petak, 22. travnja 2016.

Stop imenovanju posebnog skrbnika u sporu oko roditeljske skrbi

(U nas Posebni skrbnik ispituje volju i želje djeteta i zastupa ih na sudu. Najbolji interes djeteta u nas zastupa Czss. U Kaliforniji posao zastupanja volje i mišljenja djeteta obavlja Minor's counsel, što smo ovdje preveli kao Posebni skrbnik, zato što upravo to u nas radi Posebni skrbnik. op.prev.)

Imenovanje posebnog skrbnika djetetu u sporu roditelja oko skrbi nad djetetom je nešto najdestruktivnije što Sud može poduzeti.¨
Četiri su osnovna problema s imenovanjem posebnog skrbnika koji će zastupati dijete:
1.) Imenovanje posebnog skrbnika uvodi dva izrazita izvora sklonosti jednoj strani u pravni postupak;
2.) Imenovanje posebnog skrbnika uvodi, potiče, ulazi u savez i podržava patološke procese u obitelji, sve na štetu djeteta;
3.) Uvođenjem, poticanjem i podržavanjem obiteljske psihopatologije, imenovanje posebnog skrbnika potkopava i može potpuno poništiti napore terapeuta radi rješavanja obiteljske psihopatologije
4.) Time što ne razumije složenost razvojne nezrelosti tijekom djetinjstva i adolescencije, imenovani posebni skrbnik nudi pojednostavljene pokušaje rješavanja koji će rezultirati krivim zagovaranjem posebnog skrbnika u korist stajališta koja su protivna najboljem interesu i zdravom razvoju djeteta.

