Mačke i psi su slični.
Obje životinjske vrste imaju krzno, četiri noge, rep, i obje žive s nama.
Ali mačke nisu psi. To su
različite životinjske vrste.
Štoviše, ni sve životinje
nisu psi. Pa tako ni mačke. Ima i mačaka i pasa. Postoje kao različite vrste. Iako
su slične, izrazito se razlikuju.
Lako ih razlikujemo, bez
obzira na sličnosti. Ako mi ne vjerujete, probajte sami. Pogledajte, lako je.
Mačke i psi bitno se razlikuju.
Nedavno sam dobio
sljedeći kritički komentar na tekst u vezi s mojim Online Seminarom o
"Otuđenju od roditelja" koje se temelji na privrženosti:
"Misliš da si jako
pametan, eh? Je li te netko fizički ili psihički zlostavljao? Ispitivao? Jesu
li falsificirali tvoje roditeljstvo? Sram te bilo zato što pobijaš
zlostavljanje žena!"
Ovo je uobičajena vrsta
argumenata koji se potežu kad se osporava postojanje patologije 'otuđenja od
roditelja'. Takvi argumenti tvrde da utvrđivanje patologije 'otuđenja od
roditelja' na neki način poriče postojanje obiteljskog nasilja i zlostavljanja
djece. Tragove tih argumenata vidimo čak i u dokumentu Position Statement on Parental Alienation Američke psihološke komore, koji počinje upozorenjem da se sve
optužbe za obiteljsko nasilje mora shvatiti ozbiljno.
Ali je to lažni argument koji nude saveznici patogena. Mačke nisu
psi. To su dvije različite životinje.
To što postoje mačke (tj. zato što postoji deluzijsko oživljavanje
traume privrženosti iz djetinjstva u postojeće obiteljske odnose), ni na
koji način ne poriče niti poništava postojanje pasa (stvarno obiteljsko
nasilje i zlostavljanje djece). Psi postoje... a postoje i mačke. Psi nisu
mačke, niti su mačke psi.
I možemo ih razlikovati.
Stvarno nasilje nad ženama i djecom postoji. Trans-generacijski
prijenos traume iz djetinjstva u postojeće obiteljske odnose, a zbog patologije
poremećaja ličnosti roditelja, koja je i sama proizvod traume toga roditelja iz
djetinjstva, također postoji. Postoje i psi i mačke.
To su dvije različite vrste sličnoga tipa životinja (traume).
Nasilje nad ženama i djecom je ispoljavanje traume u ovoj generaciji djece i
obitelji. Patologija 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti
jest ispoljavanje slične patologije, samo s pomakom od jedne generacije. Trauma
je nanesena u djetinjstvu današnjeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja i sad se
oživljava u postojećim obiteljskim
odnosima u deluzijskom obrascu traume privrženosti "nasilni
roditelj"/"dijete-žrtva"/"protektivni roditelj".
To što postoje mačke
(oživljavanje traume), ne znači da ne postoje i psi (obiteljsko nasilje i
zlostavljanje djece). Postoje i psi i mačke.
I zapravo je prilično
lako razlikovati mačke i pse, ako znate što treba gledati.
One koji se bave
obiteljskim nasiljem i nasiljem nad djecom zabrinjava da, ako utvrdimo
postojanje patologije "otuđenja od roditelja" (mačke), tad će sve
životinje postati mačke i više se neće moći utvrditi slučajeve obiteljskog
nasilja i zlostavljanja djece (psi). To je vrijedno, ali je isto tako i
neozbiljno.
Nevjerojatno je lako
razlikovati mačke od pasa. Prvo, mačke mogu uvlačiti pandže i penjati se po
drveću, a psi to ne mogu. Psi laju, mačke ne laju (one predu). I mačke
izgledaju bitno drugačije od pasa. Sumnjam da itko tko je stariji od tri godine
ima problema s raspoznavanjem pasa i mačaka.
