Dijete izgleda emocionalno povezano s 'odabranim'* roditeljem s kojim je u savezu, a odbija odnos s drugim
roditeljem, navodno zbog problematičnih roditeljskih postupaka toga roditelja.
Međutim, prikaz odnosa emocionalne povezanosti s
navodno 'odabranim' roditeljem s kojim je dijete u savezu, zapravo predstavlja lažnu sliku. Stručna razina razumijevanja kako radi sustav
privrženosti otkriva da taj prikaz odnosa emocionalne povezanosti zapravo
predstavlja očekivani obrazac povezan s nesigurnom anksioznom privrženošću navodno 'odabranom'
roditelju s kojim je dijete u savezu.
Obrasci privržensti
Mnogi ljudi koji nisu upoznati s odnosom
privrženosti, uključujući i mnoge stručnjake mentalnog zdravlja koji ne znaju
kako funkcionira sustav privrženosti, vjeruju da je privrženost relevantna samo
za stvaranje veza u ranom djetinjstvu. Takva su uvjerenja potpuno pogrešna.
Osnovni obrasci privrženosti (Bowlby ih naziva 'unutarnjim radnim modelima, a
Beck 'shemama') formiraju se tijekom ranog djetinjstva, ali se ti obrasci
koriste tijekom cijelog života.
" Ponašanje privrženosti ni na koji način
nije ograničeno samo na djecu. Iako se obično ne aktivira tako spremno, vidimo
ga i u adolescenata i odraslih osoba oba spola, kad god su napeti i pod
stresom." (Bowlby, 1980, str. 4)
Tu postoji analogija s jezičnim sustavom. Osnovna
gramatika jezika usvaja se tijekom ranog djetinjstva, ali se jezik potom
koristi tijekom cijelog života radi posredovanja u socijalnim odnosima.
Slično tomu, osnovna 'gramatika' sustava
privrženosti, 'unutarnji radni modeli' odnosa privrženosti formiraju se tijekom
ranog djetinjstva, ali se potom ta 'gramatika' sustava privrženosti koristi
tijekom cijelog života radi posredovanja u bliskim odnosima, uključujući i
bračne odnose (Feeney & Noller,
1990; Hazan & Shaver, 1987; Roisman, Madsen, Hennighousen, Sroufe, &
Collins, 2001; Simpson, 1990) i u budućim odnosima kad dijete odraste, s
njegovom ili njezinom vlastitom djecom (Benoit & Parker, 1994; Bretherton, 1990; Fonagy,
Steele, & Steele, 1991; Fonagy & Target, 2005; Jacobvitz, Morgan,
Kretchmar & Morgan, 1991; Macfie, McElwain, Houts, and Cox, 2005; van
Ijzendoorn, 1992).
Sustav privrženosti izravno posreduje pri
povezivanju djeteta s roditeljima. Sustav privrženosti posreduje u bilo kakvom
prikazu ili ometanju djetetova povezivanja s roditeljima, poput bliske
emocionalne povezanosti s navodno 'odabranim' roditeljem s kojim je dijete u
savezu i djetetovo odbijanje odnosa s drugim, ciljanim roditeljem. Zato svaka
stručna procjena obiteljske dinamike koja obuhvaća ove odnose u kojima
posreduje sustav privrženosti ZAHTIJEVA profesionalnu razinu
razumijevanja toga kako funkcionira sustav privrženosti i koji su
karakteristični obrasci disfunkcije zbog problematičnog roditeljstva.
Pri dijagnosticiranju i tretmanu jasno vidljivih
poremećaja djetetova sustava privrženosti, kakav se odražava u djetetovu
odbijanju odnosa s jednim roditelja te primarne povezanosti s navodno
'odabranim' roditeljem s kojim je dijete u savezu, nedostatak profesionalne
razine razumijevanja kako funkcionira sustav privrženosti i karakterističnih
obrazaca disfunkcije bio bi isto kao kad bi liječnik koji nema profesionalnu
razinu znanja o tome što je karcinom i koji su njegovi različiti pojavni
oblici, dijagnosticirao i liječio karcinom.
