Odbačeni
roditelji često traže odgovor na pitanje:
"Kako mogu ponovo uspostaviti pozitivan i topao
odnos sa svojim djetetom?"
Moj je odgovor da je to pogrešno pitanje.
Dobro
formulirano pitanje
Želite li zaista da vaše dijete otvorim pozitivnom
i toplom odnosu s vama? Znajući da će dijete, kao rezultat osvete
narcisoidnog/(graničnog) roditelja, platiti strašnu cijenu za svako pokazivanje
ljubavi prema vama, pa čak i zato što vas nije dovoljno odbijalo?
Ogromna je sposobnost za psihičku okrutnost narcisoidnog/(graničnog)
roditelja. Promislite o tomu samo na trenutak. Voljan je biti strahovito
okrutan prema vama oduzimajući vam dragocjeno voljeno dijete, tako da ga više
nemate, nanosi vam veliku psihičku patnju iz osvete zato što niste dovoljno
cijenili "krasotu" narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Sposobnost za okrutnost je ogromna, i to bez
empatije ili žaljenja.
Ako dijete pokaže ikakve pozitivne osjećaje prema
vama, ili vas dovoljno jasno ne odbacuje, tad se psihička okrutnost za koju je
narcisoidni/(granični) roditelj sposoban okreće prema djetetu. Dijete će morati
izdržati svakodnevno neprijateljstvo, odbacivanje, prijezir i mučenje.
Iracionalna pravila, iracionalna kažnjavanja. Ljutnju. Odbacivanje. Krivnju.
Patološka okrutnost za koju je
narcisoidni/(granični) roditelj sposoban preteška je i za potpuno psihu odrasle
osobe, a pogubna je za psihu djeteta koja je u formiranju.
Dakle, pitate me kako dijete izložiti takvoj
osveti? Je li to doista ono što želite učiniti?
Puno je bolje pitanje:
"Kako mogu zaštiti svoje dijete?"
Dijete ne možemo izložiti riziku prije nego što ga
zaštitimo.
Narcisoidni/(granični) roditelj ZAHTIJEVA od
djeteta da odbija odnos s vama. Ako dijete pokaže poriv za povezivanjem s vama,
ili čak i ako propusti pokazati dovoljno odbijanje vas (poput dramatičnih
izraza protesta pri susretu s vama), tad će dijete biti podvrgnuto razornoj
psihičkoj osveti narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Zato, kao terapeut, odbačenim roditeljima
postavljam sljedeće pitanje:
"Želite li da vaše dijete otvorim za poriv
povezivanja s vama? Da zaustavim djetetovo odbacivanje vas? Da povratim
pozitivan odnos između vas i djeteta? Znajući da će time dijete biti izloženo
bolnom psihičkom mučenju osvete narcisoidnog/(graničnog) roditelja kad se vrati
na 'skrb' i brigu toga roditelja?"
Sve dok god mora živjeti u svijetu
narcisoidnog/(graničnog) roditelja, sve dok god ne možete zaštititi od
psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja, dijete mora imati postojeći
način za preživljavanje u tom svijetu.
Moj
prvi susret s 'otuđenjem djeteta od roditelja'
Moj prvi slučaj 'otuđenja djeteta od roditelja' bio
je dječak star 10 godina koji je odbijao odnos sa svojom majkom. S ocem djeteta
sam se susreo više puta i dinamika je bila očita. Dok sam vodio terapiju
majka-dijete, na sesijama gdje su majka i dijete sjedili uz dramatično
odbijanje djeteta koje je odbijalo i igrati društvenu igru s majkom i sa mnom,
odlučio sam prema djetetu reagirati s empatijom.
Dok sam razgovarao s majkom, moja se empatična
reakcija prelijevala i preko djeteta, prema unutarnjem iskustvu djeteta. Nisam
svoju empatičnu reakciju podijelio s djetetom, samo sam sebi dopustio osječati
se kao to dijete, promatrajući djetetovo autentično iskustvo sebe.
Ovo sam u svojoj mašti čuo kao odgovor djeteta.
Dijete (u mojoj mašti): "Dr. Childress, možeš li mi pomoći da pobjegnem
odavde? U zamci sam, duboko zakopan. Ne želim odbacivati svoju majku. Volim
mamu. Ali je moram odbaciti zato što to moj tata traži od mene. U protivnom će
me mučiti. Možeš li me spasiti? Možeš li mi pomoći da pobjegnem odavde?"
Dr. C (u mojoj mašti): "Vidjet ću što mogu učiniti."
