao granični procesi
ličnosti – intenzivnog straha od napuštanja.
I narcisoidni i granični procesi ličnosti imaju
iste temeljne sheme privrženosti 'Ja
sam neadekvatan/neadekvatna' i 'Bit ću napušten/a' zbog svoje neadekvatnosti. Razlika je ta da granična
ličnost doživljava ova sržna uvjerenja privrženosti izravno, što vodi ka
pretjerano disorganiziranom ponašanju, emocijama i odnosima, dok narcisoidna
ličnost usvaja obrambenu glazuju narcističke napuhanosti prema izravnom
iskustvu tih internih sržnih shema privrženosti. Međutim, ako je narcistička
obrambena glazura ugrožena, narcisoidna ličnost odgovara disorganiziranom
tiradom intenzivne ljutnje koja je sukladna temeljnoj organizaciji granične
ličnosti.
"Većina ovih [narcisoidnih] pacijenata
pokazuje temeljnu graničnu organizaciju ličnosti." (Kernberg, 1975, str.
16)
U odgovor na interpersonalno odbacivanje koje je inherentno razvodu
(tj. narcističku povredu i napuštanje), narcisoidni/(granični) roditelj
uključuje dijete kao 'regulatornog drugog' u
odnos zamijenjenih uloga, da bi regulirao intenzivnu tjeskobu narcisoidnog/(graničnog)
roditelja povezanu s prijetnjom urušavanja narcisitičkih obrana od doživljaja
temeljne neadekvatnosti i ogromnog straha od napuštanja.
Kako dijete prihvaća ulogu 'regulatornog
drugog' za patologiju narcisoidnog/(graničnog) roditelja da bi izbjeglo
emocionalni kolaps toga roditelja u kaotično i
nepredvidljivo ispoljavanje intenzivne uznemirenosti, tuge ili ljutnje,
narcisoidnom/(graničnom) roditelju postaje relativno lako, putem jasnih ali
suptilnih 'emocionalnih signala' i 'poteza', djetetu prenijeti da emocionalna
regulacija roditelja ovisi o tome da dijete prihvati ulogu 'djeteta žrtve' u oživljavanju
narativa traume narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
U ulozi 'regulatornog
drugog' za narcisoidnog/(graničnog)
roditelja, dijete spremno prihvaća ulogu koju taj roditelj želi, tj. ulogu 'djeteta žrtve' drugog,
'abuzivnog' roditelja, da bi
narcisoidnog/(graničnog) roditelja sačuvao od urušavanja u intenzivna
emocionalna stanja uznemirenosti, tuge ili ljutnje.
Narcisoidni/(granični) roditelj NE inducira
djetetove simptome otvoreno 'otuđujući' dijete na način da govori stvari
koje ocrnjuju drugog roditelja. Proces induciranja je puno podmukliji
i složeniji.
Dijete se inducira na način da postaje 'regulatorni drugi' za narcisoidnog/(graničnog) rodtielja da bi izbjeglo
ispoljavanje ljutnje i odbijanja toga roditelja (ili u nekim slučajevima velike
tuge ili tjeskobe), i zavodi se u psihološku predaju utjecaju toga roditelja
putem njegovih izraza naklonosti i narcističkog udovoljavanja koje dijete
dobija zauzvrat za suradnju kao 'regulatorni
drugi' narcisoidnog/(graničnog)
roditelja.
Da bi za emocionalno stanje
narcisoidnog/(graničnog) roditelja postalo 'regulatorni drugi',
dijete ulazi u odnos zamijenjenih
uloga.
Narcisoidni/(granični) roditelj tad neverbalno
komunicira djetetu da od njega želi da preuzme ulogu 'djeteta žrtve'
drugog, 'abuzivnog roditelja' da bi narcisoidni/(granični) roditelj ostao u emocionalno reguliranom stanju.
Onoga trena kad dijete prihvati ulogu 'djeteta žrtve' unutar narativa oživljavanja traume narcisoidnog/(graničnog) roditelja
(vidi: Trauma
Reenactment in Parental Alienation, na hrvatskom: http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/06/ozivljavanje-traume-pri-otuenju-djeteta.html),
to odmah na ciljanog roditelja postavlja ulogu oživljavanja traume u ulozi 'abuzivnog roditelja' i dopušta narcisoidnom/(graničnom) roditelju da prihvati
i snažno naglasi svoju priželjkivanu ulogu krasnog 'protektivnog roditelja'
unutar narativa oživljene traume.
