petak, 29. travnja 2016.

Splitting

Razumjeti splitting

Ovaj se tekst bavi ugradnjom nekih dijelova u strukturu razumijevanja konstrukta 'otuđenja djeteta od roditelja' kojim ću se baviti u daljim razmatranjima
U ovom ću tekstu razmotriti ključni konstrukt, prirodu dinamike splittinga koja je karakteristična kako za narcisoidnu, tako i za graničnu organizaciju ličnosti. Kao dio ovoga razmatranja, također ću se baviti istovjetnošću organizacije narcisoidne i granične ličnosti na razini privrženosti, i ključnom ulogom splittinga u prikazu simptoma 'otuđenja djeteta od roditelja' unutar okvira konstrukta 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti (tj. djetetovim međugeneracijskim savezom s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem).

Splitting

Splitting je centralna karakteristika psihičkih procesa narcisoidnih i graničnih ličnosti. To je polarizirana percepcija događaja i ljudi kao ekstremno i potpuno dobrih, idealnih i krasnih, ili potpuno loših, sasvim bezvrijednih i demoniziranih. U splittingu su razmišljanje i percepcija crno-bijeli. Razne nijanse sive ili mješavina pozitivnih i negativnih kvaliteta nisu moguće. Ljudi su ILI idealizirani kao krasni izvor dobrobiti i narcističkog zadovoljenja, ILI su potpuno demonizirani kao 'abuzivni' i kao oni koji 'zavrijeđuju' biti kažnjeni zbog svoje neadekvatnosti. Splitting uključuje crno-bijele ekstreme polariziranog razmišljanja i percepcije.
Američko psihijatrijsko društvo/ The American Psychiatric Association (2000) definira splitting na sljedeći način:
"Splitting. Pojedinac se suočava s emocionalnim sukobom ili unutarnjim ili vanjskim stresorima na način da razdvaja suprotna osjećajna stanja i ne uspijeva integrirati pozitivne i negativne kvalitete sebe ili drugih u jedinstvene slike. Uravnoteženija viđenja i očekivanja od sebe ili drugih isključena su iz emocionalne svjesti zato što ne može istodobno doživjeti ambivalentne osjećaje. Slika sebe i drugih imaju tendenciju izmjenjivanja između krajnjih suprotnosti: isključive ljubavi, snage, vrijednosti, brižnosti i ljubeznosti – ili isključivo loših kvaliteta, punih mržnje, ljutitih, destruktivnih, odbijajućih ili bezvrijednih." (str. 813)
Jedna od vodećih figura u području dinamike poremećaja ličnosti, Otto Kernberg (1977), povezuje karakteristike splittinga kao obrambenog mehanizma, s kapacitetom za poricanje:
"Ovdje se poricanje najčešće javlja kao 'uzajamno poricanje' dviju nezavisnih područja svijesti (u ovom slučaju, mogli bismo to reći, poricanje jednostavno pojačava splitting). Pacijent je svjestan činjenice da su u tom trenutku njegova percepcija, razmišljanja i osjećaji o sebi ili drugim ljudima potpuno suprotni onima kakve ima u nekom drugom času, ali to sjećanje nije emocionalno relevantno, ono ne može utjecati na to kako se sad osjeća. Kasnije se može vratiti u prethodno stanje svoga ega i onda opet poricati sve prethodno, ponovno sa sjećanjem na to prethodno, ali s potpunom nesposobnošću za emocionalno povezivanje ta dva stanja svojeg ega." (str. 31-32)
Jedan od vodećih autoriteta u području procesa graničnih poremećaja ličnosti, Masha Linehan, opisuje karakterističnu nefleksibilnost stanja uma pri splittingu:
"Skloni su stvarnost vidjeti u polariziranim kategorijama 'ili-ili' umjesto 'i-i', i unutar vrlo čvrstog referentnog okvira. Npr., za takve pojedince nije neobično da vjeruju da i najmanja manjkavost čini nemogućim da neka osoba može biti 'dobra' iznutra. Njihov rigidni kognitivni stil dodatno ograničava njihove sposobnost bavljenja idejama buduće promjene i tranzicije, što rezultira osjećajem da su u beskrajno bolnoj situaciji. Nešto što je jednom definirano, ne mijenja se. Kad je osoba jednom npr. 'manjkava', ta će osoba zauvijek ostati manjkava." (str. 35)
I narcisoidna i granična ličnost pokazuju splitting kao karaterističnu značajku svojih ličnosti. To je zato što obje dijele inherentnu organizaciju ličnosti, samo s različitim vanjskim manifestacijama.
Obje ove osobnosti imaju iskustvo strahovite neadekvatnosti svojeg autentičnog selfa i obje vjeruju da će ta neadekvatnost rezultirati time da će ih drugi, najčešće figure privrženosti, odbaciti i napustiti. Ova je dinamika poremećaja ličnosti proizvod temeljnih obrazaca u njihovu sustavu privrženosti koji služe kao formativna srž razvoja strukture osobnosti. Bowlby (1969; 1973; 1980), koji je inicijalno opisao formiranje i prirodu sustava privrženost, nazivao je ove temeljne obrasce 'internim radnim modelima' privrženosti. Beck i sur., (2004) nazivaju ih organizacijskim 'shemama' koje vode naše percepcije događaja i odnosa.
Osnovni unutarnji radni modeli privrženosti, ili organizacijske sheme, i za graničnu i za narcisoidnu ličnost su isti, temeljni doživljaj sržne neadekvatnosti sebe (uvjerenja o sebi u odnosu s drugima) i uvjerenje da će zbog te svoje neadekvatnosti biti odbačeni ili napušteni od figure privrženosti (uvjerenja o drugima u odnosu prema sebi). Razlika između narcisoidne i granične ličnosti je u različitom načinu na koji se svaki od ova dva stila ličnosti suočava i brani od toga identičnog temeljnog sržnog sustava uvjerenja.

