Razumijevanje poremećaja osobnosti

Craig Childress, Psy.D. Clinical Psychologist, PSY 18857

Otuđenje djeteta koje se temelji na poremećaju privrženosti posljedica je narcisoidnog/(graničnog) poremećaja osobnosti roditelja otuđitelja (koji nastaje na temelju izobličenih "unutarnjih radnih modela" sustava privrženosti toga roditelja). Ukratko ću objasniti konstrukt "poremećaji osobnosti".

Sve se više prepoznaje da poremećaji osobnosti uključuju mješavinu iskrivljenih crta ličnosti (Widiger & Trull, 2007; American Psychiatric Association, DSM-5 Chapter 3, 2013), a ne jasno razgraničene kategorije. Zato je, kad govorimo o poremećajima osobnosti, dobro razmotriti mješavinu crta ličnosti, umjesto jasno razgraničenih kategorija.

Do razine do koje se te mješavine organiziraju oko posebnih kategorija, poput narcisoidnih ili graničnih manifestacija crta ličnosti, u našoj ćemo raspravi do te razine koristiti te nazive kategorija kao prikladne oznake.

Osim toga, temeljna organizacijska "struktura selfa" narcisoidnog i graničnog poremećaja osobnosti jest ista (Kernberg, 1975), uključujući snažan osjećaj osobe o sržnoj neadekvatnosti sebe i strah od napuštanja. Razlika između narcisoidne i granične organizacije osobnosti jednostavno je u tome da granična osobnost izravno i trajno proživljava ovu temeljnu sržnu neadekvatnost sebe i strah od napuštanja što vodi do značajnih trajnih smetnji identiteta i problematične regulacije afekta, dok narcisoidna osobnost ima izgrađene psihološke obrane grandiozne prenapuhanosti selfa naspram osjećaja temeljne sržne neadekvatnosti i straha od napuštanja, čime je omogućena veća površinska kohezija osobnosti i umjetna regulacija afekta (dok su god narcističke obrane na snazi).

Konstrukt "poremećaja osobnosti" razvio se tijekom perioda od 1930-tih do 1980-tih, uz formalni ulazak u DSM-3 dijagnostički sustav 1980. Paralelno s ovim procesom, odvijao se rad Johna Bowlbyja na teoriji privrženosti, koji je formaliziran 1970-tih u njegova tri temeljna rada (Bowlby, 1969, 1973, 1980). Od 1980-tih, sve je više istraživanja povezivalo ta dva konstrukta, posebice u vezi s formiranjem organizacije granične osobnosti (Fonagy, et al., 2003; Holmes, 2004; Levy, 2005; Lyddon & Sherry, 2001).

Brennan & Shaver (1998):

"U kliničkoj literaturi postoji sve veća podrška konceptualizaciji poremećaja osobnosti kao poremećaja privrženosti (e.g., Heard & Lake, 1986; Shaver & Clark, 1994; West & Sheldon, 1988; West & Sheldon-Keller, 1994). Sve je više empirijskih dokaza koji povezuju granični poremećaj osobnosti s obrascima nesigurne privrženosti koja se odražava u manifestaciji odnosa djeteta s roditeljima (Patrick, Hobson, Castle, Howard, & Maughan, 1994; Sack et al., 1996; Stalker & Davies, 1995; West et al., 1994).

U "otuđenju od roditelja" koje se temelji na privrženosti, primarni poremećaj osobnosti koji potiče izobličeni obiteljski proces jest narcisoidna/(granična) organizacija ličnosti, s tim da neki "roditelji otuđitelji" pokazuju više znakova narcisoidne organizacije osobnosti, dok drugi pokazuju izraženije znakove graničnog poremećaja osobnosti.

Osim navedenoga, i druge crte poremećaja osobnosti mogu biti prisutne, što daje dodatne teksture kliničkoj slici simptoma unutar obitelji. Susretao sam mješavine koje uključuju crte antisocijalnih, histrionskih, paranoidnih i opsesivno-kompulzivnih poremećaja osobnosti. Svaka od ovih složenih mješavina stavlja različiti simptomatski pečat na dinamiku "otuđenja od roditelja". Ove dodatne crte poremećaja osobnosti nastaju unutar jedinstvenih "unutarnjih radnih modela" sustava privrženosti svake pojedine osobe, te se zatim u kasnijem razvoju spajaju u karakteristične obrasce koji se odražavaju u tipovima "poremećaja osobnosti".

