Uvod
Dopustite da ovaj tekst započnem time
da je tehničke prirode. Materijal iz ovoga teksta trebam za svoje kasnije
razmatranje roditeljstva.
Djetetovi simptomi odbacivanja odnosa s
roditeljem toga ciljanog-odbačenog roditelja inherentno optužuje za loše
roditeljske postupke, što od nas zahtjeva procjenu da bismo utvrdili spadaju li
ti postupci u normalne roditeljske postupke ili su toliko problematični da su
razlog za djetetovo odbijanje odnosa s roditeljem.
Kojim kriterijima procjenjujemo
roditeljstvo? To pitanje planiram razmotriti u seriji tekstova koja slijedi.
Moja je profesionalna povijest u
području ADHD i općenito sukoba roditelj-dijete, ne u području 'otuđenja
djeteta od roditelja'. Osim toga sam subspecijalist za mentalno zdravlje ranog
djetinjstva (dob 0-5). Stjecanje ekspertize u mentalnom zdravlju ranog
djetinjstva zahtijevalo je stjecanje stručnog znanja o različitim sustavima
mozga i o tomu kako se razvijaju, zato što su oni trajno bitni u ranom
djetinjstvu.
Stručni rad na području ranog
djetinjstva zahtijeva prilično sofisticirano razumijevanje toga kako mozak
radi, i to temeljno razumijevanje rada mozga ima duboke implikacije na naš
pristup roditeljstvu i na sukob roditelj-dijete općenito.
Da bih se bavio pitanjima roditeljstva,
prvo moram predočiti temeljnu podlogu postojećih znanstvenih dokaza o
roditeljstvu i razvoju mozga u djetinjstvu na što se kasnije mogu pozivati u
svojoj raspravi o kriterijima prema kojima možemo procjenjivati roditeljstvo.
Ovaj tekst postavlja jedan od onih
temeljnih analiza u vezi sa znanstvenim dokazima o roditeljstvu i neuro-razvoju
mozga tijekom djetinjstva koji će mi biti potrebni u daljem razmatranju o
procjeni roditeljstva.
Sukob roditelj-dijete razvojno je normalan, zdrav i potreban
Kontekst: Razumijevanje razvoja djeteta
Sukob roditelj-dijete normalan je i
razvojno zdrav. Jedino pri izopačenom bavljenju sukobom roditelj-dijete nastaju
razvojne posljedice koje taj sukob podižu na problematične razine.
Problem NIJE postojanje
sukoba roditelj-dijete, sukobi roditelj dijete TREBAJU postojati,
problem je kako na njih reagiramo.
Razumijevanje razvojnih ishodišta
normalnog sukoba roditelj-dijete zahtijeva razumijevanje konteksta razvoja
mozga tijekom djetinjstva.
Razvijamo ono što koristimo
Mozak se razvija po načelu 'razvijamo ono što koristimo'. Kad god koristimo sustav mozga ili
putanju, taj sustav ili putanja postaju jači, osjetljiviji i učinkovitiji.
Tehnički izraz za ovaj proces je 'kanaliziranje', poput izgradnje kanala ili vodova u mozgu,
jedino što to zapravo nisu fizički kanali, već kemijske 'brazde' u mozgu koje
nastaju strukturalnim promjenama u molekulama duž putanje koja čini
vjerojatnijim da će taj set neurona, taj set stanica mozga reagirati prema tom
obrascu ponovno u budućnosti. Tehnički naziv ovih kemijskih promjena koje ovise
o korištenju je 'dugoročna
potencijacija'.
Stanice mozga koje se koriste zajedno
također razvijaju dodatne međusobne veze, nazvane sinapse, duž putanje koja se
koristi u procesu nazvanom 'sinaptogeneza'. Ovo povećava broj veza u mozgu duž
korištenih putanja i čini vjerojatnijim da će te korištene putanje reagirati
prema istom obrascu u budućnosti.
Ključni konstrukt:
Razvijamo ono što koristimo
Priznati neuro-znanstvenik, Donald Hebb
(1949) to je opisao ovako: 'neuroni koji rade zajedno, povezuju se'.
Uzrok je mozak
Ponašanje je simptom. Uzrok je mozak.
Organizirano i integrirano
funkcioniranje različitih sustava mozga proizvodi organizirano i integrirano
ponašanje. Organizirano i integrirano ponašanje socijalno je ugodno i
kooperativno.
Kad iz bilo kojeg razloga integrirano
funkcioniranje sustava mozga postane disorganizirano i disregulirano, kao npr.
kad su emocije preintenzivne ili prebolne, ili kad postoji sukob između
suprotnih motivacijskih ciljeva, tad to proizvodi disorganizirano i
disregulirano ponašanje.
