Predstavljanje mračne trijade

Paradigma za definiranje patologije 'otuđenja djeteta od roditelja' se mijenja.

Gardner je sve zaveo na pogrešan put kad je naveo da 'otuđenje djeteta od roditelja' predstavlja jedinstveni novi oblik patologije koja nije povezana ni s jednim drugim postojećim oblikom patologije u području mentalnog zdravlja – 'novi sindrom'.

Gardner je bio u krivu. Patologija 'otuđenja djeteta od roditelja' NIJE jedinstveni 'novi sindrom'. Ona je izraz uspostavljenih i definiranih oblika patologije poremećaja ličnosti, patologije obiteljskih sustava i patologije traume privrženosti.

Nekompatibilne paradigme

Obiteljska patologija koja se uobičajeno naziva 'otuđenje djeteta od roditelja' NE MOŽE istodobno biti jedinstveni potpuno novi oblik patologije – 'novi sindrom' – koji nije povezan ni s jednim drugim oblikom patologije u području mentalnog zdravlja – kako je to Gardner nazvao SOR* – i istodobno biti izraz uspostavljenih i definiranih oblika postojeće patologije.

Ili je to novi oblik patologije, ili je otprije postojeći oblik patologije. Ne može biti oboje istodobno.

Paradigma se mijenja.

I kad se paradigma mijenja, kad se patologija 'otuđenja djeteta od roditelja' potpuno definira unutar standardnih i uspostavljenih psihologijskih principa i konstrukata, bogatstvo postojećih istraživanja odmah postaje dostupno za procjenu, dijagnosticiranje i tretman te obiteljske patologije.

Kad se jednom paradigma promjeni, kad se patologija 'otuđenja djeteta od roditelja' definira u cjelosti unutar standarda i uspostavljenih psihologijskih principa i konstrukata, SVI stručnjaci mentalnog zdravlja mogu se smatrati ODGOVORNIMA za profesionalne kompetencije u području standardnih i uspostavljenih psihologijskih principa i konstrukata sadržanih u patologiji koja se obično naziva 'otuđenje djeteta od roditelja'.

Klinička psihologija

U kliničkoj psihologiji ne postoji ništa poput 'otuđenja djeteta od roditelja' i ne postoji ništa poput 'terapije reunifikacije'.

U kliničkoj se psihologiji ova patologija definira kao patogeno roditeljstvo (koje stvara patologiju u djeteta putem aberantnih i poremećenih roditeljskih postupaka) i postoji terapija obiteljskih sustava koja prekida među-generacijski savez djeteta s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem.

DSM-5 dijagnoza

Dijagnoza Sindroma otuđenja djeteta od roditelja nije u DSM-5.

Patogeno roditeljstvo koje stvara značajnu razvojnu patologiju u djeteta (dijagnostički pokazatelj 1), patologija poremećaja osobnosti u djeteta (dijagnostički pokazatelj 2) i psihijatrijska patologija deluzija u djeteta (dijagnostički pokazatelj 3) predstavljaju DSM-5 dijagnozu V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno.

Kad učinimo pomak prema definiranju patologije 'otuđenja djeteta od roditelja' potpuno unutar standarda i uspostavljenih psihologijskih principa i konstrukata, ta se patologija nalazi se na str. 719 DSM-5, a dijagnoza je V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno.

Paradigma se mijenja. Era definicije 'novog sindroma' je završena. Model 'novog sindroma' Gardnerijanskog SOR-a je kriva paradigma koja nije proizvela ništa osim 30 godina prijepora, strahovite profesionalne nekompetencije i trajne obiteljske tragedije 'otuđenja djeteta od roditelja'.

Promjena paradigme

Dolazi nova era u dijagnosticiranju i tretmanu obiteljske patologije 'otuđenja djeteta od roditelja', u kojoj se ta obiteljska patologija definira u cjelosti unutar standarda i priznatih psihologijskih principa i konstrukata.

Znat ćete koju paradigmu stručnjaci mentalnog zdravlja slijede prema tomu koje pokazatelje koriste pri dijagnosticiranju patologije; jednistvenih 8 simptoma koji dokazuju Gardnerijanski SOR ili 3 standardna pokazatelja simptoma prema modelu koji se temelji na privrženosti.

Obje paradigme ne mogu istodobno biti istinite. Ili je istinita patologija 'novog sindroma' koju zastupa Gardnerijanski SOR model s 8 simptoma koji nisu povezani ni s jednim drugim oblikom patologije u području mentalnog zdravlja, ili je u pitanju obiteljska patologija kao izraz standardnih i priznatih oblika patologije (roditeljska trauma privrženosti prenesena od strane patologije poremećaja ličnosti toga roditelja) – model koji se temelji na privrženosti s 3 dijagnostička pokazatelja.

Logički je nemoguće da obje budu istinite.

Ako je obiteljska patologija jedinstveni 'novi sindrom', onda ona nije manifestacija priznatih oblika patologije.

Ako je obiteljska patologija manifestacija priznatih oblika patologije, onda nije jedinstveni 'novi sindrom'.

Jedno od toga je istina, drugo nije.

Koje je istina?

U knjizi Foundations, dajem opsežan opis te patologije, koja predstavlja:

·       Među-generacijski prijenos traume privrženosti iz djetinjstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu, u postojeće obiteljske odnose;

·       Prenose je crte ličnosti narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu, a koje su proizvod roditeljeve traume privrženosti iz djetinjstva

·       Formiran je među-generacijski savez između odabranog narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu, a protiv ciljanog roditelja.

Dodatak patologije splittinga koja je karakteristika ličnosti narcisoidnog/(graničnog) roditelja pretvara već patološki među-generacijski savez ('izopačeni trokut' – Haley) u posebno zarazan i zloćudan oblik koji nastoji potpuno prekinuti odnos djeteta s ciljanim roditeljem.

No, to nije sve.....

Vrijeme je da zaronimo dublje, da upotpunimo rad na definiranju povezanosti patologije 'otuđenja djeteta od roditelja' pomoću priznatih psiholoških principa i konstrukata profesionalne psihologije. Znastveno uspostavljenih konstrukata. Empirijski utemeljenih konstrukata; zasnovanih na dokazima.

Psihološka kontrola djeteta

U svojoj knjizi, Intrusive Parenting: How Psychological Control Affects Children and Adolescents**, koju je objavila American Psychological Association, Brian Barber i njegova kolegica, Elizabeth Harmon, utvrđuju i opisuju 40 empirijski utemeljenih znanstvenih studija koje pokazuju psihilošku kontrolu roditelja nad djecom.

