petak, 15. travnja 2016.

O jednorozima, zubić vili i terapiji reunifikacije

Mit 'terapije reunifikacije' djeteta i roditelja

Car je gol.
Ne postoji nešto takvo kao 'terapija reunifikacije'.
Postoji psihoanalitička terapija (npr., terapija objektnih relacija: Kohut, 1977.; ili self-psihologija, Stolorow & Atwood, 1987.),
Postoji egzistencijalna-humanistička terapija (npr., terapija usmjerena klijentu, Rogers, 1961.; ili egzistencijalna terapija, Yalom, 1980.)
Postoji kognitivno-bihejvioralna terapija (npr., CBT, Beck, 1976; s općom 'teorijom učenja' koja definira dječju bihejvioralnu terapiju; Patterson, 1982.)
Postoji terapija obiteljskih sustava (npr., obiteljska sistemska psihoterapija, Minuchin, 1974.; ili strateška obiteljska sistemska psihoterapija, Haley, 1963., Madanes, 1981.; ili humanistička obiteljska sitemska psihoterpija, Satir 1967.)
Postoje post-moderne terapije (npr., terapija usmjerena na rješenje, Berg, 1994.; ili narativna terapija, White i Epston, 1990.)
Međutim, NEMA postojećeg modela 'terapije reunifikacije', što znači da terapeuti pod nazivom 'terapije reunifikacije' u biti mogu raditi što hoće.
Ako terapeuti žele opisati vrstu terapije koju provode, trebaju upotrijebiti postojeće uspostavljene modele psihoterapije, umjesto nejasnih i nepreciznih opisnih termina koji ne omogućuju razumijevanje već samo izgled kredibiliteta bez supstance koja jamči kredibilitet.
Konstrukt 'terapije reunifikacije' je raj, i krinka za neposjedovanje stručnog znanja i kompetentnosti.
Konstrukt 'terapije reunifikacije' je mitski pojam bez definirane supstance. Svaki terapeut koji koristi termin 'terapija reunifikacije' je šarlatan. Ne postoji nešto definirano kao 'terapija reunifikacije' i oni to znaju. Ako provode obiteljsku terapiju, trebali bi reći 'obiteljska terapija', no u tom slučaju pitanje koje slijedi bilo bi koji model terapije koriste.
Razumijem da je ovo što pišem teška optužba. Ovaj tekst ima dio za komentare. Pozivam bilo kojeg terapeuta da navede reference za 'terapiju reunifikacije'... <tišina>... nema ni jedne.
Psihološka bi se struka trebala sramiti zato što svjesno podržava mit 'terapije reunifikacije' ne propitujući korištenje ovoga konstrukta. NEMA TAKVOG KONSTRUKTA kao što je 'terapija reunifikacije' koji je ikad bio definiran unutar struke mentalnog zdravlja.
Ako terapeut provodi obiteljsku terapiju, onda terapeut to treba reći, što omogućuje pitanje koji model obiteljske terapije taj terapeut koristi.
Etablirana psihologija ruši Gardnerov model SOR-a kao nevrijednu znanost, a ipak dopušta mitskom konstruktu 'terapije reunifikacije' da prolazi bez problema. Struka mentalnog zdravlja bi se trebala sramiti sebe.
Ako bilo koji terapeut kaže da provodi 'terapiju reunifikacije' – bježite. Terapeut je nekompetentan i svoje neznanje skriva iza mitske oznake nečega što ne postoji.
Ako terapeut kaže da provodi 'terapiju reunifikacije', pitajte da navede reference za 'terapiju reunifikacije' tako da možete o tome pročitati. Nećete dobiti navedene reference, jer ih nema. Nikakav model 'terapije reunifikacije' nikad i nigdje nije dat.
Kad se obraćate terapeutu radi tretmana 'otuđenja djeteta od roditelja', pitajte ga koji od pet standardnih modela psihoterapije koristi u 'terapiji reunifikacije'.
Psihoanalitički – psihodinamski (najčešće 'objektne relacije'; Kohut);
Egzistencijalno – humanistički (najčešće 'usmjerenu na klijenta', Rogers, ili egzistencijalnu terapiju, Yalom, za odrasle; Ayers za humanističku 'play terapiju' s djecom, Oaklander za geštalt terapiju s djecom);
Kognitivno-bihejvioralni (najčešće Beck za kognitivno-bihejvioralnu terapiju; ili teoriju učenja koja uključuje klasično kondicioniranje za dječju bihejvioralnu terapiju);
Obiteljsko-sistemski (najčešće Minuchin, ponekad i drugi);
Post-moderni (najčešće Berg za terapiju usmjerenu rješenju).
Ponekad terapeut može reći 'eklektičku' ili 'integrativnu'. To znači da terapeut primjenjuje više gore navedenih modela, ovisno o situaciji i potrebama klijenta. U tom slučaju pitajte terapeuta koje modele najradije koristi i koje modele namjerava integrirati.
Ako terapeut ne može opisati koje modele psihoterapije koristi, onda samo izmišlja temeljem vlastitih trenutačnih nadahnuća i to naziva 'psihoterapijom'. Bježite.
