Terapija: Inicijalna razmatranja (1)

Dobio sam sljedeće pitanje u vezi s terapijom i želim na njega ovdje odgovoriti.

Upozorenje: Bez provedene nezavisne procjene obiteljskih odnosa, ne mogu dati savjet o nekoj specifičnoj situaciji. Međutim, mogu dati generalni komentar u vezi s problemima i čimbenicima koje treba razmotriti u tretmanu 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti.

Ovo je pitanje koje sam dobio:

“Trenutačno sam u poziciji gdje naš terapeut traži od suda da djecu izuzme od roditelja otuđitelja i dodijeli ih meni na skrb. Imate li nekih općih savjeta za ponovno spajanje djeteta i odbačenog roditelja. Očekujem da će naše 14-godišnje dijete pružati veliki otpor, dok će naše 12-godišnje dijete biti prijemčivo, što temeljim na onome što je terapeut uočio tijekom posljednjih 90 dana terapije."

Opaska: Terapeut mora biti oprezan u formulaciji ovakve preporuke zato što je terapeutima zabranjeno davati preporuke o tomu kojem roditelju dijete treba dodijeliti na skrb. Kad se radi o 'otuđenju od roditelja' to je još složenije, zato što roditeljstvo narcisoidnog/(graničnog) roditelja seli klinička razmišljanja s roditeljske skrbi na zaštitu djeteta. Terapeuti moraju pažljivo razmatrati pitanja roditeljske skrbi.

Kao klinički psiholog, mogu raspravljati o pitanjima koja se odnose na tretman, ali ne mogu dati mišljenje o dodjeli djeteta na skrb. Ovo postaje malo zamršeno kad se u tretmanu radi o zaštiti djeteta i kad tretman zahtijeva izdvajanje radi zaštite djeteta od patogenog roditeljstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja koji inducira djetetove simptome. Tretman treba nastojati zaštititi dijete od štete koja nastaje od pretvaranju djeteta u 'psihološko bojno polje' zbog patogenog utjecaja narcisoidnog/(graničnog) roditelja koji na dijete vrši pritisak da bi zadržao djetetove simptome odbacivanja drugog roditelja, iako terapija pokušava ponovno uspostaviti odnos djeteta s tim roditeljem.

Smatram da je moja jedina opcija, zato što ne mogu dati preporuke za određivanja roditeljske skrbi, odbiti terapiju dok se ne osigura zaštita djeteta tijekom aktivne faze tretmana, na način da se jamči protektivno izdvajanje djeteta od patogenog utjecaja narcisoidnog/(graničnog) roditelja čije izopačeno roditeljsko ponašanje inducira simptome u djeteta.

Međutim, danas postoji puno nekompetentnih teraputa koji će biti više nego spremni prihvatiti bilo koji slučaj koji odbijem, tako da u biti oni koji imaju znanje, moraju odbiti provođenje terapije, prepuštajući terapiju onima koji imaju malo ili nimalo znanja o onomu što čine. To je nesretna okolnost.

Inicijalni komentari:

Razine, žarišta i procesi tretmana i rješavanja djetetovih simptoma koji su nastali zbog patogenog roditeljstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja, a kojima ponovno uspostavljamo djetetovu autentičnost, umjesto jednostavne zamjene psihološke dominacije narcisoidnog/(graničnog) roditelja vlastitom psihološkom dominacijom nad djetetom, nadilaze mogućnost opisa u jednom tekstu.

Zato ću u ovom tekstu započeti s opisom terapijskih procesa i intervencija, počevši s općenitim strukturnim ciljevima terapijskog procesa, a zatim ću se slijedom ovih inicijalnih razmatranja u sljedećim tekstovima fokusirati na različite specifične komponente terapijskog procesa.