Istovjetnosti narcisoidne i granične organizacijske strukture

Kernberg (1975), jedna od vodećih figura u razumijevanju dinamike narcisoidnih i graničnih ličnosti, izjednačava osnovu ova dva tipa ličnosti uz različite manifestacije temeljne granične organizacije ličnosti,
"Jedna podskupina graničnih pacijenata, tj. narcisoidne ličnosti... čini se imaju organizaciju obrana sličnu graničnim ličnostima, a ipak mnogi od njih funkcioniraju na puno boljoj psihološkoj razini." (Kernberg, str. xiii)
"Većina ovih pacijenata [tj. narcisoidnih] predstavlja u osnovi graničnu organizaciju ličnosti." (str. 16)
Za stručnjake mentalnog zdravlja koji će čitati ovaj tekst, malo ću dublje ući u Kernbergova razmatranja,
"Ispod osjećaja nesigurnosti, samo-kritike, i inferiornosti koju prikazuju pacijenti s graničnim poremećajem ličnosti, često se mogu naći grandiozne i svemoćne težnje. One vrlo često uzimaju oblik jakog podsvjesnog uvjerenja da imaju pravo od ostalih očekivati gratifikaciju i poštovanje, privilegirani tretman i odnošenje prema sebi kao prema posebnima. Ako vanjski objekt više ne može pružati gratifikaciju ili zaštitu, odbacuje se i napušta, prvenstveno zato što pacijent s graničnim poremećajem ličnosti nema stvarnog kapaciteta za ljubav prema tome objektu." (str. 33)
Zanimljivo je primijetiti da kad ciljani roditelj navodno djetetu ne pruža daljnju gratifikaciju (prema izraženom mišljenju djeteta), odnos s tim roditeljem napušta se i odbacuje kao da u djeteta prvenstveno nije bilo stvarne sposobnosti za ljubav. Takvo je ponašanje djeteta klasična karakteristika narcisoidnih/graničnih procesa ličnosti, i potpuno je nekonzistentno s autentičnim fukcioniranjem sustava privrženosti.
"U privrženosti, kao i u drugim afektivnim vezama, postoji potreba da se zadrži blizina, postoji patnja pri neobjašnjivim odvajanjima, zadovoljstvo i radost pri ponovnom susretu i žalost pri gubitku." (Ainsworth, 1989, str. 711)
"Razlika između narcisoidne strukture ličnosti i granične organizacije ličnosti je ta da u narcisoidne ličnosti postoji integrirani, iako vrlo patološki grandiozni self... Integriranost toga patološkog grandioznog selfa kompenzira nedostatak normalnog samopoimanja što je dio temeljne organizacije granične osobnosti: to objašnjava paradoks relativno dobrog funkcioniranja ega i površne prilagodbe u prisutnosti prevladavajućih mehanizama splittinga, s tim povezane konstelacije primitivnih obrana, i nedostatka integracije predstave o objektima u ovih pacijenata." (str. 265-266)
"Patološki grandiozni self kompenzira općenite učinke 'slabljenja-ega' primitivnih obrambenih organizacija, što je uobičajena značajka narcisoidnih ličnosti i pacijenata s graničnom organizacijom ličnosti i što objašnjava činjenicu da narcisoidne ličnosti mogu pokazati funkcioniranje u opsegu od razine granične ličnosti do razine bolje integriranih tipova patologije ličnosti." (str. 269)
I narcisoidne i granične ličnosti doživljavaju izvornu neadekvatnosti selfa koja, na razini sustava privrženosti, predstavlja unutarnje radne modele sustava privrženosti za sebe-u-odnosu prema drugima.
I narcisoidne i granične ličnosti također imaju odgovarajuće uvjerenje da će ih primarna figura privrženosti odbaciti i napustiti što, na razini sustava privrženosti, predstavlja unutarnje radne modele drugih-u-odnosu prema sebi.
Bowlby: Unutarnji radni modeli
"Drži se da nema varijabli koje imaju dalekosežnije učinke na razvoj ličnosti nego što su iskustva unutar obitelji: zato što, počevši s prvim mjesecima odnosa s figurom majke i protežući se tijekom mjeseci i godina djetinjstva i adolescencije odnosa s oba roditelja, dijete izgrađuje svoje radne modele prema najčešćem ponašanju figura privrženosti prema njemu u svakoj situaciji: i na tim se modeljima temelje sva djetetova očekivanja, i time i svi djetetovi planovi koji se odnose na ostatak djetetova života." (Bowlby, 1973, str. 369).
"Svaka situacija u kojoj se tijekom života nađemo, shvaća se u smislu reprezentacijskih modela koje imamo o svijetu i o sebi. Informacije koje dolaze do nas odabiru se i tumače prema tim modelima, njihova važnost za nas i za one koji o nama skrbe procjenjuje se prema tim modelima, naši planovi i djelovanje događaju se imajući na umu te modele." (Bowlby, 1980, str. 229)
Beck: Sheme
"Procjena situacije bar dijelom ovisi o relevantnim temeljnim uvjerenjima. Ta su uvjerenja usađena u manje ili više stabilne strukture, koje nazivamo 'shemama' koje odabiru i sintetiziraju pristigle podatke." (Beck i sur., 2004, str. 17)
