Pravna pitanja: Psihološki otisci

Dr. Childress je psiholog, a ne odvjetnik. Ovaj rad nije namijenjen pravnom savjetovanju. Za pravni savjet, konzultirajte odvjetnika i slijedite njegove savjete. Ovaj rad raspravlja mogućnosti primjene psiholoških konstrukta u pravnom kontekstu.

---

"Gospodar marionete"

Ciljani-odbačeni roditelj je u problemu ako detalje "otuđenja djeteta od roditelja" treba dokazivati u pravosudnom sustavu. Rješenje za "otuđenje djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti nalazi se u sustavu mentalnog zdravlja, ne u pravosuđu. Kad stručnjaci mentalnog zdravlja progovore zajednički, pravosudni će sustav biti u stanju osloniti se na svjedočenje mentalnog zdravlja, i djelovati onoliko jasno koliko je potrebno da bi riješilo "otuđenje djeteta od roditelja".

Međutim, u međuvremenu se ciljani-otuđeni roditelji trebaju obratiti pravosuđu da bi obranili i zaštitili svoje dijete od psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja. "Otuđenje djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti nije pitanje roditeljske skrbi, već je pitanje zaštite djeteta*.

Dokazivanje Gardnerovog modela Sindroma otuđenja od roditelja (SOR, engl. PAS) na sudu može biti iznimno teško, ako ne i nemoguće, zato što se teoretska struktura SOR-a temelji na pojedinačnim kliničkim pokazateljima bez temelja u etabliranim psihološkim principima i konstruktima.

Psihopatologija narcisoidnog/(graničnog) roditelja podmukla je, tako da može biti skrivena vanjskom pogledu pod krinkom inducirane i od djeteta prihvaćene uloge "žrtve" i uloge koju je prihvatio i koju igra narcisoidni/(granični) roditelj kao onaj koji se smatra roditeljem koji ima razumijevanja i koji je roditelj zaštitnik. Tekst prikazane drame dobro je napisan i uvježban u igrokaz koji može biti uvjerljiv onima koji su tome skloni.

Pomoću jako iskrivljenih roditeljskih postupaka narcisoidnog/(graničnog) roditelja, dijete je inducirano-zavedeno i psihički se predalo kontrolirajućem utjecaju narcisoidnog/(graničnog) roditelja (vidi tekst "The Hostage Metaphor" na mojoj web stranici http://www.drcachildress.org). Kad se dijete jednom preda i preuzme "ulogu žrtve" drugog roditelja, narcisoidni/(granični) roditelj stavit će ga u prvi plan, u ulogu vođe, u izražavanju djetetove pretpostavljene "viktimizacije" od strane pretpostavljenog "nasilnog" ciljanog roditelja. Dijete patologiju pokazuje, ali je izvor te patologije narcisoidni/(granični) roditelj.

Isturanjem djeteta kao pretpostavljene "žrtve" navodno "nasilnog" roditeljstva drugog roditelja, stvarni izvor patologije unutar obitelji (tj. narcisoidni/(granični) roditelj) ostaje skriven. Stavljanjem djeteta u ulogu vođe u izražavanju patologije, fokus stručnjaka mentalnog zdravlja i pravosuđa usmjerava se u preispitivanje roditeljstva pretpostavljenog "nasilnog" ciljanog roditelja kojeg se optužuje iz djetetove prihvaćene i iskazane uloge "žrtve", inducirane uloge koju podržava narcisoidni/(granični) roditelj.

"Oh, siroto dijete, ne mogu vjerovati da je drugi roditelj tako nasilno neosjetljiv za tvoje emocionalne potrebe".

"Točno znam kako se dijete osjeća, drugi roditelj se jednako ponašao prema meni za trajanja našeg braka."

U slici djeteta kao "žrtve", naša se pažnja usmjerava na marionetu, a ne na gospodara marionete. I ako ciljani roditelj pokuša razotkriti kontrolirajući utjecaj na dijete koji vrši narcisoidni/(granični) roditelj, onda se njega optužuje da "ne preuzima odgovornost" za svoje navodno loše roditeljsko postupanje. Fokus ostaje na marioneti, a ne na majstoru marionete. To je savršena manipulativna kontrola.

Induciranje djeteta da prihvati ulogu "žrtve" (navodno od strane "nasilnog" roditeljstva ciljanog roditelja) omogućava narcisoidnom/(graničnom) roditelju da onda usvoji željeno ponašanje i pokaže se onako kako želi i narcistički nastoji izgledati - kao "sav krasan" i "zaštitnički" roditelj. Oni koji su tomu podložni, spremno vjeruju lažnim ulogama u ovoj umjetno stvorenoj drami.

Izgled povezanosti između djeteta i narcisoidnog/(graničnog) roditelja NIJE znak pozitivnog odnosa dijete-roditelj, već je simptom teške psihopatologije koja se zove odnos zamjene uloga, s izvorištem u patogenom roditeljstvu narcisoidnog/(graničnog) roditeljstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja.

Narcisoidni/(granični) roditelj "hrani svoj narcizam" kao "sav krasan" savršeni roditelj na djetetovoj induciranoj predaji psihološkoj kontroli narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Ono što izgleda kao povezanost zapravo je vrlo bolestan odnos zamijenjenih uloga, u kojem se dijete koristi za zadovoljenje psiholoških potreba narcisoidnog/(graničnog) roditelja.