Disorganizirano i disregulirano
ponašanje naziva se 'protestnim ponašanjem' i može se odražavati u neposluhu i nekooperativnosti
djece, ponašanju koje je previše rigidno i nefleksibilno, ili koje je previše
fluidno i disorganizirano te u emocionalnim reakcijama koje su previše
ekstremne, poput ispada ljutnje pri frustraciji. Sva ova 'protestna ponašanja'
odražavaju disorganizirano i disregulirano ponašanje koje je proizvod
disorganizacije i disregulacije u funkcioniranju temeljnih sustava mozga.
Ključni konstrukt:
Disorganizirani
i disregulirani mozak proizvodi disorganizirano i disregulirano ponašanje
Ključni konstrukt: Disorganizirano i disregulirano
ponašanje naziva se 'protestnim
ponašanjem'
Protestno ponašanje ljuti roditelja
koji želi da takvo djetetovo ponašanje prestane.
Na taj način djetetovo protestno
ponašanje izaziva interes roditelja koji je motiviran (tj. ljut zbog djetetova
protestnog ponašanja) pomoći djetetu da povrati organizirano i regulirano
stanje (tj. da učini da protestno ponašanje djeteta prestane).
Za stručnjake mentalnog zdravlja:
Protestno ponašanje 'dizajnirala' je
priroda da bi se izazvalo uključivanje zrelijeg nervnog sustava (tj. roditelja)
koji onda posreduje pri prijelazu djeteta iz disorganiziranog-disreguliranog
stanja, natrag u organizirano i regulirano stanje.
Ima puno načina prijelaza djeteta u
organizirano i regulirano stanje. U osnovi se oni mogu svrstati u
discipliniranje ili u strategije vođenja.
Discipliniranje koristi strategije
prisiljavanja, uključujući i kažnjavanje, da bi se aktivirao sustav straha i
izazvalo submisivno ponašanje u djeteta. Submisivno prevladavanje problema koje
je dostupno putem aktivacije sustava straha organizira djetetovu mrežu mozga u
submisivno stanje i uklanja protestno ponašanje koje je nastalo zbog
disorganiziranog i disreguliranog stanja mozga.
Strategije vođenja koriste strategije
socijalnog pregovaranja da bi reorganizirale i regulirane sustave mozga.
Strategije vođenja koje se temelje na autoritetu, putem poruke roditeljskog
autoriteta izazivaju djetetovu suradnju s autoritetom roditelja. Ova poruka
roditeljskog autoriteta predvidiva je temeljem prethodnog (i trenutačnog)
korištenja strategija discipliniranja. Razlika je u tome što je poruka
autoriteta roditelja unutar pristupa koji se temelji na vođenju dovoljna da se
postigne djetetova suradnja bez potrebe za prijetnjom primjene kazne (tj.
aktivacije sustava straha).
Strategije koje se temelje na vođenju
također uključuju socijalno pregovaranje pri kojem se razuman dijalog
roditelj-dijete koristi da bi se dijete potaklo da odgovorno pokaže da je
nezadovoljno i da prihvati socijalni i okolinski kontekst u kojem se zajednički
cilj može postići zadovoljavanjem djetetovih potreba unutar konteksta
društvenih i okolinskih ograničenja.
Ovo je važno razumjeti…
Tijekom ovoga procesa roditeljskog
posredovanja djetetova prelaska iz disorganiziranog-disreguliranog u
organizirano i regulirano stanje, SVE VEZE U MOZGU koje su se koristile
pri tom prijelazu postaju jače, osjetljivije, i učinkovitije, kao rezultat
procesa OVISNOSTI O KORIŠTENJU (tj. stvara se dugoročna potencijacija i
sinaptogeneza).
U znanstvenoj literaturi, posredovanje
roditelja pri djetetovu prijelazu iz disorganiziranog-disreguliranog stanja u
organizirano i regulirano stanje naziva se 'scaffolding'*.
Ovo roditeljsko posredovanje IZGRAĐUJE
neuralne putanje u djetetovu mozgu kojima će ostvariti prijelaz iz
disorganiziranog-disreguliranog u organizirano i regulirano stanje. Razvijamo ono što koristimo.
Kad to učinimo jednom, dva puta, pet
tisuća puta, u konačnici je putanja u djetetovu mozgu izgrađena za ostvarivanje
prijelaza. Kad sljedeći put dijete počne ulaziti u
disorganizirano-disregulirano stanje mozga, ono će se vratiti u organizirano i
regulirano stanje mozga bez aktivnog sudjelovanja roditelja, zato što je
roditelj IZGRADIO putanje za ovaj prijelaz.