"Sadržaj shema može se odnositi na osobne odnose, poput stavova prema sebi i prema drugima, ili na kategorije koje nisu osobne... Kad su sheme latentne, one ne sudjeluju u obradi podataka; kad ih se aktivira, one usmjeravaju spoznajne procese od najranijih do konačnih stadija." (Beck i sur., 2004, str. 27)
"U slučaju poremećaja osobnosti, sheme su dio normalne, svakodnevne obrade informacija... Kad su hipervalentne, ove idiosinkratične sheme izmještaju i vjerojatno inhibiraju druge sheme koje mogu biti prilagodljivije ili primjerenije u datoj situaciji. One uvode sistemsku pogrešku u obradu informacija." (Beck i sur., 2004, str. 27)
"Neki subsustavi sastavljeni od spoznajnih shema zaduženi su za samo-procjenu, drugi za procjenu drugih ljudi." (Beck i sur., 2004, str. 28)
Ovi izobličeni unutarnji radni modeli privrženosti (ili organizacijskih shema) vode i usmjeravaju tumačenje odnosa i reakcija na ova izobličena tumačenja stvarnosti od strane narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Neki roditelji 'otuđitelji' pokazat će izrazitije stilove narcisoidne ličnosti dok će drugi pokazati izrazitije stilove granične ličnosti. O ovome pročitajte Kernbergovu analizu narcisoidne ličnosti, gdje,
"...narcisoidne ličnosti mogu svoje funkcioniranje prema van prikazati na skali od razine graničnih do razine bolje integriranih tipova patologije ličnosti." (Kernberg, 1977, str. 269)
Upravo je taj široki dijapazon vanjske prezentacije narcisoidnog/(graničnog) roditelja u slučajevima 'otuđenja djeteta od roditelja', u kombinaciji s nedostatkom stručnog znanja o poremećajima osobnosti među stručnjacima mentalnog zdravlja, tj. među onma koji dijagnosticiraju i provode tretman opće problematike u djeteta i u obitelji, možda pridonio ne-prepoznavanju povezanosti narcisoidne/(granične) patologije s 'otuđenjem djeteta od roditelja.
IMPERATIV je da SVI stručnjaci mentalnog zdravlja i vještaci u sudskim postupcima o roditeljskoj skrbi, i svi terapeuti, koji su uključeni u dijagnosticiranje i tretman ove 'specijalne populacije' djece i obitelji, moraju imati profesionalnu razinu ekspertize u vezi s prirodom, dinamikom, i manifestacijama procesa poremećaja ličnosti, posebice razvoja i karakteristika narcisoidnog i graničnog poremećaja.
Želim potaknuti i preporučiti SVIM stručnjacima mentalnog zdravlja koji se bave dijagnosticiranjem i tretmanom ove specijalne populacije djece i obitelji, što znači svim vještacima mentalnog zdravlja i terapeutima, da pročitaju literaturu sa sljedećeg popisa, da bi stekli profesionalne kompetencije u domeni komponenata poremećaja ličnosti za ovu specijalnu populaciju.
Osnovna literatura:
Beck, A.T., Freeman, A., Davis, D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd edition). New York: Guilford.
Kernberg, O.F. (1975). Borderline conditions and pathological narcissism. New York: Aronson.
Millon. T. (2011). Disorders of personality: introducing a DSM/ICD spectrum from normal to abnormal. Hoboken: Wiley.
Specijalistička literatura:
Moor, A. and Silvern, L. (2006). Identifying pathways linking child abuse to psychological outcome: The mediating role of perceived parental failure of empathy. Journal of Emotional Abuse, 6, 91-112.
Komentar: Jako preporučljivo kad se radi o roditeljskom nedostatku empatije kao obliku psihološkog zlostavljanja djeteta i nanošenja razvojne traume. Nedostatak empatije u roditelja je značajka karaktera kako narcisoidne, tako i granične ličnosti.
Kerig, P.K. (2005). Revisiting the construct of boundary dissolution: A multidimensional perspective. Journal of Emotional Abuse, 5, 5-42.
Komentar: Jako preporučljivo kad se radi o zamjeni uloga u odnosu roditelj-dijete. Odnos zamjene uloga izrazito je uobičajena značajka narcisoidnog i graničnog roditeljstva.
Dutton, D. G., Denny-Keys, M. K., & Sells, J. R. (2011). Parental personality disorder and Its effects on children: A review of current literature. Journal Of Child Custody, 8, 268-283.
Komentar: Preporučljiv pregled utjecaja narcisoidnog roditeljstva.
Rappoport, A. (2005). Co-narcissism: How we accommodate to narcissistic parents. The Therapist.
Komentar: Preporučljiva rasprava o tome kako se prezentira dijete koje živi s narcisoidnim roditeljem.
Nema ni izlike ni opravdanja za neznanje stručnjaka. Ako se stručnjak mentalnog zdravlja namjerava uključiti u dijagnosticiranje i terapiju obitelji u kojima postoji dinamika narcisoidne i/ili granične ličnosti, onda taj stručnjak mentalnog zdravlja MORA imati stručno znanje i biti kompetentan u području dinamike poremećaja ličnosti.
NEMA IZLIKE za neznanje stručnjaka.