Induciranje djeteta da prihvati ulogu 'djeteta žrtve'
relativno je lako. Narcisoidni/(granični) roditelj jednostavno traži djetetovo kritiziranje drugog roditelja putem motivirajućeg i direktivnog
ispitivanja djeteta, i ono će se spremno povinovati na način da će
narcisoidnom/(graničnom) roditelju ponuditi željeno kritiziranje drugog
roditelja, budući da je ono u ulozi 'regulatornog
drugog' za emocionalno stanje
narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Kad jednom izmami djetetovo kritiziranje drugog roditelja, narcisoidni/(granični) roditelj iskrivljuje, preuveličava i rasplamsava djetetovo kritiziranje drugog roditelja kao
pretpostavljeni dokaz 'abuzivnog' roditeljstva toga roditelja. U tom procesu,
narcisoidni/(granični) roditelj djetetu, kao 'regulatornom drugom'
podastire teme pogodne za ocrnjivanje drugog roditelja.
Narcisoidni/(granični) roditelj: "Kako ti je bilo s mamom?"
Dijete: "Dobro,
jeli smo picu." <Djetetov autentični odgovor>
N/(g) roditelj: "Oh, čini se da ti se ta hrana više sviđa. Je li kod mame
hrana bolja nego kod nas? <Neprijateljski ton djetetu signalizira da je dalo krivi odgovor i da
postoji prijetnja da će narcisoidni/(granični) roditelj upasti u disregulirano stanje ljutnje i odbacivanje.>
Dijete: "Zapravo mi
se nije svidjela. Na njoj je bio narezak koji ne volim." <Dijete
čita znakove roditelja i brzo korigira
svoj odgovor u smjeru kritiziranja
drugog roditelja da bi održalo narcisoidnog/(graničnog) roditelja u reguliranom
stanju. Dijete zapravo voli picu s nareskom koju je jelo kod mame, and se istina i točnost žrtvuju u službi održavanja narcisoidnog/(graničnog) roditelja u
reguliranom emocionalnom stanju.>
N/(g) roditelj: "Da, to upravo na nju liči. Nikad ne uzima u obzir ono
što drugi žele, uvijek mora biti kako ona hoće. Sebična je i bezobzirna. Nego,
hoćemo li nešto prigristi? Ako te tamo nije hranila kako treba, zašto ne uzmeš
malo čipsa iz ostave?" <Očev povratak u normalni emocionalni ton djetetu
signalizira da je kritiziranje ispravan odgovor za održavanje narcisoidnog/(graničnog) roditelja u
emocionalno reguliranom stanju. Narcisoidni/(granični) roditelj tad daje djetetu prihvatljivu temu da bi je iskoristilo za kritiziranje drugog
roditelja (tj. da je mama sebična i samo se bavi sobom), dok otac djetetu pruža
narcističko udovoljavanje kao naknadu
za ispravan odgovor u obliku
kritiziranja majke. Sve to vrijeme IZGLEDA kao da dijete kritizira drugog roditelja i da je
narcisoidni/(granični) roditelj jednostavno 'fantastično brižan roditelj pun razumijevanja', tj. pojavljuje se u priželjkivanoj ulozi
'protektivnog roditelja' u narativu oživljavanja traume.)
N/(g) roditelj: "Jeste li ti i mama nešto radili?" <Otac
nije zadovoljan i traži od djeteta još kritiziranja. Otac može željeti čvrsto
uspostaviti obrazac interakcije zato što je dijete na početku reklo da je kod
mame sve bilo u redu>
Dijete: "Da,
odvela me do kuće svojih roditelja ali mi tamo nije bilo ni malo zabavno."
<Dijete zapravo voli ići baki i
djedu. Voli ih, a oni ga obožavaju. Ali kao 'regulatorni drugi'
narcisoidnog/(graničnog) roditelja dijete je hiper-pobuđeno i prati znakove pomoću kojih će narcisoidnog/(graničnog) roditelja održati
u reguliranom emocionalnom stanju. Dijete prepoznaje da taj roditelj želi da ono kritizira majku, zato ocu dalje željeni odgovor da mu nije bilo
zabavno kod bake i djeda, a da bi se narcisoidnog/(graničnog) roditelja održalo
u reguliranom stanju istina i točnost
se žrtvuju u trenu.
