Nedavno sam (iz druge ruke) čuo kritiku od strane
jednog stručnjaka mentalnog zdravlja koja se odnosila na model 'otuđenja od
roditelja' koje se temelji na privrženosti. Taj se stručnjak zabrinuo u vezi s
'imenovanjem' patologije roditelja otuđitelja koja podrazumijeva procese
poremećaja ličnosti ("Zašto trebamo roditelja 'imenovati' kao onoga koji
ima poremećaj ličnosti?")
Želim se ovom prilikom osvrnuti na tu zabrinutost
zbog 'imenovanja' patologije navodno odabranog roditelja s kojim je dijete u
savezu.
Imenovanje patologije jest centralna i primarna
funkcija stručnjaka mentalnog zdravlja.
Reći da ne bismo trebali imenovati prirodu i težinu
psihološke patologije jednako je kao reći da pravosudni sustav ne bi trebao
imenovati prirodu i težinu kršenja zakona.
Sudac:
"Zaista mi je neugodno reći da je netko ubojica. Možemo li ga nazvati
činiteljem loših stvari?"
Psihijatar: "Znam da osoba pati od halucinacija, deluzija i
konceptualne dezorganizacije. Ali zašto je potrebno reći da osoba pati od
schizophrenie? Je li to zaista potrebno? Možemo li umjesto toga reći da ima
različite misli i doživljaje?"
Socijalni radnik: "Trebamo li nekoga nazvati pedofilom samo zato što
seksualno zlostavlja dijete? Možemo li samo reći da osoba ima neobične
seksualne želje?"
Posao nas koji radimo u području mentalnog zdravlja
jest razumjeti prirodu i raznolikost psihopatologije, procijeniti osobe i
situacije i onda to znanje o psihopatologiji primijeniti na osobu i situaciju
temeljem standardnih principa profesionalne psihologije, uključujući DSM
dijagnostički sustav Američke udruge psihijatara.
Kad govorim o poremećajima ličnosti, govorim
specifično o narcisoidnim i graničnim ličnostima. Njihovu su psihopatologiju
utvrdili i detaljno opisali priznati stručnjaci mentalnog zdravlja, uključujući
Otta Kernberga (1975), Theodora Millona (2011), Arrona Becka (2004), i Marshu
Linehan (1994).
Narcisoidni i granični poremećaji ličnosti također
su priznati kao patologija mentalnog zdravlja s uspostavljenim dijagnostičkim
kriterijima u DSM-5 dijagnostičkom priručniku.
Osim toga, prepoznato je da se patologija
poremećaja ličnosti prezentira duž 'dimenzionalnoga' kontinuuma težine
patologije (Widiger & Trull, 2007), što znači da osoba može pokazivati neke
crte ili značajke poremećaja ličnosti a da nužno ne ispunjava sve dijagnostičke
kriterije za poremećaj ličnosti.
Štoviše, mješavine crta poremećaja ličnosti češće
su norma nego iznimka. Npr., priznati psihijatar Arron Beck, opisuje da,
"Pacijenti s graničnim poremećajem ličnosti
konzistentno ispunjavaju kriterije za jedan do pet drugih poremećaja
ličnosti." (Beck i sur., 2004, str. 196)
I vodeći stručnjak za poremećaje ličnosti, Theodore
Millon (autor
Millon Clinical Multiaxial Inventory, koji se smatra zlatnim standardom za
procjenu poremećaja ličnosti), opisuje
preklapanje crta poremećaja ličnosti u narcisoidne ličnosti:
"Više poremećaja ličnosti često kovarira* sa spektrom narcisoidnog poremećaja ličnosti.
Najupadljivije u spektru su antisocijalna i histrionska varijanta. Također se
nalaze i kovarijante poput sadističkih, paranoidnih, negativističkih, kao i
graničnih poremećaja." (Millon, 2011, str. 406)
Priznati stručnjak za poremećaje ličnosti, Otto
Kernberg, utvrdio je da sržna struktura narcisoidne ličnosti predstavlja
"podgrupu graničnih pacijenata,"
"Jedna podgrupa graničnih pacijenata, naime,
narcisoidne ličnosti..." (Kernberg, 1975, str. xiii)
Uz to se i narcisoidne i granične ličnosti izrazito
povezuju s nastankom urušavanja razmišljanja u deluzijske sustave uvjerenja kad
su pod stresom. Naziv "granične" ličnosti za ovaj stil ličnosti
nastao je 1930-tih zato što se smatralo da je ova struktura ličnosti na
"granici" između neurotične i psihotične, i Theodore Millon je
posebno opisao urušavanje ličnosti s narcisoidnim poremećajem u deluzijska
uvjerenja:
"U uvjetima neublaženih poteškoća i neuspjeha, narcisodne se
ličnosti mogu dekompenzirati u paranoidne
poremećaje. Zbog njihove pretjerane
uporabe mehanizama fantazije, sklone su događaje krivo tumačiti i konstruirati deluzijska uvjerenja.