Neurološki izvori splittinga

Spitting nije fizička podjela područja u mozgu. Ono uključuje 'unakrsnu' inhibiciju* dva područja mozga te ako je jedno područje aktivno (npr. područje koje sadrži pozitivne prikaze), onda to aktivno područje potiče inhibitorne veze koje potpuno potiskuju aktivnost drugog područja mozga (područja koje sadrži negativne prikaze), tako da samo jedno ili samo drugo područje mozga može biti istodobno aktivno.
Dakle, kao što je Kernberg opazio u vezi s poricanjem i splittingom, osoba će nastaviti imati sjećanje na to da prije nije tako mislila, ali to sjećanje nije emocionalno relevantno za tu osobu, zato što je ono područje mozga koje je prije bilo aktivno, sad potpuno isključeno (potpuno inhibirano aktivnošću drugog područja mozga).
Ostali, koji žive s normalnim mozgom, mogu imati oba područja mozga aktivna istodobno. Njihovo područje mozga koje sadrži pozitivne prikaze može biti aktivno ISTODOBNO kad i područje mozga koje sadrži negativne prikaze, tako da mogu imati složene mješavine pozitivnih i negativnih značajki nekog događaja ili osobe. A ipak, i u normalnih mozgova, još uvijek se javlja nešto unakrsne inhibicije. Ako nam se netko sviđa, skloni smo tu osobu vidjeti pozitivnije, i skloni smo previdjeti negativne kvalitete te osobe (to se naziva 'pozitivni halo' učinak), a ako nam se netko ne sviđa, skloni smo ono što čini tumačiti na negativniji i kritički način (to se naziva 'negativni halo' učinak).
No, nadamo se da je u zdravih ljudi ta unakrsna inhibicija relativno blaga, što im omogućuje uravnoteženiju percepciju događaja i ljudi. Međutim, za narcisoidne i granične ličnosti, unakrsna inhibicija dva područja mozga, potpuna je. ILI je područje pozitivnih prikaza aktivno, u kojem slučaju je područje negativnih prikaza potpuno isključeno (tj. stvara se potpuno i savršeno dobar i idealiziran ekstrem), ILI je aktivno područje negativnih prikaza, u kojem je slučaju područje pozitivnih prikaza potpuno isključeno (tj. stvara se potpuno loš, bezvrijedan i demoniziran ekstrem).
Uravnotežena mješavina percepcije nije moguća u sklopovima mozga narcisoidnog graničnog roditelja. Crno-bijeli ekstremi. To se naziva 'splitting'.

Kako dolazi do razvoja takve situacije?

Spitting nastaje u sustavu privrženosti, i to je reakcija na roditelja koji je istodobno izvor straha i izvor blagostanja.
"Više je studija utvrdilo da je za pacijente s graničnim poremećajem osobnosti karakteristična dezorganizirana privrženost... Smatra se da je dezorganizirana privrženost rezultat za dijete nerješive situacije kad je "roditelj istodobno izvor straha i potencijalni sigurni raj" (van IJzendoorn, Schuengel, & Bakermans-Kranburg, 1999, str. 226).” (Beck i sur., 2004, str. 191)
Područje mozga s pozitivnim prikazom jest područje koje sadrži porive za privrženim povezivanjem, dok područje mozga s negativnim prikazom jest područje koje sadrži porive za bijegom. Roditelj, kao izvor blagodati za dijete, prirodno potiče djetetove porive za privrženim povezivanjem. Međutim, kad je taj roditelj istodobno izvor prijetnje, i u djeteta izaziva veliki strah, djetetovi porivi za bijegom također se aktiviraju, i dijete ima snažan poriv da pobjegne od izvora prijetnje i opasnosti (neprijateljski-abuzivni roditelj) i traži sigurnost i zaštitu od... roditelja... koji je... izvor prijetnje i opasnosti i koji izaziva u djeteta poriv za bijegom.
Ovo stvara stanje nepodnošljivog unutarnjeg sukoba, gdje su oba sustava, i sustav poriva za privrženim povezivanjem i sustav poriva za bijegom, istodobno aktivna uz veliki intenzitet aktivnosti. Ako to postane kronično iskustvo, mozak počinje taj sukob rješavati pretjeranom unakrsnom inhibicijom ovih sklopova, tako da, dok je jedan aktivan, drugi je inhibiran i postaje potpuno neaktivan.
Tako je SAMO jedan ili drugi sustav poriva uključen u datom vremenu.
Za razliku od normalnog mozga koji može istodobno proživljavati privrženo povezivanje i poriv za bijegom, uz samo minimalnu unakrsnu inhibiciju (tj. halo učinak), mozak narcisoidne/granične ličnosti doživljava ILI jedan ILI drugi poriv (snažan poriv za povezivanjem ili snažan poriv za bijegom), ali nikad oba istodobno (tj. nikad složenu mješavinu dobroga i lošega).
To je 'splitting'. To je razlokovna i karakteristička značajka i narcisoidne i granične psihopatologije. Kompetentan stručnjak mentalnog zdravlja lako je prepoznaje.

