Empatija i otuđenje od roditelja

Od svih simptoma koje dijete ispoljava, najviše uznemiruje nedostatak empatije. Nedostatak empatije povezuje se s kapacitetom za okrutnost.

Baron-Cohen, S. (2011). The Science of Evil: On Empathy and the Origins of Cruelty*. New York: Basic Books.

Postoje samo tri poremećaja za koje je nedostatak empatije karakteristični simptom; autizam, narcisoidni poremećaj ličnosti i antisocijalni poremećaj ličnosti (psihopate).

Zato, kad vidimo da dijete ispoljava simptom nedostatka empatije – sposobnost bezobzirne bezosjećajnosti i okrutnosti – onda je to jako zabrinjavajuće.

Empatija predstavlja skup mreža u mozgu koje imaju svoje osnove u skupini moždanih stanica koje se nazivaju "zrcalni neuroni". Postoji krasan PBS** Nova program o zrcalnim neuronima na Internetu:

Nova Mirror Neurons***

Ti zrcalni neuroni služe kao osnova za moždani sustav koji se naziva "intersubjektivnost" – što ja nazivam "psihološkom povezanošću" sa svojim klijentima, i što se u općoj populaciji obično naziva empatijom.

Sustav psihološkog povezivanja u mozgu – sustav empatije – omogućuje nam osjećati ono što drugi osjećaju, kao da su to naši vlastiti osjećaji. Omogućuje nam osjećati ono što glumci na filmu osjećaju. Kad gledamo film, ono što koristimo je sustav psihološkog povezivanja (intersubjektivnost).

Sustav psihološkog povezivanja (intersubjektivnost) jedan je od dva sustava mozga zaduženih za odnose. Tijekom 1960-tih i 1970-tih, John Bowlby je opisao prvi sustav mozga za odnose, sustav privrženosti. O tome je napisao tri utjecajne knjige o Privrženosti i gubitku:

1. Privrženost

2. Odvajanje: Anksioznost i ljutnja

3. Gubitak: Tuga i depresija

Svi stručnjaci mentalnog zdravlja koji se bave tretmanom patologije povezane s privrženošću (prekidom povezanosti roditelj-dijete) morali su pročitati ove tri knjige. Kako možete uzeti u tretman patologiju povezanu s privrženošću ako ne znate što je sustav privrženosti, kako funkcionira, i kako prestaje funkcionirati?

"Deaktivacija ponašanja privrženosti ključna je odlika određenih uobičajenih varijanti patološkog žalovanja." (Bowlby, 1980, str. 70)

Sustav privrženost je sustav mozga koji upravlja svim aspektima ljubavi i povezivanja tijekom života, uključujući žalost i gubitak. Razvio se tijekom tisuća godina kao odgovor na selektivno predatorstvo nad djecom.

"Biološka funkcija ovoga ponašanja nužna je za zaštitu, posebice zaštitu od predatora." (Bowlby, 1980, str. 3)

Djeca koja su imala jake veze privrženosti roditeljima dobila su od roditelja zaštitu od predatora, i količina njihovih gena za stvaranje snažnih veza privrženosti u kolektivnom genskom bazenu rasla je. Djecu koja nisu stvarala snažne veze privrženosti roditeljima predatori su u većem postotku pojeli. Količina njihovih gena za stvaranje slabih, ili čak i osrednjih veza privrženosti roditeljima u kolektivnom se genskom bazenu smanjivala.

Tijekom tisuća godina evolucijskog pritiska selektivnog predatorstva nad djecom, u mozgu se razvio vrlo snažan i otporan primarni motivacijski sustav (poput primarnog motivacijskog sustava za jelom i reprodukcijom), koji snažno motivira djecu da stvaraju jake veze privrženosti roditeljima. Čak i lošim roditeljima.

Djeca koja su bila JAČE motivirana za povezivanje s lošim roditeljem ČEŠĆE su uživala zaštitu od predatora od one koja su bila slabije motivirana za povezivanje s lošim roditeljem (ili koja su ga odbacila). Ta su djeca postala sljedeći obrok predatora.

Loše roditeljstvo stvara ono što se naziva "nesigurna privrženost" koja JAČE motivira djecu da se povežu s lošim roditeljem. To je način na koji mozak radi.