Kad birate odvjetnika da vas zastupa u postupku razvoda, želite odvjetnika koji je specijaliziran za obiteljsko, a ne za trgovačko pravo. Pitate ga "U kojem ste području specijalizirani?" Ako idete na plastičnu operaciju, želite da vas operira specijalist plastične, a ne kardio-kirurgije. Vi ne morate znati tehničke detalje raznih specijalnosti prava ili medicine – ili modela psihoterapije – ali stručnjak treba to znati. Stručno kompetentan psihoterapeut treba biti u stanju vama objasniti model terapije koji koristi. To je dio procesa INFORMIRANOG pristanka.
Imate pravo pristanka na terapiju, a da biste pristali na terapiju, imate pravo biti informirani o tomu što ta terapija uključuje. Kako terapeut konceptualizira probleme? Kako će terapija riješiti te probleme? To se naziva 'plan terapije'. Tražite pisani 'plan terapije'.
Ja sam klinički psiholog... Znam što sve prolazi pod 'psihoterapija'...
"Car je gol."
Nemojte unaprijed vjerovati da psihoterapeut zna što radi. Vaša obitelj i vaše dijete previše su važni. Preporučam da postanete informirani klijent na način da učite o različitim modelima psihoterapije.
No, ako ne želite učiti o različitim dostupnim modelima psihoterapije, onda bar tražite od terapeuta da objasni svoj pristup i kako misli da će taj pristup riješiti specifične probleme s vašim djetetom.
Kad bi vaše dijete imalo karcinom, liječnik bi vam rastumačio opcije liječenja, poput kiruškog zahvata, kemoterapije, zračenja, ili nekih novijih oblika liječenja. Izvijestio bi vas o dostupnim opcijama i preporukama i mogli biste postavljati pitanja radi donošenja informirane odluke. Isto je tako s psihoterapijom.
Vaše je dijete previše važno, i vaš je odnos s djetetom previše važan.
Primjena terapijskih modela na 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti
Struktura terapije:
Individualna terapija za dijete NIJE prikladan terapijski pristup za 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Problem pri 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti jest interpersonalan i uključuje odnos roditelj-dijete. Terapijske sesije trebaju biti strukturirane kao zajednička terapija odnosa roditelj-dijete. Neke individualne sesije samo s djetetom ili samo s roditeljem (roditeljima) mogu biti prikladne (u obiteljsko-sistemskom modelu), no fokus je na tretmanu odnosa.
Zamislite terapeuta koji radi partnersku/bračnu terapiju, ali samo sa suprugom, individualno. Bračna terapija odnosi se na odnos. Sesije bračne terapije uključuju OBOJE supružnika radi rješavanja problema njihova odnosa. Isto se odnosi i na terapiju 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Terapija se bavi odnosom roditelj-dijete i sesije trebaju uklučivati OBOJE sudionika u odnosu.
Individualna terapija s djetetom NIJE primjeren model za rješavanje 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti..
Modeli
Psihodinamska psihoterapija (najčešće terapija objektnih relacija) NIJE prikladna za 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Ona će biti potpuno neučinkovita za rješavanje odnosa roditelj-dijete, iako bi bila prikladna za tretman dinamike narcisoidne/granične ličnosti roditelja otuđitelja.
Psihodinamska terapija je najčešće, ako ne i uvijek, individualna, i nema teorijsku strukturu za zajedničku terapiju odnosa. Je li bi se mogla prilagoditi za potrebe zajedničke terapije odnosa? Možda, ali ostavljam drugima da izlože takav model koji bi bio prikladan za tretman problema odnosa roditelj-dijete pri 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti.
Za psihoterapeute: Istina je da Kohut daje neke iznimno važne konstrukte u vezi s nedostatkom empatije i narcističkim procesima koji su izravno relevantni i za pitanja interpersonalne traume i za tretman 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti – no upravo taj individualistički pristup terapije objektnih relacije nije prikladan terapijski okvir.
Kohutova je teorija, međutim, od izravne važnosti.
Egzistencijalno-humanistička terapija, uključujući sve oblike nedirektivnog pristupa usmjerenog na klijenta i modeli play terapije su KONTRAINDICIRANI za tretman 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Modeli terapije usmjerene na klijenta ulaze u savez s psihopatologijom i pogoršat će stanje.