Dijete (u mojoj mašti): "Ali Dr. Childress, nemoj me samo napola izvući. Ako
me izvučeš samo napola, tata će me mučiti zbog pokazivanja ljubavi prema mami,
zbog toga što je ne odbacujem."
Dr. C (u mojoj mašti): "OK, vidjet ću što mogu učiniti."
To je glas djeteta pri 'otuđenju djeteta od
roditelja.'
"Pomozi mi. Zarobljen sam tu unutra. Želim da
me spasiš. No, ako me ne možes spasiti, onda me ostavi, zato što će me drugi
roditelj mučiti ako se pokušam izvući i u tome ne uspijem potpuno."
"To tko sam ja, zakopano je duboko, skriveno od
moje svijesti, i onda je to sigurno. Ako to pokažeš, a ne možeš me zaštititi,
onda će drugi roditelj to uništititi."
Prvo moramo zaštititi dijete. Tek onda od djeteta
možemo tražiti da otkrije to što ono zapravo jest.
Zaštita
djeteta.
Ja sam terapeut. Nisam roditelj toga djeteta. Ne
mogu učiniti ono što je potrebno da se dijete zaštiti. To morate učiniti vi,
roditelj.
Mogu vas podržati. Mogu pisati,
mogu objavljivati snimke na youtube, mogu za stručnjake mentalnog zdravlja i
Sud opisati što je 'otuđenje djeteta od roditelja'. Učinit ću sve što je u mojoj moći. Ali ne mogu dijete zaštititi. Svaki roditelj to mora
postići za svoje dijete. Svaka situacija ima svoje posebne karakteristike, i
samo vi možete zaštititi svoje dijete.
Ili je to samo djetetov problem? Ako uspostavimo
pozitivan odnos između vas i djeteta, to će za vas biti dobro. Imat ćete
pozitivan, normalni odnos s djetetom. Što god se djetetu događa u domu drugog
roditelja, to je njegov problem.
Znam da tako ne mislite. Ali kako ćemo onda od
djeteta tražiti da se poveže s vam? Ne možemo to činiti. Ne dok ne postignemo zaštitu djeteta od osvete.
Saveznici
Vi, ciljani roditelj, ne možete zaštititi dijete
ako nemate podršku. Glavna je podrška mentalno zdravlje.
Mentalno zdravlje je odgovorno za prepoznavanje
razine psihopatologije i za dijagnozu koja će vas podržati. Vi ste normalni i
zdravi roditelj. Patologija je u 'odabranog' roditelja koji je u savezu s
djetetom. To znate. To ja vidim. Mentalno bi zdravlje to trebalo vidjeti. Ali
ne vidi.
To moramo riješiti.
Kad imate snažnu podršku mentalnog zdravlja,
vraćamo se Sudu. Ujedinjeni glas mentalnog zdravlja daje vam institucionalnu
snagu koja vam treba da pridobijete moć Suda na svoju stranu, a s moći
Suda možemo zaštititi dijete.
Rješenje za 'otuđenje djeteta od roditelja' nije u
pravosudnom sustavu, ono je u sustavu mentalnog zdravlja. Kad mentalno zdravlje
progovori jedinstvenim glasom, pravosuđe će biti u stanju djelovati s odlučnom
jasnoćom da bi zaštitilo dijete i riješilo 'otuđenje djeteta od roditelja'.
Dok mentalno zdravlje ne progovori, nije moguće
rješenje 'otuđenja djeteta od roditelja'. Ne za vas. Ne za druge roditelje. I
to ne zato što ne možemo popraviti vaš odnos s djetetom, već zato što to
možemo. No, kako možemo tražiti da nam se pokaže dijete onakvo kakvo ono jest,
ako prije toga nismo u stanju zaštititi dijete onakvo kakvo ono jest?
Zar zaista želite izložiti dijete strahovitoj
psihičkoj okrutnosti za koju je sposoban narcisoidni/(granični) roditelj? Ako
otvorimo djetetovo emocionalno povezivanje s vama, upravo to ćemo učiniti.
Kako
osigurati podršku mentalnog zdravlja
Trenutačno, jedan od glavnih problema u dobijanju
podrške mentalnog zdravlja jest velika razina stručne nekompetencije i u dijagnosticiranju i u tretmanu 'otuđenja djeteta od roditelja'.
Mentalno zdravlje ne razumije što je 'otuđenje djeteta od roditelja'.
Prvi korak u dobijanju podrške mentalnog zdravlja
jest rasčišćavanje polja stručne nekompetencije, tako da SAMO oni
koji su stručni i imaju znanje, smiju baviti ovom 'specijalnom populacijom' djece i obitelji.