Simptomatsko najstarije dijete

Nije neuobičajeno da najstarije dijete bude prvi fokus narcisoidnog/(graničnog) roditelja za stvaranje saveza i korupciju, dok koruptivna psihopatologija narcisoidnog/(graničnog) roditelja relativno na miru pušta mlađu djecu. Međutim, s vremenom, kad se najstarije dijete psihički predalo psihopatologiji narcisoidnog/(graničnog) roditelja, fokus oboje, i toga roditelja i najstarijeg djeteta usmjerava se na induciranje iste patologije u mlađe braće i sestara, dok se na koncu sva djeca ne induciraju u prekid odnosa s ciljanim roditeljem.

Dakle, ako je najstarije dijete potpuno simptomatsko, a mlađe nije, to znači da psihopatologija procesa 'otuđenja' nije potpuno završena. U takvim bih okolnostima procijenio da je psihopatologija 3/4 do 2/3 dovršena, što nam omogućuje izvjesni stupanj zdravog 'tkiva' na kojem ćemo temeljiti svoj rad. Rado bih intervenirao rano, na stupnju 1/4 do 1/3, ne kasnije nego 1/2, ali to nije uvijek moguće (rijetko je moguće u današnjoj klimi u vezi s tretmanom 'otuđenja djeteta od roditelja').

Strategija narcisoidnog/(graničnog) roditelja jest odgađanje terapije i kupovanje vremena dok se ne uspostavi patologija u djeteta. Što se dulje odgađa učinkovita terapija, to se sve više učvršćuje simptomatologija u djeteta. Vrijeme radi za narcisoidnog/(graničnog) roditelja i za psihopatologiju. Kad najmlađe dijete povrati izvjesni stupanj mentalnog zdravlja, tad se zdravlje najmlađeg djeteta može upotrijebiti kao formativno sjeme koje može poslužiti kao izvor 'socijalne reference' unutar terapijskih sesija za ono što je 'normalno' i uravnoteženo.

Ovo posebno vrijedi ako se pritužbe unutar normalnih granica i slijeda 'sukob-pomirenje' između ciljanog roditelja i najmlađeg djetta mogu razjasniti u terapiji, a radi postizanja učinkovitog i uspješnog rješenja, koje onda daje model za najstarije dijete o tome kako se nositi sa sukobom i razrješenjem sukoba na zdrav i produktivan način.

Protektivno odvajanje djeteta od roditelja

Terapija ponovnog spajanja zahtijeva protektivno odvajanje djeteta od patogenih roditeljskih postupanja narcisoidnog/(graničnog) roditelja tijekom aktivne faze tretmana i oporavka djeteta.

Iz perspektive terapije, protektivno odvajanje potrebno je da bi se dijete zaštitilo od pretvaranja u 'psihološko bojno polje' trajnih psihičkih pritisaka koje na dijete vrši narcisoidni/(granični) roditelj da bi se zadržali djetetovi simptomi odbacivanja drugog roditelja usprkos tomu što terapija nastoji povratiti afektivnu povezanost djeteta i ciljanog roditelja.

Tu postoji analogija s procesom zarazne bolesti (ili još točnije, s kompjuterskim virusom koji inficira 'datoteke' djetetova sustava privrženosti). Prvi korak u liječenju zarazne bolesti jest izolirati dijete od izvora patogenog uzročnika. Ako, npr., pokušamo dijete liječiti antibioticima dok je i dalje stalno izloženo patogenom uzročniku (tj. bakterijama ili virusima u analogiji infekcije; i iskrivljenim roditeljskim postupcima narcisoidnog/(graničnog) roditelja u procesu 'otuđenja djeteta od roditelja') dijete će jednostavno biti stalno ponovno inficirano, usprkos našem liječenju bolesti, što dovodi do stvaranja visoko rezistentnih sojeva patogenih uzročnika.

