Klinički psiholog je kao detektiv. Oboje sustavno
prikupljaju dokaze da bi rekonstruirali što se dogodilo u nekoj situaciji.
U slučaju detektiva, cilj je oslanjanje na dokaze
radi nalaženja uzroka zločina, dok je za psihologa cilj oslanjanje na dokaze
radi utvrđivanja uzroka simptoma.
Vrsta zločina = Prikaz problema
Prvi važan podatak za detektiva je vrsta zločina
koji se istražuje. Je li u pitanju ubojstvo, provala, kidnapiranje, pronevjera?
Svaka će vrsta kaznenog djela imati tipičnu skupinu važnih podataka koji se
povezuju s tom vrstom kaznenog djela, no detektiv će također izbjegavati
ograničavanje inicijalne istrage iskuljučivo na temelju vrste zločina. Ubojstva
mogu biti dio provale i prikrivanja utaje.
Detektiv koristi vrstu zločina kako bi inicijalno
strukturirao skup relevantnih dokaza, a ipak ostaje otvoren za praćenje dokaza
kako se pojavljuju te mijenja inicijalne dojmove temeljem toga kamo ga dokazi
vode.
Za kliničkog dječjeg psihologa, prema analogiji s
detektivom, 'prikaz problema' predstavlja 'vrstu zločina'. Prikaz problema
definira široku domenu inicijalnih podataka koje treba prikupiti. Je li problem
dječje zanemarivanje zahtjeva roditelja, sukob roditelj-dijete, školski
neuspjeh i problem ponašanja u razredu, ADHD, zloporaba droga? Svaki od tih
prikaza problema imat će različite skupine važnih podataka koji su povezani s
njima.
Međutim, dječji klinički psiholog ostaje otvoren za
praćenje kliničkih dokaza iz drugih domena koje nisu nužno dio prikazanog
problema. Npr., problemi ponašanja u školi mogu biti rezultat ADHD-a ili
nedijagnosticiranih problema učenja, a sukobi roditelj-dijete mogu biti
rezultat nedijagnosticirane zloporabe droge u djeteta, sve do bračnih problema
u roditelja. Psiholog koristi prikazani problem za inicijalno strukturiranje
prikupljenih relevantnih kliničkih dokaza, no ostaje otvoren za praćenje dokaza
kako se pojavljuju tijekom sustavnog kliničkog intervjua i ostaje otvoren za
izmjene inicijalnih dojmova kad dokazi ukazuju na druge ili dodatne probleme.
Osumnjičeni = Diferencijalne dijagnoze
Temeljem inicijalne analize dokaza, detektiv razvija
početnu hipotezu o tomu što se dogodilo na mjestu zločina i počinje formulirati
tko su mogući osumnjičeni.
Tad se traže dodatni dokazi radi potvrde ili
odbacivanja tih inicijalnih hipoteza o zločinu i mogućim osumnjičenima. Kad
formira inicijalne 'pretpostavke' o mogućim uzrocima i osumnjičenima u zločinu,
detektiv izbjegava prerano donošenje suda koje prebrzo zatvara prilike za
razmatranja drugih mogućnosti.
Detektiv razmatra sve mogućnosti i traži dokaze koji
će ići u prilog pretpostavkama, ili zbog kojih će odbaciti neke pretpostavke i
osumnjičene. Npr., pri istraživanju o mogućem počinitelju, može se dogoditi da
osumjičeni ima alibi, i time postaje manje vjerojatno da je ta osoba počinila
zločin, dok praćenje nekog drugog traga može otkriti dodatne dokaze koji
ukazuju na nekog drugog mogućeg počinitilja.
Detektiv razmatra sve mogućnosti, stvara radne
hipoteze i nastavlja prikupljajući dodatne relevantne dokaze temeljem kojih će
poduprijeti ili odbaciti te radne hipoteze.
Klinički psiholog na sličan način razmatra sve
mogućnosti i tad sustavno prikuplja podatke (kliničke dokaze) temeljem kojih
odbacuje jedne i potvrđuje druge hipoteze. Ovaj se proces naziva
'diferencijalna dijagnoza'. Postupno, sa sustavnim prikupljanjem kliničkih
dokaza, oni se počinju grupirati oko nekih uzroka i počinju prevladavati nad drugim
mogućnostima.
