U mojem prethodnom tekstu, A
Solution to Assessing Parental Capacity, opisujem kako je temeljni princip u stvaranju
postupka procjene bilo kojeg konstrukta, taj da se konstrukt prvo definira (što
se naziva 'operativnom definicijom' u svrhu procjene).
Prvo definirajmo konstrukt operativno.
Za konstrukt inteligencije Spearman je
dao definiciju inteligencije koja uključuje intelektualne sposobnosti – opći
čimbenik inteligencije koji je nazvao faktorom g – i istodobno je dao
specifične individualne faktore koje je nazvao faktorom s, poput vokabulara,
razumijevanja čitanja, aritmetičkog razmišljanja i računanja.
Zatim je Thurstone odbacio Spearmanov
prijedlog općeg faktora (g) i umjesto toga je predložio multi-faktorsku
teoriju. Analizirao je rezultate 56 različitih testova provedenih nad djecom
različite dobi, i utvrdio je sedam 'primarnih mentalnih sposobnosti' koje
uključuju: 1) Numeričku sposobnost, 2) Sposobnost verbalnog razumijevanja, 3)
Sposobnost fluentnosti, 4) Sposobnost pamćenja, 5) Sposobnost promišljanja, 6)
Spacijalnu sposobnost i 7) Brzinu percepcije.
Raymond Cattell i John Horn predložili
su model inteligencije koji je obuhvaćao Fluidnu inteligenciju (sposobnost
rješavanja problema i prilagodbe na nove situacije) i Kristaliziranu
inteligenciju (znanje stečeno obrazovanjem i osobnim iskustvima).
Sternberg je predložio Triarkičnu
teoriju inteligencije koja sadrži tri aspekta, Analitičku inteligenciju
– sposobnost izvršavanja akademskih zadatara rješavanja problema, Kreativnu inteligenciju
– sposobnost učinkovitog odgovora na nove situacije pronalaženjem novih
rješenja problema i Praktičnu inteligenciju – sposobnost rješavanja
problema koji nastaju u stvarnom životu.
Tad je Howard Gardner (ne Richard
Gardner) predložio teoriju Višestrukih inteligencija koja uključuje osam
različitih tipova inteligencije: 1.) Lingvističku, 2) Logičko/Matematičku, 3)
Spacijalnu, 4) Kinestetičku, 5) Muzičku/ritmičku, 6) Interpersonalnu, 7)
Intrapersonalnu i 8) Inteligenciju za prirodu.
Promislite koliko je truda uloženo u
procjenu dječjeg intelektualnog razvoja, njihove 'inteligencije', zato što
rezultati takve procjene i preporuke koje se temelje na njima imaju snažne
učinke na živote djece.
Odluke o skrbi nad djetetom mogu imati
jednako snažne učinke na živote djece. A ipak nije uložen značajan trud
stručnjaka mentalnog zdravlja da bi se definirao konstrukt 'najboljeg interesa
djeteta' koji je od ključne važnosti pri vještačenjima roditeljske skrbi. Ovaj
nedostatak profesionalnog interesa je nije dobar.
Svaka od definicija inteligencije
proizvest će različitu metodu procjene 'inteligencije'.
Štoviše, prvi korak, definiranje konstrukta
inteligencije potiče živi stručni dijalog koji povećava razumijevanja sržnog
značenja konstrukta. Živa stručna debata oko definicije konstrukta uvelike
povećava našu sposobnost procjene konstrukta.
No ništa od te vrijedne stručne debate
ne postoji kad se radi o konstruktu 'najboljeg interesa djeteta' koji se
primjenjuje u vještačenjima roditeljske skrbi. Ne postoji utvrđena operativna
definicija što konstrukt 'najboljeg interesa djeteta' znači u kontekstu
vještačenja roditeljske skrbi.
Odsutnost utvrđene definicije toga
temeljnoga konstrukta u vještačenjima roditeljske skrbi opisuju Stahl i Simons:
"Ključni termin s kojim se
suočavaju oni koji rade na području obiteljskog prava, bilo da su stručnjaci
pravne, ili struke mentalnog zdravlja, jest koncept najboljeg interesa djeteta.
Čak i priznati stručnjaci za ovo područje imaju različita mišljenja kad se radi
o tome što znači i kako bi se trebao određivati te koji bi se čimbenici trebali
razmatrati pri određivanju što je najbolji interes djeteta. Time za ovaj
sveprisutan izraz nema konsenzusa i on ostaje temeljno nejasan." (Stahl
& Simon, 2013, p. 10-11)
Stahl, P.M. i Simon, R.A. (2013).
