prema: Childress, C.A. (2015). An Attachment-Based Model of
Parental Alienation: Foundations. Claremont, CA: Oaksong Press. (p. 252-258)
Uloga “promatrača”** u prikazu narativa traume je ključna
Pred
stručnjacima mentalnog zdravlja, odvjetnicima i sucima, kao “promatračima” u
prikazu narativa traume stoji izbor: ili će zanemariti psihičko zlostavljanje
djeteta od strane narcističkog/graničnog roditelja, ili će izvršiti svoju
dužnost na način da zaštite i izbave dijete od psihičkog zlostavljanja zbog
patologije patogenog roditelja i na taj način ponovno uspostave zdrav i
normalan razvoj djeteta.
Opis patologije
Patologija
odbacivanja jednog roditelja predstavlja dio patologije splitting-a narcisoidnog/(graničnog)
roditelja stvaranjem transgeneracijskog saveza s djetetetom, a protiv drugog
roditelja.
Patologija
odbacivanja jednog roditelja pokazuje prijenos slike traume poremećaja
privrženosti iz djetinjstva “odabranog”, patogenog roditelja u postojeće
obiteljske odnose. To sa sobom donosi poremećaj osobnosti “odabranog”
roditelja, a to je obrazac prikaza lažne traume “roditelja
zlostavljača”/”djeteta žrtve”/”roditelja zaštitnika”.
Perlman
i Courtois (2005) utvdili su četiri uloge u prikazu traumatske priče,
“Prikaz
traumatske prošlosti uobičajen je u tretmanu ove populacije i često predstavlja
bilo eksplicitna ili kodirana ponavljanja neprerađene traume pri pokušajima
ovladavanja traumom. Prikazi se mogu manifestirati psihološki, relacijski i
somatski, i mogu se javljati sa svjesnom namjerom, ili gotovo nesvjesno. Jedna
od primarnih dinamika transfera-kontratransfera u terapiji obuhvaća prikaz
obiteljskih uloga žrtva-počinitelj-spasitelj-promatrač. Terapeut i klijent igraju ove
uloge jedan s drugim, često zauzimajući komplementarne pozicije. To čine
ponovno proživljavajući
različite aspekte ranih odnosa privrženosti klijenta.” (str. 455)
U
patologiji koja se tradicionalno naziva “otuđenje od roditelja” terapeuti,
odvjetnici i suci igraju ulogu 'promatrača' u lažnom i deluzijskom narativu ponovnog
proživljavanja traume. Nehotično igranje uloge promatrača, bez znanja o tome, u
lažnom i deluzijskom prikazu traume jest koaliranje s psihičkim
zlostavljanjem djeteta.
Induciranje
značajne razvojne patologije (dijagnostički pokazatelj 1), patologije osobnosti
(dijagnostički pokazatelj 2) i psihijatrijske patologije (dijagnostički
pokazatelj 3) u djeteta, da bi se stabilizirala psihopatologija patogenog
roditelja svakako predstavlja dijagnozu DSM-5, V995.51 Psihičko zlostavljanje
djeteta, potvrđeno.
Propust
postavljanja dijagnoze prema DSM-5 kad je to potrebno, predstavlja neizvršenje
dužnosti stručnjaka mentalnog zdravlja da štiti.
Patologija
'otuđenja djeteta od roditelja' nije stvar dodjele roditeljske skrbi, ona je pitanje zaštite djeteta.
Izbor
koji “promatrači” stručnjaci mentalnog zdravlja, odvjetnici i suci imaju jest
hoće li dijete
prepustiti psihičkom
zlostavljanju od strane psihopatologije patogenog roditelja, čime dopuštaju,
zapravo ulaze
u savez
sa zlostavljanjem i uništavanjem normalnog razvoja djeteta, ili će dijete spasiti od psihičkog
zlostavljanja od strane psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja te
pomoći pri uspostavi zdravog i normalnog razvoja djeteta. To je njihov izbor.
