Upozorenje: Dr. Childress nije odvjetnik. Ništa se
u ovom tekstu ne treba smatrati pravnim savjetom. Za pravne savjete
razgovarajte s odvjetnikom i slijedite upute odvjetnika. Dr Childress je
klinički psiholog.
Izbor
terena
Jezik definira idejni teren za borbu. Kontrolom nad
jezikom borimo se tamo gdje sami odaberemo.
Dinamika 'otuđenja djeteta od roditelja' djeluje na
način da ciljanog roditelja definira kao 'abuzivnog'. To čini putem djetetovih
prikaza 'napetosti' i izraženog neprijateljstva i odbacivanja ciljanog
roditelja.
Kad jednom iskrivljeni roditeljski postupci
narcisoidnog/(graničnog) roditelja induciraju dijete u prihvaćanje uloge
'djeteta žrtve' ciljanog roditelja, djetetovi simptomi odmah optužuju ciljanog
roditelja za 'abuzivno' roditeljstvo, tako da se ciljanog roditelja odmah
stavlja u poziciju da se brani negiranjem, da dokazuje da nije
abuzivan/abuzivna usprkos simptomatskim optužbama djeteta koje je napeto, puno
straha i neprijateljski se ponaša prema ciljanom roditelju i to čini zbog
podrške djetetovim simptoma koja se nalazi u verbalnim tvrdnjama o krasnom
'odabranom' roditelju, s kojim je dijete u savezu.
Optužbe temeljem djetetovih simptoma odmah
stavljaju ciljanog roditelja u defenzivnu poziciju, iz koje nastoji dokazati da
nečega nema, da NIJE abuzivan. Ciljani je roditelj, u pokušajima da dokaže da
nečega nema, prisiljen boriti se na terenu koji je odabrao
narcisoidni/(granični) roditelj.
Teren
'otuđenja djeteta od roditelja'
Kad se ciljani roditelj pokušava boriti tvrdeći da
narcisoidni/(granični) roditelj 'otuđuje' dijete, reakcija
narcisoidnog/(graničnog) roditelja u osnovi je 'dokaži to'. Zamka za ciljanog
roditelja je postavljena, i on/a tad počinje ganjati narcisoidnog/(graničnog)
roditelja 'down the rabbit hole'*,
pokušavajući drugima dokazati pogubni i skriveni roditeljski utjecaj
narcisoidnog/(graničnog) roditelja na dijete.
U međuvremenu, narcisoidni/(granični) roditelj
ostaje skriven iza djeteta, i svaki pokušaj da se prodre kroz taj zaštitni štit
da bi se došlo do patologije roditelja koja je u temelju fenomena, taj roditelj
preusmjerava na dijete.
"Trebamo slušati dijete. Trebamo slušati što
dijete želi."
"Djetetu bi trebalo dopustiti da odabere hoće
li ili neće viđati drugog roditelja."
"Što ja tu mogu, ne mogu dijete natjerati na
susrete s drugim roditeljem. Očekuje li se od mene da dijete silom izvučem iz
svog auta?"
I, u odgovor na optužbe ciljanog roditelja da je
narcisoidni/(granični) roditelj zapravo loš roditelj, koji iskrivljuje osjećaje
djeteta prema ciljanom roditelju, narcisoidni/(granični) roditelj javno
prikazuje za javnu uporabu djetetov (simptomatski) prikaz odnosa
hiper-povezanosti s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem, kao sredstvo pobijanja
optužbi ciljanog roditelja protiv narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
"Ja sam krasan roditelj. Dijete se sa mnom
lijepo ponaša. Dijete me voli."
"Samo želim ono što je najbolje za dijete (što
znači da ne bude s 'abuzivnim' drugim roditeljem). Gledajte kako sam
krasan/krasna. Samo slušam ono što dijete želi."
Odgovor na optužbe za 'otuđenje djeteta od
roditelja' koji je "dokaži" postaje ulaz u svijet kaosa i konfuzije,
i poziva ciljanog roditelja u borbu na terenu koji je odabrao
narcisoidni/(granični) roditelj.