Prema Barber i Harmon:

"Psihološka kontrola odnosi se na roditeljska ponašanja koja su intruzivna i manipulativna u odnosu na dječje misli, osjećaje i privrženost roditeljima." (Barber & Harmon, 2002, str. 15; naglašavanje dodano)

Prema Stone, Buehler, & Barber:

"Centralni elementi psihološke kontrole i intruzije u djetetov psihički svijet i definiciju sebe samoga, jesu pokušaji roditelja da manipuliraju djetetovim mislima i osjećajima pomoću izazivanja krivnje, srama i tjeskobe. Psihološka se kontrola razlikuje od kontrole ponašanja po tomu što roditelj pokušava kontrolirati, ne ponašanje, već misli i osjećaje djeteta, koristeći kritiziranje, dominaciju ili izazivanje krivnje ili tjeskobe." (Stone, Buehler, and Barber, 2002, str. 57; naglašavanje dodano)

U Journal of Emotional Abuse, Kerig opisuje roditeljsku psihološku kontrolu djeteta:

" Umjesto da djetetu izravno kaže što da učini ili misli, kako to čini roditelj koji kontrolira ponašanje, roditelj koji psihološki kontrolira dijete koristi neizravne znakove i odgovara induciranjem krivnje ili uskratom ljubavi ako se dijete odbije povinovati. Ukratko, intruzivni roditelj nastoji manipulirati djetetovim mislima i osjećajima na takav način da će se djetetova psiha povinovati željama roditelja." (Kerig, 2005, str. 12; naglašavanje dodano)

Soenens i Vansteenkiste opisuju različite metode koje se koriste za postizanje roditeljske psihološke kontrole djeteta:

"Psihološka se kontrola može služiti različitim roditeljskim taktikama, uključujući (a) induciranje krivnje, što znači korištenje strategija za induciranje osjećaja krivnje radi pritiska na dijete da se povinuje zahtjevima roditelja; (b) uvjetovanjem ili uskratom ljubavi, gdje roditelji uvjetuju svoju pažnju, interes, brigu i ljubav djetetovim prihvaćanjem standarda roditelja; (c) izazivanjem tjeskobe da bi se djeca povinovala zahtjevima roditelja; i (d) uništavanjem djetetova kuta gledanja, što se odnosi na roditeljsko ograničavanje djetetovih spontanih izraza razmišljanja i osjećaja." (Soenens & Vansteenkiste, 2010, str. 75)

Roditeljska psihološka kontrola predstavlja narušavanje psihičkog integriteta djeteta.

"Osnovni je utjecaj psihološke kontrole nad djetetom narušavanje self-system-a*** djeteta." (Barber & Harmon: 2002, str. 24; naglašavanje dodano)

Barber and Harmon referenciraju se na priznato istraživanje u vezi sa štetom koju ovo narušavanje djetetova psihološkog integriteta ima na dijete:

"Brojni elementi djetetova selfa-u-odnosu-s-roditeljem uočeni su kao narušeni zbog psihološki kontrolirajućeg ponašanja nad:

Individualnošću (Goldin, 1969; Kurdek, i sur., 1995; Litovsky & Dusek, 1985; Schaefer, 1965a, 1965b, Steinberg, Lamborn, Dornbusch, & Darling, 1992);

Individuacijom (Barber i sur., 1994; Barber & Shagle, 1992; Costanzo & Woody, 1985; Goldin, 1969, Smetana, 1995; Steinberg & Silverberg, 1986; Wakschlag, Chase-Landsdale & Brooks-Gunn, 1996 1996);

Nezavisnošću (Grotevant & Cooper, 1986; Hein & Lewko, 1994; Steinberg i sur., 1994);

Stupnjem psihološke distance između roditelja i djece (Barber i sur., 1994);

i ugrožavanjem privrženost roditeljima (Barber, 1996; Becker, 1964)." (Barber & Harmon, 2002, str. 25; naglašavanje dodano).

Istraživanja od strane Stone, Buehler, i Barber uspostavljaju poveznicu između roditeljske psihološke kontrole djece i bračnog sukoba:

"Ova je studija provedena na dva uzorka mladih. Prvi čine mladi koji žive u Knox County, Tennessee. Drugi čine mladi koji žive u Ogden, Utah." (Stone, Buehler, i Barber, 2002, str. 62)

"Analize otkrivaju da varijabilnost psihološke kontrole koju primjenjuju roditelji nije slučajna, već je povezana sa sukobom među roditeljima, posebice s prikrivenim sukobom. Više razine prikrivenog sukoba u bračnom odnosu povećavaju vjerojatnost da će roditelji na svojoj djeci primijeniti psihološku kontrolu. Ovo zato može biti tjeskoba koja upravlja i roditeljskom psihološkom kontrolom i prikrivenim sukobom. Oboje dijele karakteristike koje ih određuju, posebice kvalitete intruzivnosti, neizravnosti i manipulacije." (Stone, Buehler, i Barber, 2002, str. 86; naglašavanje dodano)

Stone, Buehler i Barber nude objašnjenje za svoj nalaz da je intruzivna psihološka kontrola djece povezana s visokom razinom sukoba među supružnicima:

"Koncept trokuta" objašnjava način na koji se bilo koje troje ljudi odnosi međusobno i na koji uključuje ostale u svoje emocionalne odnose" (Bowen, 1989, str. 306). U okruženju sukoba koji je ispunjen tjeskobom, treća se osoba triangulira, bilo privremeno ili trajno, da bi olakšala osjećaje tjeskobe partnera koji su u sukobu. U pravilu je ta treća osoba izložena uznemirujućem ozračju koje izaziva tjeskobu. Npr., dijete može postati žrtveni jarac ili fokus interesa, čime se napetosti iz bračne dijade prenose na dijadu roditelj-dijete. Nerazriješena napetost u bračnom odnosu može se preliti na odnos roditelj-dijete putem roditeljskog korištenja psihološke kontrole kao načina da se osigura i zadrži snažni emocionalni savez i razina podrške od strane djeteta. Kao posljedica toga, triangulirano bi se dijete moglo osjećati pod pritiskom ili obveznim slušati i suglasiti se s pritužbama jednog roditelja protiv drugoga. Rezultira enmeshmentom¨ i među-generacijskim savezom, što je primjer roditeljskog korištenja psihiloške kontrole jednog roditelja da bi prisilno stvorio i zadržao emocionalni savez roditelj dijete, a protiv drugog roditelja (Haley, 1976; Minuchin, 1974)." (Stone, Buehler, i Barber, 2002, str. 86-87; naglašavanje dodano)

Ovo je sve napisano temeljem priznatih psihologijskih principa i konstrukata. Nema potrebe predlagati jedinstveni novi oblik patologije – 'novi sindrom' – konstrukt SOR-a je nepotreban, i destruktivan je onoliko koliko dijeli struku mentalnog zdravlja i dopušta profesionalnoj nekompetentnosti da nesmetano cvate.

Trebamo profesionalnu ozbiljnost koja je potrebna da bi se definirala obiteljska patologija 'otuđenja djeteta od roditelja' U CJELOSTI unutar uspostavljenih i priznatih psihologijskih principa i konstrukata.

Mračna trijada

Vidjeli ste kako stalno definiram patologiju ličnosti roditelja kao 'narcisoidni/(granični)'. To je uglavnom točno, ali je sad vrijeme započeti sa još detaljnijom definicijom ovoga konstrukta patologije ličnosti roditelja.