Kad nastane prevaga
kliničkih dokaza oko jedne kliničke
dijagnoze, i kad se odbace druge mogućnosti, tako da se jedna dijagnoza može
postaviti izvan okvira osnovane kliničke
sumnje, onda to postaje klinička
dijagnoza podrijetla uzroka djetetovih simptoma, koja se zatim koristi za
izradu plana terapije.
Tumačenje
dokaza
Što je veće razumijevanje detektiva o nastanku
zločina i što je naprednija znanost o istraživanju mjesta zločina, to je
detektiv više u mogućnosti prikupiti relevantne dokaze koji vode do pravilnog
zaključka o porijeklu uzroka zločina.
Svjedoci i priznanja su rijetko dostupni. Umjesto
toga, detektiv se mora oslanjati na sekundarne dokaze koji vode do određenog
osumnjičenika. Osim dokaza o okolnostima, poput povijesti, motiva i prilike,
sofisticiraniji dokazi, poput balističkih dokaza, otisaka prstiju i rezultata
analize DNK, mogu dati dodatne neizravne dokaze u odnosu na moguće počinitelje.
Međutim, ako ne razumije vrijednost ili značaj ovih
naprednih sekundarnih dokaza, poput balističkih dokaza, otisaka prstiju i
rezultata analize DNK, tad detektiv može propustiti prikupiti te dokaze na
mjestu zločina, ili može ove sekundarne sofisticiranije dokaze krivo tumačiti i
integrirati s drugim bazičnim podacima o zločinu.
Pri analizi i tumačenju sofisticiranih dokaza,
detektiv ima prednost pred kliničkim psihologom, zato što ih detektiv
jednostavno može prikupiti i onda poslati u laboratorij na analizu i tumačenje.
Klinički psiholozi nemaju taj luksuz.
Klinički dječji psiholog mora razumjeti prirodu,
ulogu i tumačenje naprednih kliničkih podataka, da bi znao i kako ih prikupiti
i kako ih tumačiti. Što više znanja i iskustva klinički dječji psiholog ima u
razumijevanju suvremenih psiholoških prinicipa i konstrukata, to mu je više
dokaza dostupno i to točnije može odrediti porijeklo uzroka djetetovih simptoma
Ako klinički dječji psiholog smatra da su simptomi
u djeteta posljedica opsjednutosti demonom, tad to jako ograničava prikupljanje
i tumačenje kliničkih dokaza o uzrocima djetetovih simptoma. Ako pak klinički
dječji psiholog ima stručno znanje u suvremeno usvojenim prinicipima dječjeg
razvoja i obiteljskih odnosa, poput:
- prirode i uloge sustava privrženosti
(Ainsworth, 1989; Bowlby, 1969, 1973, 1980; Bretherton, 1990; 1992;
Bretherton & Munholland, 2008; Lyons-Ruth, Bronfman, & Parsons,
1999; van IJzendoorn, Schuengel, & Bakermans-Kranenburg, 1999),
- konstrukta intersubjektivnosti u odnosima (Cozolino, 2006; Fonagy, Luyten, & Strathearn, 2011; Kaplan & Iacoboni, 2006; Shore; 1994; 1996; 1997; Stern, 2004; Tronick, 2003; Tronick, et al., 1998; Trevathan, 2001),
- utjecaju narcisoidnih i graničnih poremećaja ličnosti roditelja na obiteljske odnose (Beck, i sur., 2004; Kernberg, 1975; Kohut, 1972; Millon, 2011; Linehan 1993),
- i konstrukte obiteljskih sustava kao što su triangulacija, granice i savezi (Goldenberg & Goldenberg, 1996; Haley, 1977; Minuchin, 1974),
tad to napredno znanje omogućuje psihologu da
prikupi vrijedne sekundarne dokaze koji osiguravaju točniju dijagnozu, što se
onda koristi kao smjernica za izradu učinkovitog plana tretmana.
Ako pak detektiv ne razumije vrijednost i ulogu
balističkih nalaza, nalaza otisaka prstiju i rezultate DNK analize, tad taj
detektiv ne traži i ne prikuplja te suvremene dokaze i time ih nema pri
rješavanju zločina.
