nedjelja, 16. listopada 2016.

Procjena najboljeg interesa djeteta

U mojem prethodnom tekstu, A Solution to Assessing Parental Capacity, opisujem kako je temeljni princip u stvaranju postupka procjene bilo kojeg konstrukta, taj da se konstrukt prvo definira (što se naziva 'operativnom definicijom' u svrhu procjene).
Prvo definirajmo konstrukt operativno.
Za konstrukt inteligencije Spearman je dao definiciju inteligencije koja uključuje intelektualne sposobnosti – opći čimbenik inteligencije koji je nazvao faktorom g – i istodobno je dao specifične individualne faktore koje je nazvao faktorom s, poput vokabulara, razumijevanja čitanja, aritmetičkog razmišljanja i računanja.
Zatim je Thurstone odbacio Spearmanov prijedlog općeg faktora (g) i umjesto toga je predložio multi-faktorsku teoriju. Analizirao je rezultate 56 različitih testova provedenih nad djecom različite dobi, i utvrdio je sedam 'primarnih mentalnih sposobnosti' koje uključuju: 1) Numeričku sposobnost, 2) Sposobnost verbalnog razumijevanja, 3) Sposobnost fluentnosti, 4) Sposobnost pamćenja, 5) Sposobnost promišljanja, 6) Spacijalnu sposobnost i 7) Brzinu percepcije.
Raymond Cattell i John Horn predložili su model inteligencije koji je obuhvaćao Fluidnu inteligenciju (sposobnost rješavanja problema i prilagodbe na nove situacije) i Kristaliziranu inteligenciju (znanje stečeno obrazovanjem i osobnim iskustvima).
Sternberg je predložio Triarkičnu teoriju inteligencije koja sadrži tri aspekta, Analitičku inteligenciju – sposobnost izvršavanja akademskih zadatara rješavanja problema, Kreativnu inteligenciju – sposobnost učinkovitog odgovora na nove situacije pronalaženjem novih rješenja problema i Praktičnu inteligenciju – sposobnost rješavanja problema koji nastaju u stvarnom životu.
Tad je Howard Gardner (ne Richard Gardner) predložio teoriju Višestrukih inteligencija koja uključuje osam različitih tipova inteligencije: 1.) Lingvističku, 2) Logičko/Matematičku, 3) Spacijalnu, 4) Kinestetičku, 5) Muzičku/ritmičku, 6) Interpersonalnu, 7) Intrapersonalnu i 8) Inteligenciju za prirodu.
Promislite koliko je truda uloženo u procjenu dječjeg intelektualnog razvoja, njihove 'inteligencije', zato što rezultati takve procjene i preporuke koje se temelje na njima imaju snažne učinke na živote djece.
Odluke o skrbi nad djetetom mogu imati jednako snažne učinke na živote djece. A ipak nije uložen značajan trud stručnjaka mentalnog zdravlja da bi se definirao konstrukt 'najboljeg interesa djeteta' koji je od ključne važnosti pri vještačenjima roditeljske skrbi. Ovaj nedostatak profesionalnog interesa je nije dobar.
Svaka od definicija inteligencije proizvest će različitu metodu procjene 'inteligencije'.
Štoviše, prvi korak, definiranje konstrukta inteligencije potiče živi stručni dijalog koji povećava razumijevanja sržnog značenja konstrukta. Živa stručna debata oko definicije konstrukta uvelike povećava našu sposobnost procjene konstrukta.
No ništa od te vrijedne stručne debate ne postoji kad se radi o konstruktu 'najboljeg interesa djeteta' koji se primjenjuje u vještačenjima roditeljske skrbi. Ne postoji utvrđena operativna definicija što konstrukt 'najboljeg interesa djeteta' znači u kontekstu vještačenja roditeljske skrbi.
Odsutnost utvrđene definicije toga temeljnoga konstrukta u vještačenjima roditeljske skrbi opisuju Stahl i Simons:
"Ključni termin s kojim se suočavaju oni koji rade na području obiteljskog prava, bilo da su stručnjaci pravne, ili struke mentalnog zdravlja, jest koncept najboljeg interesa djeteta. Čak i priznati stručnjaci za ovo područje imaju različita mišljenja kad se radi o tome što znači i kako bi se trebao određivati te koji bi se čimbenici trebali razmatrati pri određivanju što je najbolji interes djeteta. Time za ovaj sveprisutan izraz nema konsenzusa i on ostaje temeljno nejasan." (Stahl & Simon, 2013, p. 10-11)
Stahl, P.M. i Simon, R.A. (2013). Forensic Psychology Consultation in Child Custody Litigation: A Handbook for Work Product Review, Case Preparation, and Expert Testimony, Chicago, IL: Section of Family Law of the American Bar Association
A ipak, usprkos ovom kršenju temeljnog i nevjerojatno bazičnog principa psihološke procjene – da se konstrukt koji će se procjenjivati, prvo operativno definira – nastavlja se ta znanstveno neutemeljena (ali financijski lukrativna) praksa vještačenja roditeljske skrbi.

