Ključna roditeljska kvaliteta koja čini razliku
između zdravog i nezdravog roditeljskog postupanja jest sposobnost roditeljske empatije.
Strukturirano i čvrsto roditeljstvo koje se
primjenjuje s roditeljskom empatijom za dijete, bit će osjetljivo kako za djetetovu
razvojnu potrebu za strukturom i roditeljskim vođenjem, tako i za djetetovo
izgrađivanje individuacije i samoizražavanja (sukladno fazama djetetova
razvoja, tj. dojenačka dob, rano djetinjstvo, srednje djetinjstvo, rana adolescencija,
kasna adolescencija).
Slično tomu, roditeljski stil koji je fleksibilniji
i permisivniji, a koji se primjenjuje s
roditeljskom empatijom za dijete,
uskladit će djetetovu potrebu za autonomijom i samoizražavanjem s djetetovim
razvojnim potrebama za postavljanjem granica i roditeljskim usmjeravanjem
(sukladno fazama djetetova razvoja).
Ključno pitanje nije je li roditelj strukturiran i
čvrst ili fleksibilan i permisivan. Za zdravo roditeljstvo ključna je sposobnost roditeljske empatije.
To što je odsustvo
roditeljske empatije ključna
karakteristika koja definira organizaciju narcisoidne i granične ličnosti
znači da procjena narcisoidnih i graničnih crta ličnosti roditelja postaje ključna
značajka koju treba procijeniti u svim procjenama roditeljskih
kapaciteta.
Strukturirano i čvrsto roditeljstvo kojem nedostaje roditeljska empatija za dijete, bit će pretjerano grubo, pretjerano
kažnjavajuće i previše kontrolirajuće te neće djetetu dopustiti dovoljno
prostora za nastanak autonomije i individuacije. Strukturirano i čvrsto
roditeljstvo kojem nedostaje roditeljska empatija za djetetova iskustva
predstavlja narcisoidni roditeljski stil
u kojem roditeljsko ponašanje odražava
potrebe roditelja za dominacijom i kontrolom a ne djetetove potrebe za
postavljanjem granica i za strukturom.
Fleksibilno i permisivno roditeljstvo kojem nedostaje roditeljska empatija za dijete bit će previše blago i distancirano i neće
djetetu pružiti primjerenu strukturu i vodstvo roditelja. Djetetu će biti dato
previše autonomije koja prevazilazi djetetovu razinu zrelosti. Popustljivo
roditeljstvo kojem nedostaje roditeljska empatije za djetetove potrebe odražava
usredotočenost narcisoidnog roditelja na sebe i svoje potrebe za izbjegavanjem sukoba
putem ugađanja sebi i zadovoljavanja želja.
"Pacijent s narcisoidnim poremećajem
ličnosti često slabo tolerira frustraciju i ne samo da očekuje da mu se želje
lako zadovolje, već i da ostane u stabilnom stanju pozitivnog
potkrijepljenja." (Beck i sur., 2004)
Problematično
roditeljstvo jest nedostatak roditeljske empatije
Problematično roditeljstvo nastaje zbog nedostatka
roditeljske empatije za djetetovo iskustvo što onda ometa roditeljsku
sposobnost da prepozna i odgovori djetetovim autentičnim potrebama. Umjesto da
odgovori na djetetove emocionalne i psihološke potrebe, nedostatak roditeljske empatije za djetetovo autentično iskustvo vodi problematičnog
roditelja tomu da nameće svoje vlastite
potrebe u središte interakcije s
djetetom, a ne odgovara djetetovim potrebama za strukturom i roditeljskim
vodstvom ili za fleksibilnim dijalogom roditelj-dijete i dogovorom.
Odsustvo roditeljske empatije nastaje zato što
narcisoidni roditelj stavlja primat na izražavanje svojih vlastitih
emocionalnih i psiholoških potreba, a ne na odgovor djetetovim autentičnim
emocionalnim, psihološkim i razvojnim potrebama. To može rezultirati time da
roditelj na dijete projicira ono što sam zamišlja da su djetetove potrebe što
onda koristi za opravdanje svojih izražavanja vlastitih emocionalnih i
psiholoških potreba.