Prvi korak u tretmanu 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti jest protektivno odvajanje djeteta od izvora patogenog roditeljstva, tijekom aktivne faze tretmana i oporavka djeteta. Kad jednom povratimo normalno i uravnoteženo psihičko funkcioniranje djeteta, tad možemo ojačati djetetovu normalnu 'imunološku reakciju' na patogeni uzročnik i ponovno uvesti dijete u odnos s psihopatologijom narcisoidnog/(graničnog) roditelja.

Djeca vole oba roditelja. To je jednostavno način na koji funkcionira sustav privrženosti. Želimo da djeca imaju zdrave i pozitivne odnose s oboje roditelja i, također, želimo zaštiti dijete od lošeg utjecaja 'korumpiranih datoteka' sadržanih u sustavu privrženosti narcisoidnog/(graničnog) roditelja.

Cilj terapije

Ako uspijemo postići protektivno odvajanje djeteta od patogene psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja tijekom aktivne faze tretmana, tad možemo započeti s povratkom zdrave i uravnotežene autentičnosti djeteta. Posebna vrijednost terapije jest ta da cilj nije ponovno uspostaviti odnos roditelj-dijete, cilj terapije jest ponovno uspostaviti zdravo i uravnoteženo autentično dijete. Ako to uspijemo postići, tad će zdrav i pozitivan odnos roditelj-dijete s ciljanim roditeljem također biti postignut.

Djeca vole svoje roditelje. Ponovno uspostavimo zdravo i autentično dijete i uspostavit ćemo zdrav i uravnotežen odnos roditelj-dijete.

Valj primijetiti da normalna djeca ponekad ljute svoje roditelje. To je važan dio djetetova zdravog razvoja pri kojem ono izražava vlastitu autentičnost i individuaciju u odnosu roditelj-dijete. Mi ne tražimo 'savršenu djecu', mi tražimo psihički, emocionalno i socijalno zdravu djecu. Epizode ponekog protestnog ponašanja i kraćih nizova 'sukoba-i-mirenja', ne samo da su normalne, one su razvojno nužne za zdrav razvoj djetetove autonomne strukture ličnosti.

Osim toga, roditelji često idu djeci na živce. Roditelji postavljaju granice, uspostavljaju i nadziru poštovanje pravila doma, i imaju očekivanja u odnosu na prihvatljiva ponašanja djeteta. Sve su ove roditeljske funkcije normalne i zdrave, i sve ove roditeljske funkcije mogu povremeno izazvati dječje proteste unutar granica normale. Djeca mogu ponekad ljutiti roditelje. Roditelji mogu ponekad ljutiti djecu. To je normalno i zdravo.

Ozdravljivanje djeteta – ispravljanje patologije

Međutim, pri 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, dijete pokazuje znakove narcisoidnog i graničnog poremećaja ličnosti koje je usvojilo od patogenog roditeljstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Jedna od primarnih intervencija radi ponovnog uspostavljanja autentičnog djeteta jest ukloniti ove simptome psihopatologije u djeteta.

Terapijski pristup ovoj psihopatologiji jest prihvaćanje pozicije stalne ljubaznosti, blagosti, razumijevanja i opuštenog, ugodnog emocionalnog tona unutar istodobnog konteksta izravnog i upornog propitivanja djetetovih simptoma narcisoidne i granične psihopatologije (tj. povlaštenosti, nabusitog i arogantnog stava prijezira, odsustva empatije, polariziranog crno-bijelog razmišljanja, emotivnih tirada verbalnog zlostavljanja, itd.).

Gandi je rekao 'protuotrov je ono suprotno'. Mislite o djetetovim neprijateljskim previše ljutitim simptomima kao o grču emocionalnog sustava. Želimo da se sustav ljutnje koji je u grču opusti. Osjećaj opuštanja, ugode, sreće, opušta emocionalne grčeve u mozgu.

"Ne brini. Sve je dobro. Sve će biti u redu. Jako te volim."

