četvrtak, 5. svibnja 2016.

Povratak autentičnosti: suosjećanje, empatija i blagost

Gandi je rekao, "Protuotrov je suprotnost otrovu."
Dijete izražava ljutnju, mržnju i odbacuje vas. Protuotrov je suosjećanje, empatija i blagost.
Autentično je dijete izgubljeno. Protuotrov je smireno i blago potvrđivanje istine koja vodi djetetov povratak k autentičnosti, a to je da je dijete voljeno i da ono želi uzvratiti ljubavlju.
Razumijevanje
Empatija je najvažnija roditeljska kvaliteta. Djeca cvjetaju uz roditeljsku empatiju, a u njezinoj odsutnosti izgladnjuju.
Djeca apsorbiraju svoje roditelje. Djeca proživljavaju ono što roditelji proživljavaju. To se događa zbog primarnog sustava odnosa u mozgu koji se naziva 'intersubjektivnost' (Fonagy, Luyten, & Strathearn, 2011; Stern, 2004); Trevarthan, 2001; Tronick, i sur., 1998), i toliko je važno za dublje razumijevanje procesa 'otuđenja djeteta od roditelja' da SVI stručnjaci mentalnog zdravlja koji su uključeni u procjenu roditeljskih kapaciteta i u dijagnosticiranje i tretman 'otuđenja djeteta od roditelja' trebaju biti stručno dobro upućeni u prirodu i funkcioniranje sustava intersubjektivnosti.
Sustav intersubjektivnosti (koji u svojoj praksi nazivam 'psihološkom povezanošću') jedan je od dva primarna sustava odnosa u mozgu. Drugi sustav odnosa jest sustav privrženosti.
Jedan od najvećih istraživača i teoretičara dječjeg razvoja i sustava intersubjektivnosti, Daniel Stern (2004), rekao je o ovom temeljnom sustavu psihološke povezanosti:
"Naši su živčani sustavi konstruirani na način da su obuhvaćeni živčanim sustavima drugih. Naše se namjere prilagođavaju ili nastaju u dijalogu s osjećanjem namjera drugih. Naši se osjećaji oblikuju namjerama, mislima i osjećajima drugih. Naše se misli ko-kreiraju u dijalogu, čak i ako je to dijalog sa samim sobom. Ukratko, naš se mentalni život ko-kreira. Ovaj trajni ko-kreativni dijalog s umovima drugih jest ono što nazivam intersubjektivnom matricom." (str. 76).
Na staničnoj razini skupina stanica mozga nazvanih 'zrcalni neuroni' posreduje prema ovom intersubjektivnom sustavu zajedničkih psiholoških stanja ('isprepletanje uma'). Postoji odličan PBS Nova, program o zrcalnim neuronima i preporučam pogledati ga:
Stern (2004) također razmatra povezanost intersubjektivnosti (empatije) i sustava zrcalnih neurona:
"Otkriće zrcalnih neurona bilo je krucijalno. Zrcalni neuroni pružaju moguće neurobiološke mehanizme za razumijevanje sljedećih fenomena: čitanje stanja uma drugih ljudi, posebice namjera, reagiranje na emocije drugih, doživljavanje tuđih doživljaja i 'snimanje' promatrane aktivnosti tako da je možemo oponašati - ukratko, osjećaj empatije prema drugome i uspostavljanje intersubjektivnog kontakta." (str. 78)
"Zrcalni neuroni smješteni su u blizini motornih neurona. Oni se aktiviraju u promatrača koji ne čini ništa osim što promatra ponašanje neke druge osobe (npr. dohvaćanje čaše). I obrazac aktivacije u promatrača oponaša točni obrazac koji bi promatrač upotrijebio kad bi sam dohvatio čašu... Druge doživljavamo isto kao da mi sami provodimo istu aktivnost, s istim osjećajima, uz istu vokalizaciju, ili bivajući dirnuti na način na koji su oni dirnuti." (str. 79).
Na temeljnoj neurobiološkoj i na razini odnosa, djeca psihološki apsorbiraju iskustvo roditelja. Ovo znači da vaše dijete apsorbira psihopatologiju narcisoidnog/(graničnog) roditelja, i ono što dijete izražava kroz ljutnju i mržnju, kroz odbijanje ljubavi, jest patologija narcisoidnog/(graničnog) roditelja koja se psihološki apsorbira u dijete i kroz dijete.