Djetetova igra 'žrtve' privlači simpatije i podršku
drugih. Imamo prirodnu sklonost zaštititi djecu, i djetetove (inducirane)
optužbe da je ciljani roditelj abuzivan, optužbe koje dijete iskazuje navodnom
'tjeskobom' i izrazima navodnog straha od ciljanog roditelja, u nas izazivaju
refleksnu reakciju zaštite koja dalje gura ciljanog roditelja u svijet obrane
gdje mora dokazati da nečega nema, dokazati da NIJE abuzivan/abuzivna i da su
djetetovi izrazi navodne tjeskobe neutemeljeni i lažni.
Ciljani se roditelj bori na terenu koji je odabrao
narcisoidni/(granični) roditelj. Fokus ostaje na ciljanom roditelju i na
optužbama da je 'abuzivan', dok je fokus uklonjen s
psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja, kojem se za uzvrat dopušta
da se trajno prikazuje u željenoj ulozi krasnog, savršenog i idealnog
roditelja.
Za narcisoidnog/(graničnog) roditelja je ovo
savršteni svijet: drugi roditelj stalno pati zato što se drznuo razvesti se od
narcisoidnog/(graničnog) roditelja, koji ima trajnu priliku sebe predstavljati
drugima kao krasnog, savršenog i idealnog roditelja. Može li biti bolje?
U međuvremenu se ciljani roditelj drži u stanju
obrane, morajući svakom novom terapeutu, socijalnim radnicima, posebnom
zastupniku djeteta, Sudu, svima, dokazivati da NIJE abuzivan, morajući stalno dokazivati
ono što se nije dogodilo.
Ova stalna borba na uzbrdici vrti se tijekom godina
pravnih sporova i financijski uništava ciljanog roditelja. "Dokaži" i
dalje traje. Protek vremena ide u korist patologije. Sa svakim mjesecom koji
prođe, otuđenje se sve više učvršćuje. Odnos ciljanog roditelja s djetetom
dalje propada. Terapija se odgađa pravnim taktikama, nepoštovanjem odluka Suda,
promjenama terapeuta, i svakom novom terapeutu ciljani roditelj mora iznova
dokazivati da se ono što se nije dogodilo, nije ni dogodilo.
I kad se dogodi terapija, terapeuti, koji bi
trebali ponovno uspostaviti odnos roditelj-dijete, susreću se samo s djetetom,
stavljaju se na stranu patologije i ništa se ne mijenja. Godine prolaze.
Otuđenje je na djelu.
Optužba o 'otuđenju djeteta od roditelja' djeluje
na terenu koji je odabrao narcisoidni/(granični) roditelj.
Tijekom te borbe, kad god ciljani roditelj pokuša
odgovoriti nastojeći educirati terapeute, vještake i Sud o onomu što se događa,
pozivajući se na 'otuđenje djeteta od roditelja', nudeći im materijal za
čitanje, pokušavajući objasniti da se zaista radi o 'otuđenju', čini se da to
samo izaziva skepticizam i uzvratni udarac od strane terapeuta, vještaka i
suda, koji tvrde da 'otuđenje djeteta od roditelja' ne postoji i koji propituju
je li tvrdnja ciljanog roditelja da se radi o 'otuđenju djeteta od roditelja'
jednostavno pokušaj ciljanog roditelja da izbjegne odgovornost za svoje loše
roditeljstvo zbog kojega se taj roditelj ne sviđa djetetu. Malo je onih koji će
ga podržati.
Korak
1: Uspostavite kontrolu nad jezikom - odaberite teren za borbu.
Korištenje izraza 'otuđenje djeteta od roditelja'
je problematično. To je teren koji je odabrao narcisoidni/(granični) roditelj,
čiji će odgovor biti "dokaži". Umjesto toga, predlažem korištenje 'patogeno
roditeljstvo' drugog roditelja,
što je klinički točniji izraz.
'pato = patologija; 'genic' = geneza, stvaranje.
Izraz 'patogeno roditeljstvo' odnosi se na
roditeljska ponašanja koja su toliko aberantna i devijantna da induciraju značajnu
psihopatologiju u djeteta, upravo kakva je pri 'otuđenju djeteta od roditelja'
koje se temelji na privrženosti.