Npr., roditelj čija emocionalna regulacija nemira
zahtijeva da preuzme ulogu 'roditelja zaštitnika' zamišljenog 'ranjivog
djeteta', inducirat će dijete da postane ovisno i potrebito da bi roditelju
omogućilo zadovoljenje potrebe roditelja da bude 'roditelj zaštitnik'.
Također, roditelj koji ima potrebu izraziti ljutnju
i dominaciju nad djetetom, možda kao izraz vlastita traumatskog iskustva kao
djeteta, inducirat će dijete u to da postane 'neposlušno dijete' koje će onda
koristiti da bi opravdao izraze ljutnje i kažnjavanja djeteta.
Pri problematičnom roditeljstvu, dijete se koristi
da bi reguliralo roditeljeve vlastite emocionalne potrebe kao rezultat
roditeljske nesposobnosti empatije, što je proizvod narcisoidne roditeljske
orijentacije prema djetetovu iskustvu. Pri zdravom roditeljstvu, roditelj se
empatično prilagođava djetetovim potrebama i odgovara na način koji služi
regulaciji djetetovih potreba, bilo putem roditeljskog vodstva i strukture ili
dijaloga i fleksibilne podrške.
Često nedostatak roditeljske empatije koji potiče
od narcisoidnog fokusa roditelja na samoga sebe, stvarajući problematične
roditeljske odgovore koji ne odgovaraju djetetovim potrebama, jest proizvod
iskustva toga roditelja iz obitelji iz koje potječe i time predstavlja trans-generacijsko
ponavljanje iskustva roditelj-dijete prema modelu odgoja koji je taj roditelj
primio u djetinjstvu.
Skloni smo skrbiti o svojoj djeci na načine koji se
temelje na obrascima koje smo u vlastitom djetinjstvu iskusili sa svojim
roditeljima, tako da nedostatak roditeljske empatije u jednoj generaciji
uspostavlja obrazac odnosa i nedostatak roditeljske empatije u sljedećoj
generaciji.
Problematično roditeljstvo u svojoj srži
predstavlja nedostatak roditeljske empatije za djetetove autentične potrebe i uključuje
narcisoidne stavove roditelja u kojima je roditeljsko ponašanje odraz vlastitih
emocionalnih i psiholoških potreba toga roditelja, a ne empatični odgovor
autentičnim emocionalnim i psihološkim potrebama djeteta.
Procjena
roditeljskih kapaciteta
Ključna odlika roditeljskih kapaciteta je roditeljska empatija
za djetetovo iskustvo, što omogućuje roditelju da uoči i odgovori na djetetove
autentične emocionalne, psihološke i razvojne potrebe.
Narcisoidna i granična organizacija ličnosti
karakterno NEMA SPOSOBNOST empatije.
Zato primarna i ključna odlika u svim procjenama roditeljskih kapaciteta
treba biti procjena narcisoidnih i
graničnih crta ličnosti roditelja.
Zbog primarne i ključne važnosti roditeljske empatije za zdrav razvoj
djeteta, svi drugi čimbenici roditelj-dijete (osim izravnih problema koji se
odnose na sigurnost djeteta) trebaju pri procjeni roditeljskih kapaciteta biti
sekundarni.
Svi stručnjaci mentalnog zdravlja koji se bave
procjenom roditeljskih kapaciteta, zato trebaju imati visoku razinu stručnog
znanja u prepoznavanju značajki i dinamike ličnosti narcisodine i granične
organizacije ličnosti (npr., Beck i sur. 2004; Kernberg, 1975; Linehan, 1993;
Millon, 2011). Visoka razina stručne ekspertize u dinamici narcisoidne i
granične ličnosti predstavlja ključnu značajku stručnih kompetencija u
odnosu na procjenu roditeljskih kapaciteta.
Više je čimbenika u procjeni mogućih narcisoidnih i
graničnih osobina roditelja koje trebaju biti primarna područja detaljnog
razmatranja:
1. Svaki dokaz o splittingu (vidi tekst Key Concept:
Splitting ili na hrvatskom http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/splitting.html).
