Nedavno me je jedan roditelj pitao o praksi nekih
sudova u razmatranju želja adolescenta pri odlučivanju o roditeljskoj skrbi i
želio bih s vama podijeliti svoj odgovor.
Iako ću ga objasniti u tekstu koji slijedi, odgovor
je zapravo sasvim jednostavan:
Ako postoji sukob među roditeljima, Sud nikad ne
treba razmatrati želje djeteta.****
Prilično jednostavno. Sad mi dopustite objasniti
zašto. Za to postoje dva primarna razloga:
Prvo, autentičnost djetetovih izraženih želja vjerojatno
je poremećena odnosom 'zamijenjenih
uloga' s navodno odabranim
roditeljem s kojim je dijete u savezu (koji najčešće i zahtijeva da Sud
razmotri želje djeteta).
Drugo, kad god postoji sukob među supružnicima,
traženje djetetova mišljenja u biti je triangulacija djeteta u taj sukob. To je IZRAZITO LOŠE činiti.
Loše. Ekstremno destruktivno. To ne samo da podržava patologiju u obitelju, to
zapravo stvara i pothranjuje patologiju obitelji i imat će iznimno štetne
učinke na djetetovo psihičko stanje. Nikad NE želimo dijete triangulirati u bračni sukob. Ne. Nikad. Bez obzira na dob djeteta.
Nikad.
1.
Odnos zamijenjenih uloga
Jedan od ključnih koncepata u razumijevanju
'otuđenja od roditelja' jest odnos zamijenjenih
uloga.
Pri zdravom razvoju djeteta, ono koristi roditelja
kao 'regulatornog drugog' za svoje emocionalno i psihičko stanje. Kad se
dijete suoči s razvojnim izazovom koji ne može samo svladati, ono izražava 'protestno ponašanje' da bi izazvalo uključivanje roditelja koji će mu pomoći
da povrati emocionalno i psihički organizirano i regulirano. stanje.
Roditelj djeluje kao vanjski 'regulatorni drugi'
(koji se naziva još i 'regulatorni objekt') za dijete. Kao takav, roditelj podržava
izgradnju djetetovih vlastitih unutarnjih mreža samo-regulacije. U mozgu se
izgrađuje ono što koristimo. Svaki put kad koristimo sustav mozga on postaje
malo jači, osjetljiviji i učinkovitiji putem promjena koje ovise o korištenju.
Pri zdravom dječjem razvoju, svaki put kad roditelj
djeluje kao 'regulatorni drugi' za dijete, podržavajući prijelaz
djeteta iz disorganiziranog i disreguliranog stanja mozga (koje se manifestira
u disorganiziranom i disreguliranom ponašanju) natrag, u organizirano i
regulirano stanje mozga (koje se manifestira smirenim i suradljivim ponašanjem),
sve mreže i sustavi u mozgu koji se pri procesu prijelaza koriste, postaju jači,
osjetljiviji i učinkovitiji. Gradimo ono što koristimo.
Tijekom višestrukih ponavljanja ovakvih prijelaza,
djetetove vlastite mreže u mozgu za te prijelaze postaju jače, osjetljivije i
učinkovitije, tako da dijete razvija internaliziran
kapacitet za 'samo-regulaciju'
bez potrebe za podrškom od strane 'regulatornog drugog', tj. roditelja. Ovaj se
razvoj internaliziranog kapaciteta samo-regulacije naziva razvoj djetetove 'strukture selfa'.
Ovo je vrlo važan konstrukt... razvoj djetetove
vlastite strukture selfa putem opetovane scaffolding podrške koju djetetu pruža
roditelj kao 'regulatorni drugi'.
Uloga roditelja kao 'regulatornog drugog' za dijete
jako je važna za zdravi razvoj djeteta. Zapravo, to i JEST ključna uloga
roditeljstva osim hranjenja i pružanja sigurnosti. Djelujući kao 'regulatorni drugi' za dijete, roditelj podržava djetetov unutarnji razvoj
zdravih struktura selfa za djetetovu nezavisnu samo-organizaciju i samo-regulaciju.