Forensic Psychology Consultation in Child Custody Litigation: A Handbook for
Work Product Review, Case Preparation, and Expert Testimony, Chicago, IL:
Section of Family Law of the American Bar Association
A ipak, usprkos ovom kršenju temeljnog
i nevjerojatno bazičnog principa psihološke procjene – da se konstrukt koji će
se procjenjivati, prvo operativno definira – nastavlja se ta znanstveno
neutemeljena (ali financijski lukrativna) praksa vještačenja roditeljske skrbi.
Određivanje
najboljeg interesa
Dakle, kako bismo trebali definirati
najbolji interes djeteta u odnosu na različite alternative podjele vremena
djeteta sa svakim od roditelja?
Odgovor: Nema podataka u
istraživanjima ni u teorijskoj literaturi koji bi psihološkoj struci dopustili
stvaranje ili davanje mišljenja o ovom pitanju. Nema.
Postoji literatura o razvoju djeteta.
Postoji literatura o kliničkoj psihologiji. Postoje istraživanja o djeci,
obiteljima i razvodu. No literature o tome što je najbolji interes djeteta
nema.
Najbolje što psihološka struka može
jest utvrđivanje zlostavljanja djeteta te reakcija 100% naspram 0% vremena s
roditeljem sve dok postoji opasnost od zlostavljanja. No, ako nema
zlostavljanja djeteta, nema podataka temeljem kojih bi psiholog
mogao stvoriti ili dati mišljenje o različitim opcijama podjele vremena djeteta
u odnosu na 'najbolji interes djeteta'.
Nema informacija ni u literaturi o empirijskim istraživanjima ni u teorijskoj
psihologiji koji bi dopuštali stručnjaku mentalnog zdravlja da dade mišljenje o
podjeli vremena djeteta s roditeljima po modelu 60-40%, 70-30%, ni 50-50%, a
koja bi bila u najboljem interesu djeteta. Gradacije su suviše fine i daleko
prevazilaze naše znanstveno i teorijsko znanje.
Pokušate li definirati 'najbolji
interes djeteta' na način da se ta definicija može primijeniti na različite i
složene odnose roditelj dijete i obiteljske odnose, odmah ćete vidjeti ogromni
(i nerješiv) problem već pri samom pokušaju.
Osim u slučajevima utvrđenog
zlostavljanja djeteta u kojima je potrebno zaštiti dijete, struka mentalnog
zdravlja treba izbjegavati da bude uvučena u supružničke sporove oko
određivanja tko je 'bolji roditelj' i komu 'treba dodijeliti' dijete zato što
je 'bolji roditelj'. Bivanje arbitrom u supružničkom sukobu o tome tko je
'bolji roditelj' da bi mu se nakon razvoda 'dodijelila nagrada' u obliku
djeteta, jest neprimjerena uloga za stručnjaka mentalnog zdravlja.
Ako postoje problemi u obiteljskim
odnosima, psihoterapija može pomoći. No određivanje tko je bolji roditelj da bi
dijete s njim provodilo 60% ili 70% vremena u odnosu na 40% ili 30% vremena s
drugim, lošijim roditeljem nije primjereno (i zapravo je nemoguće) za bilo
kojeg stručnjaka mentalnog zdravlja.
Ako vještak odluči da je u djetetovu
najboljem interesu provođenje 80% vremena s navodno 'boljim' roditeljem
(temeljem do sad nedefiniranih kriterija za određivanje 'boljeg roditelja'),
kako to vještak zna? Gdje je stručna literatura na kojoj temelji svoju
preporuku koja treba pomoći odluci radi dugoročno najboljeg interesa djeteta?
Gdje je stručna literatura koja ukazuje na to da se 'najbolji interes djeteta'
zadovoljava time što provodi 80% vremena s 'boljim roditeljem' i da je
ograničavanje vremena i odnosa s drugim roditeljem na 20% vremena u 'najboljem
interesu' djeteta? Takve literature nema.*
Ovo je pitanje previše složeno i daleko
prevazilazi mogućnost odgovora koji bi se temeljio na do danas postojećim
istraživanjima i teorijskoj literaturi. Davanje mišljenja i preporuka daleko
nadilazi opseg i kapacitet našeg znanja. Izgleda kao zahtjev da Neandertalac
konstruira računalo. A još nema ni električne energije.
Zašto se o nemogućnosti davanja mišljenja
o najboljem interesu djeteta ne govori? Zato što se svi unutar struke mentalnog
zdravlja prave da vide carevo novo ruho.
No car nema ruho. Car je gol.
Kad stručnjaci mentalnog zdravlja počnu
živjeti vlastite uspostavljene standarde kad se radi o razvoju 'tehnika
procjene', ili kad ih Sud na to prisili, tako da se počne zahtijevati
operativna definicija za konstrukt 'najboljeg interesa djeteta', tad će se
cijela kula od karata oko pristrane i neznanstvene prakse vještačenja
roditeljske skrbi urušiti.