Splitting je vrlo izrazita odlika kako narcisoidnih, tako i
graničnih poremećaja ličnosti (opaska: narcisoidna i granična organizacija
ličnosti varijante su iste osnovne organizacije ličnosti; Kernberg, 1975).
Svaki dokaz o splittingu, bilo u roditelja ili u prikazu djetetovih simptoma,
treba biti shvaćen vrlo ozbiljno i treba biti razlog za fokusiranu i ciljanu
procjenu znakova narcisoidne i granične dinamike ličnosti.
2. Izraziti pokazatelji stava povlaštenosti što
je razvidno iz višekratnog nepoštovanja Odluke suda ili prava drugog roditelja.
"Oni [narcisodine ličnosti] su iznad pravila
koja drugi ljudi poštuju… Za razliku od antisocijalne ličnosti, oni nemaju
cinični stav prema pravilima koja vode ljudsko ponašanje; oni jednostavno sebe
smatraju izuzetima od toga." (Beck i sur., 2004, str. 43-44)
"Zbog njihove silne sigurnosti u vlastitu
prosudbu, može doći do prekoračivanja granica svih vrsta, jer se narcisoidne
osobe osjećaju sasvim ugodno pri preuzimanju kontrole i diktiranju zapovjedi
("Ja znam što je za njih dobro"), ali se osjećaju prilično neugodno
pri prihvaćanju utjecaja drugih" (Beck i sur., 2004, str. 215)
"Narcisoidne osobe također koriste moć i
povlaštenost kao dokaze o superiornosti... Kao sredstvo pokazivanja svoje moći,
one mogu premještati granice, donositi jednostrane odluke, kontrolirati druge,
i određivati iznimke od pravila koja se odnose na druge, obične ljude. (Beck i
sur., 2004, str. 251)
3. Nesposobnost doživljaja empatije.
Procjena sposobnosti za empatiju
Pri procjeni roditeljske empatije dvije domene
kliničkog ispitivanja mogu otkriti sposobnost roditelja za empatični odgovor
iskustvu druge osobe,
1. Sposobnost roditelja za empatiju prema iskustvu
drugog roditelja.
2. Sposobnost roditelja za empatiju prema
djetetovoj ljubavi za oba roditelja i prema razvojnim potrebama djeteta za oba
roditelja u svojem životu.
Roditeljska empatija za drugog roditelja
Klinički intervju roditelja može sadržavati seriju
pitanja unutar kliničkog intervjua osmišljenog da bi se dobio odgovor empatije
i razumijevanja za iskustvo drugog roditelja. Iako mogu biti prisutni ljutnja i
osuda drugog roditelja, trebala bi postojati i sposobnost da
razumije stajalište druge osobe iz kuta te druge osobe.
Narcisoidni/granični roditelj nije u stanju
osjetiti ematiju zato što narcisoidnoj/graničnoj ličnosti nedostaje sposobnost
empatije i ne prepoznaje kad je potreban normalni empatični odgovor. Taj je
roditelj potpuno zaokupljen opravdavanjem
legitimnosti svoje ljutnje (i
djetetove ljutnje) prema drugom roditelju i odbacit će sve pozive stručnjaka
koji provodi klinički intervju da pokaže normalnu empatiju za drugog roditelja
kao osobu.
Umjesto empatije, narcisoidni će roditelj zauzeti
stav osude prema drugom roditelju i tvrditi da taj roditelj 'zaslužuje'
patiti zato što je inherentno loša osoba (uvjerenje koje pokazuje polarizaciju
'potpuno loš' unutar dinamike splittinga).
"Ako drugi ne zadovolje 'potrebe'
narcisoidne osobe, uključujući i potrebu da izgledaju dobro, ili da im ne bude
neugodno, tad ti drugi 'zaslužuju biti
kažnjeni'... Čak i kad druge kažnjavaju
zbog vlastite netolerantnosti i osjećaja povlaštenosti, narcisoidne osobe to
vide kao 'lekciju koja im je potrebna za njihovo vlastito dobro'" (Beck i
sur., 2004, str. 252).