Istodobno, želimo djetetu dati jasnu poruku da je psihopatologija simptom patologije koji nije prihvatljiv, ne zbog toga tko ciljani roditelj jest, već zbog toga tko dijete jest. Ljubazni smo i suosjećajni zbog svojih vrijednosti, zbog svojeg karaktera. Od djeteta očekujemo da pokaže normalno društveno ponašanje kao odraz svojeg zdravog i pozitivnog karaktera.

Ne možemo druge prisiliti da budu ljubazni, možemo ih samo prisiliti da budu poslušni. Ljubaznost je izbor. Ljubaznost je pitanje karaktera. Uporaba sile prema drugoj osobi jest nasilje nad autonomijom te osobe. Druga osoba ima pravo biti to što jest. Želimo pokušati izbjeći disciplinske reakcije i umjesto toga upotrijebiti strategije vođenja – dijalog i komunikaciju koja od djeteta traži suradnju, a ne samo posluh (mislite na Gandhija – neumorno je propitivao, ali s blagom ljubaznošću i spremnošću na dijalog).

Istodobno imamo pravo ne prihvatiti djetetov ljutit, prijezirni stav i ponašanje bez poštovanja. Takav stav i ponašanje nisu prihvatljivi. Međutim, djetetu prilazimo s razumijevanjem da slika njegovih simptoma ne proizlazi iz autentičnog djetta, već zbog patogena koji ga je zarazio. Dijete je u stanju psihološkog taoca kojeg drži narcisoidni/(granični) roditelj (vidi The Hostage Metaphor na mojoj web stranici http://www.cachildress.org), i u tom se kontekstu, da bi preživjelo, dijete moralo potpuno psihički predati psihopatologiji narcisoidnog/(graničnog).

Kako bismo reagirali ako dijete ima temperaturu zbog patogenog virusa? Dijete je dobilo 'kompjuterski virus' od psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Taj je virus zarazio djetetove emocionalne sustave i sustave odnosa (prvenstveno sustav privrženosti, no također i sustav empatije). Ovaj patogeni 'kompjuterski virus' urušava djetetovo socijalno i emocionalno funkcioniranje, što predstavlja simptom izazvan patogenom, 'temperaturom', ako hoćete.

Želimo reagirati smireno i s opuštenim uvjerenjem u zdravu autentičnost djetta, dok blago i neumorno propitujemo djetovu sadašnju simptomatsku patologiju.

Harmonijska rezonanca: Kad potegnemo srednju C žicu harfe, druge dvije C žice, ona oktavu iznad i ona oktavu ispod, također počinju vibrirati u 'harmonijskoj rezonanci'. Upravo to želimo učiniti. Trebamo reagirati na autentično dijete koje je zapreteno ispod djetotve simptomatske psihopatologije, da probudimo djetetovu autentičnost pomoću zajedničke 'harmonijske rezonance' s djetetom, putem naše temeljne vjere u djetetovu inherentnu dobrotu karaktera.

Terapeut može igrati važnu ulogu pri ovome, na način da djetetu nudi uravnoteženo treće viđenje djetetove autentičnosti. Dijete je dobilo jedno viđenje istine od narcisoidnog/(graničnog) roditelja, drugo viđenje istine od ciljanog roditelja (kojeg je dijete inducirano odbaciti). Terapeut je u poziciji da može ponuditi uravnoteženo i normalno treće viđenje, koje poziva da se pokaže i pozitivno vrednuje djetetova inherentna dobrota karaktera.

Krivo pripisivanje boli

Ovo je ključna komponenta terapije (vidi “Reunification Therapy” na mojoj web stranici http://www.drcachildress.org). Dijete se autentično osjeća povrijeđenim i bol je proizvod djetetova odnosa s ciljanim roditeljem. Podrijetlo djetetove autentične povrijeđenosti i boli inicijalno je rezultat djetetova odgovora na bol zbog gubitka obiteljske strukture do čega je došlo zbog razvoda. No, kad patogeno roditeljstvo narcisoidnog/(graničnog) roditelja inducira dijete da odbaci drugog roditelja, kojeg dijete zapravo duboko voli, dijete proživljava drugu i dublju bol zbog gubitka osjećajne povezanosti u odnosu s voljenim, ali sad odbačenim ciljanim roditeljem.