Splitting i 'otuđenje djeteta od roditelja'

Narcisoidni/(granični) roditelj neurološki ne može istodobno doživjeti i pozitivne i negativne percepcije neke osobe. Ili tu drugu osobu vidi kao idealizirani izvor dobrobiti i narcističkog zadovoljenja, ili ta druga osoba postaje bezvrijedan predmet potpunog prijezira i nepoštovanja. Sredina nije moguća. Ambivalencija je neurološki nemoguća za narcisoidnu/(graničnu) ličnost.
U slučaju razvoda, ciljani roditelj postaje bivši suprug ili bivša supruga.
U crno-bijelo polariziranim putanjama mozga narcisoidnog/(graničnog) roditelja 'loš suprug' MORA postati i 'loš otac', a 'loša supruga' MORA postati i 'loša majka'. Nema druge mogućnosti. To je imperativ koji nameće neurološka mreža mozga narcisoidne/(granične) ličnosti, tj. dinamika splittinga koja je karakteristična i za narcisoidne i za granične ličnosti.
Štoviše, time što narcisoidni/(granični) mozak ne može doživjeti (temeljno ne može doživjeti) ambivalenciju, bivši suprug mora također postati i bivši otac, a bivša supruga mora postati i bivša majka. Umu narcisoidnog/(graničnog) roditelja to izgleda jasno i očito samo po sebi. Sjetimo se Kernbergove rasprave o poricanju,
"Pacijent je svjestan činjenice da su u tom času njegove percepcije, mišljenje i osjećaji o sebi i o drugima potpuno suprotni onima koje je imao u nekom drugom času, ali to sjećanje nema emocionalnog značaja, ono ne može utjecati na to kako se sada osjeća i misli... [Postoji] potpuna nesposobnost emocionalnog povezivanja ta dva stanja ega.” (str. 31-32)
Sva sjećanja u narcisoidnog/(graničnog) roditelja na pozitivan odnos koji je ciljani roditelj imao s djetetom, nemaju relevantnosti. Postoji potpuna nesposobnost emocionalnog povezivanja s bilo kakvim prijašnjim iskustvom kad je ciljani roditelj bio dobar supružnik ili dobar roditelj. Ta sjećanja nemaju emocionalne relevantnosti.
Time što dijete dijeli psihološko stanje s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem (koje se još naziva i 'intersubjektivno' stanje (Stern, 2004; Trevarthan, 2001), 'diadno stanje svijesti' (Tronick, 2003), ili 'enmeshment'** (Minuchin, 1974), ono usvaja orijentaciju i sustav uvjerenja narcisoidnog/(graničnog) roditelja, te otuda i prisutnost crta narcisoidne i granične ličnosti u djetetovu prikazu simptoma (tj. dijagnostički pokazatelj 2).
Slijedom navedenog, dijete će pokazivati ISTE procese splittinga (dijagnostički pokazatelj 2.5). Djetetovo sjećanje na prijašnje pozitivne doživljaje s ciljanim roditeljem za dijete će izgubiti relevantnost. Dijete može ostati "svjesno činjenice da su u tom času, njegove percepcije, mišljenje i osjećaji o sebi i o drugima potpuno suprotni onima koje je imalo u nekom drugom času, ali to sjećanje nema emocionalnog značaja, ono ne može utjecati na to kako se sada osjeća i misli... [Postoji] potpuna nesposobnost emocionalnog povezivanja ta dva stanja ega."
Ovo objašnjava ono što je inače vrlo zbunjujuća pojava pri 'otuđenju djeteta od roditelja'.
Zašto se dijete ne sjeća ničega dobroga s ciljanim roditeljem? Ne sjeća se ljubavi, smjeha i topline? Što se dogodilo sa svim tim pozitivnim sjećanjima?
"U tom slučaju, možemo reći da poricanje jednostavno pojačava splitting." (Kernberg, 1977, str. 31)
Kernberg nije pisao o 'otuđenju djeteta od roditelja'. Opisivao je narcisoidnu/(graničnu) ličnost. Što naglašava važni trenutak kad našu definiciju 'otuđenja djeteta od roditelja' temeljimo u uspostavljenim psihologijskim konstruktima i principima, a bogatsvo relevantnih informacija nam odmah postaje dostupno i izranjaju objašnjenja.
Razumijevanje uloge splittinga u 'otuđenju djeteta od roditelja' samo je još jedna cigla u opsežnom i točnom objašnjenju toga što je 'otuđenje djeteta od roditelja', unutar standarda i uspostavljenih psihologijskih principa i konstrukata.