Slijedi
izvadak iz knjige Foundations*, koji se odnosi na ulogu promatrača u prikazu narativa traume
(str. 252-258)
Uloga promatrača
Perlman
i Courtois (2005) utvrdili su četiri karakteristične uloge u slici traume;
uloge “žrtve-počinitelja-spasitelja-promatrača”. Tri primarne uloge u slici
traume odbacivanja roditelja temeljenog na poremećaju privrženosti jesu:
·
Uloga “roditelja zlostavljača”, koja odgovara ulozi
“počinitelja” koju su utvrdili Perlman i Courtois
·
Uloga “djeteta-žrtve”, koja odgovara ulozi “žrtve” koju su
utvrdili Perlman i Courtois
·
Uloga “roditelja-zaštitnika”, koja odgovara ulozi “spasitelja”
koju su utvrdili Perlman i Courtois.
Osim
ove tri primarne uloge, i uloga “promatrača”, koju su također utvrdili Perlman
i Courtois, značajna je u slici odvijanja traume 'otuđenja djeteta od
roditelja' koje se temelji na poremećaju privrženosti. U ulozi “promatrača”
jesu terapeuti, odvjetnici, suci, učitelji, članovi proširene obitelji. Ovi
“promatrači” ispunjavaju tri posebne funkcije u prikazu narativa traume 'otuđenja
djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Uloga “promatrača” jest,
prvo, dati legitimitet “istinitosti” prikazanog narativa. Druga uloga
“promatrača” jest ta da javno ponizi ciljanog, tj. odbačenog roditelja. Treća
uloga promatrača je osigurati “narcističko zadovoljenje” potreba patogenog
roditelja, dajući legitimitet slici fantastičnog roditelja kakvim se patogeni,
tj. narcisoidni/(granični) roditelj prikazuje.
Davanje legitimiteta “istinitosti” prikazane pripovijesti
Prihvaćajući
je kao istinitu, “promatrači” potvrđuju legitimitet i autentičnost prikazanog
narativa. Predstavljanje narativa o'otuđenja djeteta od roditelja' koje se
temelji na poremećaju privrženosti, zapravo jest lažna drama koju stvara
narcisoidni/(granični) roditelj. U zbilji, ciljani (odbačeni) roditelj nije
nasilan, dijete nije žrtva i narcisoidni/(granični) roditelj ne štiti dijete. U
zbilji je ciljani roditelj normalan i emocionalno dostupan, dijete je normalno
dijete koje voli oba roditelja, a narcisoidni/(granični) roditelj koristi
dijete kao oružje kojim će nanijeti patnju ciljanom roditelju. Narativ koji
stvara narcisoidni/(granični) roditelj je deluzija
Ipak,
kad “promatrači” terapeuti i odvjetnici prihvate prikazani narativ o traumi kao
razumno objašnjenje za djetetovo odbacivanje ciljanog roditelja, oni dopuštaju
da njihova moć i autoritet koje imaju u svojoj ulozi terapeuta ili odvjetnika
budu upotrijebljeni od strane narcisoidnog/(graničnog) roditelja kako bi se
potvrdio legitimitet prikazanog narativa o traumi. Njihovo prihvaćanje narativa
traume legitimizira taj narativ kao istinit. Narativ koji uključuje “roditelja
zlostavljača”/”dijete žrtvu”/”roditelja zaštitnika” postaje istinit zato što ga
“promatrači” narativa traume prihvaćaju kao istinitoga. Uloga “promatrača” u
'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti jest potvrditi
istinitost prikazanog narativa traume.