Ta se patologija naziva Mračna trijada. Ona je skup tri crte ličnosti: 1) Narcisoidnost, 2) Makijavelizam (cinična manipulacija radi postizanja vlastitih ciljeva) i 3) Psihopatija. Izraz Mračna trijada za ovu konstelaciju karakteristika ličnosti skovali su 2002. (prije više od desetljeća) Paulhus i Williams:

"Prvi put korišten od strane Paulhusa i Williamsa (2002), naziv Mračna trijada odnosi se na skup tri izdvojene ali povezana antisocijalne crte ličnosti: Makijavelizam, narcisoidnost i psihopatiju. Svaka od crta ličnosti unutar Mračne trijade povezana je s osjećajima superiornosti i privilegiranosti. To, uz nedostatak kajanja i empatije, često pojedince koji imaju visoko izražene ove društveno zlonamjerne crte ličnosti, navodi na iskorištavanje drugih za vlastitu korist." (Giammarco & Vernon, 2014, str. 23)

Prema Paulhusu i Williamsu (2002):

"Usprkos njihovu različitu ishodištu, ličnosti koje sadrže ovu Mračnu trijadu dijele brojne zajedničke karakteristike. Sve tri, u različitim stupnjevima, čine socijalno zlonamjerni karakter, s tendencijama ponašanja prema samo-promociji, emocionalnoj hladnoći, prijevarnosti i agresivnosti. U kliničkoj se literaturi veze unutar te trijade opažaju već dulje vrijeme (npr., Hart & Hare, 1998). Nedavni razvoj nekliničkih mjerenja svih triju konstrukata omogućio je procjenu empirijskih povezanosti u normalnoj populaciji. Rezultat je da sad imamo empirijske dokaze za preklapanja: (a) Makijavelizma s psihopatijom (Fehr, Samsom, & Paulhus, 1992; McHoskey, Worzel, & Szyarto, 1998), (b) narcisoidnosti s psihopatijom (Gustafson & Ritzer, 1995), i (c) Makijavelizam s narcisoidnošću (McHoskey, 1995).” (Paulhus & Williams, 2002, str. 557; naglašavanje dodano)

Postoji i varijacija Mračne trijade koja je također utvrđena, a naziva se Ranjiva mračna trijada  (Miller, Dir, Gentile, Wilson, Pryor, & Campbell, 2010). Ona se sastoji od:

1) Ranjive, umjesto grandiozne narcisoidnosti,

2) Manipulativne psihopatije,

3) Graničnih crta ličnosti.

"U ovom istrživanju navodimo postojanje druge trijade – takve koja uključuje stilove ličnosti sastavljene od mračnih i emocionalno ranjivih crta ličnosti... Dijelovi ove pretpostavljene ranjive mračne trijade (VDT – Vulnerable Dark Triad), uključivali bi (a) psihopatiju faktora 2, (b), ranjivu narcisoidnost i (c) granični poremećaj ličnosti (BPD – borderline personality disorder)." (Miller, Dir, Gentile, Wilson, Pryor, & Campbell, 2010, str. 1530)

"Vjerujemo da postojeći dokazi potvrđuju postojanje druge 'mračne' trijade, koju karakteristira antagonistički interpersonalni stil i emocionalna ranjivost... Svi za koje je nađeno da pate od Ranjive mračne trijade pokazali su značajnu povezanost sa sličnim ishodišnim čimbenicima, poput retrospektivnih samoiskaza o zlostavljanju u djetinjstvu, i o hladnijem, više obezvrijeđujućem roditeljskom stilu." (Miller, Dir, Gentile, Wilson, Pryor, & Campbell, 2010, str. 1554)

Mjere za procjenu osobnosti temeljem samoiskaza također su razvijene da bi se procijenile sadržane crte ličnosti poput:

Narcisoidnost: Narcissistic Personality Inventory (Raskin & Hall, 1979)

Makiavelizam: MACH-IV (Christie & Geis, 1970)

Subklinička psihopatija: Self-Report Psychopathy Scale-III (Williams, Paulhus, & Hare, 2009).

Također su razvijene i mjere samoiskaza za specifičnu procjenu konstelacije ličnosti Mračne trijade,

Dark Triad: Short Dark Triad (SD3) scale (Jones & Paulhus, 2014)

Sve su ovo skale samoiskaza, što znači da su, zbog same prirode samoiskaza, sve podložne netočnostima u kliničkom okruženju. Ipak, ove nam mjere daju početnu poziciju za razvoj mjernog instrumenta koji bi bio koristan u kliničkom okruženju.

Osim toga, istraživanja sržnih karakteristika ličnosti koja ujedinjuju ove tri 'mračne' crte ličnosti i koje čine Mračnu trijadu, pri opsežnoj su procjeni ličnosti povezala Mračnu trijadu s niskim rezultatom na skali H (Honesty-Humility¨¨), HEXACO (Book, Visser, & Volk, 2015; Lee, & Ashton, 2012). Za početak bi zato HEXACO trebao biti uključen u sve procjene radi roditeljske skrbi, sa specifičnim fokusom na tumačenju skale H.

Istraživanja su također povezala konstelaciju ličnosti Mračne trijade s odustvom empatije:

Jonason, P. K. and Krause, L. (2013). The emotional deficits associated with the Dark Triad traits: Cognitive empathy, affective empathy, and alexithymia.Personality and Individual Differences, 55, 532–537

Wai, M. and Tiliopoulos, N. (2012). The affective and cognitive empathic nature of the dark triad of personality. Personality and Individual Differences, 52, 794–799

S osvetoljubivošću u ljubavnim odnosima:

Giammarco, E.A. and Vernon, P.A. (2014). Vengeance and the Dark Triad: The role of empathy and perspective taking in trait forgivingness. Personality and Individual Differences, 67, 23–29

Rasmussen, K.R. and Boon, S.D. (2014). Romantic revenge and the Dark Triad: A model of impellance and inhibition. Personality and Individual Differences, 56, 51–56 

S laganjem, manipulativnim izmišljanjem i obmanjivanjem:

Jonason, P.K., Lyons, M. Baughman, H.M., and Vernon, P.A. (2014). What a tangled web we weave: The Dark Triad traits and deception. Personality and Individual Differences, 70, 117–119

Baughman, H.M., Jonason, P.K., Lyons, M., and Vernon, P.A. (2014). Liar liar pants on fire: Cheater strategies linked to the Dark Triad. Personality and Individual Differences, 71, 35–38

S patologijom privrženosti:

Jonason, P.K., Lyons, M., and Bethell, E. (2014). The making of Darth Vader: Parent–child care and the Dark Triad. Personality and Individual Differences, 67, 30–34

I s visoko-konfliktnim obrascima komunikacije:

Horan, S.M., Guinn, T.D., and Banghart, S. (2015).Understanding relationships among the Dark Triad personality profile and romantic partners’ conflict communication. Communication Quarterly, 63, 156-170.

Ovaj posljednji rad o vezi između Mračne trijade i visoko-konfliktnog komunikacijskog stila posebno je važan. On je ispitao povezanost ličnosti Mračne trijade sa skupinom visoko-konfliktnih komunikacijskih obrazaca koji su prije definirani u literaturi o komunikaciji. Prema Horanu, Guinnu i Banghartu:

Važno je kako pojedinci komuniciraju tijekom sukoba. Prethodne analizirane studije naglašavaju da je osobnost važna u razumijevanju toga procesa. Četiri konfliktne poruke koje su privukle akademsku pozornost jesu: prijezir, kritiziranje, isključivanje i defenzivnost.

"Prijezi uključuje izjave koje dolaze iz relativne pozicije superiornosti... 'Ti si idiot'";

"Kritiziranje sadrži pritužbe na deficite u ličnosti partnera... 'Uvijek govoriš o sebi. Tako si sebičan'";

"Isključivanje se sastoji od povlačenja iz interakcije";

"Defenzivnost opisuje samo-zaštitu u obliku zauzimanja pozicije 'uvrijeđene indignacije ili nevine žrtve'" (Gottman, 1993, str. 62).