Patogeno roditeljstvo je etabliran klinički
konstrukt u psihologiji. Odnosi se na iskrivljene obrasce privrženosti djeteta
kao rezultat 'patogenog roditeljstva'. Mnogi terapeuti koji nisu dovoljno
kompetentni možda ne prepoznaju ovaj termin, ali svaki stručnjak mentalnog
zdravlja koji je upoznat sa sustavom privrženosti, razumjet će njegovo
značenje.
Izraz 'otuđenje djeteta od roditelja' nema dovoljno
precizno značenje u kliničkoj psihologiji, i smješta fokus na roditeljsko
ponašanje narcisoidnog/(graničnog) roditelja koji odgovara s "dokaži", što je upravo teren koji narcisoidni/(granični) roditelj
želi.
Tvrdnja o 'patogenom roditeljstvu', s druge strane,
definira se kao konstrukt u kliničkoj psihologiji, koji stavlja fokus na djetetove
simptome, a ne na roditeljsko
ponašanje samo po sebi i, što je jednako važno, KROZ DJETETOVE SIMPTOME optužuje roditeljstvo narcisoidnog/(graničnog)
roditelja kao abuzivno jer taj roditelj inducira ozbiljnu patologiju u djeteta.
S izrazom 'patogeno roditeljstvo' fokus se sa
"dokaži", seli na dokumentiranje prirode i težine prisutnih
djetetovih simptoma, simptoma koji sada podjednako
optužuju roditeljsko ponašanje
'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu kao što optužuju i ciljanog
roditelja. Koristeći izraz 'patogeno roditeljstvo', biramo konceptualni** teren.
Konceptom 'patogenog roditeljstva', simptomi u
djeteta postaju fokus, i djetetovi simptomi optužuju OBA roditelja, umjesto samo jednog.
S terminom 'otuđenje djeteta od roditelja' ulazimo
u raspravu je li djetetovo ponašanje prema ciljanom roditelju opravdano i autentično, ili je li djetetovo ponašanje inducirano od strane
'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu. S terminom 'patogeno
roditeljstvo', međutim, djetetovo se ponašanje prepoznaje kao izrazito patološko, i nije pitanje jesu li simptomi u ponašanju djeteta
inducirani, samo je pitanje tko ih inducira; je li to ciljani-odbačeni roditelj
(u kojem su slučaju djetetovi simptomi autentični odgovor na patogeno
roditeljstvo ciljanog roditelja), ili 'odabrani' roditelj s kojim je dijete u
savezu (u kojem slučaju to predstavlja 'otuđenje djeteta od roditelja').
Zadatak kliničke psihologije postaje određivanje koji je roditelj 'abuzivan', zato što
izrazito patološki simptomi djeteta dokazuju da su roditeljska ponašanja bilo
jednog ili drugog roditelja abuzivna prema djetetu. Jedan ili drugi roditelj
inducira simptome patologije u djeteta.
ILI se roditeljska ponašanja ciljanog-odbačenog
roditelja mogu dokumentirati
kao neprihvatljiva i izvan normalnih
roditeljskih ponašanja, čime
predstavljaju emocionalno, psihički, ili fizički abuzivno roditeljstvo (ili
seksualno abuzivno roditeljstvo, kad je u pitanju takva optužba), ILI su
djetetovi simptomi proizvod patogenog roditeljstva 'odabranog' roditelja s
kojim je dijete u savezu i koji triangulira dijete u sukob roditelja stvarajući
međugeneracijski savez s djetetom, a protiv drugog roditelja.
Na temelju dokumentirane težine izraženih simptoma
u djeteta, jedna ili druga od ove dvije alternative mora biti istinita.
Zaštita
djeteta
Optužbe temeljem simptoma koje dijete pokazuje jesu
vrlo ozbiljne i stručnjaci mentalnog zdravlja moraju ih shvatiti ozbiljno.
Roditeljsko ponašanje ciljanog roditelja mora se detaljno procijeniti.
Predložio bih da, ako je moguće, stručnjaci
mentalnog zdravlja podnesu službeno izviješće o stručnoj procjeni roditeljskog
ponašanja ciljanog roditelja. To se izviješće onda može dostaviti budućim terapeutima
i sudovima tako da ciljani roditelj ne mora stalno iznova dokazivati da nema
onoga čega nema, da njihovo roditeljsko ponašanje prema djetetu nije abuzivno.