Sposobnost djeteta za ovaj prijelaz,
kao rezultati prethodnog scaffolding-a neuro razvoja ove putanje naziva se
razvoj djetetove sposobnosti 'samo-regulacije'.
Sposobnost djetetove 'samo-regulacije' u početku se postiže posredovanjem pomoću scaffolding-a roditelja čija se reakcija izaziva djetetovim 'protestnim ponašanjem' (tj. disorganiziranim-disreguliranim
ponašanjem koje je proizvod disorganiziranog i disreguliranog stanja mozga u
odgovor na razvojni izazov koji dijete ne može samo prevladati).
Važno:
1.
Od djece
se očekuje da nas ljute.
Kad se dijete suoči s razvojnim izazovom koji
ne može riješiti samo, učinkovita integracija temeljnih sustava mozga počinje
biti disorganizirana i disregulirana (kao pri prejakom ili prebolnom
emocionalnom stanju ili pri sukobu motivacijskih ciljeva). Kako se učinkovita
integracija mozga urušava u disorganizirano i disregulirano stanje, dijete
počinje pokazivati disorganizirano i disregulirano ponašanje (tj. 'protestno ponašanje') što je posljedica temeljnim disorganiziranih
i disreguliranih stanja mozga.
Protestno
ponašanje je 'dizajnirano' da bi potaklo uključivanje roditelja koji onda pomoću scaffolding-a vodi
dijete natrag u organizirano i regulirano stanje mozga (i u organizirano i
regulirano ponašanje) modulirano koristeći discipliniranje i strategije
vođenja. Time roditelj
izgrađuje mreže u
djetetovu mozgu (pomoću neuralnih procesa čija izgradnja ovisi o korištenju) za
upravljanje razvojnim izazovom s kojim se dijete suočilo i koji je prijetio
urušavanjem organiziranog i integriranog funkcioniranja djetetova sustava
mozga.
UPRAVO tako to i TREBA funkcionirati.
Djetetovo protestno ponašanje nije 'problem' – smatramo ga problemom samo
zato što nas ljuti. No, ono nas i treba ljutiti da bi izazvalo naše uključivanje.
Dijete, ili točnije, djetetov mozak,
čini UPRAVO ono što treba činiti.
2.
Problem
nije taj da nas djeca ljute, naravno da nas ljute, trebaju nas ljutiti kad god
imaju problema i kad trebaju našu pomoć. Problem nije djetetovo protestno ponašanje koje nas ljuti, problem je kako mi reagiramo na njegovo protestno ponašanje.
To je ključno pitanje roditeljstva.
Sukob roditelj-dijete je normalan i
prirodan. Manji nizovi 'prekida-i-oporavka' razvojno su neophodni za zdravo
sazrijevanje djetetovih sustava mozga. To je ono što se TREBA događati.
Roditeljstvo uključuje trajni ples
konsolidacije odnosa putem afektivnog povezivanja uz manje nizove 'prekida-i-oporavka' pri kojima se djetetu pomaže ploviti
kroz razvojno teške situacije.
Vygotsky je ove razvojne izazove
nazvao 'zonom
proksimalnog razvoja'.
Kohut je ove normalne nizove smatrao
pružanjem djetetu 'optimalne frustracije' koja izgrađuje djetetovu 'strukturu
selfa'.
3.
Protestno
je ponašanje neuro-biološki 'dizajnirano' da bi izazvalo uključivanje roditelja.
Protestno ponašanje (tj. ljutito suprotstavljanje,
tvrdoglavi neposluh, srditi ispadi, ustrašeno-povučeno ponašanje itd.) jest 'ponašanje privrženosti' radi
izazivanja VEĆEG uključenja roditelja. Tako radi mozak.
Protestno ponašanje NIKAD
nije ponašanje odvajanja
djeteta od roditelja kojem
bi bila svrha SMANJENJE uključenosti roditelja. Tako mozak NE
radi.
Disorganizirani mozak stvara
disorganizirano ponašanja (tj. protestno ponašanje) koje izaziva veće uključene
roditelja da bi posredovao ('scaffold) povratku mozga u organizirano i
regulirano stanje i time gradio mrežu u mozgu povezanu s prijelazom iz
disorganiziranog-disreguliranog u organizirano i regulirano stanje.
Složeni sustav samo-organizacije
Završit ću ovaj tekst s ponešto
tehničkim konstruktom koji mi je potreban da bih uspostavio u vezi s
kriterijima za procjenu roditeljstva.
