četvrtak, 19. svibnja 2016.

Nije zlato sve što sija...

Dijete izgleda emocionalno povezano s 'odabranim'* roditeljem s kojim je u savezu, a odbija odnos s drugim roditeljem, navodno zbog problematičnih roditeljskih postupaka toga roditelja.
Međutim, prikaz odnosa emocionalne povezanosti s navodno 'odabranim' roditeljem s kojim je dijete u savezu, zapravo predstavlja lažnu sliku. Stručna razina razumijevanja kako radi sustav privrženosti otkriva da taj prikaz odnosa emocionalne povezanosti zapravo predstavlja očekivani obrazac povezan s nesigurnom anksioznom privrženošću navodno 'odabranom' roditelju s kojim je dijete u savezu.

Obrasci privržensti

Mnogi ljudi koji nisu upoznati s odnosom privrženosti, uključujući i mnoge stručnjake mentalnog zdravlja koji ne znaju kako funkcionira sustav privrženosti, vjeruju da je privrženost relevantna samo za stvaranje veza u ranom djetinjstvu. Takva su uvjerenja potpuno pogrešna. Osnovni obrasci privrženosti (Bowlby ih naziva 'unutarnjim radnim modelima, a Beck 'shemama') formiraju se tijekom ranog djetinjstva, ali se ti obrasci koriste tijekom cijelog života.
" Ponašanje privrženosti ni na koji način nije ograničeno samo na djecu. Iako se obično ne aktivira tako spremno, vidimo ga i u adolescenata i odraslih osoba oba spola, kad god su napeti i pod stresom." (Bowlby, 1980, str. 4)
Tu postoji analogija s jezičnim sustavom. Osnovna gramatika jezika usvaja se tijekom ranog djetinjstva, ali se jezik potom koristi tijekom cijelog života radi posredovanja u socijalnim odnosima.
Slično tomu, osnovna 'gramatika' sustava privrženosti, 'unutarnji radni modeli' odnosa privrženosti formiraju se tijekom ranog djetinjstva, ali se potom ta 'gramatika' sustava privrženosti koristi tijekom cijelog života radi posredovanja u bliskim odnosima, uključujući i bračne odnose (Feeney & Noller, 1990; Hazan & Shaver, 1987; Roisman, Madsen, Hennighousen, Sroufe, & Collins, 2001; Simpson, 1990)  i u budućim odnosima kad dijete odraste, s njegovom ili njezinom vlastitom djecom (Benoit & Parker, 1994; Bretherton, 1990; Fonagy, Steele, & Steele, 1991; Fonagy & Target, 2005; Jacobvitz, Morgan, Kretchmar & Morgan, 1991; Macfie, McElwain, Houts, and Cox, 2005; van Ijzendoorn, 1992).
Sustav privrženosti izravno posreduje pri povezivanju djeteta s roditeljima. Sustav privrženosti posreduje u bilo kakvom prikazu ili ometanju djetetova povezivanja s roditeljima, poput bliske emocionalne povezanosti s navodno 'odabranim' roditeljem s kojim je dijete u savezu i djetetovo odbijanje odnosa s drugim, ciljanim roditeljem. Zato svaka stručna procjena obiteljske dinamike koja obuhvaća ove odnose u kojima posreduje sustav privrženosti ZAHTIJEVA profesionalnu razinu razumijevanja toga kako funkcionira sustav privrženosti i koji su karakteristični obrasci disfunkcije zbog problematičnog roditeljstva.
Pri dijagnosticiranju i tretmanu jasno vidljivih poremećaja djetetova sustava privrženosti, kakav se odražava u djetetovu odbijanju odnosa s jednim roditelja te primarne povezanosti s navodno 'odabranim' roditeljem s kojim je dijete u savezu, nedostatak profesionalne razine razumijevanja kako funkcionira sustav privrženosti i karakterističnih obrazaca disfunkcije bio bi isto kao kad bi liječnik koji nema profesionalnu razinu znanja o tome što je karcinom i koji su njegovi različiti pojavni oblici, dijagnosticirao i liječio karcinom.
Liječnici koji ne znaju što je karcinom ne bi ga trebali dijagnosticirati i liječiti. Psiholozi koji ne znaju što je sustav privrženosti, uključujući i karakteristične odlike njegova funkcioniranja te karakteristične obrasce poremećaja toga sustava, NE bi trebali dijagnosticirati ni tretirati poremećaje djetetove motivacije za privrženim povezivanjem.
Ovo izgleda očito, i standardi profesionalne prakse ZAHTIJEVAJU sljedeće**:
Standard 2.01a Etičkih principa psihologa i Kodeks ponašanja odnosi se na ograničenja kompetencija "Psiholozi pružaju usluge, poučavaju i provode istraživanja na stanovništvu i u raznim područjima, samo unutar ograničenja svojih kompetencija, koje se temelje na njihovu obrazovanju, stručnom osposobljavanju, iskustvu pod nadzorom mentora, konzultacijama, proučavanjima ili profesionalnom iskustvu."
Dijagnosticiranje i tretman poremećaja djetetovih motivacija za privrženim povezivanjem, bez posjedovanja profesionalne razine razumijevanja sustava privrženosti, njegova funkcioniranja i njegovih karakterističnih obrazaca poremećaja, predstavljalo bi praksu izvan ograničenja profesionalnih kompetencija te kršenje standarda profesionalne prakse.