Sklonost jednoj strani

Spektar normalnog roditeljstva

Normalno roditeljstvo proteže se unutar kontinuuma od popustljivog i permisivnog do strukturiranog i odlučnog.
Popustljivo i permisivno roditeljstvo potiče razvoj odnosa, dok strukturirano i odlučno stavlja naglasak na razvoj zrelosti. Oba roditeljska stila mogu biti potpuno unutar normalnog i zdravog roditeljskog pristupa, i oba mogu voditi sazrijevanju i zdravom razvoju djeteta.
Sklonost roditelja prema jednom ili drugom stilu roditeljstva, stvar je sustava njihovih vrijednosti koje su obično proizvod iskustava roditelja unutar obitelji iz kojih su potekli. Takve su roditeljske sklonosti vezane za kulturu i kultura na njih utječe.
Profesionalna psihologija obično podržava uravnoteženi pristup roditeljskim stilovima koji se kreće negdje između ova dva stila, kombinirajući fleksibilno pregovaranje sa strukturiranim očekivanjima prema ponašanju djeteta. Npr., ako bi roditeljski stil bio predstavljen na numeričkom kontinuumu od 1 do 100, pri čemu niži brojevi predstavljaju popustljivo i permisivno roditeljstvo, a viši brojevi predstavljaju više strukturiran i odlučan roditeljski stil, normalno bi se roditeljstvo na toj skali protezalo unutar brojki 20 i 80. Što je roditeljstvo ekstremnije, to ono postaje problematičnije, ali postoji široki opseg mogućnosti unutar spektra normalnog roditeljstva. Profesionalna psihologija sklona je roditeljstvu kombiniranog stila, nešto između 40 i 60 na numeričkoj skali roditeljskih stilova.
Popustljivo i permisivno roditeljstvo: Roditelji koji su skloniji popustljivom i permisivnom roditeljskom stilu, podržavaju emocionalne kvalitete odnosa više nego kvalitete ponašanja i dozrijevanja. Pravila i očekivanja prema dječjem ponašanju fleksibilnije se dogovaraju i ti su roditelji skloni izbjegavati sukob da bi zadržali interpersonalnu harmoniju unutar obitelji. Ako se ode u ekstrem ovoga stila (0-20 na skali), roditeljstvo postaje sve više ugađanje djetetu i postaje previše labavo.
Odlučno i strukturirano roditeljstvo: Roditelji koji su skloniji odlučnom i strukturiranom roditeljskom stilu, daju prednost dozrijevanju dječjeg ponašanja i skloniji su prihvatiti hijerarhijsku obiteljsku organizaciju koja naglašava roditeljski autoritet. Pravila i očekivanja prema dječjem ponašanju jasnije su postavljena i ti su se roditelji skloni bolje snalaziti u upravljanju interpersonalnim sukobima. Ako se ode u ekstrem ovoga stila (80-100 na skali), roditelji mogu postati diktatori i previše nefleksibilni, što potencijalno može izazvati visoku razinu sukoba roditelj-dijete ili izrazito submisivno ponašanje u djece.
Unutar normalnog roditeljskog pristupa, oba su roditeljska stila prihvatljiva, oba mogu odgojiti normalnu i zdravu djecu, i oba imaju svoje prednosti i mane, zbog čega su stručnjaci mentalnog zdravlja skloni podržavati uravnoteženi roditeljski pristup gdje postoji mješavina oba roditeljska stila. Roditeljski se stilovi također mogu izmjenjivati među roditeljima na zdrav i normalan način, pri čemu je jedan roditelj skloniji popustljivom i permisivnom stilu (koji podržava emocionalno), dok je drugi roditelj skloniji strukturiranijem i odlučnijem roditeljskom stilu (koji disciplinira). Dok je god bračna zajednica cjelovita, ova mješavina roditeljskih stilova funkcionira učinkovito.
Međutim, u prekinutoj bračnoj zajednici, razlike u roditeljskim stilovima mogu postati uzrok među-roditeljskog sukoba. Sa stajališta bilo kojeg roditeljskog stila, roditeljski stil drugog roditelja izgledat će problematično. Za popustljivog i permisivnog roditelja, odlučniji i strukturiraniji roditeljski stil drugog roditelja izgledat će previše grub i neosjetljiv. Sa stajališta odlučnijeg i strukturiranijeg roditelja, popustljiv i permisivni stil drugog roditelja izgledat će da previše ugađa i da je previše labav. S uravnoteženog stajališta profesionalne psihologije, različiti roditeljski stilovi oba roditelja prepoznaju se kao normalni i zdravi, pri čemu razlike samo odražavaju različite sustave vrijednosti roditelja.
Roditelji imaju legitimno roditeljsko pravo uspostaviti svoj sustav vrijednosti u odnosu sa svojom djecom i u svojim obiteljima. Zato bi široki opseg vrste roditeljstva trebao jamčiti roditeljska prava u primjeni roditeljskog stila. Sve dok roditeljstvo izbjegava ekstreme bilo kojeg roditeljskog pristupa (tj. 0-20 na skali, što je slobodno i zanemarujuće roditeljstvo, ili 80-100 na skali što je grubo/abuzivno roditeljstvo) dužno poštovanje treba se jamčiti legitimnim roditeljskim pravima da uspostave obrasce obiteljske strukture sukladno svojim sustavima vrijednosti.