Slično tomu, ako klinički dječji psiholog nema
znanja o 'ciljano promijenjenim' značajkama dobrog i lošeg funkcioniranja
sustava privrženosti, o intersubjektivnosti u odnosima i društveno posredovanom
neurorazvoju mozga tijekom djetinjstva, o karakterističnim značajkama i
utjecaju roditeljstva narcisoidnog i graničnog roditelja na obiteljske odnose,
te o konstruktima obiteljskih sustava poput triangulacije, poništavanja granica
i savezima, tad klinički psiholog ne traži i ne prikuplja kliničke dokaze o
tome te zato te podatke više razine nema pri postavljanju dijagnoze.
Bili bismo zaprepašteni ako detektiv ne bi prikupio, upotrijebio i
protumačio balističke dokaze, dokaze o otiscima i rezultate analize DNK pri
rješavanju zločina.
Zašto onda prihvaćamo takvu razinu profesionalnog neznanja i stručne nekompetencije u stručnjaka mentalnog zdravlja?
Čini se da stručnjake mentalnog zdravlja držimo na
nižoj razini standarda profesionalne prakse nego detektive. Ne znam zašto je
tomu tako. Propust stručnjaka mentalnog zdravlja u ispravnom postavljanju
dijagnoze djetetovih simptoma vodit će neučinkovitom tretmanu koji neće
ukloniti djetetove simptome. To može imati i kratkoročne i dugoročne negativne
učinke na djetetov emocionalni, psihički i socijalni razvoj što može utjecati i
na njegove kasnije bračne odnose i roditeljstvo koje će pružati svojoj djeci u
budućnosti, čime se psihološka disfunkcionalnost prenosi na sljedeće
generacije.
Razvojne i psihičke štete za dijete koje nastaju zbog propusta
stručnjaka mentalnog zdravlja da postave pravilnu dijagnozu djetetovih simptoma
mogu biti jako razorne. Zato ne razumijem zašto bismo prihvaćali i tolerirali
profesionalno neznanje i nekompetentnost pri dijagnosticiranju i tretmanu
djece.
Ovaj blog ima dio za Komentare, možda vještaci mentalnog zdravlja koji
vještače o roditeljskoj skrbi u slučajevima razvoda roditelja i terapeuti
mentalnog zdravlja kojima nedostaje napredna razina razumijevanja sustava
privrženosti, intersubjektiviteta i socijalnog posrednovanja u neurorazvoju
tijekom djetinjstva, karakterističnih značajki i kliničke slike dinamike
ponašanja roditelja s narcisoidnim i graničnim poremećajem ličnosti unutar
obiteljskih odnosa (uključujući i stavljanje djeteta u odnos zamijenjenih uloga
s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem i manifestacije ko-nacrisoidne
pre-razvijene socijalne osjetljivosti i prerane zrelosti), kojima nedostaje
znanje o konstruktu obiteljskih sustava triangulacije, poremećenih granica i
savezima..., možda ti vještaci i terapeuti kojima nedostaje znanje i
razumijevanje ovih domena na razvijenoj razini znanja psihologije, mogu
objasniti zašto im to znanje ne treba, zašto im je prihvatljivo da ga nemaju.
To bi bilo kao kad bi detektiv tvrdio da mu nije
potrebno prikupljati balističke dokaze, ili dokaze otisaka prstiju ili
rezultate DNK analize i rekao: "To je u redu, meni takvi podaci nisu
potrebni."
To je vrlo zanimljivo stajalište. Ali se ja s njim
uopće ne slažem. Naša djeca i obitelji trebaju dobiti najviši mogući standard
skrbi. Ništa manje od toga nije prihvatljivo.
Podmetnuti dokazi
Zamislite detektiva koji dolazi istražiti mjesto
zločina i nalazi nepotpisanu otipkanu poruku koja kaže "Zovem se Bob Jones
i počinio sam zločin."
Krajnje loš detektiv bi tad rekao "Pa, čini se da je slučaj rješen. Imamo
priznanje Boba Jonesa."
Posebice ako bi taj detektiv nakon toga intervjuirao Boba Jonesa koji bi
poricao da je ikad počinio zločin i napisao poruku.
"Ha, iako poričeš da si počinio ovo kazneno
djelo i da si napisao ovu poruku, ja imam poruku na kojoj piše da si ga ti
počinio, i to je dokaz na koji ću se osloniti. Dakle, ti si počinio
zločin."
Zaista loš detektiv.