Ovo opisujem kao prethodnicu razmatranja problema izrazito nasilnog i neprijateljskog djeteta koje se javlja unutar konteksta "otuđenja djeteta od roditelja" koje se temelji na privrženosti, zato što sam vidio izraze iznimno neprijateljskog djeteta (tinejdžera) koji se općenito povezuju s mješavinom narcisoidno (graničnog)/antisocijalnog poremećaja osobnosti. Iz mojeg povremenog kliničkog iskustva, čini se da dodatak antisocijalnih crta ličnosti u roditelja otuđitelja stvara posebno agresivnu varijantu "otuđenja" uz snažnu obojenost obiteljskim nasiljem.

Najčešće sam ove obrasce izrazito nasilnog i neprijateljskog ponašanja djeteta viđao s muškarcima kao roditeljima otuđiteljima (zbog veće pojavnosti narcisoidnih i asocijalnih crta ličnosti u muškaraca), pri čemu su majke bile te prema kojima su bile usmjerene nasilnosti i prijetnje djeteta (tinejdžera), kao sredstvo izražavanja očevog narcisoidnog i asocijalnog nasilja prema majci. Ovaj se obrazac također može povezati s povijesti kvalitete obiteljskog nasilja prije razvoda, unutar obitelji koja je uključivala kontrolu, dominaciju i verbalno/emocionalno zlostavljanje od strane narcisoidnog/(graničnog(/asocijalnog roditelja (muža) prema drugom roditelju (ženi).

Ovi su čimbenici povezani sa spolom općeniti, a ne apsolutni – žene također mogu biti počinitelji ove super-agresivne varijante.

Ponašanje djeteta

Djeca su rezultat roditeljstva koje primaju.

Ako je dijete agresivno, podmuklo, grubo i odnosi se bez poštovanja, to je rezultat roditeljstva koje dijete prima od "odabranog" roditelja kojem je privrženo.

Dijete i "odabrani" roditelj tvrdit će da je okrutno ponašanje djeteta proizvod temeljne ljudske neadekvatnosti ciljanog roditelja koji "zaslužuje" neprijateljstvo i prijezir djeteta zbog njegove inherentno grozne prirode kao ljudskog bića.

Prvo, to nastojanje opraštanja i opravdavanja djetetova okrutnog ponašanja i iznimno loše roditeljstvo "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, a koje se pokazuje u ponašanju djeteta, sam je po sebi apsurdan.

Drugo, trud da se ispriča i opravda okrutno ponašanje djeteta jest izravni i vidljiv simptom procesa narcisoidne/(granične) osobnosti i stavova "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, koji se prenose na dijete putem štetnih i iskrivljenih roditeljskih ponašanja narcisoidnog/(graničnog) roditelja.

1. Samo po sebi apsurdno. Tvrdnja da ciljani roditelj zaslužuje prijezir i okrutnost djeteta jest apsurdna. Prema drugim ljudima ne ponašamo se ljubazno ili okrutno temeljem naše prosudbe o tomu što "zaslužuju". Prema drugima se ponašamo ljubazno ili okrutno temeljem naših vlastitih sustava vrijednosti, temeljem toga tko MI JESMO kao osoba, temeljem toga kako definiramo sebe. Prema drugima se ponašamo ljubazno, s poštovanjem i uvažavanjem, ne zbog toga kakvi oni jesu, već zbog toga kakvi mi jesmo.