<Jedino što je djetetu važno jest zadržati
narcisoidnog/(graničnog) roditelja izvan stanja ljutnje i osvećivanja, a taj je
roditelj prije signalizirao da to slijedi ako dijete ne odgovori na pravilan
način.>
N/(g) rodtielj: "Oh Bože, tako mi je žao da te tamo vukla. Njezini su
roditelji jednostavno grozni. Samo dosadno pričaju i ne prestaju. To je
dosadno. Žao mi je što si to morao trpjeti. Hej, zašto ne bismo otišli kupiti
novu video igricu?" <Otac
raspaljuje kritiziranje na koje je naveo dijete i, čineći to, daje temu za kritiziranje bake i djeda u budućnosti, tako da dijete kasnije može
terapeutu reći, "Mrzim ići baki i djedu, grozno je, oni samo neprestano
govore o nečemu, mrzim tamo ići." I terapeut nikad neće posumnjati da su kritiziranje i tema bili kreirani zajedno s naizgled odabranim narcisoidnim/(graničnim)
roditeljem s kojim je dijete u savezu. Otac pruža djetetu narcističko udovoljavanje (video igricu)
radi suradljivosti pri psihološkoj predaji djeteta narcisoidnom/(graničnom) roditelju na način da je
preuzelo ulogu 'djeteta žirtve'>
N/(g) roditelj: "Pa, je li ti bilo dobro s mamom? Jeste li se
prepirali oko nečega?" <Otac još uvijek nije zadovoljan. Želi još
izravne kritike majke i traži je od djeteta, prvo općenito, a onda djetetu daje
specifični poticaj. Kritiziranje drugog roditelja izaziva se direktivnim i motivirajućim ispitivanjem. Dijete se, kao regulatorni drugi,
osjeća obveznim ocu dati traženi odgovor, a iz prijašnjih interakcija s njim
shvatilo je da će, ako ne dobije željeno kritiziranje majke, otac upasti u ljutito, neprijateljsko i kažnjavajuće raspoloženje. Dijete želi izbjeći očevu
disregulaciju u ljutnju, i zato treba dati željeni odgovor. Problem je u tomu
da mu je bilo lijepo s mamom. Nije bilo
prijepirki, ali ono mora nešto
reći.>
Dijete: "Smetalo
ju je što sam svoje stvari ostavio u dnevnom boravku." <Zapravo je majka od djeteta jednostavno tražila
da svoje cipele i jaknu koje je ostavilo u dnevnom boravku, odnese u svoju
sobu. Ali se istina i točnost žrtvuju da bi se narcisoidnom/(graničnom) roditelju dao
željeni odgovor radi izbjegavanje intenzivnog i nepredvidivog emocionalno
stanja koje može nastati u frustriranog narcisoidnog/(graničnog) roditelja. >
N/(g) roditelj: "Oh moj bože! Zaista? Zbog toga se ljutila na tebe?
Uvijek želi kontrolu. Sve mora biti kako ona hoće, inače bjesni. Svakako ima
problema s kontrolom ljutnje. Ista je takva bila dok smo bili u braku. Točno
znam o čemu govoriš. Ne mogu vjerovati da toliko želi sve kontrolirati. Žao mi
je što to moraš podnositi. Volio bih da se ne ljuti i zbog najmanje sitnice.
Dođi da se zagrlimo. Žao mi je što to radi." <Nije potrebno puno kritiziranja, narcisoidni/(granični)
roditelj uhvatit će se i najmanje kritike kao sjemena za iskrivljavanje i pretjerivanje radi stvaranja dokaza 'abuzivnog roditeljstva' drugog roditelja. Obratite pažnju kako se djetetov opis
majke da ju je nešto smetalo izvrće i
preuveličava od strane oca u 'ljutnju'
i onda na koncu u 'bijes'. Otac djetetu pruža željene i prihvatljive teme za kritiziranje majke, ona 'želi kontrolirati' i 'ima problema s kontrolom
ljutnje'. Također obratite pažnju na brisanje granica, 'Točno znam o čemu
govoriš', dok otac uvodi u razgovor bračni odnos 'ista je takva bila dok smo
bili u braku.' Na kraju otac signalizira svoje odobravanje djetetova
kritiziranja majke.>
Kako se ove interakcije roditelj-dijete stalno
ponavljaju, dijete počinje shvaćati da je njegova uloga u drami da kritizira
mamu, što je više kritizira to je bolje, dok u konačnici, kad se dijete vrati
nakon vremena provedenog s majkom i roditelj ga 'pozove' na kritiziranje,
dijete ne odgovori s punom mjerom otpora prema svojoj majci,
N/(g) roditelj: "Kako je bilo kod mame?" <roditelj poziva na kritiziranje>
Dijete: "Grozno.