"Takva ponašanja mogu se iskazivati zajedno, uz 'proces kaskade pri kojem kritiziranje vodi do prijezira, koji vodi do defenzivnosti, koja vodi do isključivanja" (Gottman, 1993, str. 62). "Zajedno su te konfliktne poruke poznate kao Četiri jahača¨¨¨ (Gottman, 1993)." (Horan, Guinn, & Banghart. 2015, 159; naglašavanje dodano)

"Nedavno su Fowler i Dillow (2011) ispitali kakve orijentacije privrženosti predviđaju Četiri jahača. Našli su da je anksiozna privrženost predviđala povećano korištenje Četiri jahača, te da je izbjegavajuća privrženost predviđala korištenje isključivanja u komunikaciji. Njihovi nalazi potvrđuju važnost proučavanja inidividualnih crta ličnosti, ili predispozicija, i povezanost s Četiri jahača; sličan je pristup korišten pri proučavanju Mračne trijade." (Horan, Guinn, & Banghart. 2015, str. 160)

Istraživanje Horana, Guinna, and Bangharta testiralo je niz hipoteza:

"Hipoteze 1a – 1c ispitivale su odnos između strukture ličnosti Mračne trijade i općenite prirode sukoba među partnerima. Rezultati su pokazali da su pojedinci koji s višim razinama Makijavelizma, subkliničke psihopatije i subkliničke narcisoidnosti, tendirali višim razinama nesuglasica s partnerima i da su takve konfliktne rasprave bile i intenzivne i neprijateljske." (Horan, Guinn, & Banghart. 2015, str. 165)

"Hipoteza 2 odnosila se na odnos između strukture ličnosti Mračne trijade i korištenja Četiri jahača tijekom sukoba s partnerom. Korelacije su otkrile da su pojedinci koji su imali viši stupanj Makijavelizma i subkliničku psihopatiju, pokazali veću uporabu prijezira, kritiziranja, isključivanja i defenzivnosti. Sličnu je sliku pokazala i narcisoidnost s iznimkom ometanja."

Temeljem istraživačke literature:

SVI stručnjaci mentalnog zdravlja koji se bave procjenom, dijagnosticiranjem i tretmanom obitelji u visoko-konfliktnom razvodu, trebaju posjedovati traženo profesionalno znanje i ekspertizu koja je potrebna za procjenu konstelacije ličnosti Mračne trijade i Ranjive mračne trijade.

Temeljem istraživačke literature:

SVA vještačenja roditeljske podobnosti pri sporu oko roditeljske skrbi trebala bi uključivati HEXACO inventar ličnosti radi procjene na H skali (Honesty-Humility).

Zlo i Mračna trijada

Jedan rad koji su napisali Book, Visser i Volk, navodi da srž Mračne trijade predstavlja suštinu zla:

"Zlo je koncept koji je mnogima poznat, ali ga je teško definirati i proučavati. Kao psiholozima, nama je cilj prevesti ovaj lingvistički koncept zla u mjerljivi aspekt individualnih razlika u crtama ličnosti i/ili ponašanjima pojedinca (npr. psihopatiji; Hare, 2003). Nedavno su Paulhus i Williams (2002) pokušali rastumačiti 'zlo' unutar Mračne trijade (Book, Visser, i Volk, 2015, str. 29)

"Razumijevanje prirode 'zla' zbog puno je raloga veliki izazov. Produktivni psihološki pristup tom problemu jest proučavanje antisocijalnih crta ličnosti koje se povezuju s negativnim ishodima. Jedan je takav pristup imao zajedno grupirane tri antisocijalne crte ličnosti poznate kao Mračna trijada: Makijavelizam, Narcisoidnost i Psihopatiju. Istraživači su predlagali različite modele za bi došli do zajedničke srži ovih antisocijalnih ličnosti – srži koja bi se lako mogla smatrati psihološkim ekvivalentom srži 'zla'. " (Book, Visser, and Volk, 2015, p. 29)

"Naše dvije studije predstavljaju prvu empirijsku usporedbu svih velikih teorija koje objašnjavaju srž Mračne trijade, skupine crta ličnosti koje se uklapaju u definiciju zla (evil) na engleskom jeziku." (Book, Visser, and Volk, 2015, str. 36)

"Uzeta skupa, ova objašnjenja nude kompletan adaptivni, razvojni i ekološki okvir za objašnjenje prisutnosti 'zla' u crtama ličnostima i ponašanjima nekih pojedinaca. Pojedinci se rađaju s različitim predispozicijama prema središnjim vrijednostima HEXACO crta ličnosti (Lewis & Bates, 2014). Te se predispozicije modificiraju pod utjecajem okoline i događaja (James & Ellis, 2013), što rezultira skupom crta ličnosti u odrasle osobe (tj. Mračnom trijadom) koje se pokazuju kao antisocijalno ponašanje u pokušajima da se maksimizira evolucijska sposobnost preživljavanja pojedinca unutar datog okolinskog konteksta (Jonason i sur., 2010).” (Book, Visser, i Volk, 2015, str. 36)

"Zato sa sigurnošću možemo preporučiti HEXACO kao mjerni alat izbora posebno za razumijevanje srži Mračne trijade, i općenito psihološkog koncepta 'zla'." (Book, Visser, i Volk, 2015, str. 36)

Kad jednom učinimo pomak u paradigmi za definiranje patologije 'otuđenja od roditelja' i odmaknemo je od neispravnog modela 'novog sindroma' koji predlaže Gardnerijanski SOR s 8 jedinstvenih simptoma i počnemo definirati patologiju 'otuđenja djeteta od roditelja' u cjelosti unutar standarda i prihvaćenih psihologijskih prinicipa i konstrukata, rješenje za patologiju 'otuđenja djeteta od roditelja' postaje odmah dostupno; tri su dijagnostička pokazatelja, te je DSM-5 dijagnoza V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno.

Patogeno roditeljstvo nije pitanje koji će roditelj imati skrb nad djetetom, to je pitanje zaštite djeteta.

Reference

Barber, B. K. (Ed.) (2002). Intrusive parenting: How psychological control affects children and adolescents. Washington, DC: American Psychological Association.

Barber, B. K. and Harmon, E. L. (2002). Violating the self: Parenting psychological control of children and adolescents. In B. K. Barber (Ed.), Intrusive parenting (pp. 15-52). Washington, DC: American Psychological Association.

Baughman, H.M., Jonason, P.K., Lyons, M., and Vernon, P.A. (2014). Liar liar pants on fire: Cheater strategies linked to the Dark Triad. Personality and Individual Differences, 71, 35–38

Book, A., Visser, B.A., and Volk, A.A. (2015). Unpacking ‘‘evil’’: Claiming the core of the Dark Triad. Personality and Individual Differences 73 (2015) 29–38

Christie, R. C., & Geis, F. L. (1970). Studies in Machiavellianism. New York: Academic Press.

Giammarco, E.A. and Vernon, P.A. (2014). Vengeance and the Dark Triad: The role of empathy and perspective taking in trait forgivingness. Personality and Individual Differences, 67, 23–29

Horan, S.M., Guinn, T.D., and Banghart, S. (2015).Understanding relationships among the Dark Triad personality profile and romantic partners’ conflict communication. Communication Quarterly, 63, 156-170.

Jonason, P.K. and Krause, L. (2013). The emotional deficits associated with the Dark Triad traits: Cognitive empathy, affective empathy, and alexithymia.Personality and Individual Differences, 55, 532–537

Jonason, P.K., Lyons, M. Baughman, H.M., and Vernon, P.A. (2014). What a tangled web we weave: The Dark Triad traits and deception. Personality and Individual Differences, 70, 117–119

Jonason, P.K., Lyons, M., and Bethell, E. (2014). The making of Darth Vader: Parent–child care and the Dark Triad. Personality and Individual Differences, 67, 30–34

Jones, D.N. and Paulhus, D.L. (2014). Introducing the Short Dark Triad (SD3): A Brief measure of dark personality traits. Assessment, 21, 28-41.