Nije važno sviđa li se djetetu učitelj ili ne. Od djeteta se u svakom slučaju očekuje da pokaže socijalno organizirano i kooperativno ponašanje, te posebno ne-agresivno ponašanje. Nije bitno smatra li dijete je li prodavač bio neugodan, od djeteta se ipak očekuje da pokaže socijalno organizirano i ne-agresivno ponašanje. Dijete se ne mora slagati niti mu se mora sviđati disciplina koju nameće trener, ali djetetu NIJE dopušteno ispoljiti okrutnosti ili agresiju prema treneru. I, ako od djeteta očekujemo takvo ponašanje prema učiteljima, prodavačima i trenerima, onda se isto primjenjuje i na djetetove reakcije prema roditeljima.

Agresivna i neprijateljska okrutnost djeteta NIJE na djelu zbog toga kakav je ciljani roditelj, djetetova agresija i okrutnost je rezultat toga kakvo je dijete. Valja znati da je to čvrsti temelj dobrog roditeljstva.

Jer ako netko, uključujući i "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, na bilo koji način pokušava ispričati ili opravdati agresivno neprijateljske stavove i okrutnost djeteta, to odražava iskrivljena uvjerenja i roditeljstvo koje podržava razvoj iskrivljenih vrijednosti i karakternih crta u djeteta. Čak i ako ciljani roditelj jest loša osoba i roditelj, dijete ipak treba reagirati ljubazno, suosjećajno i obzirno, ne zbog toga kakav je roditelj, već zbog toga kakvo je dijete.

To su vrijednosti koje prenosimo svojoj djeci.

U nekim će se slučajevima ponuditi opravdanje da se dijete "tako ponaša samo prema ciljanom roditelju." Tad to opravdanje postaje JOŠ VEĆI RAZLOG da se osudi roditeljstvo "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, zato što to opravdanje temeljem saznanja od drugih (ili promatranjem ponašanja samog djeteta), znači da dijete inherentno posjeduje sposobnost regulacije svojih emocija ali BIRA da to ne čini u specifičnom slučaju zato što dijete vjeruje da osoba, taj roditelj "zaslužuje" djetetovo okrutno ponašanje.

Djetetova kontrola vlastita ponašanja u svakoj drugoj situaciji otkriva laž tvrdnje da je dijete "isprovocirano" u nekontroliranu srdžbu, zato što dijete jasno pokazuje sposobnost kontrole svoje ljutnje u drugim situacijama. Umjesto toga, dijete BIRA biti okrutno, neprijateljsko i podlo prema odabranoj osobi za koju ono vjeruje da to "zaslužuje".

2. Odraz narcisoidnog/(graničnog) roditeljstva: Stav da nam je nekako dopušteno suditi o drugima i nametati svoju okrutnost drugima za koje sudimo da zaslužuju naš prijezir jest odraz procesa narcisoidne/(granične) osobnosti.

Narcisoidna osobnost održava grandioznu percepcije sebe, ona sudi o drugima kao o manje vrijednima, i u ozračju uznosite arogancije osjeća se povlaštenom u prijezirnom ponašanju prema drugima koje narcisoidna osoba smatra manje vrijednima, tako da temeljna neadekvatnost druge osobe opravdava prijezir i okrutnost koje narcisoidna osoba pokazuje prema toj osobi. Ta druga osoba "zaslužuje" prijezir i zlostavljanje zbog svoje neadekvatnosti.

Ovaj jako izobličen narcisoidni stav predstavlja krhku obranu od vlastitog unutarnjeg doživaljaja temeljne sržne neadekvatnosti narcisoidne osobe (i strah od napuštanja zbog te neadekvatnosti). Narcisoidna osoba je ta koja se osjeća jako neadekvatnom i potpuno nevrijednom ljubavi, i koja onda reagira na te duboke i prožimajuće osjećaje neadekvatnosti i nevrijednosti da bude voljena, stvarajući narcisoidne obrane koje se sastoje od grandiozne prenapuhane vlastite važnosti i obezvrijeđivanja drugih ("Nisam ja taj koji je neadekvatan/neadekvatna, to si ti. Ja sam krasan; Ja sam savršen. Ti si taj koji je neadekvatan/neadekvatna. I ako ne prepoznaš i ne priznaš moju krasotu, onda "zaslužuješ" biti kažnjen/kažnjena.)