Liječnici koji ne znaju što je karcinom ne bi ga
trebali dijagnosticirati i liječiti. Psiholozi koji ne znaju što je sustav
privrženosti, uključujući i karakteristične odlike njegova funkcioniranja te
karakteristične obrasce poremećaja toga sustava, NE bi trebali dijagnosticirati
ni tretirati poremećaje djetetove motivacije za privrženim povezivanjem.
Standard 2.01a Etičkih principa psihologa i Kodeks
ponašanja odnosi se na ograničenja kompetencija "Psiholozi pružaju usluge, poučavaju i provode
istraživanja na stanovništvu i u raznim područjima, samo unutar ograničenja
svojih kompetencija, koje se temelje na njihovu obrazovanju, stručnom
osposobljavanju, iskustvu pod nadzorom mentora, konzultacijama, proučavanjima
ili profesionalnom iskustvu."
Dijagnosticiranje i tretman poremećaja djetetovih
motivacija za privrženim povezivanjem, bez posjedovanja profesionalne razine
razumijevanja sustava privrženosti, njegova funkcioniranja i njegovih
karakterističnih obrazaca poremećaja, predstavljalo bi praksu izvan ograničenja
profesionalnih kompetencija te kršenje standarda profesionalne prakse.
Obrazac sigurne
privrženosti
Pri sigurnoj privrženosti
dijete se angažira u opuštenom istraživanju, smjelo se udaljavajući od roditelja kojem je sigurno privrženo. Povremeno provjerava gdje je
roditelj kojem je sigurno privrženo, što se naziva 'emocionalno punjenje', da
bi se ponovno upustilo u istraživanje dalje od toga roditelja.
U obrascu sigurne privrženosti odabranom roditelju
nakon razvoda, dijete bi uživalo u skrbi i ugodi s odabranim roditeljem, ali bi
se također ugodno osjećalo u istraživačkom ponašanju uspostavljanja nezavisnog
odnosa s drugim roditeljem.
Ovo je važno razumjeti: Djetetova opuštenost pri
odvajanju od roditelja kojem je privrženo da bi gradilo odnos i s drugim
roditeljem, dokazala bi SIGURNU privrženost roditelju od kojega se dijete odvaja.
Nesigurna (opiruća)
privrženost
Pri nesigurnoj privrženosti roditelju, dijete je preokupirano povezivanjem s roditeljem i izražava visoku razinu protivljenja odvajanju od roditelja kojem je nesigurno privrženo.
Pri ovom stilu, koji se također naziva 'preokupiranim' obrascem privrženosti, dijete je hiper-fokusirano na svoj
odnos s nesigurno privrženim roditeljem i protivi se normalnim istraživačkim
aktivnostima dalje od toga roditelja.
Ishodište takvih
obrazaca
Ova skupina obrazaca postaje jasna kad razmotrimo
njihova ishodišta.
Evolucijsko podrijetlo sustava privrženosti je u
selektivnom predatorstvu nad djecom. Sustav privrženost snažno motivira
djetetovo povezivanje s roditeljima da bi dobilo zaštitu od predatora.
"Biološka funkcija ovoga ponašanja [tj.
privrženosti] postavljena je kao zaštita, posebice zaštita od predatora."
(Bowlby, 1980, str. 3)
Djeca koja su sigurna u svoju
vezu privrženosti roditelju osjećaju se dovoljno sigurnima i zaštićenima da bi
se ležerno bavila istraživanjem
dalje od toga roditelja, sigurna u
svoj odnos s tim roditeljem.
Djeca koja su nesigurna u
svoju vezu privrženosti roditelju postaju izložena predatorima, i zato djetetov
sustav privrženosti motivira dijete da postane preokupirano potrebom za blizinom tom roditelju kojem je nesigurno privrženo, te se dijete NE bavi
istraživanjem dalje od toga roditelja.