Kako nisu voljne prihvatiti ograničenja svoje neovisnosti i nisu u stanju
prihvatiti stajališta drugih, narcisoidne se osobe mogu izolirati od
korektivnih učinaka mišljenja svoje okoline. Sami, oni mogu promišljati i tkati
svoja uvjerenja u mrežu nestvarnih i potpuno krivih sumnjičenja. Njihove deluzije često nastaju nakon većeg izazova ili
neuspjeha koji su uzdrmali njihovu sliku o sebi kao superiornih i svemoćnih.
Skloni su pokazivati kompenzatornu grandioznost i ljubomorne deluzije u kojima rekonstruiraju stvarnost da bi je prilagodili
slici o sebi koju ne mogu ili ne žele napustiti. Deluzijski
se sustavi također mogu razviti kao rezultat osjećaja da su izdani ili
poniženi. Tad možemo vidjeti brzi razvoj deluzija
proganjanja i arogantne grandioznosti koju karakteriziraju verbalni
napadi i bombastičnost. Rijetko su fizički nasilni. Njihova ljutnja obično
poprima oblik izricanja pogrda i svađalaštva. To se manifestira u iracionalnim
i otrovnim komentarima u kojima se druge kori i proglašava glupima i vrijednima
prijezira. Ovakvi ispadi obično nemaju objektivnog opravdanja, često su obojani
deluzijama i mogu biti usmjereni na
divlji pogodi-ili-promaši način na koji narcisoidne ličnosti napadaju one koji
ne podržavaju njihov uzvišeni status, kako to oni za sebe traže." (Millon,
2011, str. 407-408)
Deluzija je nepopustljivo, fiksirano i lažno
uvjerenje koje opstaje usprkos dokaza za suprotno. Zajedničko uvjerenje navodno
odabranog narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu i
djeteta da je ciljani-odbačeni roditelj emocionalno i psihički 'nasilan', te da
njegovi roditeljski postupci za dijete predstavljaju opasnost, jest
nepopustljivo, fiksirano i lažno uvjerenje koje opstaje usprkos dokaza da su
roditeljski postupci ciljanog roditelja potpuno normalni. Uvjerenje da je
ciljani roditelj 'roditelj-zlostavljač', koji prestavlja opasnost za dijete
jest deluzijsko. Nije istinito.
Ovo nepopustljivo, fiksirano i lažno uvjerenje (tj.
deluzija) stvoreno je urušavanjem organiziranih kognitivnih
struktura narcisoidne/(granične) ličnosti u deluzijska uvjerenja, kako je to
Millon (2011) specifično opisao, u odgovor na psihološki stress zbog
"neublaženih poteškoća i neuspjeha" pri razvodu (tj. javno odbacivanje
i napuštanje narcisoidnog/(graničnog) roditelja od strane figure privrženosti
utjelovljene u supružniku).
Patologija 'otuđenja od roditelja' koje se temelji
na privrženosti iznimno je teška. Propust da se postavi dijagnoza ove iznimno teške
psihopatologije, za mene predstavlja zapanjujuću nekompetentnost. Tu razinu
profesionalne nekompetentnosti mogu pripisati samo neznanju o prirodi
patologije poremećaja ličnosti, što vjerojatno predstavlja praksu izvan
ograničenja profesionalnih kompetencija ako se stručnjak mentalnog zdravlja
bavi dijagnosticiranjem i tretmanom patologije poremećaja ličnosti.
Ako pacijent pokazuje simptome karakteristične za
karcinom, liječnik dijagnosticira karcinom.
Ako pacijent pokazuje simptome karakteristične za
bolest srca, liječnik dijagnosticira bolest srca.
Liječnik ne govori, "Karcinom je takav
ozbiljan poremećaj, zašto je potrebno označiti pacijente kao one koji imaju
karcinom? Zar ne možemo samo reći da pacijet ima neke 'neugodne bolove'?
Prema DSM-5, ako pacijent ima halucinacije i
deluzije, u njega se dijagnosticira schizophrenia. Ako pati od manije i
depresije, u njega se dijagnosticira bipolarni poremećaj. Patologija poremećaja
ličnosti postoji u dijagnostičkoj strukturi DSM-a. Deluzijcki poremećaji
postoje u dijagnostičkoj strukturi DSM-a.