Osim toga, pod izopačenim utjecajem narcisoidnog/(graničnog) roditelja, dijete je dovedeno ko krivog tumačenja toga autentičnog doživljaja tuge i povrijeđenosti, kao emocionalnog znaka da je nešto što ciljani-odbačeni roditelj čini, ili nešto u vezi sa samom osobom ciljanog roditelja, toliko loše, toliko 'zlostavljačko' prema djetetu, da je upravo ta osobina ciljanog-odbačenog roditelja ono što stvara djetetov autentični doživljaj ogromne tuge i patnje povezane s ciljanim-odbačenim roditeljem.

Ovo značenje koje dijete pripisuje, značenje stvoreno izopačenim utjecajem narcisoidnog/(graničnog) roditelja, nije istinito, ali u nedostatku točnog značenja djetetove tuge i patnje povezane s ciljanim-odbačenim roditeljem, dijete ga prihvaća i vjeruje u tu izopačenu konstrukciju značenja koju inducira narcisoidni/(granični) roditelj.

Točno jest to da dijete zapravo jako voli ciljanog roditelja i jako želi i jako mu nedostaje afektivni odnos s tim roditeljem, ali djetetova nemogućnost uspostalvja toga afektivnosg odnosa s ciljanim-odbačenim roditeljem izaziva strahovito bolnu reakciju tuge i patnje. Kao da je djetetu umro voljeni roditelj.

Razumjeti ovo jest od ključne važnosti u terapijskom procesu. Dijete autentično proživljava duboku tugu i povrijeđenost povezane s ciljanim-odbačenim roditeljem, koje dijete krivo pripisuje 'zlostavljačkom' roditeljstvu ili osobnosti ciljanog-odbačenog roditelja (pod izopačenim patogenim utjecajem narcisoidnog/(graničnog) roditelja).

Terapija treba preusmjeriti dijete na autentičnu reakciju na bol, i pružiti uravnoteženo i točno pripisivanje djetetova autentičnog doživljaja. Kad dijete prepozna i točno shvati značenje svoje tuge i boli, tj. da zapravo voli ciljanog roditelja i želi afektivnu povezanost s tim roditeljem, tad će 'kompjuterski virus' biti izbrisan iz djetetova emocionalnog sustava i iz sustava odnosa i ti sustavi djetetova mozga će moći normalno funkcionirati.

Međutim, dok je dijete u roditeljskoj skrbi narcisoidnog/(graničnog) roditelja, ono je u situaciji psihološkog taoca i nema dopuštenje od uzničara da smije stvarati odnose afektivne povezanosti s voljenim ali odbačenim ciljanim roditeljem. Uzničar od djeteta, umjesto toga, zahtijeva da aktivno odbacuje voljenog roditelja (vidi “The Hostage Metaphor” na mojoj web stranici http://www.cachildress.org). Ako dijete pokaže ikakvu volju za povezivanjem s ciljanim roditeljem, ili čak ako dovoljno otvoreno ne pokaže odbacivanje ciljanog roditelja, tad se suočava s brutalnom psihološkom osvetom psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja.

Ako ne možemo prvo zaštiti dijete od psihološke osvete psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja za svako djetetovo pokazivanje afektivnog povezivanja ili za propust pokazivanja zahtijevanog odbacivanja ciljanog roditelja, ne možemo od djeteta tražiti da se poveže s ciljanim roditeljem, zato što bi to samo izložilo dijete psihološkoj osveti narcisoidnog/(graničnog) roditelja.

Prvo moramo osigurati zaštitu djeteta. Tek onda možemo pristupiti terapiji.

_________________________________________

Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/07/03/therapy-initial-considerations-1/