Mačke nisu psi

Mačke i psi su slični. Obje životinjske vrste imaju krzno, četiri noge, rep, i obje žive s nama.

Ali mačke nisu psi. To su različite životinjske vrste.

Štoviše, ni sve životinje nisu psi. Pa tako ni mačke. Ima i mačaka i pasa. Postoje kao različite vrste. Iako su slične, izrazito se razlikuju.

Lako ih razlikujemo, bez obzira na sličnosti. Ako mi ne vjerujete, probajte sami. Pogledajte, lako je. Mačke i psi bitno se razlikuju.

Nedavno sam dobio sljedeći kritički komentar na tekst u vezi s mojim Online Seminarom o "Otuđenju od roditelja" koje se temelji na privrženosti:

"Misliš da si jako pametan, eh? Je li te netko fizički ili psihički zlostavljao? Ispitivao? Jesu li falsificirali tvoje roditeljstvo? Sram te bilo zato što pobijaš zlostavljanje žena!"

Ovo je uobičajena vrsta argumenata koji se potežu kad se osporava postojanje patologije 'otuđenja od roditelja'. Takvi argumenti tvrde da utvrđivanje patologije 'otuđenja od roditelja' na neki način poriče postojanje obiteljskog nasilja i zlostavljanja djece. Tragove tih argumenata vidimo čak i u dokumentu Position Statement on Parental Alienation Američke psihološke komore, koji počinje upozorenjem da se sve optužbe za obiteljsko nasilje mora shvatiti ozbiljno.

Ali je to lažni argument koji nude saveznici patogena. Mačke nisu psi. To su dvije različite životinje.

To što postoje mačke (tj. zato što postoji deluzijsko oživljavanje traume privrženosti iz djetinjstva u postojeće obiteljske odnose), ni na koji način ne poriče niti poništava postojanje pasa (stvarno obiteljsko nasilje i zlostavljanje djece). Psi postoje... a postoje i mačke. Psi nisu mačke, niti su mačke psi.

I možemo ih razlikovati.

Stvarno nasilje nad ženama i djecom postoji. Trans-generacijski prijenos traume iz djetinjstva u postojeće obiteljske odnose, a zbog patologije poremećaja ličnosti roditelja, koja je i sama proizvod traume toga roditelja iz djetinjstva, također postoji. Postoje i psi i mačke.

To su dvije različite vrste sličnoga tipa životinja (traume). Nasilje nad ženama i djecom je ispoljavanje traume u ovoj generaciji djece i obitelji. Patologija 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti jest ispoljavanje slične patologije, samo s pomakom od jedne generacije. Trauma je nanesena u djetinjstvu današnjeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja i sad se oživljava u postojećim obiteljskim odnosima u deluzijskom obrascu traume privrženosti "nasilni roditelj"/"dijete-žrtva"/"protektivni roditelj".

To što postoje mačke (oživljavanje traume), ne znači da ne postoje i psi (obiteljsko nasilje i zlostavljanje djece). Postoje i psi i mačke.

I zapravo je prilično lako razlikovati mačke i pse, ako znate što treba gledati.

One koji se bave obiteljskim nasiljem i nasiljem nad djecom zabrinjava da, ako utvrdimo postojanje patologije "otuđenja od roditelja" (mačke), tad će sve životinje postati mačke i više se neće moći utvrditi slučajeve obiteljskog nasilja i zlostavljanja djece (psi). To je vrijedno, ali je isto tako i neozbiljno.

Nevjerojatno je lako razlikovati mačke od pasa. Prvo, mačke mogu uvlačiti pandže i penjati se po drveću, a psi to ne mogu. Psi laju, mačke ne laju (one predu). I mačke izgledaju bitno drugačije od pasa. Sumnjam da itko tko je stariji od tri godine ima problema s raspoznavanjem pasa i mačaka.