Kerig, P.K. (2005). Revisiting the construct of boundary dissolution: A multidimensional perspective. Journal of Emotional Abuse, 5, 5-42.

Miller, J.D., Dir, A., Gentile, B., Wilson, L., Pryor, L.R., and Campbell, W.K. (2010). Searching for a Vulnerable Dark Triad: Comparing Factor 2 psychopathy, vulnerable narcissism, and borderline personality disorder. Journal of Personality, 78, 1529-1564.

Lee, K., and Ashton, M. C. (2012). The H factor of personality: Why some people are manipulative, self-entitled, materialistic, and exploitative —and why it matters for everyone. Waterloo, Canada: Wilfrid Laurier University Press.

Paulhus, D. L., & Williams, K. M. (2002). The dark triad of personality: Narcissism, Machiavellianism, and psychopathy. Journal of Research in Personality, 36, 556–563.

Raskin, R. N. and Hall, C. S. (1981). The narcissistic personality inventory: alternative form reliability and further evidence of construct validity. Journal of Personality Assessment, 45, 159–162.

Rasmussen, K.R. and Boon, S.D. (2014). Romantic revenge and the Dark Triad: A model of impellance and inhibition. Personality and Individual Differences, 56, 51–56 

Soenens, B., & Vansteenkiste, M. (2010). A theoretical upgrade of the concept of parental psychological control: Proposing new insights on the basis of self-determination theory. Developmental Review, 30, 74–99.

Stone, G., Buehler, C., & Barber, B. K.. (2002) Interparental conflict, parental psychological control, and youth problem behaviors. In B. K. Barber (Ed.), Intrusive parenting: How psychological control affects children and adolescents. Washington, DC.: American Psychological Association.

Wai, M. and Tiliopoulos, N. (2012). The affective and cognitive empathic nature of the dark triad of personality. Personality and Individual Differences, 52, 794–799

__________________________

Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2016/05/27/introducing-the-dark-triad/

---

* SOR = Sindrom otuđenja od roditelja

** Intruzivno roditeljstvo: Kako psihološka kontrola utječe na djecu i adolescente

*** Self-system je koncept ličnosti koji je stvorio Harry S. Sullivan. On je smatrao da isti služi minimiziranju napetosti tjeskobe. Self-system se definira kao jedinstveni skup doživljaja koji se koristi pri opisu sebe. Sullivan je tvrdio da je u najvećem dijelu self-system rezultat pohvala koje osoba dobije od svojih skrbnika tijekom ranog djetinjstva.

¨ stopljenost, konfluencija

¨¨ Iskrenost - Skromnost

¨¨¨ Po uzoru na četiri jahača apokalipse koji naviještaju kraj svijeta: osvajač (antikrist), ratne strahote, glad i bolest te smrt

Online seminar o postavljanju dijagnoze i tretmanu u slučajevima 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti

Održao sam online seminar za studente diplomskog studija na California Southern University. Seminar je bio o dijagnozi i tretmanu 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti i dobro je primljen.

Ovaj je seminar o Dijagnozi i tretmanu snimljen i dostupan je na Master Lecture Series of California Southern University. I ovaj seminar, kao i prethodni, Teorijski temelji dostupni su stručnjacima mentalnog zdravlja i, što je jednako važno, ciljanim roditeljima da mogu stručnjake uputiti gdje će dobiti informacije o 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti.

Postavio sam Powerpoint slajdove na svoju web stranicu. Posebno je važna rasprava koja počinje na 15. str., a odnosi se na djecu koja pokazuju dijagnostičke pokazatelje 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, čime predstavljaju 'specijalnu populaciju' koja zahtijeva specijalizirano stručno znanje, edukaciju i ekspertizu da bi se moglo postaviti cjelovitu dijagnozu i pristupiti tretmanu.

Nedostatak specijaliziranog stručnog znanja, edukacije i ekspertize unutar profesionalnih kompetencija potrebnih za postavljanje dijagnoze i tretman problema ove 'specijalne populacije' djece i obitelji najčešće predstavlja praksu izvan granica profesionalnih kompetencija i kršenje standardna profesionalne prakse  (Standard 2.02 of the Ethical Principles of Psychologists and Code of Conduct of the American Psychological Association (2002).

Već smo odavno od stručnjaka mentalnog zdravlja trebali očekivati i zahtijevati profesionalne kompetencije u vezi s postavljanjem dijagnoze i tretmanom teške psihopatologije povezane s 'otuđenjem djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti.

Također vam u tom seminaru skrećem pozornost na moju raspravu o patogenom roditeljstvu povezanom s 'otuđenjem djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, a koje predstavlja DSM-5 dijagnozu V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno. Prikaz djetetovih simptoma koji odgovaraju tri presudna dijagnostička pokazatelja, pomiče problem s područja skrbi i kontakata s djetetom, na područje zaštite djeteta.

'Otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti nije pitanje roditeljske skrbi, već je pitanje zaštite djeteta.

Online seminar o postavljanju dijagnoze i tretmanu

Dana 23 studenog 2014, od 10:00 – 12:00 sati po lokalnom vremenu održao samo online seminar putem Masters Lecture Series of California Southern University. Seminar se odnosio na dijagnozu i tretman 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti.

Ovaj je seminar besplatan za javnost, snimljen je i dostupan za gledanje online putem California Southern University’s Master Lecture Series na poveznici: http://www.calsouthern.edu/content/events/treatment-of-attachment-based-parental-alienation/

te: https://vimeo.com/calsouthern/review/113572265/8d0b48de77

Slajdovi za ovaj seminar su dostupni na poveznici: :www.drcachildress.org

To je nastavak mojeg prethodnog online seminara o teorijskim temeljima 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti koji sam također održao kao dio Master Lecture Series na California Southern University i koji je dostupan na poveznici: http://www.calsouthern.edu/content/events/parental-alienation-an-attachment-based-model/

Nadam se da će ova dva seminara pružiti temelje stručnjacima mentalnog zdravlja za razumijevanje, postavljanje dijagnoze i tretman obiteljske dinamike povezane s 'otuđenjem djeteta od roditelja', tako da mogu poslužiti kao izvor na koji se ciljani roditelji mogu pozivati pri postavljanju dijagnoze i tretmanu stručnjaka mentalnog zdravlja.

Model 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti u cjelosti se temelji na standardnim i uspostavljenim psihološkim principima i konstruktima. Ti su konstrukti u potpuno priznati i prihvaćeni psihološki principi i konstruktu unutar područja mentalnog zdravlja.

Konstrukt obiteljskih sustava koji se odnose na triangulaciju djeteta u sukob roditelja putem stvaranja među-generacijskog saveza djeteta s jednim roditeljem protiv drugog, uspostavljen je psihološki princip unutar terapije obiteljskih sustava (Haley, 1977; Munichin, 1974). Minuchin ovaj među-generacijski savez naiziva 'rigidnim trokutom', dok ga Haley naziva 'izopačenim trokutom'.