Mrzim biti tamo. Ona samo kontrolira. Uvijek mora biti kako ona hoće, inače se
jako ljuti. Ljudi se oko najmanjih sitnica. Mrzim biti tamo."
N/(g) roditelj: "Žao mi je da je takva. Dođi, idemo se zagrliti. Mrzim
kad je takva. Volio bih da više skrbi o tome kako se ti osjećaš, umjesto o
sebi. Žao mi je da ti je mama takva. Eto, sad kad si doma, možeš se opustiti.
Što kažeš na sladoled da ti pomogne zaboraviti kako ti je bilo kod mame?"
Ako itko upita dijete govori li tata pred njim
ružne stvari o majci, dijete kaže "Ne", zato što iz djetetove nezrele
perspektive izgleda kao da je dijete ponudilo kritiziranje majke a otac mu je samo
pružao 'potporu' i 'razumijevanje'.
Također obratite pažnju na to kako dijete u ulozi
'regulatornog drugog' napušta istinu i točnost. U psihološkom svijetu
narcisoidnog/(graničnog) roditelja, "Istina
i stvarnost su ono što ja tvrdim da jesu." Ovo je znak misaonih procesa narcisoidne/(granične)
ličnosti koje dijete usvaja.
U trenutku kad je dijete u interakciji s
nepredvidljivim i emocionalno opasnim narcisoidnim/(graničnim) roditeljem,
primarna motivacija djeteta jest da zadrži toga roditelja u reguliranom
emocionalnom stanju i time izbjegne njegovo urušavanje u
neprijateljsko-ljutito-odbacujuće, pretjerano tužno ili depresivno, ili
hyper-uznemireno emocionalno ponašanje. Iskrivljavanje istine je mala cijena za
to.
Postepeno, putem ponovljenih iskrivljavajućih
interakcija s psihopatologijom narcisoidnog/(graničnog) roditelja pri kojima se
dijete psihološki predaje ulozi 'regulatornog
drugog' za narcisoidnog/(graničnog)
roditelja, dijete usvaja psihološke
karakteristike toga roditelja radi regulacije njegova emocionalnog stanja.
Djetetovo usvajanje roditeljskih narcisoidnih i
graničnih karakteristika putem uloge 'regulatornog drugog' za
narcisoidnog/(graničnog) roditelja ispoljava se kroz Dijagnostički pokazatelj 2,
koji potvrđuje 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti
(vidi tekst: Diagnostic Indicators and Associated Clinical Signs
ili na hrvatskom: http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/dijagnosticka-lista-radi-utvrivanja.html).
Ove stečene karakteristike uključuju narcisoidne/(granične)
značajke da su "istina i
stvarnost ono što ja tvrdim da jesu." Prisustvo ovih karakterističnih misaonih procesa u
djetetovim simptomima, "istina i
stvarnost su ono što ja tvrdim da jesu," jest ključni znak 'otuđenja djeteta od roditelja'
koje se temelji na privrženosti, a koji dokazuje utjecaj
narcisoidnog/(graničnog) roditelja na psihološke procese u djeteta.
U gore opisanom primjeru, autentično dijete pati
dok kritizira svoju majku. Ono se osjeća kao da ju je izdalo time što surađuje
u razgovoru s ocem u kojem se majka ocrnjuje. Dijete se osjeća krivim. No, dok mora
kritizirati majku da bi zadržalo
narcisoidnog/(graničnog) roditelja u emocionalno reguliranom stanju, dijete to
ne prepoznaje. Uloga 'regulatornog
drugog' previše je suptilna i komplicirana
da bi je dijete, zbog svoje nezrelosti, prepoznalo.
Dijete osjeća bol (tj. krivnju zbog izdaje svoje
majke), ali ne zna zašto osjeća tu
bol. Sve što zna jest da ta bol ima neke
veze s majkom.
Kako se ova dinamika razvija, tako će dijete početi
krivo tumačiti tu bol u vezi s majkom kao nešto 'loše' u vezi s
njom (tj. zbog krivnje zato što ju je izdalo i izgubilo odnos sa svojom
voljenom majkom, kad je počne odbacivati). Pokušavajući razumjeti što je to što
ga boli u vezi s majkom, dijete će svoju autentičnu bol krivo tumačiti kao da
je postoji nešto loše u vezi s majkom kao
osobom.