"Dokaži"

Kad pokušamo razotkriti narcisoidnog/(graničnog) roditelja kao majstora marionete, odgovor toga roditelja u osnovi jest "dokaži".

Od nas se traži da "dokažemo" psihološku kontrolu nad djetetom koja se pokazuje pažljivim ispitivanjem, ali je toliko podmukla da je skrivena pogledu iz vana. Dokaz kontrole postoji, ali njezino prepoznavanje zahtijeva napredno razumijevanje psiholoških process, previše napredno za mnoge u sustavu mentalnog zdravlja i previše napredno za razumijevanje pravosuđa. No, pravosuđe se ne mora baviti naprednim principima psihologije koji su ovdje na djelu, već se može oslanjati na svjedočenje stručnjaka psihologije. Međutim, da bi se pravosuđe moglo oslanjati na svjedočenje stručnjaka mentalnog zdravlje, stručnjaci mentalnog zdravlja moraju se prvo složiti. Nesložna psihološka struka ruši vještačko mišljenje na sudu i omogućava da patologija ostane skrivena.

Model "otuđenja od roditelja" koje se temelji na privrženosti jest točan opis psihičkih procesa koji se događaju. Opis ovih psihičkih procesa koji se temelji na privrženost, zasnovan je u cjelosti na etabliranim i znanstveno utemeljenim psihološkim konstruktima i principima, tako da model "otuđenja od roditelja" koji se temelji na privrženosti može poslužiti tome da se struka mentalnog zdravlja ujedini i progovori jedinstvenim glasom.

I, ona može i prepoznati psihopatologiju i "dokazati" je. Ključno za razumijevanje dokazivanja jest da psihička kontrola djeteta od strane narcisoidnog/(graničnog) roditelja ostavlja "psihološke otiske" u simptomima djeteta.

"Psihološki otisci"

Psiholog je kao detektiv koji istražuje ubojstvo... ubojstvo autentičnog djeteta koje voli ciljanog-odbačenog roditelja. Oružje ubojstva je dijete sa simptomima, dijete koje narcisoidni/(granični) roditelj koristi pri ubojstvu autentičnog djeteta koje voli ciljanog-odbačenog roditelja. Ciljani je roditelj imao dijete koja ga voli. Ali toga djeteta više nema. To je dijete ubijeno.

I nema onih koji su svjedočili ubojstvu. Ubojstvo autentičnog djeteta počinjeno je skriveno od javnih pogleda. Kako se može dokazati ubojstvo autentičnog djeteta?

Ipak, i bez svjedoka ubojstva autentičnog djeteta, postoje opsežni i uvjerljivi dokazi da je počinitelj "odabrani" roditelj s kojim je dijete u savezu, a koji simptomatsko dijete koristi kao oružje ubojstva. Psihička kontrola djeteta od strane narcisoidnog/(graničnog) roditelja ostavit će "psihološke otiske" svoje kontrole u kliničkoj slici simptoma djeteta.

Ovi "psihološki otisci" najizravnije se pokazuju u narcisoidnim i graničnim simptomima djeteta koji se javljaju u vezi s potiskivanjem normalnog funkcioniranja djetetova sustava privrženosti i uz deluzijski sustav uvjerenja koja dijete pokazuje, prema kojima su roditeljska ponašanja ciljanog roditelja nekako "nasilnička" u svojoj neprimjerenosti, a ona to zapravo nisu. Roditeljska ponašanja ciljanog roditelja su normalna.

Skup tri simptoma u simptomima koje dijete pokazuje, predstavljaju konačne dijagnostičke pokazatelje iskrivljenog utjecaja patogenih roditeljskih postupanja narcisoidnog/(graničnog) roditelja koje induciraju teške razvojne, psihijatrijske i simptome poremećaja osobnosti u djeteta. NEMA DRUGOG mogućeg OBJAŠNJENJA za prisutnost ovih nespojivih a-priori predvidivih specifičnih simptoma u djeteta, osim patogenog roditeljstva narcisoidnog/(graničnog) roditeljstva. U kliničkoj slici, dijete usvaja i izražava psihičko stanje narcisoidnog/(graničnog) roditelja, te otuda i prisutnost narcisoidnih/(graničnih) osobina ličnosti u kliničkoj slici djeteta.

Ovaj odlučujući i specifični skup tri dijagnostička kriterija, 1) potisnuti sustav privrženosti, 2) narcisoidne i granične crte ličnosti kao simptomi u kliničkoj slici djeteta i 3) deluzijska uvjerenja koja dijete izražava u vezi s navodno "nasilnim" roditeljstvom ciljanog-odbačenog roditelja, predstavljaju "psihološke otiske" u simptomima djeteta (tj. na "oružju ubojstva") koji dokazuju patogenu psihičku kontrolu djeteta i utjecaj narcisoidnog/(graničnog) roditelja koji inducira tešku razvojnu psihopatologiju (tj. distorzije i potiskivanje normalnog funkcioniranja djetetova sustava privrženosti), poremećaj osobnosti (tj. djetetovo usvajanje izraženih narcisoidnih i graničnih crta ličnosti), i psihijatrijske simptome (tj. deluzije u sustavu uvjerenja koje rezultiraju gubitkom osjećajne povezanosti s normalnim i emocionalno dostupnim roditeljem).