Obrazac sigurne privrženosti

Pri sigurnoj privrženosti dijete se angažira u opuštenom istraživanju, smjelo se udaljavajući od roditelja kojem je sigurno privrženo. Povremeno provjerava gdje je roditelj kojem je sigurno privrženo, što se naziva 'emocionalno punjenje', da bi se ponovno upustilo u istraživanje dalje od toga roditelja.
U obrascu sigurne privrženosti odabranom roditelju nakon razvoda, dijete bi uživalo u skrbi i ugodi s odabranim roditeljem, ali bi se također ugodno osjećalo u istraživačkom ponašanju uspostavljanja nezavisnog odnosa s drugim roditeljem.
Ovo je važno razumjeti: Djetetova opuštenost pri odvajanju od roditelja kojem je privrženo da bi gradilo odnos i s drugim roditeljem, dokazala bi SIGURNU privrženost roditelju od kojega se dijete odvaja.

Nesigurna (opiruća) privrženost

Pri nesigurnoj privrženosti roditelju, dijete je preokupirano povezivanjem s roditeljem i izražava visoku razinu protivljenja odvajanju od roditelja kojem je nesigurno privrženo.
Pri ovom stilu, koji se također naziva 'preokupiranim' obrascem privrženosti, dijete je hiper-fokusirano na svoj odnos s nesigurno privrženim roditeljem i protivi se normalnim istraživačkim aktivnostima dalje od toga roditelja.

Ishodište takvih obrazaca

Ova skupina obrazaca postaje jasna kad razmotrimo njihova ishodišta.
Evolucijsko podrijetlo sustava privrženosti je u selektivnom predatorstvu nad djecom. Sustav privrženost snažno motivira djetetovo povezivanje s roditeljima da bi dobilo zaštitu od predatora.
"Biološka funkcija ovoga ponašanja [tj. privrženosti] postavljena je kao zaštita, posebice zaštita od predatora." (Bowlby, 1980, str. 3)
Djeca koja su sigurna u svoju vezu privrženosti roditelju osjećaju se dovoljno sigurnima i zaštićenima da bi se ležerno bavila istraživanjem dalje od toga roditelja, sigurna u svoj odnos s tim roditeljem.
Djeca koja su nesigurna u svoju vezu privrženosti roditelju postaju izložena predatorima, i zato djetetov sustav privrženosti motivira dijete da postane preokupirano potrebom za blizinom tom roditelju kojem je nesigurno privrženo, te se dijete NE bavi istraživanjem dalje od toga roditelja.

Nesigurna (anksiozno-izbjegavajuća) privrženost

Pri takvom obrascu privrženosti dijete može pokazivati motivaciju za hiper-povezanošču, tražeči stalnu uključenost roditelja pokazujući ovisno i ljepljivo ponašanje. Onima koji nisu upoznati s karakterističnim prikazima sigurne i nesigurne privrženosti, djetetova ovisna preokupacija roditeljem može izgledati kao povezanost između roditelja i djeteta, dok u biti djetetov vokus na hiper-povezivanje s roditeljem predstavlja simptom patologije u odnosu roditelj-dijete.
Izgradnja nesigurne anksiozno-izbjegavajuće (preokupirane) privrženosti povezuje se s nekonzistentnom dostupnošću roditelja.
U 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, ova nekonzistentna dostupnost roditelja nastaje iz (neprijteljskog) odbijanja djeteta od strane narcisoidnog/(graničnog) roditelja kad god dijete pokaže motivaciju za povezivanjem s drugim roditeljem, i odgovarajuće ugađanje djetetu kad god izbjegava drugog roditelja.
Nekonzistentnost uvjetovane ljubavi koju pruža narcisoidni/(granični) roditelj, a koja ovisi o djetetovu odbacivanju drugog roditelja, izgrađuje odnos nesigurne anksiozno-izbjegavajuće privrženosti narcisoidnom/(graničnom) roditelju. Takva privrženosti proizvodi i djetetov preokupirani fokus na održavanje odnosa s nekonzistentno dostupnim narcisoidnim/(graničnim) roditeljem i djetetovo opiranje odvajanju od toga roditelja da bi se bavilo istraživanjem izgradnje nezavisnog odnosa s drugim roditeljem, zbog straha od gubitka odnosa nesigurne privrženosti s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem.
Ono što na površini izgleda kao odnos povezanosti s navodno 'odabranim' roditeljem s kojim je dijete u savezu, zapravo predstavlja simptomatski izraz NESIGURNE privrženosti tome roditelju.