Kad
terapeuti i posebni skrbnici djeteta prihvate vjerodostojnost lažne drame koju
je kreirala patologija narcisoidnog/(graničnog) roditelja u 'otuđenju djeteta
od roditelja' koje se temelji na privrženosti, oni nehotice ispunjavaju uloge
“promatrača” unutar igrokaza narativa traume. Dajući legitimitet deluzijskoj
konstrukciji patogenog roditelja, ovi “promatrači” – stručnjaci mentalnog
zdravlja i odvjetnici, aktivno koaliraju s psihopatologijom. Zbog njihova
neznanja u vezi s psihopatologijom uključenom u 'otuđenje djeteta od roditelja'
koje se temelji na privrženosti, ovi “promatrači” dopuštaju eksploatiranje
svojeg profesionalnog statusa od strane psihopatologije
narcisoidnog/(graničnog) roditelja radi davanja legitimiteta deluzijskom
uvjerenju i lažnoj drami, koji u konačnici uništavaju živote i djeteta i
ciljanog roditelja.
Sramoćenje ciljanog roditelja
Uloga
“promatrača” u ponavljanom narativu traume 'otuđenja djeteta od roditelja' koje
se temelji na poremećaju privrženosti, također služi za sramoćenje ciljanog
roditelja. “Promatrači” su javni svjedoci izložene roditeljske (osobne)
manjkavosti ciljanog roditelja. “Promatrači” postaju publika za javno
ponižavanje ciljanog roditelja, kojeg dijete odbacuje zato što je “zlostavljač”
i nepodoban roditelj (osoba).
Razvod
predstavlja narcističku povredu u kojoj je narcisoidni/(granični) roditelj
javno izložen kao supružnik. Javno je odbačen kao supružnik zbog
nepodobnosti svoje narcisoidne/(granične) osobnosti. Toga roditelja ovo javno
izlaganje dovodi do toga da mu se urušavaju narcističke obrane od vlastite
primarne neadekvatnosti. Proces 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji
na poremećaju privrženosti predstavlja nastojanje toga roditelja da ponovno
uspostavi narcističke obrane, projicirajući strahove zbog svoje neadekvatnosti
i strah od napuštanja na ciljanog roditelja. Djetetovo odbacivanje ciljanog
roditelja definira toga roditelja kao neadekvatnog i odbačenog roditelja
(osobe).
Uloga
“promatrača” jest osigurati društvenu potvrdu neadekvatnosti i napuštanja
odbačenog roditelja. Unutar prikazanog narativa, temeljna neadekvatnost i 'abuzivno'
roditeljstvo ciljanog roditelja, javno su izloženi društvenoj zajednici, koju
predstavljaju “promatrači” u prikazu narativa traume. Javno izlaganje
“promatračima” putem prikaza narativa traume i djetetova odbacivanja ciljanog
roditelja predstavlja javno sramoćenje ciljanog roditelja zbog njegove bazične
neadekvatnosti kao roditelja (osobe).
Pri
javnom sramoćenju ciljanog roditelja, “promatrači” djeluju kao društvena
zajednica. Javno izlažući temeljnu neadekvatnost i odbacivanje ciljanog
roditelja “promatračima” koji predstavljaju društvenu zajednicu,
narcisoidni/(granični) roditelj u mogućnosti je suprotstaviti se i popraviti
javnu sliku vlastite neadekvatnosti kao supružnika, koju je razvodom izazvao
ciljani roditelj.
Svjedočenje narcističkoj grandioznosti
“Promatrači”
u prikazu narativa traume također služe kao javni svjedoci iskazane
veličanstvenosti patogenog roditelja kao fantastično brižnog i “zaštitničkog”
roditelja. Odlučivši odbaciti “zlostavljačkog” i neadekvatnog ciljanog
roditelja te biti s patogenim roditeljem, dijete je pred “promatračima”
iskorišteno za potvrdu veličanstvenosti patogenog roditelja kao idealnog i
fantastičnog roditelja. Vlast nad narcističkim objektom – djetetom, predstavlja
simbol superiornosti i pobjede patogenog roditelja nad ciljanim roditeljem. Ciljani
je roditelj taj kojeg je dijete odbacilo kao neadekvatnog roditelja (osobu).