Teško poremećena ponašanja patogenog roditeljstva od strane narcisoidnog/(graničnog) roditelja koja induciraju tešku razvojnu, psihijatrijsku i patologiju ličnosti u djeteta, po svemu sudeći mogu potvrditi DSM-5 dijagnozu "V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno" i potaknuti ozbiljna promišljanja o zaštiti djece. Pitanje zaštite djece je iznad običnih pitanja roditeljske skrbi i kontakata s roditeljem s kojim dijete ne živi.

Detektiv kao metafora

Psiholog je kao detektiv na mjestu zločina, prikuplja kliničke dokaze o onome što se dogodilo. Izviješće o vještačkoj procjeni roditeljske skrbi sadrži kliničke dokaze koje je vještak prikupio, i ako se ti dokazi ispravno protumače, "psihološki otisci" kontrole nad djetetom od strane narcisoidnog/(graničnog) roditelja postaju očiti. Međutim, tumačenje kliničkih dokaza prikupljenih tijekom rada vještaka ponekad (često) ne uspijevaju prepoznati razinu psihopatologije u obitelji, i ne uspijevaju uočiti "psihološke otiske" kontrole od strane narcisoidnog/(graničnog) roditelja na "oružju ubojstva", simptomatskom djetetu.

Bez "psiholoških otisaka" kao dokaza, prisutnost drugih dokaza obično se ne smatra dovoljnom da bi se "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, "osudilo" za induciranje potiskivanja djetetove motivacije za povezivanje s drugim roditeljem u sustavu privrženosti toga djeteta, tako da vještak često predlaže zajedničku roditeljsku skrb, ili samostalnu skrb "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, skupa s terapijom za dijete i ciljanog-odbačenog roditelja.

Međutim je dijete pri "otuđenju od roditelja" koje se temelji na privrženosti u biti psihološki taoc psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja (viti moj tekst "The Hostage Metaphor” na mojoj web stranici, http://www.drcachildress.org). Terapija neće biti učinkovita sve dok nismo prvo u stanju zaštiti dijete od psihološke osvete narcisoidnog/(graničnog) roditelja kad god se dijete usudi pokazati privrženost ciljanom roditelju, ili čak i ako ne pokaže dovoljno izrazito odbijanje ciljanog roditelja.

Dublja analiza kliničkih podataka u vještačkoj procjeni, može, međutim, često otkriti "psihološke otiske" kontrole djeteta od strane narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Ako su u djetetovim simptomima prisutna tri pokazatelja "otuđenja od roditelja" koje se temelji na privrženosti, tad to predstavlja konačni klinički dokaz da je dijete pod psihičkom kontrolom narcisoidnog/(graničnog) roditelja.

NIJE potrebno formalno postaviti dijagnozu narcisoidnog i graničnog poremećaja osobnosti "odabranom" roditelju s kojim je dijte u savezu, iako bi dokaz o takvim crtama ličnosti "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu poslužio potvrdi kliničkih dokaza.

Drugim riječima NIJE potrebno imati izravnog "svjedoka" kao dokaz "ubojstva". Prisutnost tri karakteristična dijagnostička pokazatelja (tj. psihološka otiska) utjecaja na dijete i kontrole djeteta od strane narcisoidnog/(graničnog) roditelja u simptomima u djeteta predstavlja dovoljne i konačne kliničke dokaze da je simptomatski djetetov prekid odnosa s drugim roditeljem izravni rezultati patogenih roditeljskih ponašnja narcisoidnog/(graničnog) roditelja, (tj. "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu), a koji, u odnosu zamijenjenih uloga, koristi dijete kao "regulatornog drugog" (vidi tekst:Parental Alienation as Child Abuse: The Regulating Other) gdje je opisana psihopatologija narcisoidnog/(graničnog) roditelja.

Klinički dokazi

U dokazima o kojima radi odlučivanja o roditeljskoj skrbi vještak izvještava, stručnjak mentalnog zdravlja (tj. "psihološki detektiv") htjet će potražiti dokaze sljedećih "psiholoških otisaka" u prikazu djetetovih simptoma:

1. Spliting: Dijete podržava dihotomno crno-bijelo viđenje svojih roditelja, pri kojem jednoga ("odabranog" roditelja s kojim je u savezu) vidi kao "cijelog krasnog", fantastičnog i savršenog roditelja, dok drugog vidi kao "cijeloš lošeg", bezvrijednog i uništenog. (DSM-5 Granični poremećaj osobnosti, kriterij 2; American Psychiatric Association, 2013.)

2. Grandioznost: Dijete sebe vidi na visoku položaju unutar obitelji, iznad razine ciljanog-odbačenog roditelja, odakle se smatra povlaštenim suditi o ciljanom-odbačenom roditelju i kao o roditelju i kao o osobi. (DSM-5 Narcisoidni poremećaj osobnosti, kriterij 1; American Psychiatric Association, 2013.)