Svrha utvrđivanja prirode patologije ličnosti
roditelja u slučajevima 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti
NIJE dijagnosticiranje roditelja. Dijagnoza 'otuđenja od roditelja' koje
se temelji na privrženosti postavlja se ISKLJUČIVO temeljem ispoljenih
simptoma u DJETETA, a ne u roditelja.
Svrha utvrđivanja prirode psihopatologije ličnosti
roditelja jest postizanje točnog konceptualnog razumijevanja prirode patologije koju ispoljava dijete u slučajevima 'otuđenja od
roditelja' koje se temelji na privrženosti. Ključna značajka toga konceptualnog
razumijevanja jest da se patologija roditelja PRENOSI NA DIJETE putem poremećenog utjecaja patologije
narcisoidnog/(graničnog) roditelja na djetetov sustav uvjerenja. Kao rezultat
toga transfera patologije s roditelja na dijete, vidimo dokaze u ispoljenim
djetetovim simptomima koji pokazuju utjecaj psihopatologije
narcisoidnog/(graničnog) roditelja na dijete.
Patologija roditelja stvara patologiju u djeteta.
Rezultat toga je da će se značajke patologije roditelja jasno pokazati u
ispoljenim djetetovim simptomima (te značajke simptoma nazivam 'psihološkim
otiscima' utjecaja narcisoidnog/(graničnog) roditelja).
Ti 'psihološki otisci' kao dokaz u ispoljenim
djetetovim simptomima predstavljaju Dijagnostički pokazatelj 2 za model
'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, tj. oslanjaju se na
prisutnost pet specifičnih apriori predvidljivih narcisoidnih/(graničnih) crta
ličnosti u ispoljenim simptomima DJETETA (odgađam raspravu o anksioznoj
varijanti).
Pitanje: Kako dijete usvaja ovaj specifični skup
narcisoidnih/(graničnih) značajki ličnosti koje se izražavaju selektivno samo
prema ciljanom-odbačenom roditelju?
Odgovor: Putem psihološkog utjecaja patologije
narcisoidnog/(graničnog) roditelja na formiranje djetetovih simptoma.
Propust da se potvrdi priroda patologije dovest će
do POGREŠNE DIJAGNOZE patologije poremećaja ličnosti koja se ispoljava u
djetetovim simptomima na način da se krivo
predstavi kao pokazatelj bilo
suprotstavljačko-neposlušnog ponašanja djeteta, ili problematičnog roditeljstva
ciljanog-odbačenog roditelja.
Ne. To je kriva dijagnoza.
Dopustite da budem sasvim jasan... to bi bila KRIVA
dijagnoza.
Djetetovi simptomi NE ukazuju na
suprotstavljačko-neposlušno ponašanje djeteta i NISU rezultat
problematičnog roditeljstva ciljanog-odbačenog roditelja. Djetetovi simptomi
ispoljeni prema ciljanom roditelju predstavljaju skupinu specifičnih crta
narcisodine i granične ličnosti koje je dijete usvojilo putem poremećenih,
patogenih roditeljskih postupanja navodno odabranog roditelja s kojim je dijete
u savezu. Izvor djetetove skupine simptoma je narcisoidna/(granična) patologija
roditelja koji izaziva patologiju 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na
privrženosti koju dijete ispoljava.
Ako stručnjak mentalnog zdravlja postavi KRIVU
dijagnozu zbog vlastite osobne nelagode c vkoju osjeća prema ispravnoj
dijagnozi, to je isto kao kad bi liječnik postavio krivu dijagnozu karcinoma
umjesto visokog krvnog tlaka zato što osjeća osobnu nelagodu zbog ozbiljnosti
dijagnoze karcinoma. Tad bi liječnik pacijenta liječio od visokog krvnog tlaka,
a pacijent bi umro od karcinoma.
Kad stručnjak mentalnog zdravlja postavi KRIVU
dijagnozu, pa patologiju 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na
privrženosti dijagnosticira kao rezultat djetetova suprotstavljačko-neposlušnog
ponašanja ili kao rezultat problematičnog roditeljstva ciljanog-odbačenog
roditelja, to vodi krivom i potpuno neučinkovitom tretmanu, i pacijent (tj.
djetetov zdrav razvoj i djetetov zdrav odnos ljubavi prema normalnom i
emocionalno dostupnom roditelju) umire, što je posljedica krivo
postavljene dijagnoze.