Roditelj s graničnim poremećajem ličnosti na sličan
će način okrivljavati drugog roditelja i neće pokazati nikakvu sposobnost
empatije, ali će to činiti na malo drugačiji način. Umjesto empatije za drugog
roditelja, stil graničnog poremećaja vratit će fokus na sebe (tj. narcisoidni
fokus na sebe) pomoću 'stava
viktimizirane osobe' od strane drugog
roditelja. Tako poziv da pokažu empatiju za iskustvo drugog roditelja proizvodi
odogovor graničnog roditelja kojim opravdava svoju ljutnju na drugog roditelja
time da je žrtva toga roditelja.
Narcisoidni stil: Roditelj
narcisoidnog stila odgovara na poziv da pokaže empatiju za iskustvo drugog
roditelja, na način da sudi da drugi roditelj 'zaslužuje' svoju patnju.
Granični stil: Roditelj
graničnog stila odgovara na poziv da pokaže empatiju za iskustvo drugog
roditelja, na način da potpuno zanemaruje iskustvo toga roditelja i vraća fokus
na vlastito iskustvo navodne viktimizacije od strane toga roditelja.
Normalni roditelj: Normalni
roditelj pokazuje izbalansiran stav. Normalni će roditelj bar pokazati sposobnost empatije na način da će razumjeti legitimnost iskustva drugog
roditelja iz perspektive druge osobe, iako nakon toga može slijediti izviješće
o koplementarnom kontekst situacije iz njihove vlastite perspektive.
Roditeljska empatija za povezanost djeteta s drugim
roditeljem
Djeca vole svoje roditelje. Oboje roditelja. Čak i
loše roditelje. I djeca žele da ih njihovi roditelji vole. To je način na koji
radi sustav privrženosti.
Kad djeca ne dobivaju ljubav od svojih roditelja,
ona postaju tužna. Ona mogu postati i frustrirana kad ne postižu da ih
roditelji vole, pa tako ponekad postaju tužna I ljuta kad ne mogu
dobiti ljubav svojih roditelja. Ali djeca uvijek ŽELE ljubav svojih
roditelja.
"Definiram 'osjećajnu povezanost' kao relativno
dugu vezu u kojoj je partner važan kao jedinstvena osoba i nije zamjenjiva
drugom osobom. U osjećajnoj povezanosti, postoji želja da se zadrži blizina. U
starije djece i odraslih ta se nezadovoljena potreba za blizinom može do
izvjesne mjere podnositi neko vrijeme tijekom odsustva, ali ipak postoji stalna
želja da se uspostavi blizina i interakcija, i postoji zadovoljstvo – često
radost – pri ponovnom susretu. Neobjašnjiva odvajanja su stresna, a trajni bi
gubitak izazvao žalost.
Privrženost je osjećajna povezanost, i zato figura
privrženosti nikad nije zamjenjiva s nekom drugom, iako može biti i drugih
osoba kojima smo privrženi. U privrženosti, kao i u drugim osjećajnim vezama,
postoji potreba zadržavanja blizine, stres pri neobjašnjivom odvajanju,
zadovoljstvo i radost pri ponovnom susretu i žalost pri gubitku." (str.
711)
Sustav privrženosti je primarni motivacijski
sustav sličan drugim primarnim motivacijskim sustavima za samoodržanje i
reprodukciju. Razvio se tijekom milijuna godina evolucije uključujući selektivnu predatorsku opasnost za
djecu. Predatori traže stare, slabe i mlade.
Tijekom milijuna godina povećanog preživljavanja
djece koja su bila povezana sa svojim roditeljima, razvio se vrlo snažan i otporan primarni motivacijski sustav koji snažno motivira djecu da
se povežu s roditeljima.
Tijekom milijuna godina evolucije pri kojoj su
djeca selektivno preživljavala, u djeci se razvio sustav koji POVEĆAVA
motivaciju za povezivanje s lošim roditeljem, te sustav privrženosti potiče POVEĆANU
motivaciju djece za povezivanjem s lošim
roditeljima.
Štoviše, osim u ograničenom broju iznimnih
okolnosti, djeci koristi odnos s oboje roditelja.