3. Povlaštenost: Dijete se smatra povlaštenim na način da mu ciljani-odbačeni roditelj ima ispuniti svaku želju, a ako ciljani-odbačeni roditelj ne uspije zadovoljiti očekivanja povlaštenog djeteta tako da ono bude zadovoljno, dijete se onda osjeća ovlaštenim i smatra opravdanim biti izvršiteljem osvetničke kazne nad ciljanim-odbačenim roditeljem, zbog osude roditeljskog neuspjeha. (DSM-5 Narcisoidni poremećaj osobnosti, kriterij 5; American Psychiatric Association, 2013.)

4. Nedostatak empatije: Dijete pokazuje potpuni nedostatak empatije za emocionalnu patnju ciljanog-odbačenog roditelja koja nastaje zbog djetetova ponašanja prema tom roditelju. Dijete u zbilji može uputiti strahovito surove i bolne rečenice ciljanom-odbačenom roditelju bez vidljivog stresa ili osjećaja žaljenja na djetetu (DSM-5 Narcisoidni poremećaj osobnosti, kriterij 7; American Psychiatric Association, 2013.)

5. Nabusit i arogantan stav: Dijete pokazuje nabusit i arogantan stav krajnjeg prijezira za osobu ciljanog-odbačenog roditelja, kao da taj roditelj "zaslužuje" patiti zbog svoje bazične bezvrijednosti (DSM-5 Narcisoidni poremećaj osobnosti, kriterij 9; American Psychiatric Association, 2013.)

Ova skupina "psihološki otisaka" u kliničkoj slici simptoma djeteta jedino je moguća uz psihološku kontrolu djeteta od strane narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Nema drugog objašnjenja za ovu skupinu kliničkih dokaza u kliničkoj slici djetetovih simptoma.

Craig Childress, Psy.D., Licensed Clinical Psychlogist, PSY 18857

______________________________________________________________

* sva naglašavanja je učinio autor teksta

Poveznica na izvornik: http://drcraigchildressblog.com/2014/06/30/legal-psychological-fingerprints/

Razumijevanje poremećaja osobnosti

Craig Childress, Psy.D. Clinical Psychologist, PSY 18857

Otuđenje djeteta koje se temelji na poremećaju privrženosti posljedica je narcisoidnog/(graničnog) poremećaja osobnosti roditelja otuđitelja (koji nastaje na temelju izobličenih "unutarnjih radnih modela" sustava privrženosti toga roditelja). Ukratko ću objasniti konstrukt "poremećaji osobnosti".

Sve se više prepoznaje da poremećaji osobnosti uključuju mješavinu iskrivljenih crta ličnosti (Widiger & Trull, 2007; American Psychiatric Association, DSM-5 Chapter 3, 2013), a ne jasno razgraničene kategorije. Zato je, kad govorimo o poremećajima osobnosti, dobro razmotriti mješavinu crta ličnosti, umjesto jasno razgraničenih kategorija.

Do razine do koje se te mješavine organiziraju oko posebnih kategorija, poput narcisoidnih ili graničnih manifestacija crta ličnosti, u našoj ćemo raspravi do te razine koristiti te nazive kategorija kao prikladne oznake.

Osim toga, temeljna organizacijska "struktura selfa" narcisoidnog i graničnog poremećaja osobnosti jest ista (Kernberg, 1975), uključujući snažan osjećaj osobe o sržnoj neadekvatnosti sebe i strah od napuštanja. Razlika između narcisoidne i granične organizacije osobnosti jednostavno je u tome da granična osobnost izravno i trajno proživljava ovu temeljnu sržnu neadekvatnost sebe i strah od napuštanja što vodi do značajnih trajnih smetnji identiteta i problematične regulacije afekta, dok narcisoidna osobnost ima izgrađene psihološke obrane grandiozne prenapuhanosti selfa naspram osjećaja temeljne sržne neadekvatnosti i straha od napuštanja, čime je omogućena veća površinska kohezija osobnosti i umjetna regulacija afekta (dok su god narcističke obrane na snazi).

Konstrukt "poremećaja osobnosti" razvio se tijekom perioda od 1930-tih do 1980-tih, uz formalni ulazak u DSM-3 dijagnostički sustav 1980. Paralelno s ovim procesom, odvijao se rad Johna Bowlbyja na teoriji privrženosti, koji je formaliziran 1970-tih u njegova tri temeljna rada (Bowlby, 1969, 1973, 1980). Od 1980-tih, sve je više istraživanja povezivalo ta dva konstrukta, posebice u vezi s formiranjem organizacije granične osobnosti (Fonagy, et al., 2003; Holmes, 2004; Levy, 2005; Lyddon & Sherry, 2001).

Brennan & Shaver (1998):

"U kliničkoj literaturi postoji sve veća podrška konceptualizaciji poremećaja osobnosti kao poremećaja privrženosti (e.g., Heard & Lake, 1986; Shaver & Clark, 1994; West & Sheldon, 1988; West & Sheldon-Keller, 1994). Sve je više empirijskih dokaza koji povezuju granični poremećaj osobnosti s obrascima nesigurne privrženosti koja se odražava u manifestaciji odnosa djeteta s roditeljima (Patrick, Hobson, Castle, Howard, & Maughan, 1994; Sack et al., 1996; Stalker & Davies, 1995; West et al., 1994).