Djetetovi izbori

Sa stajališta razvojne nezrelosti djece i adolescenata, popustljiv i permisivni roditeljski stil će biti draži od strukturiranog i odlučnog roditeljskog stila, sve dok dijete ne postigne punu zrelost, do kad će, osvrćući se unatrag, mlada odrasla osoba imati veće dugoročno poštovanje za dobrobit od odlučnog i strukturiranog roditeljskog stila koji ju je doveo do veće osobne zrelosti. Npr., djetetu se može ne svidjeti vježbanje sviranja klavira ili pisanja domaće zadaće tijekom 90 minuta svake večeri, a ipak, kad odraste, sad već odrasla osoba cijenit će to što zna svirati klavir i što je postigla bolji akademski uspjeh i karijeru zbog strukturiranijih očekivanja roditelja tijekom djetinjstva i adolescencije.
No, ako upitamo dijete, njegova će razvojna nezrelost biti sklonija jedenju sladoleda nego povrća i igranju video igrica ili razgovora s prijateljima, nego pisanju domaće zadaće ili obavljanju poslova u kućanstvu. Bez obzira na to, roditeljska struktura insistiranja da dijete jede zdrave obroke i insistiranje na ispunjavanju odgovornosti prije uživanja u igri i slobodnim aktivnostima ‒ iako ove aktivnosti koje roditelj zahtijeva nisu djetetu drage, i usprkos tomu što insistiranje roditelja na tim djetetovim ponašanjima može dovesti do povećanih sukoba roditelj-dijete ‒ svejedno mogu unaprijediti djetetovo zdravo emocionalno i psihičko dozrijevanje i razvoj, prije nego što će to učiniti previše ugađanja i permisivnog roditeljstva.
Ipak će razvojna nezrelost djeteta i adolescenta biti naklonjenija popustljivom i permisivnom roditeljstvu.
Zato, ako se posebni skrbnik imenuje da bi predstavljao izraženu naklonost djeteta i adolescenta, uvodi se inherentna sklonost jednoj strani u Sudski postupak, i to u korist roditelja koji je usvojio popustljiviji i permisivniji roditeljski stil. Strukturiraniji i odlučniji roditelj time se smješta u problematičnu poziciju inherentne sklonosti jednoj strani koju je uveo Sud, i zbog koje mora svoj roditeljski stil i legitimni izraz roditeljskih vrijednosti unutar obitelji mijenjati radi prihvaćanja popustljivog i permisivnog roditeljskog stila poput stila drugog roditelja, radi zadobivanja djetetove naklonosti, temeljem toga što se djetetovim izborima i naklonostima jamči važnost u pravnom postupku.
Utjecaj ove sklonosti jednoj strani koju uvodi Sud, a u korist jednog roditeljskog stila na račun drugog, utječe na obitelj na način da zahtijeva od oba roditelja da prihvate popustljivi i permisivni roditeljski stil, što može potkopati pružanje potrebne strukture i discipline koji su djetetu potrebni za zdravo dozrijevanje. Međutim, ako se strukturiraniji i odlučniji roditelj nastavi ponašati sukladno najboljem interesu djeteta pružajući normalnu strukturu i disciplinu, tad će inherentna sklonost jednoj strani koju Sud uvodi imenovanjem posebnog skrbnika da bi predstavljao izražene ali razvojno nezrele naklonosti djeteta, težiti stvaranju nepovoljnih sudskih odluka protiv strukturiranog i odlučnog roditelja zbog težine koja se daje djetetovim izraženim 'preferencijama'.
Namjerno uvođenje sklonosti jednoj strani od strane Suda u pravni postupak protivan je principima ravnoteže i pravičnosti u pravnom sustavu. Potencijalno štetan utjecaj koji ovakva sklonost jednoj strani koju Sud uvodi u obiteljske odnose, obiteljsko funkcioniranje i dugoročni zdrav emocionalni, socijalni i psihološki razvoj djeteta ili adolescenta, protivan je najboljim interesima djeteta ili adolescenta. Sudovi trebaju poštovati legitimna roditeljska prava i ovlasti da unutar svojih obitelji uspostave obrasce interakcije sa svojom djecom koji su sukladni s njihovim sustavima vrijednosti. Sudovi trebaju izbjegavati djelovati na način da namjerno uvode sklonost djeteta jednom roditelju čime daju prednost jednoj skupini obiteljskih vrijednosti, posebice imajući na umu da bilo te, bilo neke druge obiteljske vrijednosti mogu biti kulturalno uvjetovane.

Drugi izvor sklonosti jednoj strani

Drugi izvor inherentne sklonosti jednoj strani koja se uvodi imenovanjem posebnog skrbnika ide u korist patoloških, a na štetu zdravih obiteljskih procesa.
Imenovanje posebnog skrbnika koji će predstavljati dijete, ne poštuje složenost dinamike obiteljskih odnosa, a dva naročita obiteljska obrasca od posebne su važnosti kad se radi o imenovanju posebnog skrbnika maloljetne osobe, 1) odnos zamijenjenih uloga, u kojem se dijete koristi za gratifikaciju i ispunjavanje emocionalnih i psiholoških potreba psihopatologije roditelja, i 2) djetetova triangulacija u roditeljski sukob stvaranjem među-generacijskog saveza jednog roditelja i djeteta, a protiv drugog roditelja.