Opsežna istraživanja u području sustava privrženosti dokazala su ovu znanstveno utvrđenu činjenicu: Loše roditeljstvo stvara nesigurnu privrženost koja dijete JAČE motivira za povezivanje s lošim roditeljem.

Djeca ne odbacuju roditelja kao figuru privrženosti. To nije način na koji funkcionira sustav privrženosti. Tko odbacuje figuru privrženosti? Supružnik. Supružnik odbacuje lošeg supružnika.

Zato, ako vidimo takav prikaz sustava privrženosti gdje dijete odbacuje roditelja, to nije autentični sustav privrženosti djeteta, to je prikaz sustava privrženosti supružnika kojeg ispoljava dijete.

Samo se u dva slučaja sustav privrženosti može isključiti, 1) incest, jer onda roditelj postaje predator, i 2) kronično i teško roditeljsko nasilje (npr. udaranje djeteta šakama ili električnim kabelima – godinama), gdje, ponovno, roditelj postaje predator.

Psihološka povezanost - empatija

Drugi sustav odnosa, sustav za psihološko povezivanje (empatiju), otkriven je i opisan 1980-tih do 2000-tih, i opsežno su ga proučavali neki od vrhunskih znanstvenika na području psihologije: Daniel Stern, Edward Tronick, Alan Sroufe, Peter Fonagy, Colin Trevarthan.

Također puno znamo o tome kako taj sustav mozga funkcionira, zato što je on u temelju razvoja jezika. Funkcioniranje ovoga specifičnog sustava mozga za psihološko povezivanje detaljno se proučavalo u vezi s poremećajima autističnog spektra.

Dakle, postoje dva odvojena ali povezana sustava mozga za odnose, jedan za emocionalno povezivanje (sustav privrženosti) i drugi za psihološko povezivanje (sustav za stvaranje veza).

Može li psihološka povezanost – empatija – biti "isključena" kao posljedica traume? Aktivna emocija ljutnje isključit će (inhibirati) oba sustava odnosa tijekom aktivnog perioda ljutnje. Ali, kad se ljutnja povuče (a aktivna ljutnja se povlači), vraća se normalno funkcioniranje privrženosti i empatije.

Sustav empatije koji je trajno isključen je sustav psihopate. Osobe koja je sposobna za neizrecivu okrutnost. Nedostatak empatije je simptom koji, osobito u djece, jako uznemiruje.

Baron-Cohen, S. (2011). The Science of Evil: On Empathy and the Origins of Cruelty*. New York: Basic Books.

Što se događa s empatijom djeteta prema roditelju zlostavljaču?

Tijekom aktivne faze ljutnje djeteta na roditelja, djetetova će empatija biti isključena. Emocija ljutnje inhibira oba sustava odnosa. Ali, kad se aktivna ljutnja djeteta povuče, vratit će se normalno funkcioniranje empatije. Klasični i tragični primjer djetetove empatije za roditelja zlostavljača je seksualno zlostavljano dijete koje se boji otkriti zlostavljanje zato što ne želi da tata ima problema.

Za svakoga tko je u zbilji radio sa zlostavljanom djecom, dječja trajna empatija i želja da ih roditelj zlostavljač voli, kida srce. Zlostavljana djeca i dalje očajnički žele ljubav roditelja zlostavljača. To vam sasvim slomi srce, ta očajnička želja djeteta da ga roditelj voli.

Djeca koju roditelji zaista zlostavljaju, pokušavaju zaštititi svoje zlostavljače.

Zato su zagovornici zaštite djece u redovima stručnjaka mentalnog zdravlja sumnjičavi prema Gardnerijanskom Sindromu otuđenja od roditelja. Vjeruju da su Gardnerovi dijagnostički pokazatelji tako loše formulirani, da zanemaruju djecu koja su prevladala ogromni prirodni otpor prijavljivanju zlostavljanja od strane roditelja. U strahu su da bi, ako odbace dječje prijave zlostavljanja, vratili djecu roditelju zlostavljaču.

Slažem se.

Zato nikad nisam zagovarao prihvaćanje Gardnerijanskog modela Sindroma otuđenja od roditelja. To je loš model patologije.

Model "otuđenja od roditelja" koje se temelji na privrženost (attachment-based model of “parental alienation” = AB-PA) NIJE Gardnerijanski Sindrom otuđenja od roditelja. To su dva potpuno različita opisa patologije.

