Primam brojne upite za pomoć. Profesionalni standardi ponašanja
spriječavaju me u komentiranju specifičnosti pojedinačnih slučajeva. Međutim,
dinamika odnosa u slučajevima patogenog roditeljstva pri procesu 'otuđenja
djeteta od roditelja' izrazito je slična u svim obiteljima, zato što im je
uzrok u istom tipu roditeljske psihopatologije (narcisoidni poremećaj ličnosti
s karakteristikama graničnog poremećaja ličnosti koji se dekompenziraju
pogubnim uvjerenjima u vezi s potencijalom za zlostavljanje djeteta u
ciljanog/odbačenog roditelja).
Nedavno sam primio sljedeće pitanje od jednog roditelja i mislim da bi
moj odgovor tom roditelju mogao pomoći drugim roditeljima (i stručnjacima
mentalnog zdravlja).
"Dr Childress, koje mjerne instrumente koristite pri utvrđivanju
mogućnosti da se radi o dinamici otuđenja djeteta od roditelja? Trebate li
razgovarati s djetetom?"
Procjena 'otuđenja djeteta od roditelja' (tj. patogenog roditeljstva)
uključuje klinički intervju prvenstveno djeteta, ali također i ciljanog
roditelja i djeteta. Dodatni razgovor s 'roditeljem otuđiteljem' može pomoći
radi potvrde dijagnoze, ali nije nužan za postavljanje dijagnoze 'patogenog
roditeljstva' povezanog s procesima 'otuđenja djeteta od roditelja' (patogeni: 'pato'
= patologija; 'geni' = geneza, stvaranje; patogeno roditeljstvo jest stvaranje
patologije u djeteta putem visoko aberantnih i iskrivljenih roditeljskih
ponašanja).
Model 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti
dijagnosticira se temeljem prisutnosti tri različita simptoma koji se prikazuju
u kliničkoj slici djetetovih simptoma:
1. Potiskivanje normalnog funkcioniranja
djetetova sustava privrženosti u odnosu na jednog roditelja, što uključuje i 'prekid'
odnosa djeteta s tim roditeljem.
2. Pristustvo specifičnog skupa narcisoidnih i
graničnih poremećaja osobnosti u kliničkoj slici djeteta, a koji uključuje:
a.) Grandioznost: Grandiozne prosudbe o roditelju pri
kojima dijete sebe vidi na visokoj poziciji u obiteljskoj hijerargiji, koja je
iznad pozicije ciljanog-odbačenog roditelja, tako da se dijete osjeća
ovlaštenim da može suditi roditelju:
c.) Povlaštenost:
Osjećaj povlaštenosti pri čemu dijete smatra da sve njegove/njezine želje
trebaju biti ispunjene na zadovoljstvo samog djeteta i, ako ciljani-odbačeni
roditelj ne ispuni djetetova povlaštena očekivanja na puno zadovoljstvo
djeteta, tad dijete smatra opravdanim provesti nad tim roditeljem osvetničku
kaznu zbog njegova neuspjeha;
d.) Nabusita arogancija: Nabusito i arogantno ponašanje s prijezirom u vezi
s pretpostavljenom roditeljskom (i osobnom) neadekvatnošću ciljanog/odbačenog
roditelja;
e.) Nedostatak empatije: Potpuni nedostatak uobičajene
razine empatije i suosjećanja za osjećaje ciljanog-odbačenog roditelja;
a.) Splitting: Ekstremna
percepcija odnosa djeteta sa svakim od roditelja, pri čemu dijete pretjerano idealizira
jednog roditelja kao potpuno krasnog, savršenog roditelja, dok drugog vidi kao
potpuno lošeg, groznog i pokvarenog.
3. Čvrsti i lažni sustav uvjerenja kojeg se
dijete nepopustljivo drži (tj. deluzije) u vezi s temeljnom neadekvatnošću
ciljanog-odbačenog roditelja kojeg dijete obično opisuje kao 'zlostavljača'
(uobičajene optužbe su da je neadekvatno roditeljstvo ciljanog-odbačenog
roditelja emocionalno zlostavljačko).