Slično tomu, patologija deluzijskog oživljavanja traume iz djetinjstva ima karakteristične pokazatelje koji se značajno razlikuju od pokazatelja nasilja nad ženama i djecom. Autentično nasilje nad ženama i djecom pokazuje jednu skupinu karakterističnih pokazatelja, dok deluzijsko oživljavanje traume privrženosti iz djetinjstva pokazuje potpuno raličitu skupinu karakterističnih pokazatelja. Lako ih je razlikovati kad znate što treba gledati.

Tri dijagnostička pokazatelja "otuđenja od roditelja" koje se temelji na privrženosti (Foundations) mogu pouzdano i dosljedno utvrditi razliku između patologije oživljavanja deluzijske traume "otuđenja od roditelja" i autentičnih incidenata obiteljskog nasilja i zlostavljanja djece (mačke mogu uvlačiti pandže, a psi ne mogu). Plus, uz sve kliničke znakove, ta dva oblika patologije izgledaju bitno drugačije (mačke ne izgledaju kao psi).

Nije sve što vidimo mačka. I autentično obiteljsko nasilje i nasilje nad djecom postoje.

Nije sve što vidimo pas. I oživljavanje traume privrženosti iz djetinjstva u postojećim obiteljskim odnosima također postoji.

Priznati stručnjak za traumu, Bessel van der Kolk, opisuje oživljavanje traume iz djetinjstva u postojećim odnosima:

"Kad se trauma ne uspije integrirati u sveukupnost životnog iskustva osobe, žrtva ostaje fiksirana na traumu. Usprkos izbjegavanju emocionalnog uključivanja, traumatska se sjećanja ne mogu izbjeći: čak i kad iz se odagnaju iz budne svijesti, vraćaju se u obliku oživljavanja, noćnih mora, ili osjećaja povezanih s traumom... Ponovno izranjanje može se nastaviti tijekom života, tijekom perioda stresa." (van der Kolk, 1987, str. 5)

van der Kolk, B.A. (1987). The psychological consequences of overwhelming life experiences. U B.A. van der Kolk (Ur.) Psychological Trauma (1-30). Washington, D.C.: American Psychiatric Press, Inc.*

"Žrtve traume reagiraju na tekuće poticaje kao da se trauma ponovno događa, bez svijesti da je prošla ozljeda, a ne sadašnji stres, osnova njihovih fizioloških reakcija u krizi. Preveliko uzbuđenje ometa im sposobnost smirenih i racionalnih procjena i spriječava razriješenje i integraciju traume." (van der Kolk, 1989, str. 226)

"Ljudi koji su izloženi jako stresnim poticajima razvijaju dugoročnu potencijaciju memorijskih zapisa koji se reaktiviraju u trenucima sljedećeg uzbuđenja. Ova aktivacija objašnjava kako se sadašnji stres doživljava kao povratak traume; ona je uzrok povratka na ranije obrasce ponašanja." (van der Kolk, 1989, str.226)

Van der Kolk, B.A. (1989). The compulsion to repeat the trauma: Re-enactment, revictimization, and masochism**. Psychiatric Clinics of North America, 12, 389-411.

Sigmund Freud je ovo oživljavanje traume iz djetinjstva nazvao 'transfer'*** (pacijent bi 'prenio' obrasce odnosa iz djetinjstva na analitičara).

John Bowlby ta internalizirana očekivanja u odnosu naziva "unutarnji radni modeli" i opisuje kako tijekom života oživljavamo obrasce iz djetinjstva,

"Smatra se da nema varijabli koje imaju dalekosežnije posljedice za razvoj ličnosti nego što imaju iskustva djeteta u obitelji: zato što, počev od prvih mjeseci odnosa s figurom majke, protežući se tijekom godina djetinjstva i adolescencije u odnosima s oba roditelja, dijete izgrađuje radne modele toga kako će se figure privrženosti ponašati prema njemu u različitim situacijama; na tim se modelima zasnivaju sva očekivanja djeteta, i zato i svi planovi za ostatak života." (Bowlby, 1973, str. 369).

