srijeda, 13. travnja 2016.

Pravni kontekst: Kontrola nad jezikom

Upozorenje: Dr. Childress nije odvjetnik. Ništa se u ovom tekstu ne treba smatrati pravnim savjetom. Za pravne savjete razgovarajte s odvjetnikom i slijedite upute odvjetnika. Dr Childress je klinički psiholog.

Izbor terena

Jezik definira idejni teren za borbu. Kontrolom nad jezikom borimo se tamo gdje sami odaberemo.
Dinamika 'otuđenja djeteta od roditelja' djeluje na način da ciljanog roditelja definira kao 'abuzivnog'. To čini putem djetetovih prikaza 'napetosti' i izraženog neprijateljstva i odbacivanja ciljanog roditelja.
Kad jednom iskrivljeni roditeljski postupci narcisoidnog/(graničnog) roditelja induciraju dijete u prihvaćanje uloge 'djeteta žrtve' ciljanog roditelja, djetetovi simptomi odmah optužuju ciljanog roditelja za 'abuzivno' roditeljstvo, tako da se ciljanog roditelja odmah stavlja u poziciju da se brani negiranjem, da dokazuje da nije abuzivan/abuzivna usprkos simptomatskim optužbama djeteta koje je napeto, puno straha i neprijateljski se ponaša prema ciljanom roditelju i to čini zbog podrške djetetovim simptoma koja se nalazi u verbalnim tvrdnjama o krasnom 'odabranom' roditelju, s kojim je dijete u savezu.
Optužbe temeljem djetetovih simptoma odmah stavljaju ciljanog roditelja u defenzivnu poziciju, iz koje nastoji dokazati da nečega nema, da NIJE abuzivan. Ciljani je roditelj, u pokušajima da dokaže da nečega nema, prisiljen boriti se na terenu koji je odabrao narcisoidni/(granični) roditelj.

Teren 'otuđenja djeteta od roditelja'