Razumijevanje patologije

Izvorište narcisoidne i granične ličnosti nalazi se u ogromnoj boli i patnji. Ovaj tip ličnosti ima svoje izvorište u intenzivnom iskustvu duboke osobne neadekvatnosti, ambisa unutarnje praznine. Iz ovog sržnog doživljaja temeljne praznine, narcisoidna/granična ličnost očekuje i anticipira da je nitko neće voljeti zbog duboke, osnovne i temeljene neadekvatnosti nje kao osobe. Te su ličnosti prazne iznutra, nevoljene i odbojne.
Narcisoidna se ličnost brani od ove temeljne neadekvatnosti da je nevoljena i odbojna prihvaćanjem površne glazure grandiozne prenapuhanosti. Međutim ta glazura zahtijeva trajni priljev narcističkog zadovoljenja od strane drugih, zato što je ne podržava nikakav unutarnji izvor stvarne vrijednosti. Unutra, u srži doživljaja sebe, nalazi se tamni bezdan temeljne neadekvatnosti i živog uvjerenja da su temeljno nevoljeni i odbojni.
Ako se njihova obrambena glazura narcisoidne prenapuhanosti propita, tad se njihova krhka struktura selfa u opasnosti od urušavanja u bezdan njihove neadekvatnosti i u tamni ponor bivanja temeljno nevoljenima i odbojnima štiti na način da eksplodiraju u narcistički bijes prema izvoru prijetnje, napadajući iracionalnim optužbama i nabusitom arogancijom, nastojeći zadržati svoje krhke narcisoidne obrane od urušavanja u bezdan temeljne praznine sebe, držeći strukturu sebe na okupu samom kohezivnom snagom svojeg bijesa i ljutnje.
U svojoj srži, narcisoidna ličnost ima graničnu organizaciju temeljne neadekvatnosti selfa i intenzivan strah od napuštanja, zato što sebe doživljava kao temeljno nevoljenu i odbojnu. Razlika je u tomu što granična ličnost proživljava taj ponor izravno i stalno, što stvara kaotični doživljaj sebe uz intenzivne emocije, očajnički tražeći da bude voljena, imajući potrebu da se njihova unutarnja praznina popuni ljubavlju drugih (što bi se moglo nazvati 'graničnim zadovoljenjem'), da bi se zatim urušila u svoj temeljni doživljaj neadekvatnosti, nevoljenosti i odbojnosti pri bilo kakvom znaku stvarnog ili imaginarnog odbijanja, stvarajući 'granični bijes' otpužbi i ocrnjivanja (prije) voljenog objekta
"ne voliš me dovoljno da bi me zadržao izvan ponora moje unutarnje praznine".
Kad je konačno struktura granične ličnosti u stanju da se može stabilizirati nakon urušavanja u ponor unutarnje praznine granične ličnosti, ona ponovno očajnički pokušava tražiti ljubav drugoga da ispuni vlastiti temeljni bezdan strukture selfa i da otkloni iskustvo bivanja temeljno nevoljenom i odbojnom.