Šansa za vraćanje djeteta roditelju zlostavljaču, ako koristimo tri dijagnostička pokazatelja AB-PA je nula. NULA.

U Diagnostic Checklist for Pathogenic Parenting, (hrv. http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/dijagnosticka-lista-radi-utvrivanja.html) obratite pozornost na kriterij u prvom dijagnostičkom pokazatelju prema kojem je stručnjak mentalnog zdravlja ocijenio roditeljska ponašanja ciljanog roditelja kao normalna. Fizičko i seksualno zlostavljanje NIJE normalno roditeljsko ponašanje. Istinski zlostavljano dijete neće ispuniti kriterije za dijagnostički pokazatelj 1.

Ni jedno zlostavljano dijete neće ispoljiti nabusito i arogantno ponašanje prema svojem zlostavljaču, kao ni osjećaj povlaštenosti prema kojem zlostavljač mora zadovoljiti djetetove potrebe tako da dijete bude zadovoljno, jer se u protivnom dijete osjeća povlaštenim kazniti zlostavljača (dijagnostički pokazatelj 2). Nikad ne viđamo da zlostavljano dijete ispoljava nabusiti i arogantni stav povlaštenosti prema svojem zlostavljaču.

Uvjerenje autentično zlostavljanog djeteta o tome da je viktimizirano, nije deluzija. Ono se temelji na zbilji. Time dijete neće udovoljiti dijagnostičkom kriteriju 3. Zaista zlostavljano dijete neće udovojiti NI JEDNOM od dijagnostičkih kriterija AB-PA.

Međutim u patologiji "otuđenja od roditelja" koje se temelji na privrženosti, djetetovi će simptomi udovoljiti SVIMA od tri dijagnostička pokazatelja:

1.) Potiskivanje sustava privrženosti prema normalnom roditelju – što je dokaz za patologiju povezanu s privrženošću;

2.) Svih pet znakova narcisoidnog poremećaja ličnosti – što su "psihološki otisci" psihološke kontrole djeteta od strane narcisoidnog roditelja od kojeg dijete preuzima narcisoidne crte ličnosti i stavove;

3.) Deluzijsko uvjerenje djeteta da je viktimizirano – što je dokaz lažnog narativa oživljavanja traume narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu, a koja je nametnuta djetetu i obitelji.

Patologija traume

"Otuđenje od roditelja" koje se temelji na privrženosti je patologija traume od zlostavljanja u djetinjstvu koje se događalo jednu (ili dvije) generacije prije i koje još uvijek progoni obitelj.

Roditelj našeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu, bio je zlostavljan u djetinjstvu (najvjerojatnije je to bilo seksualno zlostavljanje). Kad je to zlostavljano dijete postalo roditelj, trauma iz djetinjstva prenesena je na sljedeću generaciju (na današnjeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja kad je bio dijete), na način da je nastala "disorganizirana privrženost" s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem. Ta se trauma sad proteže na sljedeću generaciju putem lažnog narativa oživljavanja traume današnjeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja u traumatskom obrascu "roditelj zlostavljač"/"dijete žrtva"/"roditelj zaštitnik".

Postoji li u obiteljima i stvarni narativ traume roditelja zlostavljača, viktimiziranog djeteta i roditelja zaštitinika? Apsolutno. Psi postoje. Postoji autentično zlostavljanje djeteta. Vidio sam ga osobno i izbliza dok sam radio u sustavu udomiteljstva.

Postoji i trans-generacijski prijenos traume. Mačke postoje.

Naš je cilj zaštititi 100% djece 100% vremena. Zaštititi ih od svih oblika zlostavljanja, fizičkog, seksualnog i psihološkog zlostavljanja.

I aktivna trauma zlostavljanja djeteta i trans-generacijski prijenost prijašnjeg zlostavljanja djeteta nosit će iste "meme strukture" – iste teme traume – te zato ponekad može biti vrlo složeno otkriti je li obiteljska patologija manifestacija današnje ili prošle traume koja još uvijek progoni obitelj u obliku patologije poremećaja ličnosti roditelja.

Ali to je posao kliničke psihologije. Naš je posao da to znamo. Ja sam klinički psiholog. Moj je posao da to znam.