Kad se ciljani roditelj pokušava boriti tvrdeći da narcisoidni/(granični) roditelj 'otuđuje' dijete, reakcija narcisoidnog/(graničnog) roditelja u osnovi je 'dokaži to'. Zamka za ciljanog roditelja je postavljena, i on/a tad počinje ganjati narcisoidnog/(graničnog) roditelja 'down the rabbit hole'*, pokušavajući drugima dokazati pogubni i skriveni roditeljski utjecaj narcisoidnog/(graničnog) roditelja na dijete.
U međuvremenu, narcisoidni/(granični) roditelj ostaje skriven iza djeteta, i svaki pokušaj da se prodre kroz taj zaštitni štit da bi se došlo do patologije roditelja koja je u temelju fenomena, taj roditelj preusmjerava na dijete.
"Trebamo slušati dijete. Trebamo slušati što dijete želi."
"Djetetu bi trebalo dopustiti da odabere hoće li ili neće viđati drugog roditelja."
"Što ja tu mogu, ne mogu dijete natjerati na susrete s drugim roditeljem. Očekuje li se od mene da dijete silom izvučem iz svog auta?"
I, u odgovor na optužbe ciljanog roditelja da je narcisoidni/(granični) roditelj zapravo loš roditelj, koji iskrivljuje osjećaje djeteta prema ciljanom roditelju, narcisoidni/(granični) roditelj javno prikazuje za javnu uporabu djetetov (simptomatski) prikaz odnosa hiper-povezanosti s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem, kao sredstvo pobijanja optužbi ciljanog roditelja protiv narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
"Ja sam krasan roditelj. Dijete se sa mnom lijepo ponaša. Dijete me voli."
"Samo želim ono što je najbolje za dijete (što znači da ne bude s 'abuzivnim' drugim roditeljem). Gledajte kako sam krasan/krasna. Samo slušam ono što dijete želi."
Odgovor na optužbe za 'otuđenje djeteta od roditelja' koji je "dokaži" postaje ulaz u svijet kaosa i konfuzije, i poziva ciljanog roditelja u borbu na terenu koji je odabrao narcisoidni/(granični) roditelj.
Djetetova igra 'žrtve' privlači simpatije i podršku drugih. Imamo prirodnu sklonost zaštititi djecu, i djetetove (inducirane) optužbe da je ciljani roditelj abuzivan, optužbe koje dijete iskazuje navodnom 'tjeskobom' i izrazima navodnog straha od ciljanog roditelja, u nas izazivaju refleksnu reakciju zaštite koja dalje gura ciljanog roditelja u svijet obrane gdje mora dokazati da nečega nema, dokazati da NIJE abuzivan/abuzivna i da su djetetovi izrazi navodne tjeskobe neutemeljeni i lažni.
Ciljani se roditelj bori na terenu koji je odabrao narcisoidni/(granični) roditelj. Fokus ostaje na ciljanom roditelju i na optužbama da je 'abuzivan', dok je fokus uklonjen s psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja, kojem se za uzvrat dopušta da se trajno prikazuje u željenoj ulozi krasnog, savršenog i idealnog roditelja.
Za narcisoidnog/(graničnog) roditelja je ovo savršteni svijet: drugi roditelj stalno pati zato što se drznuo razvesti se od narcisoidnog/(graničnog) roditelja, koji ima trajnu priliku sebe predstavljati drugima kao krasnog, savršenog i idealnog roditelja. Može li biti bolje?
U međuvremenu se ciljani roditelj drži u stanju obrane, morajući svakom novom terapeutu, socijalnim radnicima, posebnom zastupniku djeteta, Sudu, svima, dokazivati da NIJE abuzivan, morajući stalno dokazivati ono što se nije dogodilo.
Ova stalna borba na uzbrdici vrti se tijekom godina pravnih sporova i financijski uništava ciljanog roditelja. "Dokaži" i dalje traje. Protek vremena ide u korist patologije. Sa svakim mjesecom koji prođe, otuđenje se sve više učvršćuje. Odnos ciljanog roditelja s djetetom dalje propada. Terapija se odgađa pravnim taktikama, nepoštovanjem odluka Suda, promjenama terapeuta, i svakom novom terapeutu ciljani roditelj mora iznova dokazivati da se ono što se nije dogodilo, nije ni dogodilo.
I kad se dogodi terapija, terapeuti, koji bi trebali ponovno uspostaviti odnos roditelj-dijete, susreću se samo s djetetom, stavljaju se na stranu patologije i ništa se ne mijenja. Godine prolaze. Otuđenje je na djelu.
Optužba o 'otuđenju djeteta od roditelja' djeluje na terenu koji je odabrao narcisoidni/(granični) roditelj.
Tijekom te borbe, kad god ciljani roditelj pokuša odgovoriti nastojeći educirati terapeute, vještake i Sud o onomu što se događa, pozivajući se na 'otuđenje djeteta od roditelja', nudeći im materijal za čitanje, pokušavajući objasniti da se zaista radi o 'otuđenju', čini se da to samo izaziva skepticizam i uzvratni udarac od strane terapeuta, vještaka i suda, koji tvrde da 'otuđenje djeteta od roditelja' ne postoji i koji propituju je li tvrdnja ciljanog roditelja da se radi o 'otuđenju djeteta od roditelja' jednostavno pokušaj ciljanog roditelja da izbjegne odgovornost za svoje loše roditeljstvo zbog kojega se taj roditelj ne sviđa djetetu. Malo je onih koji će ga podržati.

Korak 1: Uspostavite kontrolu nad jezikom - odaberite teren za borbu.