Ovaj se obrazac beskrajno ponavlja, izazivanje ljubavi drugoga da bi se podržalo iskustvo sebe kao "Voljen sam i privlačan sam", nakon čega slijedi urušavanju u ponor sržne neadekvanosti i duboki doživljaj unutarnje praznine pri bilo kakvom znaku stvarnog ili imaginarnog odbacivanja, što vodi neprijateljskom-agresivnom napadu na drugu osobu zato što nije uspjela pružiti zadovoljenje u smislu da je granična ličnost u biti voljena i privlačna kao osoba (tj. poruka koju šalje to stvarno ili imaginarno odbacivanje jest "ti si nevoljen i odbojan" što izaziva urušavanje strukture selfa u tamni bezdan osobne neadekvatnosti) i tad opet povratak na očajničko traženje (zavođenje) radi ljubavi drugoga pri čemu se struktura granične ličnosti postepeno oporavlja od urušavanja u ponor.
Izvorište narcisoidne/granične ličnost je u boli i patnji. Ona se štiti od ogromne boli i patnje projiciranjem svoje sržne neadektvatnosti i svoje temeljne odbojnosti. Svijet je taj koji je neadekvatan, svijet je taj koji ne 'zaslužuje' biti voljen od strane narcisoidne/granične ličnosti.
Mračni ponor praznine u unutarnjoj srži narcisoidne/granične ličnosti psihološki se izbacuje iz strukture selfa narcisoidne/granične ličnosti na način da ga se projicira, eksternalizira u svijet, u nas. Mi smo nevoljeni i odbojni. Mi smo neadekvatni.
Stil narcisoidne ličnosti prihvaća distancirani oholi i arogantni prijezir prema neadekvatnosti drugih, što ona koristi da bi napuhala svoju vlastitu narcističku posebnost, dok je stil granične ličnosti taj da naizmjence traži pokazivanje ljubavi prema sebi zbog svoje posebnosti, da bi nakon toga pregazila prethodno voljene pomoću neprijateljstva i prijezira zbog njihove neadekvatnosti zato što nisu uspjeli graničnoj ličnosti pružiti trajnu savršenu ljubav koju njihova posebnost zaslužuje.
Za narcisoidnog (graničnog) roditelja od suštinske je važnosti da je ciljani roditelj neadekvatan, nevoljen i odbojan, zato što je ciljani roditelj vanjski kontejner u kojem se nalazi vlastita unutarnja praznina i patnja narcisoidnog/(graničnog roditelja.
I takvi roditelji to postižu preko djeteta, preko onoga kojeg ciljani roditelj voli.
Ti si neadekvatan kao roditelj i odbačen si zbog svoje temeljne neadekvatnosti. Ti si nevoljen i odbojan zbog svoje neadekvatnosti.
Putem djetetova odbacivanja odnosa ljubavi, u tebi se smješta unutarnja patnja narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Bol koju osjećaš jest istovjetna boli koju narcisoidni/(granični) roditelj osjeća zbog svoje unutarnje praznine i boli i koju prenosi na tebe.
Kao roditelj kojeg je odbacilo tvoje voljeno dijete, proživljavaš duboku unutarnju prazninu u srži svoga bića. To je tamni bezdan praznine koji je u srži narcisoidne/granične ličnosti. Tvoja je patnja njihova patnja prenesena tebi.
Ono što narcisoidni/granični roditelj čini izopačujući djetetovu ljubav i doživljaj sebe je užasno, ali ipak možemo suosjećati i osjećati empatiju za ogromnu unutarnju patnju narcisoidne/granične ličnosti koja vodi iskrivljavanje i izopačivanje djetetove autentične ljubavi prema normalnom roditelju koji ga voli, u mržnju, gubitak i odbacivanje.
Protuotrov je suprotnost otrovu.