"Rigidni trokut također može imati i oblik stabilnog saveza. Jedan od roditelja pridružuje dijete u rigidno povezani među-generacijski savez protiv drugog roditelja." (Minuchin, 1974, p. 102)

"Ljudi koji su povezani u trokutu nisu vršnjaci, već jedno od njih pripada generaciji koja je različita od generacije drugo dvoje... U procesu njihove međusobne interakcije, osoba iz jedne generacije stvara savez s osobom iz druge generacije, a protiv svojeg vršnjaka. Pod 'savezom' smatram proces zajedničke akcije protiv treće osobe... Savez između dvije osobe se poriče. To znači da postoji određeno ponašanje koje ukazuje na savez, no kad ga se propituje, savez se poriče... U biti, izopačeni trokut je takav da su u njemu granice među generacijama pregažene na prikriven način. Kad se javlja kao obrazac koji se ponavalja, sustav je patološki. (Haley, 1977, p. 37)

Procesi narcisoidnog i graničnog poremećaja ličnosti jesu prepoznati oblici patologije unutar DSM dijagnostičkog sustava (American Psychiatric Association, 2013) i detaljno su opisani i obrazloženi od strane vrhunskih teoretičara profesionalne psihologije (npr., Beck, et. al. 2004; Kernberg, 1977; Linehan, 1993; Millon, 2011).

Sustav privrženosti uspostavljen je i prihvaćen konstrukt u psihološkoj znanosti, s opsežnim teorijskim temeljima i istraživanjima (Ainsworth, 1989; Bowlby, 1969; 1973; 1980; Bretherton, 1992).

Nema ničega novog ni kontroverznog ni u kojem od ovih psiholoških principa ili konstrukta. Svi su uspostavljeni i prihvaćeni psihologijski principi i konstrukti s kojima bi svi stručnjaci mentalnog zdravlja trebali biti upoznati unutar sveukupnosti svojih stručnih kompetencija, posebice ako postavljaju dijagnoze i provode tretman u slučajevima triangulacije djece u sukob roditelja putem među-generacijskog saveza djeteta s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem, koji rezultira induciranim potiskivanjem normalnog funkcioniranja djetetova sustava privrženosti.

Ciljani roditelji ne posjeduju stručno znanje, edukaciju, ni ekspertizu u području profesionalne psihologije da bi mogli stručnjacima mentalnog zdravlja koji rade s njihovim obiteljima objasniti primjenu ovih uspostavljenih psihologijskih principa i konstrukata. Ja to znanje posjedujem.

U gore navedena dva seminara objašnjavam primjenu ovih prihvaćenih psihologijskih principa i konstrukata koji se odnose na obiteljske procese tradicionalno nazvane 'otuđenje djeteta od roditelja'. Nadam se da ovaj dijalog na stručnoj razini može početi motivirati zajednicu stručnjaka mentalnog zdravlja za pomak prema većoj profesionalnoj ekspertizi i osjetljivosti za potrebe ciljanih roditelja i njihove djece. To je potrebno za rješavanje obiteljske tragedije 'otuđenja djeteta od roditelja' za sve obitelji u svim slučajevima.

Reference:

Obiteljski sustavi:

Haley, J. (1977). Toward a theory of pathological systems. In P. Watzlawick & J. Weakland (Eds.), The interactional view (pp. 31-48). New York: Norton.

Minuchin, S. (1974). Families and Family Therapy. Harvard University Press.

Poremećaji ličnosti:

American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (5th ed.). Washington, DC: Author.

Beck, A.T., Freeman, A., Davis, D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd edition). New York: Guilford.

Kernberg, O.F. (1975). Borderline conditions and pathological narcissism.. New York: Aronson.

Linehan, M. M. (1993). Cognitive-behavioral treatment of borderline personality disorder.  New York, NY: Guilford

Millon. T. (2011). Disorders of personality: introducing a DSM/ICD spectrum from normal to abnormal. Hoboken: Wiley.  

Sustav privrženosti:

Ainsworth, M.D.S. (1989). Attachments beyond infancy. American Psychologist, 44, 709-716.

Bowlby, J. (1969). Attachment and loss. Attachment, Vol. 1. NY: Basic Books.

Bowlby, J. (1973). Attachment and loss: Vol. 2. Separation: Anxiety and anger. NY: Basic Books.

Bowlby, J. (1980). Attachment and loss: Vol. 3. Loss: Sadness and depression. NY: Basic Books.

Bretherton, I. (1992). The origins of attachment theory: John Bowlby and Mary Ainsworth. Developmental Psychology, 1992, 28, 759-775.

________________________

Poveznica na izvornik 1: https://drcraigchildressblog.com/2014/11/22/powerpoint-slides-on-masters-lecture-series-presentation/

Poveznica na izvornik 2: https://drcraigchildressblog.com/2014/11/08/online-seminar-on-diagnosis-and-treatment/

Rješenje

Svako rješenje 'otuđenja djeteta od roditelja' koje zahtijeva da ga dokazujemo na Sudu osuđeno je na neuspjeh.

1. Financijski gotovo nemoguće: Dokazivanje 'otuđenja djeteta od roditelja' na sudu, jednostavno je za ogromnu većinu ciljanih-odbačenih roditelja previše skupo. Troškovi povezani s dokazivanjem 'otuđenja djeteta od roditelja' na Sudu, nemoguće je rješenje za oko 95% ciljanih-odbačenih roditelja. Rješenje koje je dostupno samo oko 5% ciljanih-odbačenih roditelja, nije rješenje.

2. Zahtijeva prekomjerno dokazivanje otuđenja: Dokazivanje 'otuđenja djeteta od roditelja' na sudu moguće je samo u najtežim slučajevima otuđenja. Suptilnije slučajeve prikrivenog otuđenja gotovo je nemoguće dokazati na sudu.

Time dolazimo do 1-2% slučajeva 'otuđenja djeteta od roditelja' koji su rješivi na Sudu.

Iako dokazivanje 'otuđenja djeteta od roditelja' na sudu može onima koji rade unutar pravosuđa izgledati kao rješenje, za nas koji radimo s ljudima svakodnevno, jasno je da za one koji ne mogu platiti odvjetnike i vještake, to uopće nije rješenje.

3. Otimanje od djeteta: Visoki troškovi borbe protiv 'otuđenja djeteta od roditelja' na sudu, otima od djeteta ono što bi se moglo upotrijebiti npr. za dalje školovanje.

Time rješenja koja zahtijevaju dokazivanje 'otuđenja djeteta od roditelja' na Sudu štete djetetu iscrpljujući finanijska sredstva obitelji, koja bi se mogla upotrijebiti u korist djeteta.

4. Presporo je: Dokazivanje 'otuđenja djeteta od roditelja' na sudu često traje niz godina pravne bitke. Tijekom toga vremena dijete prolazi kroz važne razvojne faze i na njih se nikad više ne vraća. Izgubljeno djetinjstvo nikad se ne može vratiti. Majka djeteta u dobi od 8 godina ima samo 365 dana te dobi. I ni jedan se izgubljeni dan više ne može vratiti. Otac ima samo kratko vrijeme sa svojom malom kćeri, svojom princezom. Izgubljeno se vrijeme ne može vratiti.

Godine za iznalaženje rješenja jednostavno su predugo vrijeme. I mjeseci su predugo vrijeme. Rješenje za 'otuđenje djeteta od roditelja' mora biti primijenjeno unutar nekoliko tjedana. Ako mora, može biti nekoliko mjeseci, ne smije biti godinama.

Bilo koje rješenje koje zahtijeva dokazivanje 'otuđenja djeteta od roditelja' na Sudu, nepovratno oštećuje dijete otimajući njegovu djetinjstvu važne i nepovratne razvojne faze i iskustva s roditeljem koji ga voli i koji je emocionalno dostupan. To jednostavno traje predugo.

Želim napomenuti da sam nedavno razgovarao s gđom Dorcy Pruter (http://www.consciouscoparentinginstitute.com).