Paralelni proces

Kad god više stručnjaka mentalnog zdravlja radi s procesima narcisoidne ličnosti (a ti procesi imaju temeljnu graničnu organizaciju) uvijek postoji mogućnost da se dinamika splitinga sadržana u graničnim procesima prenese i izrazi među uključenim stručnjacima mentalnog zdravlja. To se još naziva i 'paralelni procesi' i 'splitting osoblja'.
Linehan, jedan od najvećih stručnjaka za procese granične ličnosti, tu mogućnost prijenosa splitting na stručni tim koji radi s pacijentom s dinamikom granične ličnosti, opisuje na sljedeći način:
"Splitting je, kao što smo prije spomenuli, fenomen o kojem se puno raspravlja, pri kojem stručnjaci koji u tretmanu imaju graničnu ličnost počinju raspravljat i svađati o pacijentu, o planu tretmana, ili o ponašanju drugih stručnjaka prema pacijentu... argumenti koje iznose članovi osoblja i razlikama u stajalištima, tradicionalno se povezuju sa splittingom osoblja i neuspjeh sinteze i interpersonalnih procesa među osobljem smatra se problemom osoblja, prije nego problemom pacijenta... Neslaganja terapeuta u vezi s pacijentom smatraju se potencijalno jednako vrijednim polovima dijalektike. Time početna točka za dijalog jest shvaćanje da je došlo do polariteta, te implicitna (ako ne i eksplicitna) pretpostavka da će rješenje zahtijevati rad na sintezi." (str. 432)
Ovo zvuči jako slično stručnoj raspravi oko 'otuđenja djeteta od roditelja' koja se vodi tijekom posljednjih 30 godina, i pri kojoj svaka strana (polovi u dijalektičkom odnosu) zagovara svoju poziciju bez traženja sinteze s drugom stranom. Struka mentalnog zdravlja (koju simboliziraju DSM odbori) odbacila je Gardnerijanski SOR*** kao 'smeće od znanosti' i nije dala legitimitet konstruktu SOR-a, i razne su se skupine podijelile oko konstrukta lažnih optužbi za zlostavljanje djeteta, pri čemu svaka strana čvrsto brani svoje polarizirane stavove.
Što se onih koji zagovaraju Gardnerijanski SOR tiče, oni su propustili prihvatiti i cijeniti utemeljenu kritiku SOR-a da se bazira na prikupljenim pojedinačnim pokazateljima koji nisu povezani s uspostavljenim psihologijskim konstruktima i principima. Umjesto da su te kritike ozbiljno prihvatili i primjenili profesionalnu disciplinu koja je potrebna da bi se 'otuđenje djeteta od roditelja' definiralo unutar standarda i uspostavljenih psihologijskih konstrukata i principa, zagovornici Gardnerijanskog SOR-a jednostavno su pokušali prodrijeti kroz vrata DSM-a sa stalno istim argumentom da 'to postoji'.
Iz perspektive 'splittinga osoblja', Marsha Linehan ukazuje nam na izlazak iz te neproduktivne stručne prijepirke. Prvo, moramo uočiti da je došlo do polariteta i onda obje strane predstavljaju jednako vrijedna pola dijalektike. Drugo, moramo zajednički raditi na sintezi.
Kritika da Gardenirijanski model SOR-a nije dovoljno utemeljen na znastveno uspostavljenim psihologijskim principima i konstruktima validna je. Rekonceptualizacija konstrukta 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, uklanja prijepore oko Gardnerijanskog modela SOR-a koje je nametnula struka mentalnog zdravlja. I, primjenom stručne discipline koja je potrebna da bi se opisao konstrukt 'otuđenja djeteta od roditelja' potpuno u okvirima standarda i uspostavljenih psihologijskih konstrukata i principa, bogatstvo objašnjenja postalo je dostupno i u području postavljanja dijagnoze i u području tretmana.
Jednako tako, struka mentalnog zdravlja treba na sličan način raditi na sintezi, prepoznajući legitimnost kliničkog fenomena koji se povezuje s onim što se tradicionalno naziva 'otuđenje djeteta od roditelja'. Nije bitno kako se zove, ali taj fenomen predstavlja tešku izopačenost obiteljskih procesa koji su rezultat među-generacijskog saveza djeteta i narcisoidnog/(graničnog) roditelja i koji tvore tešku razvojnu patologiju (dijagnostički pokazatelj 1), patologiju ličnosti (dijagnostički pokazatelj 2), i psihijatrijsku patologiju (dijagnostički pokazatelj 3) u djeteta, što tu pojavu definira kao 'patogeno roditeljstvo.
Predlažem da zadržimo opisni naziv 'otuđenje djeteta od roditelja' zato što taj konstrukt ima povijest, ali sam dodao i 'koje se temelji na privrženosti' da bi se ovaj znanstveno utemeljem model za kliničku pojavu mogao razlikovati od Gardnerijanskog SOR modela.
Međutim, u biti mi unutar struke mentalnog zdravlja moramo pokazati prosvijetljeni profesionalizam i privesti ovaj paralelni process splittinga osoblja kraju radi, dobrobiti djece i obitelji koje su naši klijenti. Obje su strane u pravu, obje strane predstavljaju jednako vrijedne dijalektičke polove. Vrijeme je da započenom stručni dijalog kojim prepoznajemo tu istinu tako da možemo zadržati svoj fokus na služenju potrebama obitelji koje su naši klijenti, radeći zajedno prema sintezi.
Ovo se TAKOĐER odnosi na podijeljenost mišljenja o lažnim prijavama za nasilje. Trebamo svoju djecu zaštiti od zlostavljanja i zdravo povjerenje u djetetovo izvještavanje o zlostavljanju treba biti zajamčeno. Jedna od najgorih stvari koju možemo učiniti kad se radi o autentičnom zlostavljanju djeteta jest dopustiti djetetu da prijavi zlostavljanje i onda mu ne vjerovati i ne učiniti ništa da se zlostavljanje zaustavi. To je psihiloški pogubno za dijete. Oni koji su skeptični i misle da nema lažnih prijava za zlostavljanje djece, koji se zalažu za poklanjanje vjere djetetu koje prijavljuje zlostavljanje imaju iznimno legitimni i važni cilj. Oni su u pravu.