Određivanje najboljeg interesa

Dakle, kako bismo trebali definirati najbolji interes djeteta u odnosu na različite alternative podjele vremena djeteta sa svakim od roditelja?
Odgovor: Nema podataka u istraživanjima ni u teorijskoj literaturi koji bi psihološkoj struci dopustili stvaranje ili davanje mišljenja o ovom pitanju. Nema.
Postoji literatura o razvoju djeteta. Postoji literatura o kliničkoj psihologiji. Postoje istraživanja o djeci, obiteljima i razvodu. No literature o tome što je najbolji interes djeteta nema.
Najbolje što psihološka struka može jest utvrđivanje zlostavljanja djeteta te reakcija 100% naspram 0% vremena s roditeljem sve dok postoji opasnost od zlostavljanja. No, ako nema zlostavljanja djeteta, nema podataka temeljem kojih bi psiholog mogao stvoriti ili dati mišljenje o različitim opcijama podjele vremena djeteta u odnosu na 'najbolji interes djeteta'.
Nema informacija ni u literaturi o empirijskim istraživanjima ni u teorijskoj psihologiji koji bi dopuštali stručnjaku mentalnog zdravlja da dade mišljenje o podjeli vremena djeteta s roditeljima po modelu 60-40%, 70-30%, ni 50-50%, a koja bi bila u najboljem interesu djeteta. Gradacije su suviše fine i daleko prevazilaze naše znanstveno i teorijsko znanje.
Pokušate li definirati 'najbolji interes djeteta' na način da se ta definicija može primijeniti na različite i složene odnose roditelj dijete i obiteljske odnose, odmah ćete vidjeti ogromni (i nerješiv) problem već pri samom pokušaju.
Osim u slučajevima utvrđenog zlostavljanja djeteta u kojima je potrebno zaštiti dijete, struka mentalnog zdravlja treba izbjegavati da bude uvučena u supružničke sporove oko određivanja tko je 'bolji roditelj' i komu 'treba dodijeliti' dijete zato što je 'bolji roditelj'. Bivanje arbitrom u supružničkom sukobu o tome tko je 'bolji roditelj' da bi mu se nakon razvoda 'dodijelila nagrada' u obliku djeteta, jest neprimjerena uloga za stručnjaka mentalnog zdravlja.
Ako postoje problemi u obiteljskim odnosima, psihoterapija može pomoći. No određivanje tko je bolji roditelj da bi dijete s njim provodilo 60% ili 70% vremena u odnosu na 40% ili 30% vremena s drugim, lošijim roditeljem nije primjereno (i zapravo je nemoguće) za bilo kojeg stručnjaka mentalnog zdravlja.
Ako vještak odluči da je u djetetovu najboljem interesu provođenje 80% vremena s navodno 'boljim' roditeljem (temeljem do sad nedefiniranih kriterija za određivanje 'boljeg roditelja'), kako to vještak zna? Gdje je stručna literatura na kojoj temelji svoju preporuku koja treba pomoći odluci radi dugoročno najboljeg interesa djeteta? Gdje je stručna literatura koja ukazuje na to da se 'najbolji interes djeteta' zadovoljava time što provodi 80% vremena s 'boljim roditeljem' i da je ograničavanje vremena i odnosa s drugim roditeljem na 20% vremena u 'najboljem interesu' djeteta? Takve literature nema.*
Ovo je pitanje previše složeno i daleko prevazilazi mogućnost odgovora koji bi se temeljio na do danas postojećim istraživanjima i teorijskoj literaturi. Davanje mišljenja i preporuka daleko nadilazi opseg i kapacitet našeg znanja. Izgleda kao zahtjev da Neandertalac konstruira računalo. A još nema ni električne energije.
Zašto se o nemogućnosti davanja mišljenja o najboljem interesu djeteta ne govori? Zato što se svi unutar struke mentalnog zdravlja prave da vide carevo novo ruho.
No car nema ruho. Car je gol.
Kad stručnjaci mentalnog zdravlja počnu živjeti vlastite uspostavljene standarde kad se radi o razvoju 'tehnika procjene', ili kad ih Sud na to prisili, tako da se počne zahtijevati operativna definicija za konstrukt 'najboljeg interesa djeteta', tad će se cijela kula od karata oko pristrane i neznanstvene prakse vještačenja roditeljske skrbi urušiti.
Standard 9.05 APA etičkog kodeksa u odnosu na konstruiranje 'mjernih instrumenata' zahtijeva:
9.05 Konstruiranje testova
Psiholozi koji razvijaju testove i druge tehnike procjene, koriste primjerene psihometrijske postupke i postojeće znanstvene i stručne spoznaje radi pisanja testova, standardizacije, vrednovanja, redukcije ili eliminacije predrasuda i preporuka za korištenje.
"…i druge tehnike procjene…" – poput vještačenja mentalnog zdravlja.
"Standardizacija" se ne odnosi samo na standardizaciju postupaka prikupljanja podataka, standardizacija se također odnosi na standardizaciju tumačenja prikupljenih podataka. Ako dva vještaka mogu podatke tumačiti različito, temeljem toga što 'najbolji interes djeteta' "psiholozi s različitom poviješću, obrazovanjem i edukacijom mogu različito shvatiti" (Stahl & Simon, 2013), tad tumačenje podataka nije standardizirano.