Te iznimne okolnosti jesu:
1. Seksualno zlostavljanje djeteta od strane
roditelja
2. Fizičko nasilje, tj. fizičko zlostavljanje
djeteta koje ugrožava sigurnost djeteta
3. Emocionalno i psihičko nasilje, tj. psihičko
zlostavljanje djeteta koji ugrožava djetetov zdrav emocionalni i psihički
razvoj.
4. Zanemarivanje koje ugrožava sigurnost djeteta
5. Postojeća zloporaba alkohola i droga koje izlaže
dijete zanemarivanju ili roditeljskim ponašanjima koja ugrožavaju sigurnost ili
emocionalni i psihički razvoj djeteta.
Osim u ovakvim iznimnim okolnostima, djeci koristi
odnos s oba roditelja. Djeca vole oba roditelja. Djeca žele voljeti oba
roditelja.
Treba uložiti sve napore da bi se djeci omogućilo
da vole oba roditelja i da im se osigura mogućnost da ih vole oba roditelja.
Odnos otac-sin: Odnos dječaka s
očevima pruža važno samopoštovanje spola i odnos dječaka s očevima pruža im
model koji je važan za zdravo dozrijevanja sinova.
Odnos otac-kći: Odnos kćeri s
očevima pruža važno poštovanje drugog spola, i odnos oca prema kćeri postaje
važan obrazac samopoštovanja kćeri u kasnijem izboru partnera.
Odnos majka-sin: Majka dječaku
pruža dragocjeni izvor brižne ljubavi i taj će obrazac postati dječaku važan
pri budućem izboru partnera.
Odnos majka-kći: Ovaj je odnos
jedan od najsloženijih. On kćeri pruža osnovu za samopoštovanje spola i modela
za zdravi razvoj. Ovaj odnos je vrlo utjecajan pri rođenju prvog djeteta kćeri,
zbog prijelaza od bivanja kćeri ka bivanju majkom u drugom odnosu.
Shvaćanje da djeca vole roditelje, oboje roditelja,
i da žele da ih oboje roditelja voli, jasna je svakomu s normalnom sposobnošću
empatije, zato što svi imamo sustav privrženosti i svi živimo sa svojim
vlastitim sustavom privrženosti. Svi temeljem vlastitog iskustva prepoznajemo
kako sustav privrženosti funkcionira kad se radi o ljubavi djece prema
roditeljima.
Djeca vole svoje roditelje, oboje roditeja, čak i
loše roditelje i djeca žele da RODITELJI VOLE njih.
Djetetov odnos s oboje roditelja vrijedan je i
važan za zdrav razvoj djeteta.
Međutim, kad narcisoidni i granični roditelj treba
pokazati empatiju za djetetove potrebe u odnosu na drugog roditelja, u tog se
roditelja uočava potpuni nedostatak
sposobnosti empatije. Za
narcisoidnog/graničnog roditelja odnosi su površni... i poštrošni, za
jednokratnu uporabu. A konzistentnost psihološkog odgovora pri dinamici
splittinga (vidi Key Concept:
Splitting ili, na hrvatskom http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/splitting.html) zahtijeva da bivši suprug postane i bivši
roditelj.
Poziv narcisoidnom/graničnom
roditelju da pokaže empatiju za drugog roditelja i za djetetovu ljubav prema
drugom roditelj naići će na duboku prazninu na mjestu sposobnosti
empatije, a sposobnost empatije JEST ključna i primarna značajka
roditeljske sposobnosti.
Reference
Poremećaji ličnosti
Beck, A.T., Freeman, A., Davis,
D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd
edition). New York: Guilford.
Kernberg, O.F. (1975). Borderline
conditions and pathological narcissism.. New York: Aronson.
Linehan, M. M. (1993). Cognitive-behavioral treatment of
borderline personality disorder. New York, NY: Guilford
Millon. T. (2011). Disorders of
personality: introducing a DSM/ICD spectrum from normal to abnormal. Hoboken:
Wiley.
Privrženost
Ainsworth, M.D.S. (1989).
Attachments beyond infancy. American Psychologist, 44, 709-716.
__________________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/10/20/assessment-of-parental-capacity/
Nema komentara:
Objavi komentar