Odnos zamijenjenih uloga

Postoje brojne vrste odnosa zamijenjenih uloga. U nekim takvim odnosima dijete preuzima ulogu skrbnika o roditelju (kao u slučajevima alkoholizma, depresije ili smanjenih roditeljskih kapaciteta). Druge vrste odnosa zamijenjenih uloga uključuju roditeljsko korištenje djeteta kao 'regulatornog objekta' (kao kad roditelj spriječava razvoj djetetove nezavisne autonomije radi smirivanja roditeljskog straha od napuštanja).
U odnosu zamijenjenih uloga dijete je inducirano ili zavedeno od strane roditelja da skrbi o emocionalnim i psihološkim potrebama toga roditelja, i odnos zamijenjenih uloga se smatra izrazito patološkim i visoko destruktivnim za djetetov zdravi emocionalni i psihički razvoj (npr. prototip primjera za odnos zamijenjenih uloga jest incest, pri kojem se dijete koristi da bi zadovoljilo seksualne/psihološke potrebe roditelja).
Vanjski izgled odnosa zamijenjenih uloga, međutim, izgleda kao odnos povezanosti roditelja i djeteta u kojem dijete izražava visoku razinu afektivnog povezivanja s (patološkim) potrebitim roditeljem. Ovaj poriv za patološkom povezanošću tipično se događa na štetu odnosa s drugim roditeljem.
"Povezujući se s djetetom u izrazito bliskom i ovisnom odnosu, enmeshed roditelj stvara psihološki štetno okruženje za odgoj djeteta, na štetu djetetova razvoja autonomnog selfa... Enmeshment¨¨ jednog roditelja s djetetom često izaziva prekid odnosa djeteta s drugim roditeljem (Cowan & Cowan, 1990; Jacobvitz, Riggs, & Johnson, 1999)." (Kerig, 2005, str. 10)
Napominjem da je Kerigova analiza odnosa zamijenjenih uloga (koja se također naziva i "međugeneracijsko brisanje granica") objavljena u Journal of Emotional Abuse. Odnosi zamijenjenih uloga smatraju se izrazito patološkim.
Također podsjećam i na komentar Minuchina o utjecaju enmeshed odnosa između roditelja i djeteta na kognitivno funkcioniranje djeteta.
"Članovi enmeshed podsustava obitelji mogu biti hendikepirani time što povećani osjećaj pripadanja zahtijeva značajno odustajanje od autonomije... Posebice se u djece time inhibiraju kognitivno-afektivne vještine" (Minuchin, 1974, str. 55)
Imenovanje posebnog skrbnika koji će predstavljati želje djeteta ulazi u savez s psihopatologijom odnosa zamijenjenih uloga unutar obitelji i u sudski će postupak uvesti inherentnu sklonost jednoj strani u korist patološkog roditelja i na štetu zdravog i normalnog roditelja. Namjerno uvođenje inherentne sklonosti jednoj strani koja ide u korist daljeg održavanja obiteljske psihopatologije u Sudski postupka, a od strane Suda, jako je loša zamisao.