Ako liječnik ignorira simptome karcinoma i umjesto
toga krivo dijagnosticira karcinom kao visoki krvni tlak zato što želi izbjeći
ispravnu dijagnozu karcinoma, pa posljedično pacijent umre od neliječenog
karcinoma, to predstavlja profesionalnu pogrešku.
Zašto isto to ne vrijedi za mentalno zdravlje?
Zapravo, vrijedi.
Ključna uloga koja definira stručnjaka mentalnog
zdravlja jest da ispravno utvrdi psihopatologiju.
Ključna uloga koja definira stručnjaka medicine
jest da ispravno utvrdi fizičku patologiju.
Ključna uloga koja definira stručnjaka pravosuđa
jest da ispravno utvrdi kršenje zakona.
Propust u bilo kojem od ovih područja jest temeljni
propust u primarnoj profesionalnoj obvezi stručnjaka mentalnog zdravlja,
medicine, ili pravosuđa.
Patologija poremećaja ličnosti postoji. Patologija
deluzija postoji, posebice u vezi sa specifičnim vrstama patologije poremećaja
ličnosti. Ključna profesionalna obveza stručnjaka mentalnog zdravlja
jest ISPRAVNO utvrđivanje prirode patologije u svakom pojedinom slučaju.
Propust da to učini predstavlja temeljni propust u profesionalnoj "dužnosti
da skrbi" o pacijentu.
Izraziti pak profesionalnu nevoljkost da ispravno
dijagnosticira prirodu psihopatologije zbog izbjegavanja korištenja
profesionalno uspostavljenih i definiranih stručnih naziva koji se odnose na
prirodu patologije, opasno se približava postavljanju krive dijagnozi
psihopatologije s predumišljajem, što onda prije predstavlja nemar, nego
jednostavno nedostatak kompetencija.
Ovdje NE govorimo o postavljanju dijagnoze
roditelju. Model 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti NE
postavlja dijagnozu roditelju.
Dijagnoza ove patologije temelji se isključivo i
potpuno je fokusirana na pokazatelje simptoma u djeteta.
Ispravan klinički naziv 'otuđenja od roditelja' je
'patogeno roditeljstvo', što je stvaranje značajne patologije u djeteta putem
visoko aberantnih i poremećenih roditeljskih postupanja.
Glavni problem NIJE patologija u roditelja.
Glavni je problem transfer te roditeljske psihopatologije na dijete putem
visoko aberantnih i patogenih roditeljskih postupanja, kao što je vidljivo iz
specifičnih značajki djetetovih ispoljenih simptoma.
Smisao utvrđivanja prirode roditeljske
psihopatologije jest temeljenje dijagnoze na teorijskom razumijevanju
prirode psihopatologije, što nam onda omogućuje da utvrdimo specifične
dijanostičke pokazatelje u ispoljenim simptomima DJETETA, koji
predstavljaju konačne dijagnostičke dokaze psihopatologije.
U svojoj temeljnoj srži, 'otuđenje od roditelja'
koje se temelji na privrženosti predstavlja trans-generacijski prijenost traume
privrženosti iz djetinjstva navodno odabranog narcisoidnog/(graničnog)
roditelja s kojim je dijete u savezu, u sadašnje obiteljske odnose. Ovaj
trans-generacijski prijenos traume privrženosti posredovan je
patologijom ličnosti toga roditelja. Patologija ličnosti toga roditelja je
posljedica traume privrženosti (tj. disorganiziranog obrasca
privrženosti) iz djetinjstva navodno odabranog narcisoidnog/(graničnog)
roditelja s kojim je dijete u savezu.
Profesionalna tema NIJE označavanje
roditelja, tema je ispravno utvrđivanje prirode psihopatologije koja se
izražava u simptomima djeteta.
Reference:
Beck, A.T., Freeman, A., Davis,
D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd
edition). New York: Guilford.
Kernberg, O.F. (1975). Borderline
conditions and pathological narcissism. New York: Aronson.
Linehan, M. M. (1993). Cognitive-behavioral treatment of
borderline personality disorder. New York, NY: Guilford
Millon. T. (2011). Disorders of
personality: introducing a DSM/ICD spectrum from normal to abnormal. Hoboken:
Wiley.
Widiger, T.A. and Trull, T.J.
(2007). Plate tectonics in the classification of personality disorder: Shifting
to a dimensional model. American Psychologist, 62, 71-83.
_________________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2015/05/28/identifying-pathology/
Nema komentara:
Objavi komentar