Optužbe protiv ciljanog roditelja temeljem simptoma
u djeteta jesu vrlo teške i, ako se utvrdi da su lažne, da
roditeljsko ponašanje ciljanog roditelja nije abuzivno prema djetetu, optužbe
za abuzivno roditeljstvo trebaju se okrenuti prema roditeljskim ponašanjima
narcisoidnog/(graničnog) roditelja, kao psihički i razvojno abuzivnima prema
djetetu zbog induciranja lažnih simptoma
u djeteta a protiv ciljanog roditelja.
Ponašanje djece jest proizvod roditeljstva koje
primaju.
Ako se dokumentirano dokaže da su roditeljska
ponašanja ciljanog roditelja izvan normalnih roditeljskih ponašanja, s dužnim poštovanjem
širokog spektra normalnog roditeljstva u općoj populaciji i s dužnim
poštovanjem roditeljskih ovlasti u uspostavljanju obiteljskih vrijednosti kroz
kulturološki prihvatljivo nametanje discipline i vodstva, tad moramo reagirati
na način da zaštitimo dijete, što uključuje terapiju radi promjene utvrđenih aberantnih i
izopačenih roditeljskih ponašanja ciljanog-odbačenog roditelja.
Ako se pak dokumentirano dokaže da su roditeljska
ponašanja ciljanog roditelja unutar normalnih roditeljskih ponašanja, s dužnim
poštovanjem širokog spektra normalnog roditeljstva u općoj populaciji i s
dužnim poštovanjem roditeljskih ovlasti u uspostavljanju obiteljskih
vrijednosti kroz kulturološki prihvatljivo nametanje discipline i vodstva, tad
djetetovi simptomi postaju optužnica psihički i razvojno abuzivnih roditeljskih
ponašanja 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu, što zahtijeva zaštitu
djeteta na način da se dijete
izdvoji od roditeljskog ponašanja narcisoidnog/(graničnog) roditelja tijekom
aktivne faze djetetova tretmana i oporavka.
'Otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji
na privrženosti NIJE pitanje skrbi nad djetetom, već je pitanje
zaštite djeteta.
Težina optužbi temeljem djetovih simptoma
patologije temelj je za visoku razinu kliničke i razvojne ugroženosti djeteta i
vodi do samo dva moguća tumačenja. Ili je 1) djetetova patologija proizvod
patogenog roditeljstva ciljanog-odbačenog roditelja koji inducira simptome u
ponašanju djeteta, ili je 2) djetetova patologija proizvod patogenog
roditeljstva 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu, a koji inducira
simptome u ponašanju djeteta.
Dokaze - djetetov prikaz simptoma teške psihopatologije, moguće je
tumačiti samo na jedan ili na drugi način.
Korak
2: Dokumentiranje djetetovih simptoma
Dobijanje stručne dokumentacije o djetetovim
simptomima nužno je za kliničko utvrđivanje 'patogenog roditeljstva', ali
dobijanje te stručne dokumentacije može biti teško.
Vještačenja radi određivanja roditeljske skrbi: Ako se provodi vještačenje radi
određivanja roditeljske skrbi, tad izviješća stručnjaka koja nastaju temeljem
vještačenja obično pružaju dokumentaciju o djetetovim simptomima. Klinička
interpretacija ovih simptoma može biti pogrešna, ali je dokumentacija o tome
koji su simptomi prisutni, obično adekvatna.
U slučajevima 'otuđenja djeteta
od roditelja' koje se temelji na privrženosti, simptomi djeteta se nerijetko
krivo tumače kao pobuna djeteta protiv roditelja ili kao autentična
anksioznost, kad se zapravo radi o simptomima djetetova neprijateljskog
odbacivanja, simptomima koji u djeteta odražavaju crte narcisoidnog/(graničnog)
poremećaja osobnosti, pri čemu simptomi predstavljaju apsurdnu i nerealističnu
fobiju od oca ili od majke.
U ispravnom prepoznavanju
prirode djetetovih simptoma, važno je primijetiti dvije izrazite karakteristike
narcisoidne osobnosti koje te simptome razlikuju od pobune djeteta protiv
roditelja, 1) odsustvo empatije koje je povezano s narcisoidnom
ličnošću i 2) dinamika splittinga povezana i s graničnim i s narcisoidnim
ličnostima.