Triangulacije i savezi

Koliko je uobičajeno, toliko je i nezdravo za djecu da budu triangulirana u supružnički sukob. Jedan od uobičajenih oblika triangulacije djeteta u supružnički sukob jest putem stvaranja među-generacijskog saveza roditelj-dijete, u kojem se dijete uvlači u savez s jednim, a protiv drugog roditelja.
Salvador Minuchin, kojeg mnogi smatraju najvećim teoretičarem obiteljskih sustava, opisuje među-generacijski savez roditelj-dijete kao oblik 'rigidnog trokuta'.
"Rigidni trokut također može preuzeti oblik stabilnog saveza. Jedan od roditelja pridružuje dijete u rigidno ograničeni među-generacijski savez protiv drugog roditelja." (Minuchin, 1974, str. 102)
Drugi priznati teoretičar obiteljskih sustava, Jay Haley, definira među-generacijski savez kao 'perverzni trokut'.
"Osobe uključene u trokut nisu vršnjaci, već je jedna od njih iz generacije iz koje druge dvije osobe nisu...  U procesu njihove interakcije, osoba iz jedne generacije stvara savez s osobom druge generacije, a protiv svojeg vršnjaka. Pod savezom se smatra proces zajedničke akcije protiv treće osobe... Savez između dvije osobe unutar trokuta se poriče. To znači da postoji izvjesno ponašanje koje ukazuje na savez, no kad se to ponašanje propituje, savez će se poricati... U osnovi, perverzni trokut je onaj u kojem je razdvojenost među generacijama prekršena na prikriven način. Kad se to ponavlja, sustav je patološki." (str. 37)
Značajno je to da je dio definicije među-generacijskog saveza to da se savez poriče. Dijete ili adolescent, klijenti posebnog skrbnika, po definiciji će poricati savez koji postoji između djeteta ili adolescenta i 'odabranog' roditelja s kojim je u savezu protiv drugog roditelja. To znači da pri zastupanji djetetove izražene naklonosti, posebni skrbnik aktivno podržava međugeneracijski savez djeteta i jednog roditelja protiv drugog roditelja. Time to postaje inherentni izvor sklonosti jednoj strani u Sudskom postupku koju uvodi Sud.
Značajno je također da Haley definira među-generacijski savez roditelj-dijete kao 'patološki'. Dakle, posebni skrbnik koalira s obiteljskom psihopatologijom protiv interesa zdravijeg roditelja koji traži rješenje za obiteljsku psihopatologiju.
Kad se posebni skrbnik imenuje da zastupa dijete koje je u patološkom među-generacijom savezu s jednim, a protiv drugog roditelja, posebni se skrbnik u suštiti imenuje da bi zastupao održavanje psihopatologije u obitelji. Inherentna sklonost jednoj strani time se uvodi u Sudski postupak, a u korist održavanja psihopatologije na štetu zdravijih elemenata obiteljskog sustava koji nastoje riješiti obiteljsku patologiju.
Imenovanje posebnog skrbnika u suštini je imenovanje pravnog zastupanja obiteljske psihopatologije. To je i nezdravo i iznimno destruktivno.
Ako Sud insistira na imenovanju posebnog skrbnika koji će zastupati interese obiteljske psihopatologije na način da će podržavati djetetov odnos zamijenjenih uloga s patogenim roditeljem i djetetov među-generacijski savez s jednim, a protiv drugog roditelja, što će u Sudski postupak uvesti inherentnu sklonost jednoj strani, a u korist održavanja obiteljske psihopatologije i na štetu zdravijih aspekata roditelja koji traži da se riješi obiteljska psihopatologija, tada bi dodatni kompenzatorni pravni savjetnik, radi ravnoteže, trebao biti imenovan da zastupa zdrave aspekte obitelji koji traže rješavanje obiteljske psihopatologije.
Još bi bolje bilo da Sud izbjegne namjerno uvođenje u sudski postupak inherentnih sklonosti jednoj strani čime podržavaju zadržavanje obiteljske psihopatologije, na način da potpuno izbjegne uvođenje inherentnih sklonosti jednoj strani imenovanjem posebnog skrbnika djeteta koji će zastupati interese obiteljske psihopatologje.