Bowlby, J. (1973). Attachment and loss: Vol. 2. Separation: Anxiety and anger§. NY: Basic.

Priznati psihijatar, Aaron Beck, ove obrasce naziva 'shemama'. Beck i njegovi kolege opisuju kako te sheme utječu na naše tumačenje događaja i odnosa,

Ocjena posebnih zahtjeva situacije prethodi i pokreće adaptivne (ili maladaptivne) strategije. To kako će se neka situacija ocijeniti bar dijelom ovisi o relevantnim temeljnim uvjerenjima. Ta su uvjerenja usađena u manje ili više stabilne strukture pod nazivom "sheme", koje vrše selekciju i sintezu ulaznih podataka." (Beck i sur., 2004, str. 17)

"Kad su sheme latentne, one ne sudjeluju u obradi informacija; kad su aktivirane, one kanaliziraju kognitivne procese od najranijih do finalnih razina... Kad su hipervalentne, ove se osobite sheme izmještaju i vjerojatno naseljavaju druge sheme koje su možda adaptivnije ili primjerenije u datoj situaciji. One posljedično tomu uvode sistematski otklon u obradu informacija... U poremećajima ličnosti, sheme su dio normalne, svakodnevne obrade informacija." (Beck i sur., 2004, str. 27)

Beck, A.T., Freeman, A., Davis, D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd edition)§§. New York: Guilford.

Pearlman i Courtois (2005) opisuju obrazac narativa oživljavanja traume.

Oživljavanje traumatične prošlosti uobičajeno je u tretmanu ove populacije i često predstavlja eksplicitna ili kodirana ponavljanja neprerađene traume u pokušajima prevladavanja. Oživljavanja se mogu izraziti psihološki, relacijski i somatski i mogu nastati temeljem svjesne namjere ili gotovo nesvjesno. Primarna transfer-kontratransfer dinamika uključuje oživljavanje poznatih uloga žrtve-počinitelja-spasitelja-promatrača u terapijskom odnosu. Terapeut i klijent ove uloge, često na komplementaran način, igraju dok ponovno proživljavaju različite aspekte klijentovih ranih odnosa privrženosti. (str. 455)

Pearlman, C.A., Courtois, C.A. (2005). Clinical Applications of the Attachment Framework: Relational Treatment of Complex Trauma#. Journal of Traumatic Stress, 18, 449-459.

Prager (2003) također opisuje patologiju oživljavanja traume,

“Freud navodi da se preplavljujuće iskustvo uvodi u nešto što prolazi kao normalni ego i kao trajne sklonosti unutar njega; i, na taj način, prenosi traumu iz generacije u generaciju. Na ovaj se način trauma izražava kao da vrijeme stoji. Traumatska krivnja – za vrijeme koje više ne postoji osim kroz formiranje karaktera jedne generacije za drugom – nalazi svoj izraz u nesvjesnom oživljavaju prošlosti u sadašnjosti (str. 176)

Trauma, kao ozljeda koja nikad ne zarasta, uspijeva u transformaciji sljedećeg svijeta prema vlastitoj slici, sigurna u svoju sposobnost oživljavanja iskustva iz pradavne prošlosti. Ona uspijeva u prenošenju iskustva iz jedne u drugu generaciju. Sadašnjost se živi kao da je prošlost. Rezultat je taj da je sljedeća generacija lišena osjećaja društvenog mjesta i svoje sposobnosti da sebe kreativno definira autonomno od prethodnoga... kad se osjećaj vremena poremeti radi preplavljujućih događaja, prirodna je distanca među generacijama, razgraničena protekom vremena i drugačijim iskustvima, zamračena. (str. 176)

Prager, J. (2003). Lost childhood, lost generations: the intergenerational transmission of trauma##. Journal of Human Rights, 2, 173-181.

Patologija oživljavanja traume 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti postoji. Mačke postoje.

Time se ne poriče da psi TAKOĐER postoje.