Vodič

Dijete je medij, vodič za taj prijenos patnje od narcisoidnog/(graničnog) roditelja na vas.
I u tom procesu prijenosa, dijete apsorbira patnju narcisoidnog/(graničnog) roditelja i predaje je vama. Ljutnja, bijes, nedostatak empatije i okrutnost koje dijete pokazuje, predstavljaju distorzije učinjene autentičnom djetetu volumenom psihološke patnje koja kroz njih prolazi pri prijenosu.
Kako se patnja seli iz srži selfa narcisoidnog/(graničnog) roditelja na vas, dijete apsorbira psihološku bol svojeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja, i djetetova su okrutnost, ljutnja i mržnja izrazi boli i patnje toga roditelja, koje on ne proživljava izravno već ih projicira na svijet.
Dijete voli narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Ono osjeća duboku emocionalnu bol i patnju toga roditelja, ne na svjesnoj razini, već na dubljoj razini zrcalnih neurona, zajedničkog psihološkog stanja, intersubjektivnog stanja. Dijete pati zbog toga roditelja i želi da njegova bol zacijeli. I dijete zna da ga taj narcisoidni/(granični) roditelj, treba više nego vi.
Predajući se odnosu zamijenjenih uloga s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem, dijete na nesvjesnoj ali temeljnoj razini razumije da pomaže roditelju zacijeliti od ogromne boli i patnje. Djetetov čin odbacivanja vas jest djetetov čin suosjećanja s patnjom narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Važno je da svaki terapeut koji se bavi tretmanom 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti razumije da su u srži djetetova iskustva dva duboka osjećaja, jedan prema ciljanom roditelju i odnosi se na krivo shvaćenu i neprerađenu tugu zbog gubitka voljenog ciljanog roditelja, i jedan prema narcisoidnom/(graničnom) roditelju, osjećaj suosjećanja zbog duboke temeljne patnje toga roditelja.
Povratak djetetove autentičnosti traži od nas da razumijemo složenost djetetove autentičnosti.
Ako je terapeut u mogućnosti raditi s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem na smanjenju njegove psihičke boli i straha, tad će to potencijalno osloboditi dijete od uloge da mora skrbiti o tome roditelju. Međutim, duboko ukopane obrambene strukture narcisoidne/(granične) ličnosti koje eksternaliziraju njihovu bol putem projekcija na svijet, ograničavaju naše mogućnosti da pomognemo - oni nikad ne priznaju da je ta bol njihova, već je pripisuju propustima i neadekvatnstima drugih.
Djetetovo odbacivanje ciljanog roditelja nastaje iz čina djetetova suosjećanja zbog ogromne psihološke patnje narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Ali dinamika 'splittinga' u obitelji koja je stvorena prisutnošću procesa narcisoidne/(granične) ličnosti (vidi Key Concept: Splitting) cijepa djetetovu empatiju i suosjećanje u polarizirane ekstreme totalnog suosjećanja i empatije za psihološku patnju narcisoidnog/(graničnog) roditelja (tj. 100% motivacije za privrženo povezivanje), i totalno odsustvo empatije i suosjećanja za patnje ciljanog roditelja (tj. 100 motivacije za odbacivanje), umjesto uravnoteženije i integrirane mješavine zdravog suosjećanja i empatije.