Kako ona zapravo ne čini ništa loše što dijete može
izdvojiti, to mora biti da je sama
njezina osoba loša. A otac je više
nego spreman podržati to krivo tumačenje da je sama majčina osoba
loša, zla i neadekvatna (što je manifestacija dinamike 'splittinga' u
psihopatologiji oca), (vidi tekst: Key Concept: Splitting
ili na hrvatskom: http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/splitting.html),
tako da majka 'zaslužuje' da je dijete odbaci.
"Ako drugi ne uspiju zadovoljiti 'potrebe'
narcisoidne osobe, uključujući i potrebu da sami izgledaju dobro, ili da im ne
bude neugodno, tad drugi 'zaslužuju
biti kažnjeni'... Čak i kad druge
kažnjava radi svoje vlastite netolerantnosti ili osjećaja povlaštenosti,
narcisoidna osoba to vidi 'kao
lekciju koja im je potrebna za njihovo dobro' (Beck, i sur., 2004, str. 252).
Djetetova prezentacija teme da ciljani-odbačeni
roditelj 'zaslužuje biti odbačen' još je jedna vrlo izrazita i karakteristična dijagnostička
značajka 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti.
S vremenom će narcisoidni/(granični) roditelj
djetetu pribaviti široku lepezu 'prihvatljivih' tema zašto dijete
osjeća bol u vezi s drugim roditeljem, npr. da je to zato što je taj roditelj
usmjeren samo na sebe i sebičan, neosjetljiv za potrebe djeteta, da je razbio
obitelj time što je tražio razvod, govori na zaista iritantan način, itd.
Reguliranje
psihopatologije
Narcisoidni/(granični) roditelj kontrolira i
upravlja cijelim ovim procesom da bi regulirao svoju psihopatologiju.
U gore opisanom primjeru, kad se jednom uspostavi
narativ oživljavanja traume, otac više nije neadekvatan roditelj (osoba), već
je to majka. Očeva sržna neadekvatnost zaštićena je od prijetnje razotkrivanja,
na način da ju je projektivno
preselio na majku pomoću induciranja
djetetovih simptoma odbacivanja majke – ona
je neadekvatna osoba, a ne ja.
S druge strane, otac postaje 'sav krasan' roditelj,
i dopušteno mu je pokazati svu 'divotu' svojeg 'brižnog i protektivnog
roditeljstva' svim 'promatračima' njegova oživljavanja
traume. Promatrače predstavlja niz
uključenih terapeuta, socijalnih radnika, učitelja i odvjetnika.
"Oživljavanje traumatične prošlosti uobičajeno je u tretmanu ove populacije i često predstavlja bilo eksplicitna ili kodirana ponavljanja neprerađene traume u pokušajima da se njome
ovlada. Oživljavanja traume mogu se izraziti psihološki, relacijski i somatski i mogu se javiti kao svjesna namjera ili gotovo
nesvjesno. Jedna primarna transfer-kontratransfer dinamika uključuje oživljavanje poznatih uloga žrtve-počinitelja-spasitelja-promatrača u terapiji odnosa. Terapeut i klijent, često ove
uloge igraju na komplementaran način, dok oživljavaju razne aspekte ranih odnosa privrženosti klijenta. (Perlman & Courtois, 2005, str. 455)
Ovo predstavljanje 'fantastično brižnog i
protektivnog roditelja' 'promatračima', a koje ima svoje temelje u
narcisoidnosti i oživljavanju traume, taj roditelj ponekad izražava rečenicom,
"Ja samo želim ono što je najbolje za dijete." Kakav krasan roditelj,
zar ne? Potpuno je različit od drugog roditelja koji samo skrbi o svojoj sebičnoj želji da ima odnos s djetetom. Da drugi roditelj zaista skrbi o djetetu, dopustio bi da ga
dijete odbaci i više nikad ne vidi.
Kakav sebičan roditelj.
Radar terapeuta uvijek se mora pokrenuti kad
roditelj kaže "Ja samo želim ono
što je najbolje za dijete." Svi
želimo ono što je najbolje za dijete. Normalni roditelji to gotovo nikad ne
izjavljuju, jer je to samo po sebi
jasno. Ali narcisoidni/(granični)
roditelj ne prepoznaje takvu izjavu kao razumljivu samu po sebi i smatra da ona
predstavlja 'krasnog roditelja'. Ona nije ključni znak, ali bi u slučajevima
odbacivanja roditelja od strane djeteta, trebala upozoriti terapeuta na moguću
igru uloge krasnog 'protektivnog
roditelja'.