Tijekom našeg razgovora rekla mi je da može postići oporavak djetetova odnosa s ciljanim-odbačenim roditeljem u par dana, ako Sud naredi izdvajanje iz obitelji, tj. odvajanje djeteta od roditelja-otuđitelja. Temeljem našeg prvog razgovora o njezinu pristupu, čini se da njezin model može postići ono što ona tvrdi da može. Iako bih ja prije rekao da je za to potrebno nekoliko tjedana, a ne dana (iako i nekoliko dana ima smisla kad se uzme u obzir njezin opis modela), no bitno je da se to postiže za vrlo kratko vrijeme. Njezin pristup, čini se, ima potrebne kvalitete kojima može postići ono što tvrdi da može.

Kad se jednom postigne zaštitno izdvajanje djeteta od patogenog roditeljstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja, povratak normalnog odnosa povezanosti s ciljanim-odbačenim roditeljima relativno izravno slijedi, zato što radimo S normalnim funkcioniranjem djetetova vlastita sustava privrženosti. Djetetov autentični mozak ŽELI se povezati s ciljanim-odbačenim roditeljem. Samo moramo osigurati situaciju, strukturu i vodstvo da bismo dopustili djetetovoj prirodnoj motivaciji za povezivanjem da se ostvari.

Kad se djetetova motivacija za povezivanjem u stanju ostvariti, djetetov (krivo shvaćen) odgovor žalosti razrješava se i eliminira se remetilački utjecaj narcisoidnog/(graničnog) roditelja na dijete. Vraća se autentično dijete. Nakon toga poduzimamo korake za izgradnju djetetova 'psihičkog imunosnog sustava' u odnosu na patogeno roditeljstvo narcisoidnog/(graničnog) roditelja te možemo započeti s povratkom djetetova odnosa s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem.

Ako narcisoidni/(granični) roditelj surađuje tijekom tretmana, to je izvrsno. Ako ne surađuje, tad moramo poduzeti korake koji će osigurati djetetovu stalnu stabilnost i ravnotežu u odgovor na trajno patogeno roditeljstvo narcisoidnog/(graničnog) roditelja.

Rješenje

Bilo kakvo rješenje za 'otuđenje djeteta od roditelja' koje zahtijeva da se ono dokaže na Sudu, nije rješenje uopće, zbog velikih troškova, pravnih prepreka i inherentne štete za djetetov normalni razvoj, sve zbog dugačkog i nemogućeg zadatka pokušaja dokazivanja 'otuđenja djeteta od roditelja' na Sudu.

Model 'otuđenja djeteta od roditelja' koje je povezano s privrženošću daje rješenje. Kad se paradigma odmakne od Gardnerijanskog modela SORª-a na model koji se temelji na privrženosti, rješenje je odmah dostupno.

I. Faza

Model 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti odmah utvrđuje standarde profesionalne kompetencije, koja uključuje profesionalno razumijevanje sustava privrženost (i intersubjektivnog sustava) i visoku profesionalnu razinu razumijevanja dinamike narcisoidne/granične ličnosti, njihov karakteristični prikaz, dinamike koje su u njihovu temelju i procese njihove manifestacije u obiteljskim odnosima.

Kad se paradigma pomakne prema modelu 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, tu se djecu i obitelji odmah prepoznaje kao 'specijalnu populaciju' koja zahtijeva specijalizirano profesionalno znanje, osposobljavanje i ekspertizu za dijagnosticiranje i tretman.

II. Faza

Kad se profesionalna praksa u ovom specijalističkom području ograniči na kvalificirane i visoko educirane stručnjake, uspostavlja se dijagnoza patogenog roditeljstva na temelju jasno definirana tri Dijagnostička pokazatelja (vidi Diagnostic Indicators and Associated Clinical Signs ili na hrvatskom http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/dijagnosticka-lista-radi-utvrivanja.html), uz dodatnu skupinu kliničkih znakova koji je potvrđuju.

Ova skupina triju jasno definiranih i dihotomnih (tj. prisutnih ili odsutnih) Dijagnostičkih pokazatelja ima odgovarajuću dijagnozu u DSM-5 priručniku:

309.4 Poremećaj prilagodbe s miješanim poremećajem emocija i odnošenja

V61.20 Problem odnosa roditelj-dijete

V61.29 Dijete pogođeno roditeljskim poremećajem odnosa

V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno

(za analizu DSM-5 dijagnoze 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, vidi “Childress, 2013: DSM-5 Diagnosis of ‘Parental Alienation’ Processes” )

III. Faza

Svi specijalizirani stručnjaci u području visoko-konfliktnog razvoda (High-Conflict Family Divorce – HCFD specijalističkoj praksi) doći će do iste DSM-5 dijagnoze temeljem prepoznatljivog skupa triju definiranih i dihotomnih (prisutno-odsutno) Dijagnostičkih pokazatelja 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti (tj. rezultata patogenog roditeljstva).

To znači da će svi HCFD specijalizirani psiholozi postaviti istu DSM-5 dijagnozu V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno.

IV. Faza

U postavljanju DSM-5 dijagnoze V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno, ovi HCFD specijalizirani psiholozi tad upošljavaju svoju profesionalnu odgovornost da poduzmu zaštitne radnje za dijete. Glavni među tim protektivnim koracima, i izbor na čiju ih primjenu snažno potičem, jest da o dijagnozi V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno, napišu izviješće o zlostavljanju djeteta i upute ga službama za zaštitu djece*.

V. Faza

Djelatnici službi za zaštitu djece u početku neće znati što činiti s izviješćima o zlostavljanju djeteta koja će dobijati od ove skupine specijaliziranih psihologa koji izvještavaju o V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno. Te će službe imati jednu od tri mogućnosti,

1. Ignorirati izviješća (što nije vjerojatan odgovor, jer će takvih izviješća biti više);

2. Prihvatiti DSM-5 dijagnozu koju je postavio HCFD specijalist i izuzeti dijete iz skrbi roditelja otuđitelja (patogenog roditelja) te dati dijete na skrb ciljanom, normalnom i zdravom roditelju (tj. provest će odvajanje djeteta od psihopatologije i patogenih roditeljskih postupanja narcisoidnog/(graničnog) roditelja);

3. Provesti vlastitu dijagnostiku mogućeg zlostavljanja djeteta.

Mislim da će službe za zaštitu djece odabrati opciju 3.

U kontekstu situacije kad klinički psiholog koji je stručnjak za visoko-konfliktne razvode da potvrđenu DSM-5 dijagnozu Psihičko zlostavljanje djeteta, ako sustav socijalne skrbi želi provesti vlastito ispitivanje, trebat će im slična edukacija o procjeni 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti na čemu se temelji dijagnoza psihologa (tj. djelatnici socijalne skrbi trebat će razviti profesionalne kompetencije u području specijalističke prakse utvrđivanja psihičkog zlostavljanja djeteta u situaciji visoko-konfliktnog razvoda) zato što ta baza znanja služi kao osnova za dijagnozu V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno, koju postavlja psiholog specijalist HCFD.

Dakle, SVI će djelatnici službi za zaštitu djece svuda biti educirani u području 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti i o tri presudna dijagnostička pokazatelja patogenog roditeljstva povezanog s među-generacijskim savezom djeteta i narcisoidnog/(graničnog) roditelja protiv drugog roditelja koji u djeteta inducira značajnu razvojnu patologiju (Dijagnostički pokazatelj 1), patologiju ličnosti (Dijagnostički pokazatelj 2) i psihijatrijsku patologiju (Dijagnostički pokazatelj 3).