Povezivanje s problematičnim roditeljem

Sustav privrženost je motivacijski sustav koji se 'prilagođava cilju', što znači da, kad je roditeljstvo problematično, i kad ne dopušta djetetu da izgradi sigurni odnos privrženosti, ono ipak zadržava cilj izgradnje odnosa privrženosti s problematičnim roditeljem, te time djetetova ponašanja postaju poremećena u naporu da postigne cilj uspostavljanja odnosa privrženosti u kontekstu problematičnog ponašanja roditelja.
"Svih sedam BM majmunica [tj. koje su odrasle bez majke] bile su potpuno neadekvatne majke... U početku su ih nastojale ignorirati i povlačile su se od svoje mladunčadi, čak i kad su mladunčad plakala... Kasnije su BM majmunice ignorirale, odbacivale i bile fizički abuzivne prema svojoj mladunčadi. Iznenađujući fenomen bili su stalni pokušaji mladunčadi da se povežu s majčinim tijelom bez obzira na zanemarivanje i tjelesno kažnjavanje. Kad se mladunčad ne bi uspjela približiti majčinu trbuhu, objesila bi joj se na leđa i pokušavala se približiti trbuhu." (Seay, Alexander, Harlow, 1964, str. 353)
Poremećaji djetetova ponašanja koji su posljedica djetetovih stalnih napora usmjerenih cilju uspostavljanja odnosa privrženosti s roditeljem u kontekstu problematičnih roditeljskih ponašanja, rezultiraju karakterističnim obrascima djetetova ponašanja koje odražava nesigurnu privrženost roditelju.
Djeca NE nastoje prekinuti odnos s problematičnim roditeljem.
Problematično roditeljstvo izlaže djecu povećanom riziku za preživljavanje zbog predatora i drugih okolnskih opasnosti. Problematično roditeljstvo proizvodi NESIGURNU privrženosti, i dijete zapravo postaje JAČE motivirano za povezivanje s problematičnim roditeljem, čime nastaju karakteristični obrasci nesigurne privrženosti roditelju.
Djeca koja su prekinula odnos s problematičnim roditeljem bila su izloženija predatorima i drugim okolinskim opasnostima. Ta djeca nisu preživjela.
Djeca koja su bila JAČE motivirana za povezivanje s problematičnim roditeljima imala su veće šanse da će ih roditelji zaštititi od predatora. Ta su djeca preživjela.
"Paradoksalni nalaz da što se što se više dijete kažnjava, to je snažnija njegova privrženost osobi koja ga kažnjava, koji je vrlo teško objasniti bilo kojom drugom teorijom, sukladan je stajalištu da funkcija ponašanja privrženosti jest zaštita od predatora." (Bowlby, 1969, str. 226-227)
Tijekom milijuna godina evolucije koja je uključivala selektivno predatorstvo nad djecom, sustav privrženosti razvio je motivacijski odgovor na problematično roditeljstvo koje se 'korigira sukladno cilju', i prema kojem su djeca SNAŽNIJE motivirana za povezivanje s problematičnim roditeljima.
"Potencijalno evolucijsko objašnjenje ukazuje na to da je pritisak prirodne selekcije podržavao djecu koja su bila privržena, zato što je to povećavalo vjerojatnost preživljavanja. S adaptivnog stajališta, možda je bolje za vrste koje imaju dulju potrebu za skrbi (dulje djetinjstvo) da ostanu privržene abuzivnom skrbniku nego da se o njima nitko ne skrbi." (Raineki, Moriceau, Sullivan, 2010, str. 1143)
Djeca, u odgovor na problematično roditeljstvo, NE nastoje prekinuti odnos privrženosti.
Umjesto toga, djeca postaju SNAŽNIJE motivirana za privrženo povezivanje s problematičnim roditeljem.
U 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, dijete pokazuje motivaciju za hiper-povezanošću s navodno 'odabranim' roditeljem s kojim je u savezu. Ovo samo po sebi ukazuje na to da su roditeljski postupci navodno 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu problematični i izazivaju motivaciju za hiper-povezanošću zbog nesigurne privrženosti koju stvara problematično roditeljstvo navodno 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu.

'Otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti

Ponašanje djeteta pri 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti jest preokupiranost stalnim bivanjem u blizini navodno 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu (tj. samostalna skrb – skrb isključivo jednog roditelja) te odbacivanje normalnog istraživačkog ponašanja uspostavljanja nezavisnog odnosa s drugim roditeljem.
Ovo je očekivano ponašanje djeteta koje se povezuje s NESIGURNOM anksiozno-izbjegavajućom (preokupiranom) privrženošću navodno 'odabranom' roditelju s kojim je dijete u savezu.
Dakle, iako na površini može izgledati da je dijete u odnosu povezanosti s navodno 'odabranim' roditeljem s kojim je u savezu, taj je odnos zapravo simptomatski izraz patologije.
Nije zlato...
Od ključne je važnosti da stručnjaci mentalnog zdravlja koji dijagnosticiraju i tretiraju dječje poremećaje motivacije za privrženim povezivanjem, posebno uključujući vještake u sporovima o roditeljskoj skrbi, imaju profesionalnu razinu znanja i ekspertize u području sustava privrženosti, njegove prirode, značajki, i karakterističnih obrazaca njegova funkcioniranja i disfunkcije.
Neposjedovanje profesionalne razine znanja i ekspertize u području sustava privrženosti pri dijagnosticiranju i tretmanu poremećaja djetetova sustava privrženosti najčešće predstavlja praksu izvan ograničenja profesionalnih kompetencija i kršenje standarda profesionalne prakse.

Reference
Privrženost
Bowlby, J. (1969). Attachment and loss:  Vol. 1, Attachment. NY: Basic Books.
Bowlby, J. (1980). Attachment and loss: Vol. 3. Loss: Sadness and depression. NY: Basic Books.
Raineki, C., Moriceau, S., Sullivan, R.M. (2010). Developing a neurobehavioral animal model of infant attachment to an abusive caregiver. Biological Psychiatry, 67, 1137-1145.
Seay, B. Alexander, B.K., and Harlow, H.F. (1964). Maternal behavior of socially deprived rhesus monkeys. Journal of Abnormal and Social Psychology, 69, 345-354
Privrženost i bračni odnosi
Feeney, J.A. and Noller, P. (1990). Attachment style as a predictor of adult romantic relationships. Journal of Personality and Social Psychology, 58, 281-291.
Hazan, C, and Shaver, P. (1987). Romantic love conceptualized as an attachment process. Journal of Personality and Social Psychology, 52, 511-524.
Roisman, G.I., Madsen, K.H., Hennighousen, L. Sroufe, L.A., and Collins, W.A. (2001). The coherence of dyadic behavior across parent-child and romantic relationships as mediated by the internalized representation of experience. Attachment and Human Behavior, 3, 156-172.
Simpson, J.A. (1990). Influence of attachment styles on romantic relationships. Journal of Personality and Social Psychology, 59, 971-980.
Među-generacijski prijenos obrasca privrženosti
Benoit, D. and Parker, K.C.H. (1994). Stability and transmission of attachment across three generations. Child Development, 65, 1444-1456
Bretherton, I. (1990). Communication patterns, internal working models, and the intergenerational transmission of attachment relationships. Infant Mental Health Journal, 11, 237-252.
Fonagy, P., Steele, M. and Steele, H. (1991). Intergenerational patterns of attachment: Maternal representations during pregnancy and subsequent infant-mother attachments. Child Development, 62, 891-905.
Fonagy P. and Target M. (2005). Bridging the transmission gap: An end to an important mystery in attachment research? Attachment and Human Development, 7, 333-343.
Jacobvitz, D.B., Morgan, E., Kretchmar, M.D., and Morgan, Y. (1991). The transmission of mother-child boundary disturbances across three generations. Development and Psychopathology, 3, 513-527.
Macfie, J., McElwain, N.L., Houts, R.M., and Cox, M.J. (2005) Intergenerational transmission of role reversal between parent and child: Dyadic and family systems internal working models. Attachment & Human Development, 7, 51-65
van Ijzendoorn, M.H. (1992) Intergenerational transmission of parenting: A review of studies in nonclinical populations. Developmental Review, 12, 76-99

__________________________________




* 'Odabrani' Dr Childress stavlja u navodnike zato što je dijete naizgled odabralo toga roditelja, no dijete koje je u savezu s roditeljem ne bira ništa, izbor čini roditelj s kojim je dijete navodno u 'savezu' dok je autentično dijete duboko potisnuto.
** Usporediv dokument Hrvatske psihološke komore je na poveznici: http://www.psiholoska-komora.hr/static/documents/doc02_pravilnik_o_pravima_i_odgovornosti_250108.pdf Nažalost nismo našli članke koji bi ovako jasno propisivali odgovornosti stručnjaka mentalnog zdravlja. Ako ih čitatelji ovoga bloga nađu, molim da nam se jave u komentarima.

Nema komentara:

Objavi komentar