Standard 9.05 APA etičkog kodeksa u
odnosu na konstruiranje 'mjernih instrumenata' zahtijeva:
9.05 Konstruiranje testova
Psiholozi koji razvijaju testove i druge tehnike procjene, koriste primjerene
psihometrijske postupke i postojeće znanstvene i stručne spoznaje radi pisanja
testova, standardizacije, vrednovanja, redukcije ili eliminacije predrasuda i
preporuka za korištenje.
"…i druge tehnike procjene…" – poput vještačenja mentalnog zdravlja.
"Standardizacija" se ne
odnosi samo na standardizaciju postupaka prikupljanja podataka, standardizacija
se također odnosi na standardizaciju tumačenja prikupljenih podataka. Ako dva vještaka mogu podatke tumačiti
različito, temeljem toga što 'najbolji interes djeteta' "psiholozi s
različitom poviješću, obrazovanjem i edukacijom mogu različito shvatiti" (Stahl
& Simon, 2013), tad tumačenje podataka nije standardizirano.
Živa stručna debata
Ako ne želimo praksu vještačenja
roditeljske skrbi zamijeniti majmunom koji baca pikado strelice, zagovornici
takvih vještačenja imaju obvezu operativno definirati konstrukt 'najboljeg
interesa djeteta' (kao što su Spearman, i Thorndike, i Catell, i mnogi drugi to
učinili s konstruktom inteligencije) da bi struci mentalnog zdravlja omogućili živi stručni dijalog sukladan ogromnoj
važnosti donošenja odluka o roditeljskoj skrbi koje imaju jako dubok utjecaj na
dijete i obitelj.
Metodologija vještačenja roditeljske
skrbi koja bi nastala kao proizvod te žive i zdrave debate unutar struke
mentalnog zdravlja, bila bi onda podvrgnuta ocjenama pouzdanosti, valjanosti
(valjanosti konstrukta, sadržaja, prediktivnoj valjanosti, konvergentnoj
valjanosti, divergentnoj valjanosti) i među-kulturalnom vrednovanju što
predstavlja "primjerene psihometrijske postupke... radi pisanja testova,
standardizacije, vrednovanja, redukcije ili eliminacije predrasuda te preporukama
za korištenje" kako to zahtijeva APA Standrad 9.05 Etičkih principa
psihologa i Kodeksa ponašanja (Ethical
Principles of Psychologists and Code of Conduct).
Rješenje
Opsežni odnosi s oba roditelja
pozitivno pridonose emocionalnom i psihičkom razvoju djeteta.
Budući da struka mentalnog zdravlja
nije u stanju formirati ni dati uvjerljivo, pouzdano i dokazivo valjano
mišljenje o 'najboljem interesu djeteta', preporuke vještaka mentalnog zdravlja
u svim slučajevima gdje nema zlostavljanja djeteta i potrebe za
zaštitom djeteta od zlostavljanja, trebale bi biti 50-50% vremena temeljem
principa da opsežni odnosi s oba roditelja pozitivno pridonose emocionalnom i
psihičkom razvoju djeteta.
Ako roditelji žele i uspiju dogovoriti
neku alternativnu organizaciju vremena, oni na to imaju pravo.
No ako se stručnjaka mentalnog zdravlja
pita za mišljenje, jedino razumno mišljenje koje struka mentalnog zdravlja može
ponuditi, a koje se može braniti, imajući na umu ogromnu složenost odnosa
roditelj-dijete i obiteljskih odnosa (uključujući i kulturalni kontekst i
strukture obiteljskih odnosa), jest po 50% vremena sa svakim roditeljem, osim u
slučajevima zlostavljanja djeteta i potrebe da se dijete zaštiti, kad je odnos
vremena 100-0%.
Ako uz vrijeme s roditeljima
podijeljeno 50-50% i dalje postoje obiteljski problemi, onda je rješenje
obiteljska terapija, a ne promjena odluke o roditeljskoj skrbi. To onda više nije pitanje
roditeljske skrbi, već je pitanje tretmana.
___________________________
Poveznica na
izvornik (copy-paste):
https://drcraigchildressblog.com/2016/10/11/a-solution-to-assessing-the-best-interests-of-the-child/
* Iznimno, postoji empirijsko istraživanje W. Fabriciusa koje pokazuje
da su ishodi za djecu bolji što je odnos vremena s majkom i ocem bliži odnosu
50-50. Pozitivni ishodi se smanjuju sa smanjenjem udjela vremena od 50% na
niže. Moguće se Dr Childress poziva na to istraživanje koje je
provedeno na velikom uzorku mladih odraslih osoba.
Nema komentara:
Objavi komentar