Jedan od vodećih stručnjaka u istraživanju o
privrženosti, Alan Sroufe, ovako opisuje taj proces:
" U početku su oni [skrbnici] gotovo
isključivo odgovorni za održavanje mirne regulacije. Prate promjene stanja
budnosti, neugode i potreba u dojenčeta, pripisujući značenja jednostavnim
ponašanjima dojenčeta. Obično skrbnici brzo nauče 'čitati' dojenče i pružati
skrb koja stress i uzbuđenje zadržava unutar razumnih granica. Čine još nešto.
Učinkovito angažirajući dojenče i vodeći ga sve duljim epizodama emocionalno
nabijenog ali organiziranog ponašanja, pružaju mu bitnu vježbu
regulacije."
"Razvoj prema samo-regulaciji nastavlja se tijekom perioda djetinjstva, kao što se nastavlja i bitna, ali promjenjljiva uloga
skrbnika. Tijekom jasličke dobi dijete stječe početne kapacitete samo-kontrole,
tolerancije umjerene frustracije i širi opseg emocionalnih reakcija,
uključujući sram i, u konačnici, ponos i krivnju. Vježbanje samo-regulacije u
podržavajućem okruženju je ključno. Kapaciteti u nastajanju lako bivaju preplavljeni.
Skrbnik mora dopustiti djetetu da svlada te okolnosti unutar svojih kapaciteta,
i dodatno predvidjeti koje su okolnosti izvan djetetovih mogućnosti i pomoći mu
da se vrati u ravnotežu kad mu je previše. Takva 'vođena samo-regulacija' temelj
je istinske regulacije koja će uslijediti." (Sroufe, 2000, p. 71)
Međutim, pri odnosu zamijenjenih uloga,
normalne uloge roditelja i djeteta zamijenjene su, te pritom roditelj koristi dijete kao 'regulatorni objekt' za svoje emocionalno
i psihičko stanje. To je izrazito
destruktivno za djetetov emocionalni i psihički razvoj. U osnovi
roditelj krade djetetov razvoj
strukture selfa da bi imao podršku za
svoju neadekvatnu strukturu selfa.
Pri zdravom razvoju djeteta roditelj ima empatije
za dijete i reagira na načine koji će dijete držati u reguliranom stanju, tj.
djeluje kao 'regulatorni drugi' za dijete. To podržava zdrav razvoj temeljnih
neuroloških mreža u djetetovu mozgu koje su ključne za zdrav razvoj strukture selfa.
U odnosu zamijenjenih
uloga, to je obrnuto, tako da dijete
ima empatije za roditelja i reagira na načine koji će roditelja držati u
reguliranom stanju. Roditelj postaje dijete a dijete ispunjava ulogu
psihološkog roditelja za svojeg psihološki infantilnog roditelja. To je izrazito
destruktivno za zdrav razvoj djetetove strukture selfa.
I taj će se nezdravi odnos zamijenjenih uloga
prenijeti na buduće generacije. Kad to dijete naraste, ono će kao odrasla osoba
imati neadekvatnu organizaciju strukture selfa zato što mu je ukraden zdrav razvoj
da bi se nahranila neadekvatna struktura selfa roditelja.
Tako će to dijete, koje je sad odraslo, ponoviti
korištenje vlastitog djeteta putem stvaranja odnosa zamijenjenih uloga,
da bi nahranio svoju neadekvatnu strukturu selfa, koja je u njegovu djetinjstvu
bila njemu ukradena od strane njegovog roditelja.
Odnos zamijenjenih uloga jest patologija koja se
prenosi trans-generacijski, s jedne generacije na drugu.
I tako iz generacije u generaciju.
Ključni
konstrukt:
U zdravom odnosu roditelj-dijete, dijete koristi roditelja kao 'regulatornog drugog za svoje emocionalno i psihičko
stanje.
U patološkom odnosu zamijenjenih uloga, roditelj koristi dijete kao 'regulatornog drugog' za svoje emocionalno i psihičko
stanje.
A sad se vratimo 'nezavisnom' sudu adolescenata.
Za svako dijete, nezavisno o dobi, koje je s
roditeljem u odnosu zamijenjenih
uloga, djetetov kapacitet za
'nezavisan' sud značajno je narušen kako težinom, tako i specifičnom prirodom
patologije odnosa zamijenjenih uloga.