Egzistencijalno-humanistička terapija pretpostavlja autentičnog pojedinca. Međutim, u 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, dijete je inducirano/(zavedeno) u odnos zamijenjenih uloga pri čemu narcisoidni/(granični) roditelj, radi vlastite psihopatologije, koristi dijete kao 'regulatornog drugog'. Djetetova psihička autentičnost je poništena i dalje se poništava od strane psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
U takvim uvjetima, egzistencijalno-humanistički modeli terapije NISU prikladni i samo će služiti stvaranju saveza s psihopatologijom.
Za psihoterapeute:  Rogerovi interpersonalni uvjeti empatije i iskrenosti ostaju ključne komponente terapeutskog odnosa. Jedino što nedirektivna terapije nije prikladan model terapije za 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Terapeut treba biti aktivni intervencionist, sukladno modelu strateške obiteljske sistemske psihoterapije (ili humanističke, Satir) radi debalansiranja obiteljske 'homeostaze' i stvaranja interpersonalne promjene unutar i kroz obiteljske odnose.
Empatija, bezuvjetno pozitivno uvažavanje i iskrenost ostaju ključne komponente terapeutskog odnosa.
Egzistencijalno-humanistička terapija najčešće je individualna terapija. Terapeut će se s djetetom viđati individualno, a roditelj će rijetko biti uključen u terapiju. Izbjegavajte egzistencijalno-humanističku terapiju, nanijet će štetu i samo učiniti situaciju još lošijom.
Kognitivno-bihejvioralna terapija (KBT) uključuje mijenjanje iskrivljenih i lažnih uvjerenja koja stvaraju iskrivljene emocionalne reakcije. Uz vještog KBT terapeuta, ovaj bi terapijski model mogao biti koristan u slučajevima 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, posebice u dijelu gdje terapeut propituje iracionalna uvjerenja djeteta.
Međutim, cjeloviti KBT model za tretman specifičnih problema pri obiteljskoj dinamici 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, tek se treba proizvesti. Od ključne je važnosti da terapeuti koji koriste KBT model čitaju rad Arrona Becka o poremećajima ličnosti (Beck, i sur., 2004.), čime će se Kvaliteta KBT značajno poboljšati u smjeru terapeutova razumijevanja glavnih 'shema' poremećaja ličnosti i njihovih interpersonalnih manifestacija.
Dječja bihejvioralna terapija podrazumijeva pozitivne i negativne 'posljedice' za primjereno i neprimjereno ponašanje djeteta. Iako dječja bihejvioralna terapija ima dobre namjere, ona će najčešće samo pogoršati problem.
Ciljanom roditelju će terapeut dati upute da uspostavi sustav nagrađivanja i izostanka nagrade i da se time služi pri upravljanju djetetovim 'preoblematičnim ponašanjem'. U 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, dijete, međutim, neće reagirati na nagrade i 'pozitivnu pažnju', već će često provocirati negativne posljedice što še onda stvarati sve negativniju i neprijateljskiju komunikaciju između roditelja i djeteta, koje će dijete i narcisoidni/(granični) roditelj koristiti kao 'dokaz' da je ciljani roditelj neosjetljiv za djetetove potrebe, i to će biti razlog i opravdanje za djetetovu želju da prekine svoj odnos s ciljanim roditeljem.
Za psihoterapeute: Razlog za neuspjeh ovakve terapije je taj što djetetovo ponašanje nije pod 'kontrolom' poticaja iz ponašanja ciljanog-odbačenog roditelja, već je ponašanje djeteta prema tome roditelju pod 'kontrolom' poticaja 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu. Fokus promjene ponašanja mora ciljati na ispravno izvorište kontrole poticaja djetetova ponašanja, tj. na znake, poticaje i kazne unutar djetetova odnosa s 'odabranim' roditeljem s kojim je dijete u savezu.
Moguće je da visoko kvalitetna bihejvioralna terapija u kombinaciji s kognitivnim strukturiranjem bude korisna, posebice ako se dijete odvoji od stalnog štetnog utjecaja narcisoidnog/(graničnog) roditelja tijekom aktivne faze tretmana. Ključna odlika učinkovite bihejvioralne terapije usredotočit će se na kvalitetu interakcije pod nazivom 'kontrola poticaja' djetetova ponašanja.
U 'otuđenju od roditelja' koje se temelji na privrženosti, kontrola poticaja djetetova lošeg ponašanja prema ciljanom-odbačenom roditelju jest u djetetovu odnosu s narciosidnim/(graničnim) 'odabranim' roditeljem s kojim je dijete u savezu. Učinkovita terapija treba promijeniti lokus kontrole poticaja, tj. maknuti ga od djetetova odnosa s narciosiodnim/(graničnim) roditeljem i vratiti na autentično izvorište kontrole poticaja djetetova odnosa s ciljanim roditeljem.