Patogeni je roditelj sav krasan i savršen roditelj (osoba), kojega je dijete
odabralo.
Patogeni
je roditelj siguran u dobro uvježbano kritiziranje ciljanog roditelja od strane
djeteta:
·
Dijete mrzi biti s ciljanim roditeljem zbog nekog prošlog
propusta ili neadekvatnosti. Taj roditeljski propust koji je učinio ciljani
roditelj jednostavno je previše grozan da bi se mogao oprostiti.
·
Boji se ciljanog roditelja, ima napadaje panike i pod stresom je
i na samu pomisao da bi bilo s ciljanim roditeljem, ili da bi ciljani roditelj
došao na neki događaj ili aktivnost djeteta.
·
Ciljani roditelj nikad nije činio nešto posebno zanimljivo s
djetetom u prošlosti, ili je previše zauzet nečim (npr. novim partnerom,
poslom…).
·
Ciljani je roditelj previše kontrolirajući i nikad ne sluša što
dijete želi. Ciljani je roditelj previše neosjetljiv za djetetove osjećaje.
·
Dijete želi da mu se dopusti “odlučiti” s kojim će roditeljem
biti, i možda, ako ciljani roditelj “poštuje djetetove želje” i ako dopusti
djetetu da bude isključivo s odabranim i omiljenim patogenim roditeljem, tad će
(možda) dijete poželjeti provoditi vrijeme s ciljanim roditeljem nekad u
budućnosti.
Siguran
u dobro uvježbano kritiziranje ciljanog roditelja od strane djeteta,
narcisoidni/(granični) roditelj će gorljivo dijete pokazivati “promatračima” –
terapeutima i odvjetnicima, što će mu omogućiti da im se jasno prikaže u
željenoj ulozi fantastično brižnog i punog razumijevanja “roditelja
zaštitnika”.
Nakon
što se psihološki predalo volji narcisoidnog/(graničnog) roditelja, dijete
gorljivo prihvaća ulogu “djeteta-žrtve”, nudeći “promatračima” terapeutima i
odvjetnicima litaniju dobro uvježbanog kritiziranja ciljanog roditelja, i kao
roditelja, i kao osobe. Dijete u potpunosti očekuje da će ta kritika biti
prihvaćena uz istu podršku punu razumijevanja, kao što je prihvaća patogeni
roditelj. Ako, kojim slučajem, “promatrač” na neki način propitkuje legitimitet
djetetova uvježbanog kritiziranja, ono postaje zbunjeno i dizorijentirano, i
proces kritiziranja se počinje urušavati.
Ako
“promatrač” terapeut ne prihvati prikaz narativa traume i propituje legitimitet
djetetova kritiziranja, tad narcisoidni/(granični) roditelj brzo traži da se
terapeut ukloni iz tretmana. Za toga roditelja svrha terapije nije da djetetu
bude bolje i da se odnos s ciljanim roditeljem popravi. Za toga je roditelja
svrha terapije da “promatrač” terapeut potvrdi legitimitet prikaza narativa
traume koja uključuje “roditelja zlostavljača”/”dijete žrtvu”/”roditelja
zaštitnika”. Ako terapeut ne ispuni svoju ulogu “promatrača” u narativu o
traumi, tada će patogeni roditelj toga “promatrača” terapeuta zamijeniti onim
koji će potvrditi legitimitet pripovijesti.
Dva
su načina na koje narcisoidni/(granični) roditelj može ukloniti nesuradljivog
“promatrača” terapeuta iz tretmana. Prvi je da jednostavno odbije surađivati s
njim. Najučinkovitiji način da patogeni roditelj osigura da će terapeut
ispuniti svoju ulogu “promatrača” u prikazu narativa jest da pristane na
tretman djeteta samo s onim terapeutima koji potvrđuju prikaz narativa traume.