"Ako drugi ne zadovolje potrebe narcisoidne osobnosti, uključujući i njihovu potrebu da se prikažu dobrima, ili da im ne bude neugodno, onda drugi "zaslužuju biti kažnjeni"... Čak i kad druge kažnjava zbog netolerantnosti ili povlaštenosti, narcisoidna osoba to vidi kao "lekciju koja je tim drugima potrebna za njihovo vlastito dobro."  (Beck, et al., 2006, p. 252).

Organizacija granične osobnosti također se osjeća povlaštenom sipati nekontroliranu ljutnju na druge koji "zaslužuju" tu ljutnju zato što nisu uspjeli voljeti tu osobu s graničnim poremećajem osobnosti na odgovarajući način. Narcisoidne i granične osobnosti jednostavno su površinske varijacije manifestacija unutarnjih doživljaja vlastite temeljne sržne neadekvanosti i straha od odbacivanja i napuštanje od strane drugih. Osnovno pokretačko iskustvo oba tipa organizacije osobnosti je isto, s varijacijma u vanjskim manifestacijama sržnih unutarnjih uvjerenja.

Izrazito loše roditeljstvo

Agresivno ponašanje u djeteta NIKAD nije prikladno i NIKAD nije opravdano. SVAKI pokušaj roditelja da NA BILO KOJI NAČIN opravda agresivno nasilno ponašanje djeteta prema bilo komu (uključivo i posebno prema drugom roditelju), odražava izrazito iskrivljene roditeljske postupke i narcisoidnu/(graničnu) organizaciju osobnosti roditelja koji vjeruje da iskazivanje prijezirne ljutnje može biti "opravdano" kad to neka osoba "zaslužuje".

Ako se službe socijalne skrbi ili suda pridruže u davanju dopuštenja djetetu da bude nasilno i okrutno, tad je to apsolutno i temeljno loše. NEMA valjanog opravdanja za djetetovo iskazivanja okrutnosti i nasilnosti ni prema komu. NIKAKVOG.

To ne znači da drugi ljudi nisu problematični. Jesu, i mogu biti. Ali svoju djecu učimo tomu da zadrže svoju emocionalnu i ponašajnu sabranost, da samo-reguliraju svoje emocionalne i ponašajne odgovore, i da u svojim odgovorima pokažu primjerene vrijednosti i karakter. To se naziva "roditeljstvo".

Prenošenje jako iskrivljenog sustava uvjerenja na dijete, tj. da je djetetu dopušteno suditi drugima i izgovarati tirade uvredljive srdžbe kad ono procijeni da druga osoba to "zaslužuje", predstavlja izrazito loše roditeljstvo. To je početno stvaranje narcisoidne povlaštenosti i granične emocionalne disregulacije djetata kao proizvoda iskrivljenih roditeljskih postupaka narcisoidne/(granične) osobnosti, čija iskrivljena uvjerenja dijete usvaja.

Djeca su odraz roditeljstva koje dobijaju. Iskrivljeni stavovi i ponašanje koje dijete iskazuje NISU proizvod roditeljstva ciljanog-odbačenog roditelja, zato što taj roditelja ima malo ili nimalo utjecaja na dijete. Djetetov izrazito iskrivljen sustav uvjerenja i dopuštenje za ponašanje jesu proizvod ekstremno lošeg roditeljstva koje dijete dobija od "odabranog" roditelja s kojim je u savezu.

Kad izraženi stavovi i ponašanje djeteta poprime teški oblik, kao u slučajevima kad je potrebno pozvati policiju radi intervencije, tad razina izrazito lošeg roditeljstva koje se odražava u ponašanju djeteta navodi na razmišljanje o zaštiti djeteta. "Odabrani" roditelj s kojim je dijete u savezu obavlja tako ekstremno loš posao roditeljstva da se ozbiljno treba promišljati o davanju prava roditeljske skrbi i zajedničkog života ciljanom roditelju, koji onda može nastojati pružiti djetetu bolje roditeljstvo i vođenje koje će vratiti djetetu uravnoteženu organizaciju osobnosti i poništiti očitu štetu učinjenu razvoju dječjeg karaktera koja je nastala zbog ekstremno lošeg roditeljstva "odabranog" narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu.