U ovoj specifičnoj skupini 3 simptoma koji su prisutni u kliničkoj
slici djeteta, jedini mogući izvor ove skupine simptoma jest patogeno
roditeljstvo narcisoidnog/(graničnog) 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u
savezu, koje je u shemi obiteljskih odnosa. Ova specifična skupina simptoma NE
MOŽE nastati autentično unutar djetetova nervnog sustava. Ovu specifičnu
skupinu simptoma dijete može steći jedino temeljem patogenog roditeljstva koje pruža
'odabrani' roditelj s kojim je dijete u savezu.
Jedan od ključnih dijagnostičkih kriterija jest broj 3, prisutnost
lažnog sustava uvjerenja – deluzija u vezi s temeljnom neadekvatnošću
ciljanog-odbačenog roditelja. Da bismo utvrdili stanje temeljem ovog trećeg
kriterija, da djetetova uvjerenja o roditeljskom ponašanju ciljanog-odbačenog
roditelja nisu utemeljena u stvarnosti, roditeljska ponašanja toga roditelja
moraju se klinički procijeniti. To podrazumijeva zajedničke sastanke s tim
roditeljem i djetetom, pri čemu se procjenjuju roditeljska ponašanja
ciljanog-odbačenog roditelja, i djetetovih reakcija na roditeljska ponašanja
ciljanog-odbačenog roditelja.
Ako su roditeljska ponašanja ciljanog-odbačenog roditelja u širokim
okvirima normale (tj. nema naznaka alkoholizma, kronične uporabe droga,
ekscesivne disregulacije ljutnje, obiteljskog nasilja, teško narušenih načina
komunikacije), tad se ponašanja ciljanog/odbačenog roditelja ne mogu opravdano
smatrati uzrokom nastanka konstelacije djetetovih simptoma koji uključuju gore
navedene značajke. Patologija mora imati uzrok u aberantnom i iskrivljenom
roditeljstvu drugog, 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu.
Nema alternativnog objašnjenja za prisutnost te specifične skupine
simptoma u kliničkoj slici djeteta. Ta specifična skupina simptoma NE MOŽE
nastati sama po sebi, temeljem autentičnog funkcioniranja djetetova nervnog
sustava. Ta specifična skupina simptoma MORA biti inducirana putem
interpersonalnih procesa – tj. putem patogenog roditeljstva.
Ako se procijeni da su roditeljska ponašanja ciljanog-odbačenog
roditelja unutar široko postavljenog okvira normale (uz dužno poštovanje široke
palete roditeljskog ponašanja u normalnim obiteljima, i uz dužno poštovanje
roditeljskih prerogativa pri uspostavljanju obiteljskih vrijednosti putem
prihvatljivog nametanja roditeljskog autoriteta, vodstva i discipline), tad
prisutnost te skupine simptoma u kliničkoj slici djeteta MORA biti inducirana
putem patogenog roditeljstva 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu.
Nema drugog objašnjenja za izvor te specifične skupine simptoma u djeteta.
Dijagnoza se postavlja temeljem kliničkog intervjua djeteta i
ciljanog-odbačenog roditelja. Ako 'odabrani' roditelj s kojim je dijete u
savezu pristane na klinički intervju, to može potvrditi dijagnozu, ali nije
nužno za postavljanje dijagnoze.
Prateći
klinički znaci:
Dijagnoza 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti,
uspostavlja se SAMO na prisutnosti triju gore navedenih dijagnostičkih
pokazatelja prisutnih u kliničkoj slici djeteta. Dodatni znaci za potvrdu
dijagnoze obično su također prisutni i, iako nisu nužni za dijagnozu, ovi
dodatni 'prateći klinički znaci' mogu poslužiti za potvrdu kliničkih dokaza
potrebnih za postavljanje dijagnoze.
1) Slušajte dijete: Roditelj koji je u savezu
s djetetom, patološki roditelj, potvrđuje frazu "...slušajte
dijete…" – kao "Ja samo slušam dijete"
– "vi [tj. terapeuti, odvjetnici, itd.] trebate samo slušati
dijete" – "zašto nitko ne sluša dijete."