Postavljanje ograničenja djeci koja ih
prisiljavaju da se prilagode ograničenjima, razvojno je jako važno za zdravo
dozrijevanje sustava mozga. Osim toga, ta postavljena ograničenja moraju biti
dobro prilagođena djetetovim vlastitim ritmovima i fazama razvoja.
Mozak je složen samo-organizirajući
sustav. Budući da je takav, njegovo dozrijevanje služi se nekim vanjskim
ograničenjima (izazovima) koja se postavljaju njegovoj 'slobodi' tako da se
prilagodbom tim ograničenjima stvara integrirano funkcioniranje različitih
sustava mozga radi organizacije na višoj razini zrelosti.
Ako nema ograničenja slobode za mozak u
razvoju, tad nema utjecaja na mozak da razvije višu organizacijsku razinu, i
razvoj i integracija sustava mozga ostaje labava i nezrela.
Vidi Vygotsky, konstrukt 'zona
proksimalnog razvoja'.
Istodobno, ako se ta ograničenja
slobode funkcioniranja mozga primjenjuju previše rigidno i nefleksibilno, tad
će se organizirano funkcioniranje mozga urušiti u kaos.
"Parametar kontrole učinkovito
ograničava razine slobode unutar sustava i na taj način zauzdava sustav da se
posloži na stabilnije i produktivnije načine. Majke/skrbnici mogu djelovati kao
komunikacijski partneri/kontrolni parametri koji zauzdavaju ponašanje djece na
način koji poboljšava prijelaz na organiziranije, složene razine
organizacije." (Cherkes-Julkowski & Mitlina, 1999, str. 7)
"Ograničenja moraju biti dobro
prilagođena. Velika ograničenja mogu zahtijevati prevelike količine energije,
prouzročiti ekstremne poremećaje, kaotične aktivnosti i rezultirati rapidnim
padom u lošije organizirano stanje koje je više entropično. S druge strane,
ograničenja koja su preslaba mogu imati preslab utjecaj na razvoj viših razina. (Nicolis & Prigogine, 1989; Schmidt i
sur., 1990).” (Cherkes-Julkowski
& Mitlina, 1999, str. 7)
"Dobro razvijene dijade teku
zajedno kako se i namjere kreću postepenijom progresijom naprijed i natrag
između namjera vođenja i namjera djeteta." (Cherkes-Julkowski &
Mitlina, 1999, str. 13-14)
"Učinkovito vođenje započinje s
ciljem koji nije previše daleko od djetetova cilja i fleksibilno ga slijedi, s
prepoznavanjem djetetove namjere. Ovo je jako važno u pružanju primjerenog
ograničenja, takvog kakvo osigurava izvjesno smanjenje parametara reakcije, dok istodobno djetetu dopušta dovoljnu razinu slobode da se
samo-organizira sukladno svojim razvojnim fazama." (Cherkes-Julkowski & Mitlina, 1999,
str. 14)
Reference
Cherkes-Julkowski, M.
and Mitlina, N. (1999). Self-Organization of mother-child instructional dyads
and latter attention. Journal of Learning Disability, 32(1), 6-21.
Reference o razvoju
mozga
Hebb, D.O. (1949). The
organization of behavior. New York: Wiley & Sons
LeDoux, J. (2002).
Synaptic Self: How Our Brains Become Who We Are. London: Penguin Books.
Perry, B. D., Pollard,
R. A., Blakley, T. L., Baker, W. L., & Vigilante, D. (1995). Childhood
Trauma, the Neurobiology of Adaptation, and “Use-dependent” Development of the
Brain: How “States” Become “Traits”. Infant Mental Health Journal, 16(4),
271-291.
Shore, A. N. (1994).
Affect regulation and the origin of the self: The neurobiology of emotional
development. Hillsdale, NJ: Earlbaum.
Shore, A.N. (1996).
The experience-dependent maturation of a regulatory system in the orbital
prefrontal cortex and the origin of developmental psychopathology. Development
and Psychopathology, 8, 59-87.
Trevarthen, C. (2001).
The neurobiology of early communication: Intersubjective regulations in human
brain development. In Kalverboer, A.F. and Gramsbergen, A. (Eds) Handbook of
Brain and Behaviour in Human Development. London: Kluwer Academic Publishers
Tronick, E.Z. (2003).
Of course all relationships are unique: How co-creative processes generate
unique mother-infant and patient-therapist relationships and change other
relationships. Psychoanalytic Inquiry, 23, 473-491.
___________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/10/05/parenting-and-protest-behavior/
Nema komentara:
Objavi komentar