U "otuđenju od roditelja" koje se temelji na privrženosti, primarni poremećaj osobnosti koji potiče izobličeni obiteljski proces jest narcisoidna/(granična) organizacija ličnosti, s tim da neki "roditelji otuđitelji" pokazuju više znakova narcisoidne organizacije osobnosti, dok drugi pokazuju izraženije znakove graničnog poremećaja osobnosti.

Osim navedenoga, i druge crte poremećaja osobnosti mogu biti prisutne, što daje dodatne teksture kliničkoj slici simptoma unutar obitelji. Susretao sam mješavine koje uključuju crte antisocijalnih, histrionskih, paranoidnih i opsesivno-kompulzivnih poremećaja osobnosti. Svaka od ovih složenih mješavina stavlja različiti simptomatski pečat na dinamiku "otuđenja od roditelja". Ove dodatne crte poremećaja osobnosti nastaju unutar jedinstvenih "unutarnjih radnih modela" sustava privrženosti svake pojedine osobe, te se zatim u kasnijem razvoju spajaju u karakteristične obrasce koji se odražavaju u tipovima "poremećaja osobnosti".

Ovo opisujem kao prethodnicu razmatranja problema izrazito nasilnog i neprijateljskog djeteta koje se javlja unutar konteksta "otuđenja djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti, zato što sam vidio izraze iznimno neprijateljskog djeteta (tinejdžera) koji se općenito povezuju s mješavinom narcisoidno (graničnog)/antisocijalnog poremećaja osobnosti. Iz mojeg povremenog kliničkog iskustva, čini se da dodatak antisocijalnih crta ličnosti u roditelja otuđitelja stvara posebno agresivnu varijantu "otuđenja" uz snažnu obojenost obiteljskim nasiljem.

Najčešće sam ove obrasce izrazito nasilnog i neprijateljskog ponašanja djeteta viđao s muškarcima kao roditeljima otuđiteljima (zbog veće pojavnosti narcisoidnih i asocijalnih crta ličnosti u muškaraca), pri čemu su majke bile te prema kojima su bile usmjerene nasilnosti i prijetnje djeteta (tinejdžera), kao sredstvo izražavanja očevog narcisoidnog i asocijalnog nasilja prema majci. Ovaj se obrazac također može povezati s povijesti kvalitete obiteljskog nasilja prije razvoda, unutar obitelji koja je uključivala kontrolu, dominaciju i verbalno/emocionalno zlostavljanje od strane narcisoidnog/(graničnog(/asocijalnog roditelja (muža) prema drugom roditelju (ženi).

Ovi su čimbenici povezani sa spolom općeniti, a ne apsolutni – žene također mogu biti počinitelji ove super-agresivne varijante.

Ponašanje djeteta

Djeca su rezultat roditeljstva koje primaju.

Ako je dijete agresivno, podmuklo, grubo i odnosi se bez poštovanja, to je rezultat roditeljstva koje dijete prima od "odabranog" roditelja kojem je privrženo.

Dijete i "odabrani" roditelj tvrdit će da je okrutno ponašanje djeteta proizvod temeljne ljudske neadekvatnosti ciljanog roditelja koji "zaslužuje" neprijateljstvo i prijezir djeteta zbog njegove inherentno grozne prirode kao ljudskog bića.

Prvo, to nastojanje opraštanja i opravdavanja djetetova okrutnog ponašanja i iznimno loše roditeljstvo "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, a koje se pokazuje u ponašanju djeteta, sam je po sebi apsurdan.

Drugo, trud da se ispriča i opravda okrutno ponašanje djeteta jest izravni i vidljiv simptom procesa narcisoidne/(granične) osobnosti i stavova "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, koji se prenose na dijete putem štetnih i iskrivljenih roditeljskih ponašanja narcisoidnog/(graničnog) roditelja.

1. Samo po sebi apsurdno. Tvrdnja da ciljani roditelj zaslužuje prijezir i okrutnost djeteta jest apsurdna. Prema drugim ljudima ne ponašamo se ljubazno ili okrutno temeljem naše prosudbe o tomu što "zaslužuju". Prema drugima se ponašamo ljubazno ili okrutno temeljem naših vlastitih sustava vrijednosti, temeljem toga tko MI JESMO kao osoba, temeljem toga kako definiramo sebe. Prema drugima se ponašamo ljubazno, s poštovanjem i uvažavanjem, ne zbog toga kakvi oni jesu, već zbog toga kakvi mi jesmo.

Nije važno sviđa li se djetetu učitelj ili ne. Od djeteta se u svakom slučaju očekuje da pokaže socijalno organizirano i kooperativno ponašanje, te posebno ne-agresivno ponašanje. Nije bitno smatra li dijete je li prodavač bio neugodan, od djeteta se ipak očekuje da pokaže socijalno organizirano i ne-agresivno ponašanje. Dijete se ne mora slagati niti mu se mora sviđati disciplina koju nameće trener, ali djetetu NIJE dopušteno ispoljiti okrutnosti ili agresiju prema treneru. I, ako od djeteta očekujemo takvo ponašanje prema učiteljima, prodavačima i trenerima, onda se isto primjenjuje i na djetetove reakcije prema roditeljima.

Agresivna i neprijateljska okrutnost djeteta NIJE na djelu zbog toga kakav je ciljani roditelj, djetetova agresija i okrutnost je rezultat toga kakvo je dijete. Valja znati da je to čvrsti temelj dobrog roditeljstva.