Zaključci Dr Childressa

Djeca su odraz roditeljstva koje dobijaju.

Neprijateljsko-agresivno ponašanje djeteta jest odraz ekstremno lošeg roditeljstva. Pretpostavka da je djetetovo neprijateljsko-agresivno ponašanje proizvod roditeljstva ciljanog roditelja potpuno je apsurdna i trebalo bi ju odbaciti bez daljeg razmatranja.

Pozdravljamo razmatranje djetetovih pritužbi kad su izražene na društveno primjerene načine. Razgovaramo, u dijalogu smo, raspravljamo. Nasilje, prijetnje i okrutnost NIKAD nisu prihvatljivi i NIKAD nisu opravdani, i NEoprostivi su. Djetetove pritužbe izražene kao nasilje, prijetnje i okrutnosti ne treba razmatrati dok ih dijete ne izrazi na društveno prihvatljive načine.

Čak i AKO je ponašanje ciljanog roditelja problematično (što nije), od djeteta se i dalje očekuje da zadrži primjerenu samo-regulaciju.

Pokušaj "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu da opravda djetetovo okrutno ponašanju kao razumljivo i opravdano zato što ciljani roditelj na neki način "zaslužuje" ili provocira djetetovo ponašanje, izravni je dokaz narcisoidne/(granične) strukture osobnosti "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, a koji podržava razvoj krajnje problematične regulacije emocija u djeteta, kao i stavove prijezirnog nepoštovanja za druge.

Ako dijete pokazuje agresivno, prijeteće i okrutno ponašanje, onda je to optužba za roditeljske postupke "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, a ako su djetetova agresivnost, prijetnje i okrutnost teže, tad je poravdano razmotriti zaštitu djeteta od patogenih roditeljskih postupaka "odabranog" roditelja s kojim je dijete u savezu, temeljem dokaza u samom ponašanju i stavovima djeteta, te može biti indicirana promjena sudske odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti.

Poveznica na izvornik: http://drcraigchildressblog.com/2014/06/

---

Craig Childress, Psy.D.
Clinical Psychologist, PSY 18857

Bibliografija:

Spektar crta ličnosti u poremećajima osobnosti

American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (5th ed.). Washington, DC: Author.

Widiger, T.A. and Trull, T.J. (2007). Plate tectonics in the classification of personality disorder: Shifting to a dimensional model. American Psychologist, 62, 71-83.

Nastanak poremećaja privržensti i poremećaja osobnosti

Brennan, K.A. and Shaver, P.R. (1998). Attachment Styles and Personality Disorders: Their Connections to Each Other and to Parental Divorce, Parental Death, and Perceptions of Parental Caregiving. Journal of Personality 66, 835-878.

Fonagy, P., Target, M., Gergely, G., Allen, J.G., and Bateman, A. W. (2003). The developmental roots of Borderline Personality Disorder in early attachment relationships: A theory and some evidence. Psychoanalytic Inquiry, 23, 412-459.

Holmes, J. (2004). Disorganized attachment and borderline personality disorder: a clinical perspective. Attachment & Human Development, 6(2), 181-190.

Levy, K.N. (2005). The implications of attachment theory and research for understanding borderline personality disorder. Development and Psychopathology, 17, p. 959-986

Lyddon, W.J. and Sherry, A. (2001). Developmental personality styles: An attachment theory conceptualization of personality disorders. Journal of Counseling and Development, 79, 405-417

Teorija privrženosti

Bowlby, J. (1969). Attachment and loss. Attachment, Volume 1. NY: Basic Books.

Bowlby, J. (1973). Attachment and loss: Volume 2. Separation: Anxiety and anger. NY: Basic.

Bowlby, J. (1980). Attachment and loss: Volume 3. Loss: Sadness and depression. NY: Basic.

Povezanost narcisoidnog i graničnog poremećaja osobnosti

Kernberg, O.F. (1975). Borderline conditions and pathological narcissism. New York: Aronson.