Ovu frazu patološki roditelj koji je u savezu s djetetom koristi zbog potrebe
da djetetu da moć, kako zato da iskoristi djetetovo izraženo odbacivanje drugog
roditelja, tako i zbog specifične osobne potrebe da mu da moć radi naročite
psihološke dinamike patološkog roditelja s kojim je dijete u savezu
(uključujući i narativ vlastitog ponovnog proživljavanja traume iz vlastitog
djetinjstva). Ostale verzije ovoga nastojanja da se djetetu dade moć jest kad
patološki roditelj s kojim je dijete u savezu zagovara da bi "djetetu
trebalo dopustiti da odluči" hoće li ili neće provoditi vrijeme s
ciljanim-odbačenim roditeljem i nastojanje patogenog roditelja s kojim je
dijete u savezu da dijete svjedoči na Sudu. Sržna je potreba da djetetu da moć.
2) Eksploatacija djetetovih simptoma: Eksploatacija
djetetovih simptoma od strane
patogenog roditelja s kojim je dijete u savezu, a radi ograničavanja,
uništavanja i poništavanja mogućnosti ciljanog-odbačenog roditelja da razvija
odnos s djetetom.
3) Zaštita djeteta: Patogeni roditelj u savezu
s djetetom predstavlja se u ulozi 'zaštitnika' djeteta od zlostavljanja
(najčešće emocionalnog) od strane ciljanog-odbačenog roditelja. Potreba da 'zaštiti
dijete' može dostići gotovo razinu opsesije.
4) Selektivna roditeljska nekompetentnost:
Patogeni roditelj s kojim je dijete u savezu, predstavlja se selektivno
nekompetentnim, najčešće koristeći frazu "...što mogu, ne mogu dijete
natjerati na...xyz", – npr."Ja djetetu kažem da mora provoditi
vrijeme s drugim roditljem, ali što mogu, ne mogu dijete natjerati da
ode drugom roditelju, ako dijete to ne želi". – "Ja djetetu kažem da
mora surađivati s drugim roditeljem, ali što mogu, ne mogu dijete natjerati
da se lijepo ponaša prema drugom roditelju. Ja nisam s njima, kako trebam
natjerati dijete da se lijepo ponaša s drugim roditeljem?"
Narcisoidni/(granični) roditelj može iskorištavati simptome djeteta.
5) Opravdavanje – "Točno znam kako se dijete osjeća…": Selektivna
nekompetentnost patogenog roditelja koji je u savezu s djetetom često je
praćena izjavama o navodnom 'razumijevanju' za neprijateljstvo i odbijanje
drugog roditelja od strane djeteta – "Govorim djetetu da treba surađivati
s drugim roditeljem, ali što mogu, ne mogu natjerati dijete na suradnju, nisam
s njima. I, zapravo, točno znam kako se dijete osjeća. Drugi se roditelj
ponašao upravo istovjetno tijekom našeg braka."
6) Tipične pritužbe: Tipične pritužbe na
ciljanog-odbačenog roditelja jesu:
a) Neosjetljiv je na djetetove potrebe: ciljani-odbačeni roditelj ne 'sluša dijete' na
odgovarajući način;
b) Previše je krut, nefleksibilan i kontrolirajući: ciljanom-odbačenom roditelju uvijek sve mora biti
kako on/a hoće.
c) Problemi s kontrolom ljutnje: ciljani-odbačeni roditelj ima problema s kontrolom
ljutnje;
d) Sebičnost ciljanog-odbačenog
roditelja i opsjednutost sobom: ova optužba obuhvaća "ne sluša
dijete" i "uvijek sve mora biti kako on/a hoće".