VI. Faza

Dijagnostički pokazatelji za 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, jasno su definirani i dihotomni, otuđenje je ili prisutno ili odsutno. Kad službe za zaštitu djeteta imaju skup jasno definiranih dihotomnih kriterija kojima će utvrditi patogeno roditeljstvo povezano s 'otuđenjem djeteta od roditelja' povezanim s privrženošću, bit će osnaženi i osjećat će se sigurno pri izdvajanju djeteta od patogenog narcisoidnog/(graničnog) roditelja u svakom slučaju gdje su prisutna tri Dijagnostička pokazatelja.

Rješenje

Kad patogeno roditeljstvo povezano s 'otuđenjem djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti postane specijalistička praksa HCFD psihologa specijalista, izviješće o zlostavljanju djeteta bit će dostavljeno službama zaštite djece. To će izviješće sadržavati dijagnozu V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno. Kad izviješće uđe u sustav službi za zaštitu djece, djelatnik sustava potvrdit će prisutnost tri Dijagnostička pokazatelja patogenog roditeljstva i potvrdit će DSM-5 dijagnozu V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno. Time će dijagnoza biti potvrđena temeljem dvije nezavisne procjene koju su u obiteljskom procesu pod nazivom visoko-konvliktni razvod proveli stručnjaci mentalnog zdravlja.

Službe za zaštitu djece odmah će dijete izdvojiti iz skrbi narcisoidnog/(graničnog) roditelja otuđitelja (tj. učinit će se zaštitno izdvajanje djeteta od psihopatologije patogenog roditelja) i dijete će se smjestiti u skrb normalnog i zdravog ciljanog roditelja da bi se omogućio tretman i rješenje djetetovih simptoma.

Ovo uspostavlja potrebne uvjete zaštitnog izdvajanja za Pruter model tretmana koji rješava djetetove simptome unutar nekoliko dana ili tjedana. Kad se djetetovi simptomi riješe uz vođenje HCFD psihologa specijalista, djetetov se 'psihološki imunosni sustav' može ojačati da bi bio otporan na 'reinfekciju' od štetne patologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja, i djetetov odnos s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem može se ponovno uspostaviti.

Značajno je napomenuti da Gđa Pruter također ima i protokol tretmana roditelja otuđitelja koji ovaj treba proći prije 'terapije reunifikacije' s djetetom.

Ovo rješenje nikad ne ulazi u Pravosudni sustav. Ono:

·       Pruža žurno protektivno izdvajanje djeteta od psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja.

·       Rježava sukob obitelji unutar nekoliko tjedana i time brzo vraća dijete u normalni razvojni okvir.

·       Gotovo je besplatno za roditelja tako da ne zahtijeva veliku financijsku investiciju novca koji bi bio bolje uložen u djetetovo obrazovanje.

Ako slučaj uđe u sustav pravosuđa, sudac može donijeti rješenje o Izviješću o potrebi tretmana**, koje bi proveo HCFD specijalist. Taj bi specijalist utvrdio prisutnost ili odsutnost tri Dijagnostička pokazatelja patogenog roditeljstva povezanog s 'otuđenjem djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, čime je izviješće ograničeno, i time manje opsežno nego kompletno vještačenje. Budući da bi svi vještaci za pitanja roditeljske skrbi bili HCFD specijalisti, to bi mogla biti sekundarna profesionalna usluga koja je na raspolaganju roditeljima.

Procjenjujem da bi Izviješće o potrebi tretmana moglo biti završeno unutar četiri do šest djedana i moglo bi dati jasne upute sudu u vezi s potrebama djeteta za tretmanom. Ako su tri Dijagnostička pokazatelja patogenog roditeljstva povezanog s 'otuđenjem djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti prisutna, tad bi HCFD psiholog specijalist koji provodi vještačenje postavio DSM-5 dijagnozu djetetu (u odnosu na pitanje patogenog roditeljstva) što bi uključivalo DSM-5 dijagnozu V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno.

Po primitku izvješća od HCFD psihologa u kojem je postavljena DSM-5 dijagnoza V995.51 Psihičko zlostavljanje djeteta, potvrđeno, sudac može narediti izdvajanje djeteta iz skrbi narcisoidnog/(graničnog) roditelja i smještaj djeteta s ciljanim, normalnim i zdravim roditeljem tijekom aktivne faze djetetova tretmana i oporavka. Pod vodstvom HCFD psihologa specijalista, dijete i ciljani roditelj mogli bi dobiti tretman po ugledu na Pruter protokol koji bi uspostavio odnos među njima unutar nekoliko tjedana. Zatim bi uslijedila izgradnja djetetova 'psihološkog imunosnog sustava' za suočavanje s poremećenim patogenim roditeljskim postupcima narcisoidnog/(graničnog) roditelja, što bi kulminiralo 'terapijom reunifikacije' između djeteta i narcisoidnog/(graničnog) roditelja.

To je rješenje.

Primjena rješenja

Rješenje je tu. Sve su domine poredane, i svojim sam tekstovima pokrenuo prvu domino kockicu. Po mojem je mišljenju sad sve samo pitanje vremena.

Moja je procjena da će promjena paradigme trajati oko 10 godina. Rješenje koje predlažem nema prirodnih saveznika. Sustav mentalnog zdravlja ima malo ili nimalo interesa za 'otuđenje djeteta od roditelja'. Njegov je interes usmjeren na poremećaj pažnje i tipične sukobe roditelj-dijete. 'Otuđenje djeteta od roditelja' nije na njihovu radaru. Vjerojatno će model 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti izjednačiti s Gardnerijanskim SOR modelom jer je navodno 'kontroverzan'. Zapravo model koji se temelji na privrženosti nije nimalo kontroverzan – svi su konstrukti standardni i prihvaćeni psihologijski principi i standardi.

Gardnerijanski SOR stručnjaci će vjerojatno oklijevati napustiti svoju omiljenu paradigmu konceptualiziranja 'otuđenja djeteta od roditelja' zato što su se za nju borili tako dugo i tako teško. Vidjeti kako jednostavno nestaje i zamjenjuje je se s novom paradigmom s kojom su sasvim slabo upoznati, vjerojatno će im biti teško. Gardnerijanski SOR stručnjaci vjerojatno će jednostavno ignorirati model otuđenja koje se temelji na privrženosti i nastavit će nastojati tražiti rješenje za SOR na sudu.

Tako će paradigma 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti vjerojano jedno vrijeme biti zamračena. S vremenom će izroniti (zbog raznih razloga, a jedan od primarnih će biti buduća istraživanja). Vjerojatno će se uspostaviti uz napore novih generacija psihologa i stručnjaka mentalnog zdravlja koji će u njoj vidjeti vrijedan pomak upravo zato što nije povezana sa SOR modelom. Bit će im lakše okrenuti se od SOR-a i prihvatiti novu paradignu za opisivanje i razumijevanje procesa 'otuđenja djeteta od roditelja'.

S vremenom će se paradigma promijeniti. Kad se to dogodi, domine će početi padati. Zapravo postoji niz domino kockica koje će također početi padati i koje će riješiti pitanje lažnih prijava za zlostavljanje djece, što je uznemirujući dio 'otuđenja djeteta od roditelja', ali ću opis toga niza domina ostaviti za neki drugi tekst.

Samo je pitanje vremena.

________________________________________

Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/10/24/the-solution/

---

ª SOR = Sindrom otuđenja od roditelja

* U RH su to nadležni Centri za socijalnu skrb

** U Hrvatskom obiteljskom zakonodavstvu ne postoji mogućnost da sud naredi terapiju ni za roditelje ni za dijete. To je jedan od elemenata za koje se zalažemo da se uvedu u Obiteljski zakon.