Poništavanje terapije

Imenovanje posebnog skrbnika koji je u savezu i podržava održavanje obiteljske psihopatologije vodi tomu da će djelovanje Suda biti učinkovito potkopano i da će se u nekim slučajevima potpuno poništiti nastojanje terapeuta da u tretmanu prekine patološko funkcioniranje obitelji.
Prvo, kako je gore navedeno, imenovanje posebnog skrbnika ulazi u savez i učvršćuje patološke procese u obitelji. Terapija onda mora PREVLADATI štetni utjecaj posebnog skrbnika koji je u savezu je s održavanjem obiteljske psihopatologije i podržava je.
Drugo, imenovanje posebnog skrbnika destruktivno izvrće hijerarhiju roditelj-dijete stavljajući dijete u previše povlaštenu i prenapuhanu poziciju da sudi o roditeljima. Salvador Minuchin raspravlja o važnosti roditeljskog autoriteta unutar obitelji,
"Roditeljstvo uvijek zahtijeva primjenu autoriteta. Roditelji ne mogu provoditi svoje izvršne funkcije ako nemaju moć to činiti... Djeca i roditelji, i ponekad terapeuti, često idealnu obitelj opisuju kao demokraciju. Ali oni pogrešno pretpostavljaju da je demokratsko društvo bez vođe, ili da je obitelj udruga vršnjaka. Učinkovito funkcioniranje zahtijeva da roditelji i djeca prihvate činjenicu da diferencirano korištenje autoriteta jest nužni sastojak roditeljskog podsustava. To postaje laboratorij vježbanja socijalnih vještina za djecu, koja trebaju znati kako pregovarati u situaciji nejednakih snaga (str. 58)
Imenovanje posebnog skrbnika neprimjereno i destruktivno uzdiže poziciju djeteta unutar obiteljske hijerarhije, što služi za dalje ukopavanje bilo kakvih patoloških procesa koji postoje u obitelji.
Uzdizanje djeteta stavlja 'ne-odabranog' roditelja u poziciju da mora smekšati dijete da bi zadobilo djetetovu naklonost. To je ekstremno destruktivna obiteljska dinamika koja potkopava terapijsku pomoć u slučaju obiteljske patologije. Sve dok postoji takva obiteljska dinamika, terapija će biti neučinkovita zato što je roditelj obespravljen Sudskom odlukom o imenovanju posebnog skrbnika djeteta, i nedostaje mu potreban roditeljski autoritet da može funkcionirati kao izvršitelj.
Traženje i davanje težine djetetovoj naklonosti jednom ili drugom roditelju, učinkovito djeluje na trianguliranje djeteta u supružnički sukob na način da pita dijete, ili mu omogućuje, stvaranje saveza s jednim roditeljem protiv drugoga, i biranje jednog roditelja. Djetetove 'preference' uzdižu se, unutar odnosa roditelja, na razinu 'nagrade koju treba osvojiti', pri čemu se svaki roditelj natječe u 'osvajanju' djetetove 'naklonosti'. Ovo je ekstremno destruktivna dinamika odnosa koja se uvodi u obitelj, a ipak je to UPRAVO ta destruktivna triangulacija djeteta u sukob roditelja radi 'nagrade koju treba osvojiti' koju imenovanje posebnog skrbnika koji će zastupati djetetove izražene naklonosti, uvodi u obitelj.
Prema mojem stručnom mišljenju, imenovanje posebnog skrbnika u konfliktnim situacijama tako je suštinski destruktivno za uvjete koji su neophodni za učinkovit tretman, da bi struka mentalnog zdravlja trebala temeljito razmotriti je li imenovanje posebnog skrbnika da zastupa dijete u obiteljskom sporu prepreka i nepremostiva smetnja terapiji.
Točka 10 Etičkih principa psihologa i Kodeksa ponašanja kojeg je uspostavil Američko psihološko društvo¨¨¨ bavi se kontekstom ponašanja u terapiji, a Točka 10.10 zahtijeva da 'psiholog prekine s terapijom kad u razumnim okvirima postane jasno da nije vjerojatno da će to klijentu/pacijentu koristiti..."
Imenovanje posebnog skrbnika djetetu djeluje tako da čvrsto ukorjenjuje obiteljsku psihopatologiju i aktivno s njom koalira. Imenovanje posebnog skrbnika djetetu ne samo da uvodi, već i podržava dinamiku izopačenih obiteljskih odnosa za koje se može očekivati da će spriječiti i ometati terapiju radi rješavanja obiteljske patologije, tako da prema Točki 10.10 Etičkog kodeksa Američkog psihološkog društva, psiholozi u tom kontekstu trebaju prekinuti s tretmanom zato što nije vjerojatno da će to klijentu/pacijentu i obitelji koristiti...