Izjednačavanje postojanja mačaka (patologija oživljavanja traume) s poricanjem postojanja pasa (autentično obiteljsko nasilje i zlostavljanje djece) glupo je. NE tvrdimo da psi ne postoje. Samo tvrdimo da mačke NISU psi. Radi se o dvije različite životinjske vrste.

Kritičari kontrukta 'otuđenja od roditelja' tvrde da su SVE životinje psi, i da mačke ne postoje (da 'otuđenje od roditelja' ne postoji).

Sve što pokušavamo jest da službena struka mentalnog zdravlja prizna ono što su Freud, van der Kolk, Bowlby, Beck, i ostali VEĆ utvrdili, a to je da postoje i mačke i psi. To su različite životinjske vrste. Nisu sve psi.

I kad jednom shvatimo da postoje i mačke i psi, postaje prilično lako razlikovati ih. Ali prvo moramo shvatiti da postoje te dvije životinjske vrste. Obje imaju krzno, četiri noge i rep. Ali se razlikuju. Nisu iste.

Tako, dok se upuštamo u ovako uvrnutu vrstu rasprave, u kojoj osoba o kojoj govorimo odbija priznati da postoje mačke, zato što strahuje da se time poriče postojanje pasa, pokušavamo sve uvjeriti da se to ne događa, i da su to dvije potpuno različite životinjske vrste koje je vrlo lako razlikovati (tj. postoje tri dijagnostička pokazatelja kliničkih znakova 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti).

Postoji i patologija oživljavanja traume i patologija obiteljskog nasilja. Postojanje jednoga, ne isključuje postojanje drugoga.

Tražimo izmjenu APA Position Statement o "otuđenju od roditelja" na način da

1.) Potvrdi da patologija postoji (mačke postoje)

2.) Utvrdi da djeca i obitelji koji pokazuju znakove te patologije predstavljaju "specijalnu populaciju" djece i obitelji koja zahtijeva specijalizirano stručno znanje i ekspertizu da bi je se moglo temeljito procijeniti, dijagnosticirati i tretirati.

(Budući da i mačke i psi imaju krzno, četiri noge i rep, želimo biti sigurni da nećemo krivo prepoznati mačku kao psa, ili psa kao mačku. Zato tražimo da samo stručnjaci za mačke i pse utvrđuju o kojoj se životinji radi uz pomoć naprednih DNK testova kojima će se utvrditi je li životinja mačka ili pas).

Ako vas itko suoči s argumentima da je 'otuđenje od roditelja' zapravo krivo utvrđeno zlostavljanje djeteta i obiteljsko nasilje, samo ih mirno razuvjerite da je riječ o dvije različite životinjske vrste. Mačke nisu psi.

Rado bismo razgovarali o brojnim vrstama pasa, ali se sad bavimo time da sve životinje nisu psi. Neke su mačke. Rado bismo raspravljali o mačkama, i trebamo o njima raspravljati (tj. o oživljavanju traume privrženosti iz djetinjstva u postojećim obiteljskim odnosima, pomoću patologije narcisoidne i granične ličnosti roditelja s kojim je dijete u savezu, čija je pak patologija rezultat traume privrženosti iz djetinjstva toga roditelja).

O psima ćemo raspravljati neki drugi put. Sad raspravljamo o mačkama.

____________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://drcraigchildressblog.com/2015/09/14/cats-are-not-dogs/

---

* Psihološke posljedice preplavljujućih doživljaja. U B.A. van der Kolk (Ur.) Psihička trauma (1-30). Washington, D.C.: American Psychiatric Press, Inc

** Prisila ponavljanja traume: Oživljavanje, re-viktimizacija i mazohizam

*** Prijenos

§ Privrženost i gubitak: Vol. 2. Razdvajanje: Anksioznost i ljutnja

§§ Cognitivna terapija poremećaja ličnosti. (2. izdanje)

# Klinička primjena okvira privrženosti: Relacijski tretman kompleksne traume

## Izgubljeno djetinjstvo, izgubljene generacije: međugeneracijski prijenos traume