Terapija obiteljskih sustava je model prikladne i preporučljive terapije za 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, s teorijom strukturalnih obiteljskih sustava kao primarnim preporučenim okvirom tretmana, iako i strateška obiteljska sistemska psihoterapija može biti učinkovita. Terapija obiteljskih sustava u sesije uključuje više članova obitelji (iako je jako malo vjerojatno da će izravno uključivanje narcisoidnog/(graničnog) roditelja u terapiju skupa s ciljanim roditeljem biti moguće, zbog različitosti načina tretmana), i terapeut obiteljskih sustava bit će aktivni sudionik u terapiji. U početku, terapeut će nastojati promijeniti, omesti i 'poremetiti ravnotežu' nezdrave 'homeostaze' (stabilnosti odnosa) unutar obiteljkih odnosa, da bi restrukturirao obrasce obiteljskih odnosa bez prisutnih simptoma.
Za psihoterapeute: Postoje okolnosti gdje zajedničke sesije ciljanog i 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu mogu biti produktivne. Cilj obiteljske terapije jest pomoći prijelaz obitelji iz strukture cjelovite obitelji u strukturu razvedene obitelji. Lokus poteškoća obiteji je u narcisoidnim i graničnim ranjivostima jednoga od supružnika. Pomaganjem njihovu odnosu, a posebice tom ranjivom partneru, da učinkovito upravlja doživljajem gubitka i tuge u odnosu na kraj bračne veze, može riješiti iskazivanje patologije unutar obitelji. To zahtijeva puno vještine, ali je u nekim slučajevima moguće.
Ako se pokuša sa zajedničkom intervencijom, dijete NE treba biti prisutno na tim zajedničkim roditeljskim sesijama (dijete se mora de-triangulirati iz sukoba supružnika), iako mu se može reći da su te sesije s roditeljemi dio procesa terapije. Time što terapeut preuzima ulogu skrbnika za narcisoidnog/(graničnog) roditelja, dijete može biti oslobođeno potrebe za održavanjem odnosa zamijenjenih uloga, tj. skrbi za ranjivog narcisoidnog/(graničnog) roditelja.
Međutim, pristup terapije obiteljskih sustava u slučajevima 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, postaje izazov upravo zato što će biti učinkovit. Kako terapija postiže promjene u djetetovim simptomima, 'odabrani' narcisoidni/(granični) roditelj s kojim je dijete u savezu vršit će sve veći psihički pritisak na dijete da se odupre utjecaju terapije i zadrži svoje simptome.
Pritisak na dijete koji vrši 'odabrani' narcisoidni/(granični) roditelj s kojim je dijete u savezu, da bi dijete zadržalo svoje simptome, usprkos tomu što terapija obiteljskih sustava pruža rješenja tijekom tretmana, potičući dijete da se oslobodi simptoma i povrati svoje normalne odnose unutar obitelji, pretvorit će dijete u psihološko bojno polje između sila učinkovite terapije koje rješavaju djetetovo simptomatsko stanje i sila rastućih psihičkih pritisaka 'odabranog' narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu na dijete da bi zadržalo svoje simptome.
Pretvaranje djeteta u psihološko bojno polje bit će psihološki štetno za dijete. Jedini način da se ova dilema riješi je da se, ili
1) Prekine učinkovita terapija i prestane s pokušajima rješavanja djetetove psihopatologije, čime se odabire ostavljanje djeteta sa simptomima prekida odnosa s normalnim i emocionalno dostupnim roditeljem, što je proizvod iskrivljenih roditeljskih ponašanja narcisoidnog/(graničnog) roditelja koji dijete koristi u odnosu zamijenjenih uloga da bi zadovoljavalo potrebe toga patogenog roditelja, ili
2) Djetetu omogući protektivno izdvajanje od stalnog patogenog utjecaja narcisoidnog/(graničnog) roditelja tijekom aktivne faze djetetova tretmana i oporavka.
Terapija obiteljskih sustava bit će učinkovita, ali to postaje problem zato što će učinkovitost terapije obiteljskih sustava biti dočekana s aktivnim otporom patologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja koji će na dijete vršiti sve veći psihički pritisak da zadrži svoje simptome. Pretvaranje djeteta u bojno polje između ciljeva terapije i patologije patogenog roditelja, ne preporuča se. No, alternativa izdvajanju djeteta jest prekid učinkovite terapije.