Razvojna nezrelost

Imenovanje posebnog skrbnika djetetu pokazuje teško nerazumijevanje za nezrelost i razvoj djeteta i adolescenta. Ako se usredotočimo samo na adolescente, neurorazvoj mozga još nije dovršen. Dok neke proto-odrasle sposobnosti jesu aktivne i dostupne, ostali važni socio-emocionalni i kapaciteti prosudbe ostaju potpuno nerazvijeni, tako da je sposobnost prosudbe u adolescenata značajno smanjena.
Ako adolescent treba donijeti informiranu 'nezavisnu' odluku (konstrukt 'nezavisnu' je upitan iz socio-neurološke perspektive, vidi npr., Cozolino, 2006), tad bi adolescentu trebalo omogućiti pristup svim relevantnim podacima koji su potrebni za donošenje informirane odluke. U kontekstu razvoda i raspada cjelovite obiteljske strukture, relevantni podaci mogu uključivati razloge za razvod iz perspektive svakog od roditelja, zato što u nedostatku kompletnih informacija, jedan roditelj može djetetu pružiti netočne i jednostrane podatke koji potencijalno okrivljuju drugog roditelja, čime se potiče i pojačava djetetova ljutnja i neprijateljstvo prema tom roditelju.
Pitati dijete je li jedan roditelj na njega utjecao, nedovoljno je da bi jamčilo da dijete ima uravnotežene i točne informacije na kojima će temeljiti odluku, zato što brojni obiteljski procesi mogu suptilno pružiti djetetu iskrivljene podatke i tumačenja, ali procesi kojima je dijete došlo to tih podataka mogu ostati ispod razine djetetove svijesti. Dakle, ako tražimo podatke o djetetovoj naklonosti, trebali bismo jamčiti da dijete ima točne i uravnotežene podatke od obje strane, a u vezi s nefunkcioniranjem obitelji i obiteljskom dinamikom odnosa, da bi dijete moglo donijeti 'nezavisnu' informiranu odluku o svojim željama i najboljim interesima.
Pa, onda, idemo postaviti roditelje pred dijete, da jedan po jedan iznesu razloge razvoda i raspada obitelji i da djetetu opišu mane drugog roditelja kao supružnika i roditelja, uz to da svaki roditelj djetetu iznese razloge zašto dijete treba odabrati neku opciju. Na ovaj bi način dijete imalo uravnotežene i (u razumnim okvirima) točne podatke u vezi s obiteljskom situacijom temeljem kojih bi onda moglo donijeti informiranu odluku o svojim najboljim interesima i odabrati kakve obiteljske odnose želi.
Je li to ono što želimo? Apsolutno NE.
No, u odsustvu uspostavljene procedure koja bi osigurala da dijete ima točne i potpune informacije na kojima će temeljiti svoju odluku, upitno je zagovaranje odlučivanja djece koja se zasnivaju na dječjem nepotpunom razumijevanju situacije i njezinih posljedica.
Zato je najbolje izbjegavati te mutne vode i ne tražiti od djeteta da odluči o svojim navodno 'nezavisnim' naklonostima, već da odluku u najboljem interesu djeteta donesemo kao odrasli ljudi.
Nadalje, mozgu adolescenta nedostaje sposobnost izvršne funkcije koja bi mu omogućila donošenje potpuno promišljene odluke. U mozgu adolescenata postoji sklonost za donošenje impulsivnih odluka koja se temelje na uživanju u gratifikaciji trenutačnih želja, i nedostaje mu sposobnost dugoročne perspektive koja ima uvid u buduće posljedice trenutačnih odluka.
To je inherentno ograničenje mozga adolescenta koje se temelji na zakonitostima neuro-razvoja.
Iako može izgledati da mozak adolescenta ima neke sposobnosti donošenja zrelih odluka, te su sposobnosti obojene željom za trenutačnom gratifikacijom i ugađanjem sebi što inheretno podržava popustljiv i permisivan, a ne strukturiran i odlučan roditeljski stil, iako ovaj potonji može dugoročno biti u najboljem interesu adolescenta.
Nezrelost kapaciteta izvršnih funkcija frontalnog režnja nalaže da bi adolescent, pri donošenju odluka, trebao imati vodstvo i pomoć potpuno zrelog živčanog sustava odrasle osobe. Ovo nameće pitanje o tomu koja bi odrasla osoba pružila to vodstvo i pomoć (tj. direktivni utjecaj) još nezrelom adolescentu. U normalnim obiteljima, to vodstvo i pomoć do dobi od 18 godina pružaju roditelji, nakon čega se vodstvo i pomoć povlače, a starijem adolescentu se dopušta da sklapa ugovore i donosi odluke neovisno o dopuštenju roditelja.
Ako Sud namjerava unaprijediti utjecaj odluka adolescentata u periodu ranije neuro-razvojne nezrelosti i nestabilnosti, imenujući posebnog skrbnika koji će zastupati mlađeg adolescenta, tad je dužnost posebnog skrbnika posjedovati stručnu razinu na kojoj bi mogao razumjeti pravu prirodu inherentne nepotpunosti kognitivnog funkcioniranja i prosudbe mozga klijenta-adolescenta. Dok nismo u stanju kompenzirati razvojnu nezrelost mozga adolescenta, olako ćemo podržavati nezrele odluke klijenta koje mogu voditi do dogoročno negativnih posljedica za klijenta-adolescenta zbog loših odluka koje smo podržali krivo i zbog neznanja o razvoju.