Korištenje izraza 'otuđenje djeteta od roditelja' je problematično. To je teren koji je odabrao narcisoidni/(granični) roditelj, čiji će odgovor biti "dokaži". Umjesto toga, predlažem korištenje 'patogeno roditeljstvo' drugog roditelja, što je klinički točniji izraz.
'pato = patologija; 'genic' = geneza, stvaranje.
Izraz 'patogeno roditeljstvo' odnosi se na roditeljska ponašanja koja su toliko aberantna i devijantna da induciraju značajnu psihopatologiju u djeteta, upravo kakva je pri 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti.
Patogeno roditeljstvo je etabliran klinički konstrukt u psihologiji. Odnosi se na iskrivljene obrasce privrženosti djeteta kao rezultat 'patogenog roditeljstva'. Mnogi terapeuti koji nisu dovoljno kompetentni možda ne prepoznaju ovaj termin, ali svaki stručnjak mentalnog zdravlja koji je upoznat sa sustavom privrženosti, razumjet će njegovo značenje.
Izraz 'otuđenje djeteta od roditelja' nema dovoljno precizno značenje u kliničkoj psihologiji, i smješta fokus na roditeljsko ponašanje narcisoidnog/(graničnog) roditelja koji odgovara s "dokaži", što je upravo teren koji narcisoidni/(granični) roditelj želi.
Tvrdnja o 'patogenom roditeljstvu', s druge strane, definira se kao konstrukt u kliničkoj psihologiji, koji stavlja fokus na djetetove simptome, a ne na roditeljsko ponašanje samo po sebi i, što je jednako važno, KROZ DJETETOVE SIMPTOME optužuje roditeljstvo narcisoidnog/(graničnog) roditelja kao abuzivno jer taj roditelj inducira ozbiljnu patologiju u djeteta.
S izrazom 'patogeno roditeljstvo' fokus se sa "dokaži", seli na dokumentiranje prirode i težine prisutnih djetetovih simptoma, simptoma koji sada podjednako optužuju roditeljsko ponašanje 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu kao što optužuju i ciljanog roditelja. Koristeći izraz 'patogeno roditeljstvo', biramo konceptualni** teren.
Konceptom 'patogenog roditeljstva', simptomi u djeteta postaju fokus, i djetetovi simptomi optužuju OBA roditelja, umjesto samo jednog.
S terminom 'otuđenje djeteta od roditelja' ulazimo u raspravu je li djetetovo ponašanje prema ciljanom roditelju opravdano i autentično, ili je li djetetovo ponašanje inducirano od strane 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu. S terminom 'patogeno roditeljstvo', međutim, djetetovo se ponašanje prepoznaje kao izrazito patološko, i nije pitanje jesu li simptomi u ponašanju djeteta inducirani, samo je pitanje tko ih inducira; je li to ciljani-odbačeni roditelj (u kojem su slučaju djetetovi simptomi autentični odgovor na patogeno roditeljstvo ciljanog roditelja), ili 'odabrani' roditelj s kojim je dijete u savezu (u kojem slučaju to predstavlja 'otuđenje djeteta od roditelja').
Zadatak kliničke psihologije postaje određivanje koji je roditelj 'abuzivan', zato što izrazito patološki simptomi djeteta dokazuju da su roditeljska ponašanja bilo jednog ili drugog roditelja abuzivna prema djetetu. Jedan ili drugi roditelj inducira simptome patologije u djeteta.
ILI se roditeljska ponašanja ciljanog-odbačenog roditelja mogu dokumentirati kao neprihvatljiva i izvan normalnih roditeljskih ponašanja, čime predstavljaju emocionalno, psihički, ili fizički abuzivno roditeljstvo (ili seksualno abuzivno roditeljstvo, kad je u pitanju takva optužba), ILI su djetetovi simptomi proizvod patogenog roditeljstva 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu i koji triangulira dijete u sukob roditelja stvarajući međugeneracijski savez s djetetom, a protiv drugog roditelja.
Na temelju dokumentirane težine izraženih simptoma u djeteta, jedna ili druga od ove dvije alternative mora biti istinita.