Nesigurna
(anksiozno-izbjegavajuća) privrženost
Pri takvom obrascu privrženosti dijete može
pokazivati motivaciju za hiper-povezanošču, tražeči stalnu uključenost
roditelja pokazujući ovisno i ljepljivo ponašanje. Onima koji nisu upoznati s
karakterističnim prikazima sigurne i nesigurne privrženosti, djetetova ovisna
preokupacija roditeljem može izgledati kao povezanost između roditelja i
djeteta, dok u biti djetetov vokus na hiper-povezivanje s roditeljem
predstavlja simptom patologije u odnosu roditelj-dijete.
Izgradnja nesigurne anksiozno-izbjegavajuće
(preokupirane) privrženosti povezuje se s nekonzistentnom dostupnošću roditelja.
U 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji
na privrženosti, ova nekonzistentna dostupnost roditelja nastaje iz
(neprijteljskog) odbijanja djeteta od strane narcisoidnog/(graničnog) roditelja
kad god dijete pokaže motivaciju za povezivanjem s drugim roditeljem, i
odgovarajuće ugađanje djetetu kad god izbjegava drugog roditelja.
Nekonzistentnost uvjetovane ljubavi
koju pruža narcisoidni/(granični) roditelj, a koja ovisi o djetetovu odbacivanju drugog roditelja, izgrađuje odnos nesigurne anksiozno-izbjegavajuće
privrženosti narcisoidnom/(graničnom) roditelju. Takva privrženosti proizvodi i
djetetov preokupirani fokus na održavanje odnosa s nekonzistentno dostupnim
narcisoidnim/(graničnim) roditeljem i djetetovo opiranje odvajanju od
toga roditelja da bi se bavilo istraživanjem izgradnje nezavisnog odnosa s drugim
roditeljem, zbog straha od gubitka
odnosa nesigurne privrženosti s
narcisoidnim/(graničnim) roditeljem.
Ono što na površini izgleda kao odnos povezanosti s
navodno 'odabranim' roditeljem s kojim je dijete u savezu, zapravo predstavlja simptomatski izraz NESIGURNE privrženosti tome roditelju.
Povezivanje s
problematičnim roditeljem
Sustav privrženost je motivacijski sustav koji se 'prilagođava cilju', što znači da, kad je roditeljstvo problematično, i kad
ne dopušta djetetu da izgradi sigurni odnos privrženosti, ono ipak zadržava cilj izgradnje odnosa privrženosti s problematičnim roditeljem, te time djetetova
ponašanja postaju poremećena u naporu da postigne cilj uspostavljanja odnosa
privrženosti u kontekstu problematičnog ponašanja roditelja.
"Svih sedam BM majmunica [tj. koje su odrasle
bez majke] bile su potpuno neadekvatne majke... U početku su ih nastojale
ignorirati i povlačile su se od svoje mladunčadi, čak i kad su mladunčad
plakala... Kasnije su BM majmunice ignorirale, odbacivale i bile fizički abuzivne
prema svojoj mladunčadi. Iznenađujući fenomen bili su stalni pokušaji
mladunčadi da se povežu s majčinim tijelom bez obzira na zanemarivanje i
tjelesno kažnjavanje. Kad se mladunčad ne bi uspjela približiti majčinu
trbuhu, objesila bi joj se na leđa i pokušavala se približiti trbuhu."
(Seay, Alexander, Harlow, 1964, str. 353)
Poremećaji djetetova ponašanja koji su posljedica
djetetovih stalnih napora usmjerenih cilju uspostavljanja odnosa privrženosti s
roditeljem u kontekstu problematičnih roditeljskih ponašanja, rezultiraju
karakterističnim obrascima djetetova ponašanja koje odražava nesigurnu
privrženost roditelju.
Djeca NE nastoje prekinuti odnos s
problematičnim roditeljem.