Neučinkovita terapija

Postoji i treća mogućnost, a to je provođenje potpuno promašene i neučinkovite 'terapije' koja traje godinama i ne dovodi do apsolutno nikakve promjene (osim daljeg učvršćivanja djetetova neprijateljskog odbacivanja jednog roditelja), i nažalost, to je najčešće upravo vrsta 'terapije' koja se danas provodi u slučajevima 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti.
Obično je neučinkoviti način terapije ne-direktivan improvizacijski stil humanistički orijentirane terapije, koji tipično sadrži 'uvažavanje djetetovih osjećaja' u očitoj nadi terapeuta da će to imati neku vrstu magičnog 'samo-aktualizirajućeg' učinka na dijete koji će nekako zaustaviti sukob dijete-roditelj. Improvizacijska komponenta ponekad uključuje poticanje ciljanog-odbačenog roditelja da se djetetu ispriča zbog pretpostavljenih prošlih roditeljskih pogrešaka. To što se te navodne 'roditeljske pogreške' iz prošlosti nikad zapravo nisu dogodile, ili što su jako izvitoperena viđenja stvarnih događaja, čini se nije važno terapeutu u improvizacijskom stilu 'terapije', i roditeljske isprike djetetu koje terapeut traži nikad ne proizvode promjenu kojoj se nadamo u djetetovu stavu ili ponašanju.

Potreban terapijski kontekst za učinkovitu terapiju

Terapija mora započeti s protektivnim izdvajanjem djeteta od psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja tijekom aktivne faze djetetova tretmana i oporavka. Ne možemo od djeteta tražiti da se promijeni i odrekne simptoma ako prvo ne možemo dijete zaštititi od psihičke osvete narcisoidnog/(graničnog) roditelja za bilo kakvu promjenu koju ono postigne.