Svaki imalo kompetentan detektiv razmotrio bi
mogućnost da je nepotpisana otipkana poruka PODMETNUTI dokaz
kojim se Boba Jonesa nastoji optužiti za zločin. Osim istrage o tome je li Bob
Jones zaista počinio zločin (tj. Bob može ostati osumnjičenik), detektiv bi se
također pozabavio mogućnošću da je ta navodna 'poruka s priznanjem', dokaz
podmetnut s namjerom da se optuži Boba Jonesa i da se istraga odvuče od
stvarnog počinitelja zločina.
Detektiv bi tad prikupljao dokaze, uključujući
balističke dokaze, otiske i rezultate DNK analize, da bi našao tragove koje će
pratiti.
Djetetovi simptomi odbacivanja ciljanog roditelja u
slučajevima 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti,
predstavljaju PODMETNUTE 'dokaze' stvorene s namjerom da se ciljanog
roditelja predstavi lošim roditeljem.
Ključ za prepoznavanje djetetovih simptoma kao
PODMETNUTIH dokaza su 'psihološki
otisci' u djetetovim simptomima,
koji pokazuju utjecaj i kontrolu narciosoidnog/(graničnog) roditelja. Vodeći
među ovim 'psihološkim otiscima' su oni u specifičnoj skupini od pet
narcisoidnih i graničnih crta ličnosti koji se pokazuju u prikazu djetetovih
simptoma prema ciljanom roditelju.
Ne možemo psihički kontrolirati i inducirati
simptome u djeteta, a da ne ostavimo 'psihološke otiske' naše kontrole i utjecaja na dijete u prikazu
djetetovih simptoma.
Tri dijagnostička pokazatelja 'otuđenja djeteta od
roditelja' koje se temelji na privrženosti (vidi Diagnosis of Attachment-Based Parental Alienation)
i, posebice, prisutnost specifične skupine apriori predviđenih crta ličnosti s
narcisoidnim i graničnim poremećajem ličnosti u prikazu djetetovih simptoma,
predstavljaju konačne dokaze 'psiholoških otisaka' da je djetetovo odbacivanje
odnosa s normalnim i emocionalno dostupnim roditeljem rezultat patogenog
roditeljstva 'odabranog' narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u
savezu.
Nema drugog mogućeg objašnjenja za ovu specifičnu skupinu djetetovih simptoma,
osim da je to zbog patogenog utjecaja na dijete od strane 'odabranog'
narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu.
Pristunost tri karakteristična dijagnostička pokazatelja
'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti (vidi Diagnosis of Attachment-Based Parental Alienation)
predstavlja konačni klinički dokaz, izvan granica osnovane sumnje da je patogeno
roditeljstvo 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu, iskučivi uzročnik djetetovih simptoma odbacivanja odnosa s drugim, normalnim
i emocionalno dostupnim roditeljem.
Prevaga dokaza
Postoje također i dodatni klinički znaci djetetovih
simptoma prema ciljanom roditelju, koji nude dodatne kliničke dokaze da su
simptomi djetetova odbijanja ciljanog roditelja inducirani od strane izopačenih
roditeljskih ponašanja 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu.
Zajedno s tri konačna dijagnostička pokazatelja, prisutnost dodatnih kliničkih pokazatelja rezultira
prevagom i tumačenjem da su djetetovi simptomi ponašanja prema ciljanom
roditelju, PODMETNUTI dokazi, stvoreni da bi se ciljanog roditelja
prikazalo kao lošeg roditelja, dok zapravo razlog djetetovih simptoma leži u
teško izopačenim roditeljskim ponašanjima 'odabranog' narcisoidnog/(graničnog)
roditelja s kojim je dijete u savezu.
Samo bi okrutan psiholog – detektiv propustio
prikupljanje i tumačenje ovih konačnih kliničkih dokaza.
Reference:
Sustav privrženosti
Ainsworth, M.D.S. (1989). Attachments beyond
infancy. American Psychologist, 44, 709-716.
Bowlby, J. (1969). Attachment and loss: Vol. 1.
Attachment, . NY: Basic Books.
Bowlby, J. (1973). Attachment and loss: Vol. 2.
Separation: Anxiety and anger. NY: Basic Books
Bowlby, J. (1980). Attachment and loss: Vol. 3.
Loss: Sadness and depression. NY: Basic Books.