Problematično roditeljstvo izlaže djecu povećanom riziku za
preživljavanje zbog predatora i drugih okolnskih opasnosti. Problematično
roditeljstvo proizvodi NESIGURNU privrženosti, i dijete zapravo postaje JAČE
motivirano za povezivanje s problematičnim roditeljem, čime nastaju
karakteristični obrasci nesigurne privrženosti roditelju.
Djeca koja su prekinula odnos s problematičnim roditeljem bila su
izloženija predatorima i drugim okolinskim opasnostima. Ta djeca nisu
preživjela.
Djeca koja su bila JAČE motivirana za povezivanje s
problematičnim roditeljima imala su veće šanse da će ih roditelji zaštititi od
predatora. Ta su djeca preživjela.
"Paradoksalni nalaz da što se što se više
dijete kažnjava, to je snažnija njegova privrženost osobi koja ga
kažnjava, koji je vrlo teško objasniti bilo kojom drugom teorijom, sukladan je
stajalištu da funkcija ponašanja privrženosti jest zaštita od predatora."
(Bowlby, 1969, str. 226-227)
Tijekom milijuna godina evolucije koja je
uključivala selektivno predatorstvo nad djecom, sustav privrženosti razvio je
motivacijski odgovor na problematično roditeljstvo koje se 'korigira sukladno
cilju', i prema kojem su djeca SNAŽNIJE motivirana za povezivanje s
problematičnim roditeljima.
"Potencijalno evolucijsko objašnjenje ukazuje
na to da je pritisak prirodne selekcije podržavao djecu koja su bila privržena,
zato što je to povećavalo vjerojatnost preživljavanja. S adaptivnog stajališta,
možda je bolje za vrste koje imaju dulju potrebu za skrbi (dulje djetinjstvo)
da ostanu privržene abuzivnom skrbniku nego da se o njima nitko ne skrbi."
(Raineki, Moriceau, Sullivan, 2010, str. 1143)
Djeca, u odgovor na problematično roditeljstvo, NE
nastoje prekinuti odnos privrženosti.
Umjesto toga, djeca postaju SNAŽNIJE motivirana
za privrženo povezivanje s problematičnim roditeljem.
U 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji
na privrženosti, dijete pokazuje motivaciju za hiper-povezanošću s
navodno 'odabranim' roditeljem s kojim je u savezu. Ovo samo po sebi ukazuje na
to da su roditeljski postupci navodno 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u
savezu problematični i izazivaju motivaciju za hiper-povezanošću zbog nesigurne privrženosti koju stvara problematično roditeljstvo navodno 'odabranog'
roditelja s kojim je dijete u savezu.
'Otuđenje djeteta od
roditelja' koje se temelji na privrženosti
Ponašanje djeteta pri 'otuđenju djeteta od
roditelja' koje se temelji na privrženosti jest preokupiranost stalnim bivanjem
u blizini navodno 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu (tj.
samostalna skrb – skrb isključivo jednog roditelja) te odbacivanje normalnog
istraživačkog ponašanja uspostavljanja nezavisnog odnosa s drugim roditeljem.
Ovo je očekivano ponašanje djeteta koje se povezuje
s NESIGURNOM anksiozno-izbjegavajućom (preokupiranom) privrženošću
navodno 'odabranom' roditelju s kojim je dijete u savezu.
Dakle, iako na površini može izgledati da je dijete
u odnosu povezanosti s navodno 'odabranim' roditeljem s kojim je u savezu, taj
je odnos zapravo simptomatski izraz patologije.
Nije zlato...
Od ključne je važnosti da stručnjaci mentalnog
zdravlja koji dijagnosticiraju i tretiraju dječje poremećaje motivacije za
privrženim povezivanjem, posebno uključujući vještake u sporovima o
roditeljskoj skrbi, imaju profesionalnu razinu znanja i ekspertize u području
sustava privrženosti, njegove prirode, značajki, i karakterističnih obrazaca
njegova funkcioniranja i disfunkcije.