Prisustvo bilo kojeg od ova dva simptoma u
prikazu djetetovih simptoma, trebalo bi potaknuti cjelovitiju procjenu
djetetovih simptoma iz perspektive poremećaja osobnosti.
Unutar 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se
temelji na privrženosti, djetetovo usvajanje i selektivno pokazivanje
crta narcisoidnog i graničnog poremećaja ličnosti, predstavlja 'psihološke otiske' o utjecaju i kontroli roditelja koji posjeduje crte
narcisoidne i granične ličnosti nad djetetom.
Kad su djetetovi simptomi adekvatno dokumentirani,
tad postaje moguće dobiti točno kliničko tumačenje podataka.
Izviješća
terapeuta: Ako stručno izvješće
vještačenja radi određivanja roditeljske skrbi nije dostupno, tad ciljani
roditelj možda može dobiti pisano izvješće terapeuta u čijem je dijete
tretmanu. To izviješće dokumentira
djetetove simptome. Ponovno, kliničko tumačenje ovih simptoma od strane
toga terapeuta može biti pogrešno, ali sve dok su simptomi djeteta stručno dokumentirani, dobijanje
točnijeg kliničkog tumačenja simptoma postaje moguće.
Tri dijagnostička pokazatelja otuđenja djeteta od
roditelja koje se temelji na privrženosti jesu:
1.
Potisnut sustav privrženosti
Djetetov poriv za privrženim povezivanjem s
normalnim i emocionalno dostupnim roditeljem potisnut je.
Potrebno je, s dužnom pažnjom, razmotriti široki
spektar normalnog roditeljstva koji se viđa u općoj populaciji, s dužnim
poštovanjem roditeljskih ovlasti u uspostavljanju obiteljskih vrijednosti kroz
kulturološki prihvatljivo nametanje discipline i vodstva unutar obitelji.
2. Crte poremećaja ličnosti
Djetetovi simptomi pokazuju dokaze o pet
specifičnih crta narcisoidnih i graničnih poremećaja ličnosti prema ciljanom
roditelju, što uključuje grandioznost, povlaštenost, odsustvo empatije,
nabusito i arogantno ponašanje i splitting. Ove crte ličnosti s narcisoidnim i
graničnim poremećajem osobnosti pokazuju se selektivno i specifično prema
ciljanom roditelju i ne moraju biti vidljive drugim ljudima koji su u drugim
odnosima s djetetom, poput terapeuta i učitelja.
3. Deluzijska uvjerenja
Djetetovi simptomi pokazuju nepomirljiva, čvrsta i
lažna uvjerenja u vezi s temeljnom neadekvatnošću ciljanog roditelja, koju dijete
karakterizira kao 'abuzivnu' prema sebi. Djetetova deluzijska uvjerenja nude se
kao opravdanje djetetove izražene želje da prekine svoj odnos s ciljanim
roditeljem.
Prisutnost djetetovih simptoma unutar ove
specifične skupine karakterističnih dijagnostičkih pokazatelja predstavlja
definitivni klinički dokaz da je prisutnost patogenog roditeljstva 'odabranog'
roditelja s kojim je dijete u savezu, isključivi uzrok simptomatskog djetetova
prekida odnosa s normalnim i afektivno dostupnim roditeljem.
Varijanta
s prisutnom anksioznošću
U ovoj varijanti, koja se tipično viđa s mlađom
djecom, ili u situaciji neprijateljskog-odbijajućeg obrasca, djetetovi simptomi
neutemeljene ekstremne i pretjerane anksioznosti prema ciljanom roditelju
ispunjavaju kriterije za Specifičnu
fobiju, no to je fobija bizarnog tipa fobije od majke ili
od oca.
Prisutnost djetetovih simptoma Specifične fobije od
majke ili od oca, predstavlja siguran
klinički dokaz prisutnosti patogenog roditeljstva 'odabranog' roditelja s kojim
je dijete u savezu, kao jedinog uzroka simptomatskog djetetova prekida odnosa s
normalnim i afektivno dostupnim roditeljem.
__________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/07/20/the-legal-context-control-the-language/
Nema komentara:
Objavi komentar