Ako
nije moguće odbiti tretman s nesuradljivim “promatračem” da bi se uklonio
nesuradljiv terapeut, onda će patogeni roditelj upotrijebiti prokušanu metodu
postizanja moći i kontrole, tj. inducirat će i potom iskoristiti djetetove
simptome. Nakon terapijskog susreta, patogeni će roditelj namamiti dijete u
kritiziranje terapeuta, koje se obično svodi na to da terapeut ne pokazuje
dovoljno “razumijevanja” za osjećaje djeteta (što znači da terapeut ne prihvaća
legitimitet prikaza narativa traume). Patogeni roditelj tad koristi djetetove
pritužbe i obraća se sudu/socijalnoj službi, radi zamjene terapeuta s nekim
koji ima više “razumijevanja” za dijete, i s kojim se dijete osjeća “ugodnije”.
Na taj je način dijete ovlašeno birati terapeuta koji neće propitivati djetetov
prikaz sebe kao “žrtve” navodno “abuzivne” roditeljske neadekvatnosti ciljanog
roditelja.
Narcisoidni/(granični)
roditelj i dijete zajednički prikazuju igrokaz narativa za publiku
“promatrača”, gdje dijete u vodećoj ulozi nudi dobro uvježbanu seriju kritika
ciljanog roditelja na odabrane teme koje je prvotno djetetu ponudio patogeni
roditelj tijekom postupka induciranja. U međuvremenu će patogeni roditelj pred
"promatračima" prikazati cijelu paletu naznaka da je brižan i
zabrinut “roditelj-zaštitnik” (”treba slušati dijete”, “ja samo pratim
djetetove želje”, “neka dijete odluči”). Uloga terapeuta i odvjetnika
"promatrača" jest prihvatiti i time potvrditi legitimnost narativa,
tj. da je ciljani roditelj 'abuzivan' i manjkav roditelj kojeg dijete odbacuje
zato što je temeljno neadekvatan roditelj (osoba).
Propust
stručnjaka mentalnog zdravlja i pravnika koji ne prepoznaju ekstremnu razinu
psihopatologije koja je uključena u 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se
temelji na poremećaju privrženosti, rezultirat će njihovom zavedenošću
psihopatologijom i prihvaćanjem saveza na način da će biti “promatrači” koji će
dati legitimitet prikazu narativa traume. U ovoj ulozi “promatrača”, stručnjaci
mentalnog zdravlja i pravnici aktivno će podržavati i ući u savez s
psihopatologijom obitelji, nanoseći psihološku i razvojnu štetu djetetu i
emocionalnu i psihološku štetu ciljanom roditelju.
'Otuđenje
djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti nije pitanje roditeljske
skrbi, već je pitanje zaštite djeteta. Stručnjaci mentalnog zdravlja i pravnici
koji se bave zaštitom interesa djeteta, moraju imati razinu profesionalnih
kompetencija koja je nužna da bi mogli služiti najboljem interesu djeteta.
Neprepoznavanje iznimne težine patologije u 'otuđenju djeteta od roditelja'
koje se temelji na privrženosti i izostanak zaštite djeteta od duboke
psihološke i razvojne štete povezane s 'otuđenjem djeteta od roditelja' koje se
temelji na poremećaju privrženosti, jest ulaženje u savez s patologijom i
psihičko zlostavljanje djeteta.
Childress, C.A. (2015). An Attachment-Based Model of Parental
Alienation: Foundations. Claremont, CA: Oaksong Press. (p. 252-258)
__________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2015/10/01/the-bystander-role/
* Knjiga je u posjedu Udruge Dijete-razvod i može se čitati u čitaonici našeg prostora
** Novi rad koji se bavi istom temom, napisao je Prof. Edward Kruk je na poveznici: https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201605/parental-alienation-and-the-bystander-effect
Nema komentara:
Objavi komentar