Neposjedovanje profesionalne razine znanja i
ekspertize u području sustava privrženosti pri dijagnosticiranju i tretmanu
poremećaja djetetova sustava privrženosti najčešće predstavlja praksu izvan ograničenja
profesionalnih kompetencija i kršenje standarda profesionalne prakse.
Reference
Privrženost
Bowlby, J. (1969). Attachment and
loss: Vol. 1, Attachment. NY: Basic Books.
Bowlby, J. (1980). Attachment and
loss: Vol. 3. Loss: Sadness and depression. NY: Basic Books.
Raineki, C., Moriceau, S.,
Sullivan, R.M. (2010). Developing a neurobehavioral animal model of infant
attachment to an abusive caregiver. Biological Psychiatry, 67, 1137-1145.
Seay, B. Alexander, B.K., and
Harlow, H.F. (1964). Maternal behavior of socially deprived rhesus monkeys.
Journal of Abnormal and Social Psychology, 69, 345-354
Privrženost i bračni odnosi
Feeney, J.A. and Noller, P.
(1990). Attachment style as a predictor of adult romantic relationships.
Journal of Personality and Social Psychology, 58, 281-291.
Hazan, C, and Shaver, P. (1987).
Romantic love conceptualized as an attachment process. Journal of Personality
and Social Psychology, 52, 511-524.
Roisman, G.I., Madsen, K.H.,
Hennighousen, L. Sroufe, L.A., and Collins, W.A. (2001). The coherence of
dyadic behavior across parent-child and romantic relationships as mediated by
the internalized representation of experience. Attachment and Human Behavior,
3, 156-172.
Simpson, J.A. (1990). Influence of
attachment styles on romantic relationships. Journal of Personality and Social
Psychology, 59, 971-980.
Među-generacijski prijenos obrasca
privrženosti
Benoit, D. and Parker, K.C.H.
(1994). Stability and transmission of attachment across three generations.
Child Development, 65, 1444-1456
Bretherton, I. (1990).
Communication patterns, internal working models, and the intergenerational
transmission of attachment relationships. Infant Mental Health Journal, 11,
237-252.
Fonagy, P., Steele, M. and Steele,
H. (1991). Intergenerational patterns of attachment: Maternal representations
during pregnancy and subsequent infant-mother attachments. Child Development,
62, 891-905.
Fonagy P. and Target M. (2005).
Bridging the transmission gap: An end to an important mystery in attachment
research? Attachment and Human Development, 7, 333-343.
Jacobvitz, D.B., Morgan, E.,
Kretchmar, M.D., and Morgan, Y. (1991). The transmission of mother-child
boundary disturbances across three generations. Development and
Psychopathology, 3, 513-527.
Macfie, J., McElwain, N.L., Houts,
R.M., and Cox, M.J. (2005) Intergenerational transmission of role reversal
between parent and child: Dyadic and family systems internal working models.
Attachment & Human Development, 7, 51-65
van Ijzendoorn, M.H. (1992)
Intergenerational transmission of parenting: A review of studies in nonclinical
populations. Developmental Review, 12, 76-99
__________________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/10/21/all-that-glitters/
* 'Odabrani' Dr Childress stavlja u navodnike zato što je dijete
naizgled odabralo toga roditelja, no dijete koje je u savezu s roditeljem ne
bira ništa, izbor čini roditelj s kojim je dijete navodno u 'savezu' dok je
autentično dijete duboko potisnuto.
** Usporediv dokument Hrvatske
psihološke komore je na poveznici: http://www.psiholoska-komora.hr/static/documents/doc02_pravilnik_o_pravima_i_odgovornosti_250108.pdf
Nažalost nismo našli članke koji bi ovako jasno propisivali odgovornosti
stručnjaka mentalnog zdravlja. Ako ih čitatelji ovoga bloga nađu, molim da nam
se jave u komentarima.
Nema komentara:
Objavi komentar