Ključ za postizanje stručne kompetencije jest
definiranje 'standarda rada' kojeg se SVI stručnjaci mentalnog zdravlja moraju
držati. Gardnerijanski SOR model nam ne dopušta uspostaviti stručne standarde
rada zato što je Gardner prebrzo napustio uspostavljene i prihvaćene psihološke
konstrukte pri opisivanju onoga što je mislio da je novi 'sindrom'. Trebamo se
vratiti osnovama i redefinirati konstrukt 'otuđenja djeteta od
roditelja' u cjelosti, i to unutar standarda i uspostavljenih psihologijskih
konstrukata, tako da tu definiciju možemo upotrijebiti za uspostavljanja 'standarda rada' za SVE stručnjake mentalnog zdravlja koji rade s ovom
'specijalnom populacijom.
To je ono čega sam se primio, i to je ono što sam
postigao s modelom 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na
privrženosti.
Sljedeći
korak
Sljedeći korak postizanja podrške struke mentalnog
zdravlja jest uspostavljanje 'standarda rada' unutar mentalnog zdravlja, tako
da SVI oni stručnjaci mentalnog zdravlja koji se bave dijagnosticiranjem i
tretmanom budu kompetentni i da imaju potrebna znanja.
Predviđam da će trebati 10 do 15 godina da model
'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti bude prihvaćen
od struke.
Za dvije godine ću poslati rad stručnom časopisu.
Trebat će oko godinu i pol da rad bude objavljen. Proteći će još dvije godine
tijekom kojih će moj drugi i treći rad biti objavljeni. To će malo povećati
interes. Sad imam 60 godina. Za godinu dana moj će se fokus vratiti na moju
primarnu domenu rada, ADHD (već sam zapravo riješio što je ADHD i kako ga
liječiti, i da bih to postigao, morao sam terapiju djece pomaknuti u 21.
stoljeće, tako da se moram vratiti u to područje od primarnog značaja.
Rješavanje 'otuđenja djeteta od roditelja' jest nešto što me od toga odvlači.)
U nekom trenutku tijekom sljedećeg desetljeća, otići ću u mirovinu, a onda ću
jednom i umrijeti. Tad će moj rad postepeno biti 'otkrivan' i njime će se
baviti mlađi terapeuti i znanstvenici, i on će postupno naći svoj put u glavnu
struju struke.
Procjenjujem da, ako meni prepustite da vam donesem
rješenje, tek će vas za 10 do 15 godina struka mentalnog zdravlja podržati.
Ono što sam pokušao, jest da sam vam dao stručne
alate koje trebate da biste se borili za svoju djecu. Definirao sam teorijske
osnove za konstrukt 'otuđenja djeteta od roditelja' na čvrstom i znanstveno
utemeljenom uporištu teorije privrženosti i dinamike poremećaja osobnosti. Sa
stajališta profesionalne psihologije, obavio sam za vas posao važan posao. Sad
imate teorijske osnove postavljene na čvrstom uporištu i možete ih upotrijebiti
za postizanje rješenja. Ali borba za vašu djecu mora biti vaša.
Ako se prihvatite borbe radi uspostavljanja modela
'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, da biste zahtijevali 'standard profesionalnog rada' s ovom 'specijalnom
populacijom' djece i obitelji, možda
uspijete skratiti vrijeme koje je potrebno da vas struka mentalnog zdravlja
podrži. Možda već za godinu ili dvije. Teorijski su temelji iznimno čvrsti.
Imate sve što trebate.
Na tom sam putu voljan učiniti sve što mogu da bih
podržao vaš glas prema struci mentalnog zdravlja.
Surova
stvarnost
Zato što razumijem što je 'otuđenje djeteta od
roditelja', odbačeni roditelji me često pitaju što mogu učiniti da poprave
odnos sa svojim djetetom.
Surova realnost jest – ništa.
Prvo moramo zaštititi dijete.
Tek tada je rješenje dostupno. Da bismo zaštitili
dijete MORAMO imati snažnu i stalnu podršku struke mentalnog zdravlja. To traži
da se iz struke makne nekompetentnost, i to uspostavljanjem 'standarda rada' za
SVE stručnjake mentalnog zdravlja koji rade s ovom 'specijalnom populacijom'
djece i obitelji.
Koliko će dugo trebati da se to rješenje, zaštita
naše djece primijeni... to ovisi o vama.
__________________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/07/29/stark-reality/
Nema komentara:
Objavi komentar