Bretherton, I. (1990). Communication patterns,
internal working models, and the intergenerational transmission of attachment
relationships. Infant Mental Health Journal, 11, 237-252.
Bretherton, I. (1992). The origins of attachment
theory: John Bowlby and Mary Ainsworth. Developmental Psychology, 1992, 28,
759-775.
Bretherton, I., & Munholland, K. (2008).
Internal working models in attachment relationships: Elaborating a
central construct in attachment theory. In J. Cassidy & P. Shaver
(Eds.), Handbook of attachment (pp. 102-130). New York: Guilford Press.
Lyons-Ruth, K., Bronfman, E. & Parsons, E.
(1999). Maternal frightened, frightening, or atypical behavior and disorganized
infant attachment patterns. In J. Vondra & D. Barnett (Eds.) Atypical patterns of infant
attachment: Theory, research, and current directions. Monographs of the Society
for Research in Child Development, 64, (3,
Serial No. 258).
van IJzendoorn, M.H., Schuengel, C., &
Bakermans-Kranenburg, M.J. (1999). Disorganized attachment in early childhood:
Meta-analysis of precursors, concomitants, and sequelae. Development and
Psychopathology, 11, 225–249.
Intersubjektivnost
Cozolino, L. (2006): The Neuroscience of Human
Relationships: Attachment and the Developing Social Brain. WW Norton &
Company, New York.
Fonagy, P., Luyten, P., and Strathearn, L. (2011).
Borderline personality disorder, mentalization, and the neurobiology of
attachment. Infant Mental Health Journal, 32, 47-69.
Kaplan, J. T., & Iacoboni, M. (2006). Getting a
grip on other minds: Mirror neurons, intention understanding, and cognitive
empathy. Social Neuroscience, 1(3/4), 175-183.
Shore, A. N. (1994). Affect regulation and the
origin of the self: The neurobiology of emotional development. Hillsdale, NJ:
Earlbaum.
Shore, A.N. (1996). The experience-dependent
maturation of a regulatory system in the orbital prefrontal cortex and the
origin of developmental psychopathology. Development and Psychopathology, 8,
59-87.
Shore, A.N. (1997). Early organization of the
nonlinear right brain and development of a predisposition to psychiatric
disorders. Development and Psychopathology, 9, 595-631.
Stern, D. (2004). The Present Moment in
Psychotherapy and Everyday Life. New York:
Tronick E.Z., Brushweller-Stern N., Harrison A.M.,
Lyons-Ruth K., Morgan A.C., Nahum J.P., Sander L., Stern D.N. (1998).
Dyadically expanded states of consciousness and the process of therapeutic
change. Infant Mental Health
Journal, 19, 290-299.
Tronick, E.Z. (2003). Of course all relationships
are unique: How co-creative processes generate unique mother-infant and
patient-therapist relationships and change other relationships. Psychoanalytic
Inquiry, 23, 473-491.
Trevarthen, C. (2001). The neurobiology of early
communication: Intersubjective regulations in human brain development. In
Kalverboer, A.F. and Gramsbergen, A. (Eds) Handbook of Brain and Behaviour in
Human Development. London: Kluwer Academic Publishers
Narcisoidni i granični poremećaj ličnosti
Beck, A.T., Freeman, A., Davis, D.D., &
Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd edition).
New York: Guilford.
Kernberg, O.F. (1975). Borderline conditions and
pathological narcissism.. New York: Aronson.
Kohut, H: Thoughts on narcissism and narcissistic
rage. Psychoanalytic Study of the Child 1972; 27:560-400.
Linehan, M. M. (1993). Cognitive-behavioral treatment of
borderline personality disorder. New York, NY: Guilford
Millon. T. (2011). Disorders of personality:
introducing a DSM/ICD spectrum from normal to abnormal. Hoboken: Wiley.
Obiteljski sustavi
Goldenberg, I. and Goldenberg, H. (1996). Family
therapy: An overview. 4th Ed.
Pacific Grove, CA:
Brooks-Cole Publishing Company
Haley, J. (1977). Toward a theory of pathological
systems. In P. Watzlawick & J. Weakland (Eds.), The interactional view (pp.
31-48). New York: Norton.
Minuchin, S. (1974). Families and Family Therapy.
Harvard University Press.
Poveznica na
izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/08/01/the-detective-and-the-psychologist/
Nema komentara:
Objavi komentar