Jer ako netko, uključujući i "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, na bilo koji način pokušava ispričati ili opravdati agresivno neprijateljske stavove i okrutnost djeteta, to odražava iskrivljena uvjerenja i roditeljstvo koje podržava razvoj iskrivljenih vrijednosti i karakternih crta u djeteta. Čak i ako ciljani roditelj jest loša osoba i roditelj, dijete ipak treba reagirati ljubazno, suosjećajno i obzirno, ne zbog toga kakav je roditelj, već zbog toga kakvo je dijete.

To su vrijednosti koje prenosimo svojoj djeci.

U nekim će se slučajevima ponuditi opravdanje da se dijete "tako ponaša samo prema ciljanom roditelju." Tad to opravdanje postaje JOŠ VEĆI RAZLOG da se osudi roditeljstvo "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, zato što to opravdanje temeljem saznanja od drugih (ili promatranjem ponašanja samog djeteta), znači da dijete inherentno posjeduje sposobnost regulacije svojih emocija ali BIRA da to ne čini u specifičnom slučaju zato što dijete vjeruje da osoba, taj roditelj "zaslužuje" djetetovo okrutno ponašanje.

Djetetova kontrola vlastita ponašanja u svakoj drugoj situaciji otkriva laž tvrdnje da je dijete "isprovocirano" u nekontroliranu srdžbu, zato što dijete jasno pokazuje sposobnost kontrole svoje ljutnje u drugim situacijama. Umjesto toga, dijete BIRA biti okrutno, neprijateljsko i podlo prema odabranoj osobi za koju ono vjeruje da to "zaslužuje".

2. Odraz narcisoidnog/(graničnog) roditeljstva: Stav da nam je nekako dopušteno suditi o drugima i nametati svoju okrutnost drugima za koje sudimo da zaslužuju naš prijezir jest odraz procesa narcisoidne/(granične) osobnosti.

Narcisoidna osobnost održava grandioznu percepcije sebe, ona sudi o drugima kao o manje vrijednima, i u ozračju uznosite arogancije osjeća se povlaštenom u prijezirnom ponašanju prema drugima koje narcisoidna osoba smatra manje vrijednima, tako da temeljna neadekvatnost druge osobe opravdava prijezir i okrutnost koje narcisoidna osoba pokazuje prema toj osobi. Ta druga osoba "zaslužuje" prijezir i zlostavljanje zbog svoje neadekvatnosti.

Ovaj jako izobličen narcisoidni stav predstavlja krhku obranu od vlastitog unutarnjeg doživaljaja temeljne sržne neadekvatnosti narcisoidne osobe (i strah od napuštanja zbog te neadekvatnosti). Narcisoidna osoba je ta koja se osjeća jako neadekvatnom i potpuno nevrijednom ljubavi, i koja onda reagira na te duboke i prožimajuće osjećaje neadekvatnosti i nevrijednosti da bude voljena, stvarajući narcisoidne obrane koje se sastoje od grandiozne prenapuhane vlastite važnosti i obezvrijeđivanja drugih ("Nisam ja taj koji je neadekvatan/neadekvatna, to si ti. Ja sam krasan; Ja sam savršen. Ti si taj koji je neadekvatan/neadekvatna. I ako ne prepoznaš i ne priznaš moju krasotu, onda "zaslužuješ" biti kažnjen/kažnjena.)

"Ako drugi ne zadovolje potrebe narcisoidne osobnosti, uključujući i njihovu potrebu da se prikažu dobrima, ili da im ne bude neugodno, onda drugi "zaslužuju biti kažnjeni"... Čak i kad druge kažnjava zbog netolerantnosti ili povlaštenosti, narcisoidna osoba to vidi kao "lekciju koja je tim drugima potrebna za njihovo vlastito dobro."  (Beck, et al., 2006, p. 252).

Organizacija granične osobnosti također se osjeća povlaštenom sipati nekontroliranu ljutnju na druge koji "zaslužuju" tu ljutnju zato što nisu uspjeli voljeti tu osobu s graničnim poremećajem osobnosti na odgovarajući način. Narcisoidne i granične osobnosti jednostavno su površinske varijacije manifestacija unutarnjih doživljaja vlastite temeljne sržne neadekvanosti i straha od odbacivanja i napuštanje od strane drugih. Osnovno pokretačko iskustvo oba tipa organizacije osobnosti je isto, s varijacijma u vanjskim manifestacijama sržnih unutarnjih uvjerenja.

Izrazito loše roditeljstvo

Agresivno ponašanje u djeteta NIKAD nije prikladno i NIKAD nije opravdano. SVAKI pokušaj roditelja da NA BILO KOJI NAČIN opravda agresivno nasilno ponašanje djeteta prema bilo komu (uključivo i posebno prema drugom roditelju), odražava izrazito iskrivljene roditeljske postupke i narcisoidnu/(graničnu) organizaciju osobnosti roditelja koji vjeruje da iskazivanje prijezirne ljutnje može biti "opravdano" kad to neka osoba "zaslužuje".