Zaključak

Osim u vrlo iznimnim okolnostima, Sud NIKAD ne bi trebao imenovati posebnog skrbnika da zastupa dijete ili adolescenta u obiteljskim sporovima.
Uloga zastupanja interesa djeteta (ili adolescenta) trebala bi se preseliti u domenu profesionalne psihologije. Ako Sud želi postići zatupanje djetetovih ili interesa adolescenta u sudskim postupcima, tad sud treba imenovati obiteljskog terapeuta koji će nastupati kao predstavnik djeteta ili adolescenta (glas djeteta) pred Sudom. To bi Sudu omogućilo uravnotežene i stručne informacije iz perspektive djeteta ili adolescenta, a izbjegao bi se savez s obiteljskom patologijom koja potkopava mogućnost terapije usmjerene na smanjivanje ili uklanjanje psihopatologije.
Ako Sud insistira na imenovanju posebnog skrbnika, tad se treba razviti standarde rada koji će upućivati i voditi povezivanje posebnog skrbnika s potrebama mentalnog zdravlja obitelji i klijenta. Dodatne smjernice bile bi potrebne da se u Sudskom postupku spriječe inherentne sklonosti jednoj strani, koje se uvode imenovanjem posebnog skrbnika.

Reference
Cozolino, L. (2006): The Neuroscience of Human Relationships: Attachment and the Developing Social Brain. WW Norton & Company, New York.
Haley, J. (1977). Toward a theory of pathological systems. In P. Watzlawick & J. Weakland (Eds.), The interactional view (pp. 31-48). New York: Norton.
Kerig, P.K. (2005). Revisiting the construct of boundary dissolution: A multidimensional perspective. Journal of Emotional Abuse, 5, 5-42.
Minuchin, S. (1974). Families and Family Therapy. Harvard University Press.
___________________________




¨ Dr Warshak također smatra da upravo u visoko-konfliktnim razvodima dijete ne smije biti stavljeno u situaciju da odlučuje: http://www.sandiegouniontribune.com/news/2016/apr/08/custody-divorce-children/


¨¨¨ American Psychological Association 

1 komentar:

  1. Pozdrav, ja sam iz SAD-a, želim podijeliti ovo veliko svjedočanstvo o tome kako mi je dr. Agabazara pomogao vratiti svog bivšeg ljubavnika. Tijekom moje potrage za rješenjem došao sam u kontakt s Dr. Azbazarom i kroz njegovu pomoć moj se ljubavnik vratio na u roku od 48 sati. Dakle, s ovim sam toliko podebljan da savjetujem svakome tko traži način da dođe do ljubavnika natrag kontaktirati Dr.Agbazara na WhatsApp: { +2348104102662 } ili putem e-maila na: { agbazara@gmail.com } Ja sam tako sretan barem ja i moj ljubavnik opet se vraćaju jedni drugima i idu zajedno provesti slavlje Nove godine Hvala još jednom Dr. Azbazaru

    OdgovoriIzbriši