Ali...
U nekim slučajevima, osobito kad su u roditelja prisutni narcisoidni i granični procesi i kad je dijete uvučeno u odnos među-generacijske zamjene uloga da bi zadovoljavalo emocionalne i psihološke potrebe narcisoidnog/graničnog roditelja, dijete koje je u savezu s narcisoidnim/graničnim roditeljem iznosi lažne i izopačene optužbe za zlostavljanje od strane drugog roditelja. Narcisoidni/(granični) roditelj inducira/zavodi dijete u iznošenje takvih optužbi protiv drugog roditelja da bi on sam mogao iskoristiti te optužbe radi stjecanja kontrole nad situacijom i nad ciljanim roditeljem. Štoviše, roditelji s graničnim poremećajem ličnosti možda su sami bili zlostavljali kao djeca i imaju prenaglašene sheme strahova temeljem kojih vide zlostavljanje tamo gdje ga nema (izraz 'granični' odnosi se na to da je osoba na 'granici' između neuroze i psihoze).
"Pacijenti s graničnim poremećajem ličnosti često izvještavaju o uvjerenjima, emocijama i ponašanjima povezanim s četiri modaliteta graničnog poremećaja (modalitet predodređenog zaštitnika, napuštenog/zlostavljenog djeteta, ljutitog djeteta, i modalitet roditelja koji kažnjava." (Beck i sur., 2004, str. 193)
"Pacijente s graničnim poremećajem ličnosti karakterizira pretjerani oprez (ranjivi su u opasnom svijetu gdje se nikomu ne može vjerovati) i dihotomno¨ razmišljanje." (Beck i sur., 2004, str. 193)
"Konceptualizacija sržne patologije graničnog poremećaja ličnosti, budući da izrasta iz izrazito uplašenog, zlostavljenog djeteta koje je prepušteno sebi u zlonamjernom svijetu, koje čezne za sigurnošću i pomoći ali je puno nepovjerenja zbog straha od daljeg zlostavljanja i napuštanja, usko je povezana s modelom koji je razvio Young" (McGinn & Young, 1996)… Young je razvio ideju 1980-tih, a uveo ju je Aaron Beck u kliničkim radionicama (D.M. Clark, osobna komunikacija), koja kaže da su neka patološka stanja pacijenata s graničnim poremećajem ličnosti vrsta regresije u intenzivna emocionalna stanja doživljena dok su bili djeca. Young je ta stanja konceptualizirao kao modele shema..." (str. 199)
Young je postavio hipotezu da su četiri modela shema ključna za granični poremećaj ličnosti: napušteno dijete (predlažem da ga označimo kao zlostavljeno i napušteno dijete); ljutito/impulzivno dijete, roditelj koji kažnjava i predodređeni zaštitnik... Model zlostavljenog i napuštenog djeteta označava očajno stanje u kojem pacijent može biti u odnosu na (prijetnju) napuštanje i zlostavljanje koje je pacijent doživio kao dijete. Tipična sržna uvjerenja su da su drugi ljudi zlonamjerni, da im se ne može vjerovati, da će te napustiti ili kazniti, osobito kad si s njima u bliskoj vezi. (str. 199)
Narcisoidne ličnosti također se mogu dekompenzirati u paranoidna deluzijska uvjerenja da ih se proganja (Millon, 2011). 
"Zbog njihova pretjeranog korištenja mehanizama fantazije, oni [narcisoidni] su izloženi krivom tumačenju događaja i konstruiraju deluzijska uvjerenja... Među narcisoidnima, deluzije se često formiraju nakon što su neki teški problem ili prepreka uzdrmali njihovu sliku vlastite superiornosti i svemoći... Deluzijski se sustavi mogu također razviti kao rezultat toga što su se osjetili izdanima ili poniženima. Tad možemo vidjeti brzi razvoj deluzije o proganjanju..." (Millon, 2011, str. 407)
Prisutnost narcisoidne i granične dinamike ličnosti u roditelja istinski povećava rizik od lažnih optužbi za zlostavljanje koje su usmjerene prema normalnom ciljanom roditelju, kao posljedica psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja, osobito kad je dijete inducirano/zavedeno u međugeneracijski savez s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem protiv drugog roditelja i kad je uključeno u zamjenu uloga u kojem se dijete koristi da bi zadovoljilo emocionalne i psihološke potrebe narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Djecu trebamo zaštititi od SVIH oblika zlostavljanja.
Obje strane u prijeporu oko 'otuđenja djeteta od roditelja' predstavljaju "jednako vrijedne dijalektičke polove". Profesionalna psihologija, radi dobrobiti naših klijenata, mora pokazati dovoljan samo-promatrački uvid da bi se izbjegla dinamika paralelnih procesa splittinga osoblja koja je povezana s tretmanom procesa graničnih ličnosti (tj. 'otuđenja djeteta od roditelja). Ona također mora, NE na suprotstavljenim stranama, već zajednički raditi na sintezi razumijevanja koja prepoznaje legitimnost oba pola unutar dijalektike.
Reference
American Psychiatric Association. (2000). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (Revised 4th ed.). Washington, DC: Author.
Attachment
Ainsworth, M.D.S. (1989). Attachments beyond infancy. American Psychologist, 44, 709-716.
Bowlby, J. (1969). Attachment and loss. Attachment, Vol. 1. NY: Basic Books.
Bowlby, J. (1973). Attachment and loss: Vol. 2. Separation: Anxiety and anger. NY: Basic.