Živa stručna debata

Ako ne želimo praksu vještačenja roditeljske skrbi zamijeniti majmunom koji baca pikado strelice, zagovornici takvih vještačenja imaju obvezu operativno definirati konstrukt 'najboljeg interesa djeteta' (kao što su Spearman, i Thorndike, i Catell, i mnogi drugi to učinili s konstruktom inteligencije) da bi struci mentalnog zdravlja omogućili živi stručni dijalog sukladan ogromnoj važnosti donošenja odluka o roditeljskoj skrbi koje imaju jako dubok utjecaj na dijete i obitelj.
Metodologija vještačenja roditeljske skrbi koja bi nastala kao proizvod te žive i zdrave debate unutar struke mentalnog zdravlja, bila bi onda podvrgnuta ocjenama pouzdanosti, valjanosti (valjanosti konstrukta, sadržaja, prediktivnoj valjanosti, konvergentnoj valjanosti, divergentnoj valjanosti) i među-kulturalnom vrednovanju što predstavlja "primjerene psihometrijske postupke... radi pisanja testova, standardizacije, vrednovanja, redukcije ili eliminacije predrasuda te preporukama za korištenje" kako to zahtijeva APA Standrad 9.05 Etičkih principa psihologa i Kodeksa ponašanja (Ethical Principles of Psychologists and Code of Conduct).

Rješenje

Opsežni odnosi s oba roditelja pozitivno pridonose emocionalnom i psihičkom razvoju djeteta.
Budući da struka mentalnog zdravlja nije u stanju formirati ni dati uvjerljivo, pouzdano i dokazivo valjano mišljenje o 'najboljem interesu djeteta', preporuke vještaka mentalnog zdravlja u svim slučajevima gdje nema zlostavljanja djeteta i potrebe za zaštitom djeteta od zlostavljanja, trebale bi biti 50-50% vremena temeljem principa da opsežni odnosi s oba roditelja pozitivno pridonose emocionalnom i psihičkom razvoju djeteta.
Ako roditelji žele i uspiju dogovoriti neku alternativnu organizaciju vremena, oni na to imaju pravo.
No ako se stručnjaka mentalnog zdravlja pita za mišljenje, jedino razumno mišljenje koje struka mentalnog zdravlja može ponuditi, a koje se može braniti, imajući na umu ogromnu složenost odnosa roditelj-dijete i obiteljskih odnosa (uključujući i kulturalni kontekst i strukture obiteljskih odnosa), jest po 50% vremena sa svakim roditeljem, osim u slučajevima zlostavljanja djeteta i potrebe da se dijete zaštiti, kad je odnos vremena 100-0%.
Ako uz vrijeme s roditeljima podijeljeno 50-50% i dalje postoje obiteljski problemi, onda je rješenje obiteljska terapija, a ne promjena odluke o roditeljskoj skrbi. To onda više nije pitanje roditeljske skrbi, već je pitanje tretmana.
___________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://drcraigchildressblog.com/2016/10/11/a-solution-to-assessing-the-best-interests-of-the-child/




* Iznimno, postoji empirijsko istraživanje W. Fabriciusa koje pokazuje da su ishodi za djecu bolji što je odnos vremena s majkom i ocem bliži odnosu 50-50. Pozitivni ishodi se smanjuju sa smanjenjem udjela vremena od 50% na niže. Moguće se Dr Childress poziva na to istraživanje koje je provedeno na velikom uzorku mladih odraslih osoba.

Nema komentara:

Objavi komentar