Ako se službe socijalne skrbi ili suda pridruže u davanju dopuštenja djetetu da bude nasilno i okrutno, tad je to apsolutno i temeljno loše. NEMA valjanog opravdanja za djetetovo iskazivanja okrutnosti i nasilnosti ni prema komu. NIKAKVOG.

To ne znači da drugi ljudi nisu problematični. Jesu, i mogu biti. Ali svoju djecu učimo tomu da zadrže svoju emocionalnu i ponašajnu sabranost, da samo-reguliraju svoje emocionalne i ponašajne odgovore, i da u svojim odgovorima pokažu primjerene vrijednosti i karakter. To se naziva "roditeljstvo".

Prenošenje jako iskrivljenog sustava uvjerenja na dijete, tj. da je djetetu dopušteno suditi drugima i izgovarati tirade uvredljive srdžbe kad ono procijeni da druga osoba to "zaslužuje", predstavlja izrazito loše roditeljstvo. To je početno stvaranje narcisoidne povlaštenosti i granične emocionalne disregulacije djetata kao proizvoda iskrivljenih roditeljskih postupaka narcisoidne/(granične) osobnosti, čija iskrivljena uvjerenja dijete usvaja.

Djeca su odraz roditeljstva koje dobijaju. Iskrivljeni stavovi i ponašanje koje dijete iskazuje NISU proizvod roditeljstva ciljanog-odbačenog roditelja, zato što taj roditelja ima malo ili nimalo utjecaja na dijete. Djetetov izrazito iskrivljen sustav uvjerenja i dopuštenje za ponašanje jesu proizvod ekstremno lošeg roditeljstva koje dijete dobija od "odabranog" roditelja s kojim je u savezu.

Kad izraženi stavovi i ponašanje djeteta poprime teški oblik, kao u slučajevima kad je potrebno pozvati policiju radi intervencije, tad razina izrazito lošeg roditeljstva koje se odražava u ponašanju djeteta navodi na razmišljanje o zaštiti djeteta. "Odabrani" roditelj s kojim je dijete u savezu obavlja tako ekstremno loš posao roditeljstva da se ozbiljno treba promišljati o davanju prava roditeljske skrbi i zajedničkog života ciljanom roditelju, koji onda može nastojati pružiti djetetu bolje roditeljstvo i vođenje koje će vratiti djetetu uravnoteženu organizaciju osobnosti i poništiti očitu štetu učinjenu razvoju dječjeg karaktera koja je nastala zbog ekstremno lošeg roditeljstva "odabranog" narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu.

Zaključci Dr Childressa

Djeca su odraz roditeljstva koje dobijaju.

Neprijateljsko-agresivno ponašanje djeteta jest odraz ekstremno lošeg roditeljstva. Pretpostavka da je djetetovo neprijateljsko-agresivno ponašanje proizvod roditeljstva ciljanog roditelja potpuno je apsurdna i trebalo bi ju odbaciti bez daljeg razmatranja.

Pozdravljamo razmatranje djetetovih pritužbi kad su izražene na društveno primjerene načine. Razgovaramo, u dijalogu smo, raspravljamo. Nasilje, prijetnje i okrutnost NIKAD nisu prihvatljivi i NIKAD nisu opravdani, i NEoprostivi su. Djetetove pritužbe izražene kao nasilje, prijetnje i okrutnosti ne treba razmatrati dok ih dijete ne izrazi na društveno prihvatljive načine.

Čak i AKO je ponašanje ciljanog roditelja problematično (što nije), od djeteta se i dalje očekuje da zadrži primjerenu samo-regulaciju.

Pokušaj "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu da opravda djetetovo okrutno ponašanju kao razumljivo i opravdano zato što ciljani roditelj na neki način "zaslužuje" ili provocira djetetovo ponašanje, izravni je dokaz narcisoidne/(granične) strukture osobnosti "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, a koji podržava razvoj krajnje problematične regulacije emocija u djeteta, kao i stavove prijezirnog nepoštovanja za druge.

Ako dijete pokazuje agresivno, prijeteće i okrutno ponašanje, onda je to optužba za roditeljske postupke "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, a ako su djetetova agresivnost, prijetnje i okrutnost teže, tad je poravdano razmotriti zaštitu djeteta od patogenih roditeljskih postupaka "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, temeljem dokaza u samom ponašanju i stavovima djeteta, te može biti indicirana promjena sudske odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti.

Poveznica na izvornik: http://drcraigchildressblog.com/2014/06/

---

Craig Childress, Psy.D.
Clinical Psychologist, PSY 18857

Bibliografija:

Spektar crta ličnosti u poremećajima osobnosti

American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (5th ed.). Washington, DC: Author.

Widiger, T.A. and Trull, T.J. (2007). Plate tectonics in the classification of personality disorder: Shifting to a dimensional model. American Psychologist, 62, 71-83.

Nastanak poremećaja privržensti i poremećaja osobnosti

Brennan, K.A. and Shaver, P.R. (1998). Attachment Styles and Personality Disorders: Their Connections to Each Other and to Parental Divorce, Parental Death, and Perceptions of Parental Caregiving. Journal of Personality 66, 835-878.

Fonagy, P., Target, M., Gergely, G., Allen, J.G., and Bateman, A. W. (2003). The developmental roots of Borderline Personality Disorder in early attachment relationships: A theory and some evidence. Psychoanalytic Inquiry, 23, 412-459.