7) Nepoštovanje sudskih odluka: Patogeni
roditelj s kojim je dijete u savezu pokazuje nonšalatno nepoštovanje autoriteta
sudskih odluka, tako da se ciljani-odbačeni roditelj stalno mora obraćati Sudu
radi ovrhe sudskih odluka. Ovo je izraz narcisoidnih procesa osobnosti
patogenog roditelja koji je u savezu s djetetom. Narcisoidne osobe ne
prepoznaju (tj. ne registriraju) konstrukt 'autoriteta' – samo moć da ih se
natjera. Za narcisoidnu osobu, konstrukt 'autoriteta' (poput autoriteta Suda)
jest sinonim s moći da ih se natjera. Ako ih Sud ne natjera, tad Sud, u
svijesti narcisoidne osobe, nema autoriteta.
Bilješka o 'splittingu'
Simptom 'splittinga' se u djeteta često manifestira kao 'neoprostiva
uvreda' pri kojoj dijete ustraje na tomu da neki propust roditelja opravdava
djetetovo odbacivanje toga roditelja. Jedan od vodećih autoriteta na području
procesa graničnog poremećaja ličnosti (narcisoidnost je podskupina organizacije
graničnog poremećaja ličnosti), Marsha Linehan, opisuje ovu 'neoprostivu uvredu'
kao značajku splittinga:
"Oni tendiraju viđenju stvarnosti u polariziranim kategorijama
'ili-ili' umjesto 'i-i' unutar vrlo čvrstog referentnog okvira. Npr., nije
neobično da takvi pojedinci vjeruju da i najmanja mana čini nemogućim da
osoba bude 'dobra' iznutra. Njihov kruti kognitivni stil dalje ograničava
njihove sposobnosti stvaranja buduće promjene i tranzicije, što rezultira
osjećajima bivanja u neprekidno bolnoj situaciji. Stvari koje su jednom
definirane, ne mijenjaju se. Kad npr. osoba jednom pokaže 'manjkavost', ta
osoba zauvijek ostaje 'manjkava'." (Linehan, 1993, str. 35;
podebljavanje dodano). Linehan, M. M. (1993). Cognitive-behavioral treatment of
borderline personality disorder. New York, NY: Guilford
Američka udruga psihijatara (The American Psychiatric Association)
(2000) definira splitting kao:
"Splitting: Osoba se nosi s emocionalnim sukobom ili unutarnjim
ili vanjskim stressorima na način da razdvaja suprotna afektivna stanja i ne
uspijeva integrirati pozitivne i negativne kvalitete sebe ili drugih u povezane
predstave. Time što ne može doživjeti ambivalentne afekte istodobno,
uravnoteženiji stavovi i očekivanja od sebe ili drugih isklučeni su iz
emocionalne svijesti. Slike sebe i drugih variraju između polariziranih
suprotnosti: krajnje pun ljubavi, moćan, vrijedan, njegujući i ljubazan –
ili krajnje loš, pun mržnje, ljutit, destruktivan, odbijajući ili
bezvrijedan" (str. 813, podebljavanje dodano). Američka udruga
psihijatara (The American Psychiatric Association) (2000). Dijagnostički i
statistički priručnik mentalnih poremećaja (Revidirano 4. izd.).
Splitting je karakteristična osobina kako narcisoidne, tako i granične
organizacije ličnosti, zato što su oba ova tipa ličnosti različite vanjske
ekspresije istih temeljnih struktura, "Splitting je simptom koji se nalazi
kako u graničnim tako i u narcisodinim poremećajima ličnosti." (Siegel,
2006, str. 419). Siegel, J.P. (2006). Dyadic splitting in partner relational
disorders. Journal of Family Psychology, 20(3), 418–422.
" Često se smatra da je splitting ključan element patološke narcisoidnosti"
(Watson & Biderman, 1993, str. 44). Watson P. J. and Biderman, M.D. (1993).
Narcissistic personality inventory factors, splitting, and
self-consciousness. Journal of Personality Assessment, 61 (1), 41-57.
Craig Childress, Psy.D. Licensed Clinical Psychologist, CA PSY 18857
______________________________________________________
Poveznica na izvornik: http://drcraigchildressblog.com/2014/06/18/diagnosis/
Nema komentara:
Objavi komentar