Bowlby, J. (1980). Attachment and loss: Vol. 3. Loss: Sadness and depression. NY: Basic.
Personality Disorders
Beck, A.T., Freeman, A., Davis, D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd edition). New York: Guilford.
Kernberg, O.F. (1975). Borderline conditions and pathological narcissism.. New York: Aronson.
Linehan, M. M. (1993). Cognitive-behavioral treatment of borderline personality disorder.. New York, NY: Guilford
Moor, A. and Silvern, L. (2006). Identifying pathways linking child abuse to psychological outcome: The mediating role of perceived parental failure of empathy. Journal of Emotional Abuse, 6, 91-112.
"Pokazatelj da posttraumatski simptomi nisu više povezani sa zlostavljanjem djeteta, u svim kategorijama, nakon statističke kontrole učinaka percipirane roditeljske empatije, može u početku izgledati iznenađujuće, zato što se simptomi traume obično smatraju povezanima sa specifično terorizijaćim aspektima zlostavljanja (e.g., Wind & Silvern, 1994). Međutim, ovaj je rezultat zapravo potpuno sukladan i s Kohutovim (1977) i s Winnicottovim (1988) shvaćanjem traumatske prirode nedostatka roditeljske empatije. Prema njihovu tumačenju, nedostatak roditeljske empatije može s vremenom narasti do traumatskog iskustva samog po sebi, i slijedom toga rezultirati traumatskim stresom. Zaniljivo, iako se ova teorijska konceptualizacija traume bitno razlikuje od modernog značenja toga izraza, ipak je obuhvaćena postojećim mjerama." (Moor & Silvern, 2006, str. 197)
Kerig, P.K. (2005). Revisiting the construct of boundary dissolution: A multidimensional perspective. Journal of Emotional Abuse, 5, 5-42.
"Raspad primjerenih generacijskih granica između roditelja i djece značajno povećava rizik za emocionalno zlostavljanje. (Kerig, 2005, str. 6) Umjesto da djetetu izravno kaže što treba činiti ili misliti, kako to radi roditelj koji kontrolira ponašanje, roditelj koji kontrolira psihu koristi neizravne naznake i, ako se dijete odbija povinovati, reagira uvođenjem krivnje ili uskraćivanjem ljubavi. Ukratko, taj roditelj nastoji manipulirati djetetovim mislima i osjećajima na način da se djetetova psiha prilagodi roditeljskim željama. (str. 12)
Dutton, D. G., Denny-Keys, M. K., & Sells, J. R. (2011). Parental personality disorder and its effects on children: A review of current literature. Journal Of Child Custody, 8, 268-283.
"Ono što ostavlja najjači trag pri odrastanju s roditeljem s poremećajem ličnosti jest način na koji se dijete odgaja s emocionalno nedostupnim, nepredvidim, ili neprijateljski-abuzivnim roditeljstvom i posljedice takvog odgoja na pitanja privrženosti." (str. 271)
Rappoport, A. (2005). Co-narcissism: How we accommodate to narcissistic parents. The Therapist.
"Roditelju kontroliraju, okrivljuju, opsjednuti su sobom, ne toleriraju tuđa mišljenja, nesvjesni su potreba svoje djece i o učincima svojeg ponašanja na svoju djecu i zahtijevaju da ih djeca vide na način na koji roditelji to žele, do razine do koje su njihovi roditelji bili narcisoidni. Oni također mogu zahtijevati od svoje djece određena ponašanja, zato što ih vide kao produžetak sebe i potrebno im je da ih djeca predstavljaju prema van na načine koji ispunjavaju emocionalne potrebe njihovih roditelja". (Rappoport, 2005, str. 2)
"Kad je narcisoidna osoba s drugom osobom, psihološki je tu prisutna samo jedna osoba. Ko-narcisoidna osoba nestaje za njih oboje, i samo je važan doživljaj narcisoidne osobe. Djeca koju odgajaju narcisoidni roditelji dolaze do uvjerenja da su svi drugi ljudi donekle narcisoidni. Rezultat je da se orijentiraju na drugu osobu u svojim odnosima, gube jasan osjećaj sebe i ne mogu se lako izraziti niti potpuno sudjelovati u svojim životima." (Rappoport, 2005, str. 3)
"Često ista osoba pokazuje i narcisoidna i ko-narcisoidna ponašanja, ovisno o okolnostima. Osoba koju su odgojili narcisoidni i ko-narcisoidni roditelj sklona je pretpostavljati, da u bilo kojim interpersonalnim interakcijama, postoji jedna narcisoidna i jedna ko-narcisoidna osoba, i one mogu igrati bilo koju od tih uloga. Obično je jedan roditelj bio narcisoidan a drugi ko-narcisoidan, te su djetetu obje orijentacije bile model." (Rappoport, 2005, str. 2)
Intersubjektivnost & enmeshment (konfluencija)
Stern, D. (2004). The Present Moment in Psychotherapy and Everyday Life. New York:
Trevarthen, C. (2001). The neurobiology of early communication: Intersubjective regulations in human brain development. In Kalverboer, A.F. and Gramsbergen, A. (Eds) Handbook of Brain and Behaviour in Human Development. London: Kluwer Academic Publishers
Tronick, E.Z. (2003). Of course all relationships are unique: How co-creative processes generate unique mother-infant and patient-therapist relationships and change other relationships. Psychoanalytic Inquiry, 23, 473-491.
Minuchin, S. (1974). Families and Family Therapy. Harvard University Press.
__________________________




* jedno područje šalje drugome signal za neku aktivnost ili prestanak aktivnosti dok samo to područje koje šalje signal čini suprotno
** još se naziva i konfluencija (engl. confluence)
*** Sindrom otuđenja od roditelja
¨ Razmišljanje sve-ili-ništa

Nema komentara:

Objavi komentar