Djetetovo odbacivanje majke također omogućuje ocu
da psihološki prebaci strah od odbacivanja na majku – ona postaje potpuno napušteni roditelj (osoba) – dok otac postaje idealni i savršeni roditelj-kojeg-nitko-nikad-neće-napustiti.
Narcisoidni/(granični) roditelj također dobiva u posjed
'nagradu', dijete koje predstavlja 'narcistički objekt koji simbolizira
pobjedu, u ovom slučaju oca nad majkom i koji vrednuje oca kao
'dobrog roditelja'.
"[Narcisoidna ličnost] umjesto da nauči
prihvaćati i prevladati normalne i prolazne osjećaje inferiornosti, takva iskustva
smatra prijetnjama koje mora pobijediti, primarno na način da zadobije
vanjske simbole vrijednosti." (Beck i sur., 2006, str. 247)
Childressov komentar: 'potpuno posvećen djetetu'
upozorava na moguću ulogu djeteta kao 'regulatornog
drugog' za narcisoidnog/(graničnog)
roditelja.
Zbog djetetova odbacivanja majke, otac je u
mogućnosti provesti osvetu nad majkom zbog narcističke ozljede koju mu je ona
nanijela time što nije prepoznala njegovu 'krasotu'. Kako se usuđuje ne prepoznati
njegovu narcisoidnu krasotu? Evo, sad za to plaća.
"Ako drugi ne uspiju zadovoljiti 'potrebe'
narcisoidne osobe, uključujući i potrebu da izgledaju dobro, ili da im ne bude
neugodno, tad drugi 'zaslužuju biti
kažnjeni'... Čak i kad druge kažnjava
radi svoje vlastite netolerantnosti ili osjećaja povlaštenosti, narcisoidna
osoba to vidi 'kao lekciju koja im je potrebna za njihovo dobro' (Beck,
i sur., 2004, str. 252).
Sudska rješenja i upute terapeuta roditeljima da
'ne govore ružno o drugom roditelju pred djetetom' potpuno su irelevantna.
Djetetovo odbacivanje roditelja NE nastaje zato što drugi
roditelj o njemu govori ružno.
Dijete se prvo inducira u ulogu 'regulatornog drugog' za patologiju narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Nakon toga se dijete inducira u prihvaćanje uloge 'djeteta žrtve' u narativu
oživljavanja traume narcisoidnog/(graničnog)
roditelja, što odmah stvara i definira druge dvije uloge oživljene traume, tj
ulogu 'abuzivnog roditelja' i ulogu 'protektivnog
roditelja'.
Napomena: Koristio sam primjer s ocem kao narcisoidnim/(graničnim) roditeljem, a
s majkom kao ciljanim roditeljem, ali se primjer lako može okrenuti. Nema
prevage spola u 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na
privrženosti. Ono pogađa oba spola roditelja, u približno jednakom omjeru.
Reference
Beck, A.T., Freeman, A., Davis,
D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd
edition). New York: Guilford.
Kandel, E. R. (2007), In Search of
Memory: The Emergence of a New Science of Mind, New York: W. W. Norton &
Company.
Kerig, P.K. (2005). Revisiting the
construct of boundary dissolution: A multidimensional perspective. Journal of
Emotional Abuse, 5, 5-42.
Kernberg, O.F. (1975). Borderline
conditions and pathological narcissism.. New York: Aronson.
Lyons-Ruth, K., Bronfman, E. &
Parsons, E. (1999). Maternal frightened, frightening, or atypical behavior and
disorganized infant attachment patterns. In J. Vondra & D. Barnett (Eds.) Atypical patterns of infant
attachment: Theory, research, and current directions. Monographs of the Society
for Research in Child Development, 64, (3,
Serial No. 258).
Pearlman, C.A., Courtois, C.A.
(2005). Clinical Applications of the Attachment Framework: Relational Treatment
of Complex Trauma. Journal of Traumatic Stress, 18, 449-459.
Shore, A.N. (1997). Early
organization of the nonlinear right brain and development of a predisposition
to psychiatric disorders. Development and Psychopathology, 9, 595-631.
Sroufe, L.A. (2000). Early
relationships and the development of children. Infant Mental Health Journal,
21(1-2), 67-74.
Tronick, E.Z. (2003). Of course
all relationships are unique: How co-creative processes generate unique
mother-infant and patient-therapist relationships and change other
relationships. Psychoanalytic Inquiry, 23, 473-491.
_________________________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/12/21/the-regulatory-other/
Nema komentara:
Objavi komentar