Zato sam detaljno razradio patologiju trans-generacijskog prijenosa traume privrženosti koju sam opisao u svojoj knjizi Foundations. Temeljem dubokog razumijevanja ovog specifičnog oblika trans-generacijskog prijenosa traume zlostavljanja u djetinjstvu, bio sam u stanju utvrditi tri ključne značajke djetetovih ispoljenih simptoma koje će pouzdano – u 100% slučajeva – diferencirati autentično zlostavljanje djeteta koje se događa danas, od odjeka zlostavljanja djeteta koje se događalo jednu ili dvije generacije prije ali nastavlja progoniti obitelj iskrivljujući motivaciju privrženog povezivanja djeteta s normalnim roditeljem koji ga voli.

Ova je patologija složena, i razlikovanje te patologije od sadašnje traume od ključne je važnosti. Zato djeca i obitelji koje pokazuju ovakav oblik patologije povezane s privrženošću dobijaju profesionalnu oznaku "specijalne populacije" koja zahtijeva specijalizirano profesionalno znanje i ekspertizu da bi je se moglo procjenjivati, dijagnosticirati i tretirati.

Istraživanje koje su objavili Moor and Silvern (2006) o dugoročnim učincima zlostavljanja djeteta i učinaka roditeljske nesposobnosti empatije, utvrdilo je da su zlostavljanje djeteta i roditeljska nesposobnost empatije ista stvar – dvije strane istog novčića.

Odsustvo empatije je uzrok zlostavljanja djeteta – i odsustvo empatije je također trauma.

Prisutnost empatije je cijeljenje traume.

Odsustvo empatije povezuje se s kapacitetom za okrutnost.

Prisutnost empatije je naše spasenje.

Odsustvo empatije u dječjim simptomima jest simptom koji najviše uznemirava od svih simptoma.

Reference

Bowlby, J. (1980). Attachment and loss: Vol. 3. Loss: Sadness and depression. NY: Basic Books.

Moor, A. and Silvern, L. (2006). Identifying pathways linking child abuse to psychological outcome: The mediating role of perceived parental failure of empathy¨. Journal of Emotional Abuse, 6, 91-112.

Iz Moor & Silvern (2006):

"Čin zlostavljanja djeteta od strane roditelja smatra se samim po sebi rezultatom roditeljskog nedostatka empatije i narcisoidnog stava prema vlastitoj djeci. Nedostatak empatije spriječava takve roditelje koji su usredotočeni na sebe, da shvate posljedice svojih čina, i kombinacija njihove krhkosti i potrebe da sebe stabiliziraju, predisponira ih za iskorištavanje djece na ovaj način." (Moor & Silvern, 2006, str. 95)

"Samo ako kao roditelji podbace u svojoj sposobnosti empatične prilagodbe i osjetljivosti, oni mogu svoju djecu pretvoriti u objekte, smatrati ih narcističkim produžecima sebe samih, i zlostavljati ih. Viktimizaciju djeteta omogućava roditeljsko viđenje djeteta kao sredstva za zadovoljavanje vlastitih potreba, uz istodobno neuvažavanje potreba djeteta." (Moor & Silvern, 2006, str. 104)

"Pokazatelji da posttraumatski simptomi u svim kategorijama, nakon statističke kontrole učinka roditeljske empatije, više nisu bili povezani sa zlostavljanjem djeteta, može na prvu izgledati čudno, zato što se simptomi traume obično smatraju povezanim s posebno zastrašujućim aspektima zlostavljanja (npr., Wind & Silvern, 1994). Međutim je ta spoznaja, zapravo, potpuno sukladna konceptu traumatske prirode nedostatka empatije u roditelja, prema Kohut (1977) i Winnicott (1988). Nedostatak empatije u roditelja tijekom vremena postaje traumatsko iskustvo samo po sebi i posljedično rezultira stresom povezanim s traumom. Zanimljivo je da je, iako je ta teorijska konceptualizacija bitno različita od modernog značenja izraza, ipak obuhvaćena postojećim mjerama." (str. 197)

_________________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://drcraigchildressblog.com/2016/10/01/empathy-and-parental-alienation/

---

* Znanost zla: O empatiji i podrijetlu okrutnosti.

** Positive behaviour support – podrška pozitivnom ponašanju

*** Video materijal nije dostupan u nas, ali uz svaki video postoji transkript, pa ga zainteresirani mogu pročitati.

¨ Utvrđivanje putanja koje povezuju zlostavljanje djeteta i psihološke ishode. Uloga uočenog roditeljskog nedostatka empatije.