Umjesto normalnog i zdravog razvoja u djetinjstvu
koji bi rezultirao normalnom i zdravom strukturom
selfa, djetetov je psihički razvoj
teško narušen korištenjem djeteta za roditeljsku psihopatologiju u kojoj dijete
služi kao 'regulatorni objekt' emocionalnih i psihičkih potreba roditelja.
Ako je dijete imalo normalan razvoj, onda možemo
željeti razmotriti izražene želje adolescenta. Međutim, razvoj djeteta u odnosu
zamijenjenih uloga s roditeljem teško je narušen tim odnosom, tako da
je djetetov sud značajno poremećen. Djetetove izražene želje više ne odražavaju djetetovu autentičnost, već su u službi udovoljavanja
potrebama patološkog roditelja.
Kad je dijete u odnosu zamijenjenih uloga s
patologijom roditelja pri čemu dijete
zadovoljava potrebe psihološki infantilnog roditelja, djetetove izražene želje više nisu autentično
njegove.
Tu postoji analogija sa situacijom talaca. U odnosu
zamijenjenih uloga, dijete je 'psihološki
talac' kao 'regulatorni objekt' za potrebe patološkog, neadekvatnog i psihički infantilnog
roditelja.
Je li bismo izjave talaca smatrali autentičnima dok
su još zarobljeni od strane onoga tko ih drži zarobljenima? Apsolutno ne.
Dijete djeluje pod psihološkim pritiskom
(bez obzira shvaća li ono to ili ne).
Je li bi bilo dovoljno pitati talca, "Vrši li
itko na tebe utjecaj da daješ ove izjave" dok je još zarobljen od strane
onoga tko ga drži zarobljenim? Apsolutno ne. Naravno da će talac odgovoriti
"Ne, nisam pod ničijim utjecajem."
Zamislite talca Amerikanca kojeg drže teroristi.
Talac na televiziji daje izjavu kojom kritizira politiku svoje zemlje. Je li
bismo vjerovali da su te izjave talca dok ga teroristi još drže, njegova
autentična uvjerenja, te da nije na njih prisiljen od strane uzničara? Naravno
da ne bismo.
Zamislite sad da teroristi dopuste novinaru da
talcu postavi pitanje, "Daješ li ove izjave svojom slobodnom voljom, ili
su ti tvoji uzničari rekli da kažeš to što govoriš?" i talca koji
odgovara: "Ove izjave dajem svojom slobodnom voljom. Nitko mi nije rekao
što ću reći." Bismo li mi onda rekli, "Pretpostavljam da je to tako,
talac govori ono što stvarno misli, to su njegova autentična uvjerenja."
To bi bilo nezamislivo glupo.
Sve dok ih drže uzničari, talci daju izjave pod pritiskom, pa makar i samo psihološkim
pritiskom.
U odnosu zamijenjenih uloga, dijete je 'psihološki
talac' patologije roditelja. Patologija roditelja ga psihološki drži u
odnosu zamijenjenih uloga i ono je za roditelja 'regulatorni objekt', tako
da se patologija roditelja može hraniti razvojem djetetove strukture selfa,
kradući djetetovu ga da bi podržao vlastitu neadekvatno formiranu strukturu
selfa.
Međutim će, prema van, dijete izgledati kao da je u
hiper-povezanom odnosu s navodno odabranim roditeljem s kojim je u savezu – dok
u toga roditelja zapravo postoji teška patologija.
Odnos zamijenjenih uloga ekstremno je patološki.
Neadekvatna struktura selfa roditelja hrani se zdravom strukturom selfa djeteta
na ogromnu štetu djetetova zdravog razvoja.
Djetetu se oduzima normalno i zdravo djetinjstvo u
službi zadovoljavanja emocionalnih i psiholoških potreba patološkog roditelja,
kojem je pak u njegovu djetinjstvu oduzet njegov vlastiti zdrav razvoj.
Roditelji koji se hrane strukturom selfa svoje
djece da bi podržali vlastiti neadekvatni razvoj struktre selfa, ekstremno su patološki.
Dakle, kad procjenjujemo izjave djeteta bilo koje
dobi, 'kontrolna varijabla' u našim razmatranjima treba biti izrazito moguća
prisutnost odnosa zamijenjenih
uloga u kojem patološki roditelj
koristi dijete kao 'regulatornog drugog' da bi zadovoljio vlastite emocionalne
i psihološke potrebe.