Stručna eksprtiza

Dodatni problem modela psihoterapije obiteljskih sustava jest to da postoji ograničen broj educiranih terapeuta obiteljskih sustava. Terapija obiteljskih sustava je složena i zahtijeva visoku razinu stručnog znanja i vještine. Samo mali broj terapeuta pohađa postdiplomsku edukaciju potrebnu za postizanje profesionalnih kompetencija za provođenje terapije obiteljskih sustava.
U odsustvu znanja i formalnog obrazovanja u području terapije obiteljskih sutava, mnogi terapeuti jednostavno odluče 'improvizirati' i činiti što god im se učini najboljim u datim okolnostima. Nažalost, to se događa češće nego što možemo zamisliti. Mnogi terapeuti jednostavno nemaju potrebne kompetencije za vođenje obiteljske terapije.
Sljedeće je ograničenje da mali broj dječjih terapeuta i terapeuta obiteljskih sustava ima iskustva s tretmanom poremećaja osobnosti.
Većina terapeuta općenito, uključujući i one koji rade s odraslima, imaju vrlo ograničeno znanje i iskustvo s tretmanom narcisoidnog poremećaja ličnosti, zato što se osobe s takvim poremećajem vrlo rijetko odlučuju za terapiju. Narcisoidna ličnost ne želi uvid u sebe i radije bi zadržala svoje grandiozno mišljenje o sebi i sudila drugima kao manje vrijednima, nego se bavila samo-refleksijom u vezi s vlastitom mogućom neadekvatnošću. Granične će se ličnosti odlučiti za terapiju zbog kaotične drame u njihovim životima i jake depresije, ali većina terapeuta ne radi tretman s graničnim pacijentima, a oni koji to rade, orijentirani su na odrasle i rade prema individualnim modelima psihoterapije.
Još je akutniji nedostatak iskustva s narcisoidnim i graničnim poremećajima ličnosti među dječjim teraputima, zato što je terapija poremećaja ličnosti rijetko prisutna u terapiji djece. Većini dječjih terapeuta nedostaje stručnog znanja za prepoznavanje i tretman dinamike poremećaja osobnosti.
Međutim, narcisoidne i granične karakteristike ličnosti su izražene komponente 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, pa bi model terapija obiteljskih sustava primijenjen u slučajevima 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti bio značajno poboljšan do one razine do koje terapeut ima znanja o poremećajima ličnosti, kao Beck i sur. (2004.) i/ili Millon (2011.).

Post-moderne terapije

Post-moderne terapije predstavljaju zanimljivu primjenu socijalnog konstrukcionizma na 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, ali nije jasno kako se principi terapije usmjerene na rješenja ili narativne terapije mogu primijeniti na izvitoperene obiteljske procese sadržane u 'otuđenju djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Pozvao bih terapeute koji primjenjuju terapiju usmjerenu na rješenja ili narativnu terapiju da pokušaju primijeniti svoje teorijske okvire na tretman trans-generacijskog prijenosta traume privrženosti koja je povezana s patologijom 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti.
Čini mi se da su moguće zanimljive primjene ovih modela na 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti, ali nisam siguran kako ostvariti te primjene zato što, iako sam upoznat s teorijskim konstruktima ovih modela, oni nisu izravno u mojem području stručne ekspertize.

Reference:
Psihoanalitička-psihodinamska terapija
Kohut, H. (1977). The Restoration of the Self. New York: International Universities Press.
Stolorow, R., Brandchaft, B., and Atwood, G. (1987). Psychoanalytic Treatment: An Intersubjective Approach. Hillsdale, NJ: The Analytic Press.
Egzistencijalna-humanistička terapija
Rogers, C.R. (1961). On becoming a person: A therapist’s view of psychotherapy. Boston: Houghton Mifflin.
Yalom, I.D., Existential Psychotherapy. New York: Basic Books, 1980.
Kognitivno-bihejvioralna terapija
Beck, A. T. (1976). Cognitive therapy and the emotional disorders. New York: Meridian.
Patterson, G. R. (1982). Coercive family process. Eugene, OR: Castalia.
Terapija obiteljskih sustava
Minuchin, S. (1974). Families and Family Therapy. Harvard University Press.
Haley, J. (1963). Strategies of psychotherapy. New York: Grune and Stratton.
Madanes, C. (1981) Strategic Family Therapy. San Francisco: Jossey-Bass Inc., 
Satir, V. (1967). Conjoint Family Therapy: A Guide to theory and technique. Palo Alto, California: Science and Behavior Books, Inc.
Post-moderna terapija
Berg, Insoo Kim (1994) Family Based Services: A solution-focused approach. New York: Norton.
White, M., & Epston, D. (1990). Narrative means to therapeutic ends. New York: W. W. Norton.
Dinamika poremećaja ličnosti
Beck, A.T., Freeman, A., Davis, D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd edition). New York: Guilford.
Millon. T. (2011). Disorders of personality: introducing a DSM/ICD spectrum from normal to abnormal. Hoboken: Wiley.
__________________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/07/22/on-unicorns-the-tooth-fairy-and-reunification-therapy/

Nema komentara:

Objavi komentar