Povratak autentičnosti

Protuotrov je suprotnost otrovu.
Pri reagiranju na djetetovu ljutnju, okrutnost i nedostatak empatije, od velike je pomoći ostati uronjen u vlastitu empatiju i suosjećanje za djetetovo iskustvo vodiča ogromne patnje koja je nastala u srži ličnosti narcisoidnog/(graničnog) roditelja kojeg dijete voli. Iako ne možemo podržavati djetetovo neprijateljstvo i iracionalnu okrutnosti, ipak možemo reagirati iz našeg vlastitog središta suosjećanja i impatije za svu bol koju dijete kanalizira.
Bilo bi dobro da reakcija terapeuta i ciljanih roditelja ostane u području blagosti, smirene i jednostavne asertivnosti, shvaćanja da djetetovo neprijateljstvo prema ciljanom roditelju dolazi zbog krivog razumijevanja i krivog tumačenja iskustva tuge i žalosti zbog gubitka odnosa afektivne povezanosti s ciljanim roditeljem. Djeca apsorbiraju svoje roditelje. Ako smo smireni i sigurni u svoju tvrdnju da nas dijete zapravo voli i da je tužno zbog gubitka afektivne povezanosti s nama, tad dijete to uvjerenje apsorbira preko aktivnosti svojih zrcalnih neurona i intersubjektivnosti.
Kad potegnemo srednju 'C' žicu na harfi, tad druge dvije 'C' žice, koje su oktavu ispod i oktavu iznad, počinju vibrirati u harmonijskoj rezonanci. Ako reagiramo smirenim uvjerenjem da nas dijete voli, djetetovo unutarnje iskustvo počet će vibrirati na naše psihičko stanje, svojom neuronskom rezonancom. Smiješak pomaže. Ljubaznost pomaže.
Kako pokazujemo veću ljubav i blagosti, tako aktiviramo djetetovo motivaciju za privrženim povezivanjem što će izazvati još veću tugu i žalost zbog gubitka afektivne veze s nama. Zato, kako postajemo ljubazniji i pokazujemo više ljubavi, dijete može postajati ljuće i neprijateljskije raspoloženo.
Prema van će dijete aktivno poricati da voli ciljanog roditelja. Ali terapeut i ciljani roditelj trebaju ostati smireni u svojoj sigurnosti u tu ljubav. Dijete voli ciljanog roditelja, a stvarni izvor djetetove boli povezane s ciljanim roditeljem nije ono što taj roditelj čini ili ne čini, već to što ne izražava i ne prima ljubav koja mu je dostupna od toga voljenog roditelja.
Djetetova bol koja u vezi s ciljanim roditeljem stvarna je i autentična. Dijete misli da je uzrok boli neka temeljna neadekvatnost roditeljstva ciljanog roditelja. Pravi uzrok djetetove boli je žalost i tuga zbog gubitka povezanosti s ciljanim roditeljem. Kad se osjećajne veze s ciljanim roditeljem povrate, uz uvjet da dijete nije izloženo osveti narcisoidnog/(graničnog) roditelja, djetetova bol nestaje.
Dijete će poricati bilo kakvu žalost ili tugu, zato što su izopačeni pod utjecajem patogenog roditeljstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja u 'ljutnju i zamjeranje pune želje za osvetom'. (Kernberg, 1975, str. 229), ali terapeut i ciljani roditelj mogu dijete blago potaknuti na razmišljanje je li to baš tako.
"Isprobaj, vidi je li ono što ti govorim istina. Provjeri je li zagrljaj, osmjeh ili zajednički smjeh, vidi čine li da tvoja unutarnja bol mine."
Bol koju dijete provodi kao vodič jest da smo nevoljeni i odbojni. Narcisoidni/(granični) roditelj kao izvor, drugi roditelj kao cilj, i dijete kao vodič, kao da su svi, svatko na svoj način nevoljeni i odbojni. Ali tomu nije tako. Dijete i ciljani roditelji su voljeni i privlačni. Dijete voli i narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Kad povrati afektivne veze s ciljanim roditeljem, tad se ta ljubav može vratiti preko djeteta do izvora boli da bi narcisoidni/(granični) roditelj zacijelio koliko je moguće, zato što je i taj roditelj voljen i privlačan za dijete.
Također bih predložio da ciljani roditelj razmotri može li donijeti suosjećanje, empatiju... i ljubav... patnji narcisoidnog/(graničnog) roditelja, čak i unutar konteksta obiteljske tragedije 'otuđenja djeteta od roditelja'. Sržna dinamika unutar obitelji jest bivanje nevoljenim i odbojnim. To je ekstremno bolno iskustvo za svakog, da se osjeća nevoljenim i odbojnim, i to je iskustvo sebe koje se nalazi u samoj srži narcisoidne/(granične) ličnosti.
Protuotrov je suprotan otrovu. Empatija, suosjećanje, ljubav i dijeljenje ljubavi pomoći će da bol koja je tako široko rasprostranjena u obitelji, zacijeli.

Reference:
Fonagy, P., Luyten, P., and Strathearn, L. (2011). Borderline personality disorder, mentalization, and the neurobiology of attachment. Infant Mental Health Journal, 32, 47-69.
Kernberg, O.F. (1975). Borderline conditions and pathological narcissism.. New York: Aronson.
Stern, D. (2004). The Present Moment in Psychotherapy and Everyday Life. New York: W.W. Norton & Co.
Trevarthen, C. (2001). The neurobiology of early communication: Intersubjective regulations in human brain development. In Kalverboer, A.F. and Gramsbergen, A. (Eds) Handbook of Brain and Behaviour in Human Development. London: Kluwer Academic Publishers
Tronick E.Z., Brushweller-Stern N., Harrison A.M., Lyons-Ruth K., Morgan A.C., Nahum J.P., Sander L., Stern D.N. (1998). Dyadically expanded states of consciousness and the process of therapeutic change. Infant Mental Health Journal, 19, 290-299.
___________________________

Nema komentara:

Objavi komentar