Zaštita djeteta

Optužbe temeljem simptoma koje dijete pokazuje jesu vrlo ozbiljne i stručnjaci mentalnog zdravlja moraju ih shvatiti ozbiljno. Roditeljsko ponašanje ciljanog roditelja mora se detaljno procijeniti.
Predložio bih da, ako je moguće, stručnjaci mentalnog zdravlja podnesu službeno izviješće o stručnoj procjeni roditeljskog ponašanja ciljanog roditelja. To se izviješće onda može dostaviti budućim terapeutima i sudovima tako da ciljani roditelj ne mora stalno iznova dokazivati da nema onoga čega nema, da njihovo roditeljsko ponašanje prema djetetu nije abuzivno.
Optužbe protiv ciljanog roditelja temeljem simptoma u djeteta jesu vrlo teške i, ako se utvrdi da su lažne, da roditeljsko ponašanje ciljanog roditelja nije abuzivno prema djetetu, optužbe za abuzivno roditeljstvo trebaju se okrenuti prema roditeljskim ponašanjima narcisoidnog/(graničnog) roditelja, kao psihički i razvojno abuzivnima prema djetetu zbog induciranja lažnih simptoma u djeteta a protiv ciljanog roditelja.
Ponašanje djece jest proizvod roditeljstva koje primaju.
Ako se dokumentirano dokaže da su roditeljska ponašanja ciljanog roditelja izvan normalnih roditeljskih ponašanja, s dužnim poštovanjem širokog spektra normalnog roditeljstva u općoj populaciji i s dužnim poštovanjem roditeljskih ovlasti u uspostavljanju obiteljskih vrijednosti kroz kulturološki prihvatljivo nametanje discipline i vodstva, tad moramo reagirati na način da zaštitimo dijete, što uključuje terapiju radi promjene utvrđenih aberantnih i izopačenih roditeljskih ponašanja ciljanog-odbačenog roditelja.
Ako se pak dokumentirano dokaže da su roditeljska ponašanja ciljanog roditelja unutar normalnih roditeljskih ponašanja, s dužnim poštovanjem širokog spektra normalnog roditeljstva u općoj populaciji i s dužnim poštovanjem roditeljskih ovlasti u uspostavljanju obiteljskih vrijednosti kroz kulturološki prihvatljivo nametanje discipline i vodstva, tad djetetovi simptomi postaju optužnica psihički i razvojno abuzivnih roditeljskih ponašanja 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu, što zahtijeva zaštitu djeteta na način da se dijete izdvoji od roditeljskog ponašanja narcisoidnog/(graničnog) roditelja tijekom aktivne faze djetetova tretmana i oporavka.
'Otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti NIJE pitanje skrbi nad djetetom, već je pitanje zaštite djeteta.
Težina optužbi temeljem djetovih simptoma patologije temelj je za visoku razinu kliničke i razvojne ugroženosti djeteta i vodi do samo dva moguća tumačenja. Ili je 1) djetetova patologija proizvod patogenog roditeljstva ciljanog-odbačenog roditelja koji inducira simptome u ponašanju djeteta, ili je 2) djetetova patologija proizvod patogenog roditeljstva 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu, a koji inducira simptome u ponašanju djeteta.
Dokaze - djetetov prikaz simptoma teške psihopatologije, moguće je tumačiti samo na jedan ili na drugi način.