Holmes, J. (2004). Disorganized attachment and borderline personality disorder: a clinical perspective. Attachment & Human Development, 6(2), 181-190.

Levy, K.N. (2005). The implications of attachment theory and research for understanding borderline personality disorder. Development and Psychopathology, 17, p. 959-986

Lyddon, W.J. and Sherry, A. (2001). Developmental personality styles: An attachment theory conceptualization of personality disorders. Journal of Counseling and Development, 79, 405-417

Teorija privrženosti

Bowlby, J. (1969). Attachment and loss. Attachment, Volume 1. NY: Basic Books.

Bowlby, J. (1973). Attachment and loss: Volume 2. Separation: Anxiety and anger. NY: Basic.

Bowlby, J. (1980). Attachment and loss: Volume 3. Loss: Sadness and depression. NY: Basic.

Povezanost narcisoidnog i graničnog poremećaja osobnosti

Kernberg, O.F. (1975). Borderline conditions and pathological narcissism. New York: Aronson.

'Otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na poremećaju privrženosti

Na ovom ćemo blogu objavljivati prevedene radove dr Craiga Childressa, kliničkog psihologa i terapeuta, koje on na svojem blogu objavljuje na engleskom jeziku. Za to imamo pisano odobrenje autora.

Davne 1985., Richard A. Gardner opisao je niz simptoma u djeteta razvedenih roditelja koje je nazvao Sindrom otuđenja od roditelja. Ti simptomi čine poremećaj pri kojem dijete umanjuje važnost i odbacuje jednog roditelja zbog čimbenika koji obuhvaćaju indoktrinaciju od strane drugog roditelja i djetetove pokušaje da ocrni ciljanog roditelja. Gardner je u radu koji je objavio 1985. opisao skupinu simptoma koje je promatrao tijekom ranih 1980-tih.
Sindrom otuđenja od roditelja nije priznat od strane medicinske i pravne stručne javnosti i Gardnerova teorija i istraživanja pod stalnom su kritikom stručnjaka mentalnog zdravlja i pravnika s izlikom da im nedostaju znanstvena valjanost i pouzdanost, iako ni jedni ni drugi ne negiraju postojanje simptoma koje je Gardner opisao.

Profesionalna udruženja ne priznaju Sindrom otuđenja od roditelja. Kao relevantan medicinski ili mentalni poremećaj i nije uvršten u Međunarodnu statističku klasifikaciju bolesti i srodnih zdravstvenih problema Svjetske zdravstvene organizacije niti u najnoviji važeći Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja (DSM-V).
Temeljem toga mnogi umanjuju i ne rješavaju i vrlo očite probleme i ponašanja djece koja odbacuju jednog roditelja.

Radi rastućeg problema pojavnosti odbacivanja roditelja od strane djeteta tijekom i nakon razvoda, osnovana je i skupina PASG (Grupa za proučavanje otuđenja od roditelja), web stranica: http://pasg.info/ gdje su navedeni brojni radovi i objavljene knjige vodećih svjetskih stručnjaka koji se bave otuđenjem djeteta od roditelja.

Dr Craig Childress (SAD) član je te skupine. On nalazi da nije potreban novi naziv ni uvođenje novoga sindroma u bilo kakvu klasifikaciju zato što se ponašanje djeteta može objasniti već postojećim, istraženim i opisanim mentalnim poremećajima koji se nalaze u svim svjetski priznatim klasifikacijama.
Dr Craig Childress skup ponašanja djeteta koje odbacuje roditelja naziva: 'Otuđenje od roditelja' koje se temelji na poremećaju privrženosti i smatra da debata koja traje već više od 30 godina radi li se o novom sindromu ili ne, prestaje biti relevantna zbog utemeljenosti njegovog rada u etabliranoj znanosti o mentalnim poremećajima.

Na svojem blogu piše o relevantnim pokazateljima da se radi upravo o tim, već davno utvrđenim, opisanim i klasificiranim mentalnim poremećajima – ali ne u djeteta, već u patogenog roditelja, čija se patologija zrcali u ponašanju djeteta, koje samo po sebi, bez utjecaja patogenog roditeljstva, uopće ne može pokazivati simptome koji se sve češće viđaju u praksi.

Dr Childress tvrdi da pitanje 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na poremećaju privrženosti nije pitanje roditeljske skrbi već je pitanje zaštite djeteta od zlostavljanja.

Kako se danas, uz najnovije spoznaje neuroznanosti, zna da iskustvo zlostavljanja čini i kratkoročnu i dugoročnu štetu i mijenja strukturu mozga i osobnost, te da se prenosi generacijama dalje, od iznimne je važnosti zaštititi svakoga, a posebice djecu od zlostavljanja.

Njegov doprinos smatramo značajnim za lakše dijagnosticiranje i tretman zlostavljanog djeteta i zato ćemo objavljivati prijevode njegovih tekstova. Ovim ne zagovaramo njegov pristup kao jedini ispravan, ali smatramo da obavlja iznimno vrijedan posao u rasvjetljavanju i rješavanju problema s kojim se suočavaju otuđena djeca, roditelji i obitelji.

Poveznica na službenu stranicu Dr Craig Childress: http://www.drcachildress.org/