Prije razmatranja izjava bilo kojeg djeteta,
pitanje jest je li dijete psihološki talac time što se koristi kao 'regulatorni
drugi' za patologiju roditelja.
U svakom će trenutku dijete prema van djelovati kao
da je blisko povezano s patološkim roditeljem. Ali uvježbanom oku stručnjaka,
odnos zamijenjenih uloga jasno je vidljiv prema mnogim svojim značajkama. Samo
će nekompetentan i psiholog neznalica previdjeti odnos zamijenjenih uloga i
povjerovati u vanjski izgled bliskog odnosa.
Na nesreću su mnogi stručnjaci mentalnog zdravlja
koji rade s djecom nekompetentni i neznalice.
Ako postoji odnos zamijenjenih uloga, to je izrazito destruktivno za djetetov zdrav emocionalni i psihički razvoj, i ako se
ne tretira i ne rješava, odnos zamijenjenih
uloga predstavlja stalni rizik ne
samo za konkretno dijete, već i za razvoj budućih generacije djece kad to
dijete odraste i bude ih imalo. Zato tretman i rješavanje patologije postaje imperativ,
a pitanje zaštite djeteta postaje primarna briga.
2.
Triangulacija djeteta
Kad god postoji sukob supružnika, nastaje i
značajan rizik da će se dijete 'triangulirati'* u taj sukob.
Triangulacija djeteta u bračni sukob jako je
destruktivno za djetetov zdrav emocionalni i psihički razvoj. NIKAD ne
želimo triangulirati dijete u bračni sukob. Nikad. Ni pod kojim okolnostima.
Bračni je sukob događaj u kojem sudjeluju dvije
osobe. Kad se dijete uvuče sukob, ili će biti rascijepljeno
zbog sukoba lojalnosti prema oba roditelja, ili će trebati zauzeti stranu. Što se god dogodi, jako je destruktivno za dijete da se
triangulira u bračni sukob. Djecu želimo zadržati izvan toga.
Kad se dijete triangulira u bračni sukog, izravni
je cilj terapije izvući dijete iz sukoba roditelja**.
Ako dijete ili adolescenta čiji su roditelji u
sukobu pitamo kojeg roditelja želi, TRIANGULIRAMO GA U BRAČNI SUKOB roditelja!
A to je upravo ono što NE želimo činiti.
Čineći to, možemo napustiti svaku nadu za uspješnu
terapiju radi djetetove dobrobiti. Sud u biti djetetu nameće patologiju.
NI POD KAKVIM okolnostima i nikad ne želimo dijete pitati što
želi, ako postoji sukob roditelja, zato što onda u biti od djeteta tražimo da bira stranu u bračnom sukobi i izravno otvaramo vrata korištenju
djeteta u odnosu zamijenjenih uloga od strane roditelja, da bi ono zadovoljilo
emocionalne i psihološke potrebe roditelja.
Ako Sud brine o dobrobiti djeteta, tad Sud treba
imenovati psihologa koji će služiti kao glas za djetetov zdravi razvoj. Ali
od njega ni pod kakvim okolnostima neće tražiti ni podržavati da u bračnom
sukobu svojih roditelja dijete bira stranu.
Reference:
Sroufe, L.A. (2000). Early relationships and the
development of children. Infant Mental Health Journal, 21(1-2), 67-74.
_______________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2015/01/20/court-consideration-of-adolescent-wishes/
* Triangulacija znači uvlačenje treće osobe u sukob dvoje ljudi, pri
čemu se od te treće osobe izravno ili neizravno traži da zauzme stranu i uđe u
savez s jednom od osoba u sukobu.
** U svojim ostalim radovima,
Childress (i mnogi drugi znanstvenici i stručnjaci, npr. Woodall, Kruk,
Warshak, Baker, Gottlieb...) smatra da se dijete treba odvojiti od roditelja s
kojim je u savezu jer je savez djeteta s jednim roditeljem protiv drugog izrazito
štetan za dijete.
*** Dr Childress je već pisao o ovom pitanju: http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/stop-imenovanju-posebnog-skrbnika-u.html
*** Dr Childress je već pisao o ovom pitanju: http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/stop-imenovanju-posebnog-skrbnika-u.html
Nema komentara:
Objavi komentar