Korak 2: Dokumentiranje djetetovih simptoma

Dobijanje stručne dokumentacije o djetetovim simptomima nužno je za kliničko utvrđivanje 'patogenog roditeljstva', ali dobijanje te stručne dokumentacije može biti teško.
Vještačenja radi određivanja roditeljske skrbi: Ako se provodi vještačenje radi određivanja roditeljske skrbi, tad izviješća stručnjaka koja nastaju temeljem vještačenja obično pružaju dokumentaciju o djetetovim simptomima. Klinička interpretacija ovih simptoma može biti pogrešna, ali je dokumentacija o tome koji su simptomi prisutni, obično adekvatna.
U slučajevima 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, simptomi djeteta se nerijetko krivo tumače kao pobuna djeteta protiv roditelja ili kao autentična anksioznost, kad se zapravo radi o simptomima djetetova neprijateljskog odbacivanja, simptomima koji u djeteta odražavaju crte narcisoidnog/(graničnog) poremećaja osobnosti, pri čemu simptomi predstavljaju apsurdnu i nerealističnu fobiju od oca ili od majke.
U ispravnom prepoznavanju prirode djetetovih simptoma, važno je primijetiti dvije izrazite karakteristike narcisoidne osobnosti koje te simptome razlikuju od pobune djeteta protiv roditelja, 1) odsustvo empatije koje je povezano s narcisoidnom ličnošću i 2) dinamika splittinga povezana i s graničnim i s narcisoidnim ličnostima.
Prisustvo bilo kojeg od ova dva simptoma u prikazu djetetovih simptoma, trebalo bi potaknuti cjelovitiju procjenu djetetovih simptoma iz perspektive poremećaja osobnosti.
Unutar 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, djetetovo usvajanje i selektivno pokazivanje crta narcisoidnog i graničnog poremećaja ličnosti, predstavlja 'psihološke otiske' o utjecaju i kontroli roditelja koji posjeduje crte narcisoidne i granične ličnosti nad djetetom.
Kad su djetetovi simptomi adekvatno dokumentirani, tad postaje moguće dobiti točno kliničko tumačenje podataka.
Izviješća terapeuta: Ako stručno izvješće vještačenja radi određivanja roditeljske skrbi nije dostupno, tad ciljani roditelj možda može dobiti pisano izvješće terapeuta u čijem je dijete tretmanu. To izviješće dokumentira djetetove simptome. Ponovno, kliničko tumačenje ovih simptoma od strane toga terapeuta može biti pogrešno, ali sve dok su simptomi djeteta stručno dokumentirani, dobijanje točnijeg kliničkog tumačenja simptoma postaje moguće.
Tri dijagnostička pokazatelja otuđenja djeteta od roditelja koje se temelji na privrženosti jesu:
1. Potisnut sustav privrženosti
Djetetov poriv za privrženim povezivanjem s normalnim i emocionalno dostupnim roditeljem potisnut je.
Potrebno je, s dužnom pažnjom, razmotriti široki spektar normalnog roditeljstva koji se viđa u općoj populaciji, s dužnim poštovanjem roditeljskih ovlasti u uspostavljanju obiteljskih vrijednosti kroz kulturološki prihvatljivo nametanje discipline i vodstva unutar obitelji.
2. Crte poremećaja ličnosti
Djetetovi simptomi pokazuju dokaze o pet specifičnih crta narcisoidnih i graničnih poremećaja ličnosti prema ciljanom roditelju, što uključuje grandioznost, povlaštenost, odsustvo empatije, nabusito i arogantno ponašanje i splitting. Ove crte ličnosti s narcisoidnim i graničnim poremećajem osobnosti pokazuju se selektivno i specifično prema ciljanom roditelju i ne moraju biti vidljive drugim ljudima koji su u drugim odnosima s djetetom, poput terapeuta i učitelja.
3. Deluzijska uvjerenja
Djetetovi simptomi pokazuju nepomirljiva, čvrsta i lažna uvjerenja u vezi s temeljnom neadekvatnošću ciljanog roditelja, koju dijete karakterizira kao 'abuzivnu' prema sebi. Djetetova deluzijska uvjerenja nude se kao opravdanje djetetove izražene želje da prekine svoj odnos s ciljanim roditeljem.
Prisutnost djetetovih simptoma unutar ove specifične skupine karakterističnih dijagnostičkih pokazatelja predstavlja definitivni klinički dokaz da je prisutnost patogenog roditeljstva 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu, isključivi uzrok simptomatskog djetetova prekida odnosa s normalnim i afektivno dostupnim roditeljem.
Varijanta s prisutnom anksioznošću
U ovoj varijanti, koja se tipično viđa s mlađom djecom, ili u situaciji neprijateljskog-odbijajućeg obrasca, djetetovi simptomi neutemeljene ekstremne i pretjerane anksioznosti prema ciljanom roditelju ispunjavaju kriterije za Specifičnu fobiju, no to je fobija bizarnog tipa fobije od majke ili od oca.
Prisutnost djetetovih simptoma Specifične fobije od majke ili od oca, predstavlja siguran klinički dokaz prisutnosti patogenog roditeljstva 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu, kao jedinog uzroka simptomatskog djetetova prekida odnosa s normalnim i afektivno dostupnim roditeljem.
__________________________



* Aluzija na knjigu Lewisa Carrolla Alisa u zemlji čudesa. To go "down the rabbit hole" znači ući u svijet kaosa i konfuzije.
** pojmovni, idejni

Nema komentara:

Objavi komentar