Slično tomu, patologija deluzijskog
oživljavanja
traume iz djetinjstva ima karakteristične pokazatelje koji se značajno
razlikuju od pokazatelja nasilja nad ženama i djecom. Autentično nasilje nad ženama
i djecom pokazuje jednu skupinu karakterističnih pokazatelja, dok deluzijsko oživljavanje
traume privrženosti iz djetinjstva pokazuje potpuno raličitu skupinu karakterističnih
pokazatelja. Lako ih je razlikovati kad znate što treba gledati.
Tri dijagnostička
pokazatelja "otuđenja od roditelja" koje se temelji na privrženosti (Foundations) mogu pouzdano i
dosljedno utvrditi razliku između patologije oživljavanja deluzijske traume
"otuđenja od roditelja" i autentičnih incidenata obiteljskog nasilja
i zlostavljanja djece (mačke mogu uvlačiti pandže, a psi ne mogu). Plus, uz sve
kliničke znakove, ta dva oblika patologije izgledaju bitno drugačije (mačke ne
izgledaju kao psi).
Nije sve što vidimo
mačka. I autentično obiteljsko nasilje i
nasilje nad djecom postoje.
Nije sve što vidimo pas. I oživljavanje traume privrženosti
iz djetinjstva u postojećim obiteljskim odnosima također postoji.
Priznati stručnjak za
traumu, Bessel van der Kolk, opisuje oživljavanje traume iz djetinjstva u
postojećim odnosima:
"Kad se trauma ne
uspije integrirati u sveukupnost životnog iskustva osobe, žrtva ostaje
fiksirana na traumu. Usprkos izbjegavanju emocionalnog uključivanja, traumatska
se sjećanja ne mogu izbjeći: čak i kad iz se odagnaju iz budne svijesti,
vraćaju se u obliku oživljavanja, noćnih mora, ili osjećaja povezanih s traumom... Ponovno
izranjanje može se nastaviti tijekom života, tijekom perioda stresa." (van der Kolk, 1987, str.
5)
van der Kolk, B.A. (1987).
The psychological consequences of overwhelming life experiences. U B.A. van der
Kolk (Ur.) Psychological Trauma (1-30). Washington, D.C.: American Psychiatric
Press, Inc.*
"Žrtve traume
reagiraju na tekuće poticaje kao da se trauma ponovno događa, bez svijesti da je prošla
ozljeda, a ne sadašnji stres, osnova njihovih fizioloških reakcija u krizi.
Preveliko uzbuđenje ometa im sposobnost smirenih i racionalnih procjena i
spriječava razriješenje i integraciju traume." (van der Kolk, 1989, str. 226)
"Ljudi koji su
izloženi jako stresnim poticajima razvijaju dugoročnu potencijaciju memorijskih
zapisa koji se reaktiviraju u trenucima sljedećeg uzbuđenja. Ova aktivacija
objašnjava kako se sadašnji stres doživljava kao povratak traume; ona je uzrok povratka na ranije
obrasce ponašanja." (van der Kolk, 1989, str.226)
Van der Kolk, B.A. (1989).
The compulsion to repeat the trauma: Re-enactment, revictimization, and
masochism**. Psychiatric Clinics of
North America, 12, 389-411.
Sigmund Freud je ovo
oživljavanje traume iz djetinjstva nazvao 'transfer'*** (pacijent bi 'prenio' obrasce
odnosa iz djetinjstva na analitičara).
John Bowlby ta
internalizirana očekivanja u odnosu naziva "unutarnji radni modeli" i
opisuje kako tijekom života oživljavamo obrasce iz djetinjstva,
"Smatra se da nema
varijabli koje imaju dalekosežnije posljedice za razvoj ličnosti nego što imaju
iskustva djeteta u obitelji: zato što, počev od prvih mjeseci odnosa s figurom
majke, protežući se tijekom godina djetinjstva i adolescencije u odnosima s oba
roditelja, dijete izgrađuje radne modele toga kako će se figure privrženosti ponašati prema njemu
u različitim situacijama; na tim se modelima zasnivaju sva očekivanja djeteta,
i zato i svi planovi za ostatak života." (Bowlby, 1973, str. 369).
Priznati psihijatar,
Aaron Beck, ove obrasce naziva 'shemama'. Beck i njegovi kolege opisuju kako te
sheme utječu na naše tumačenje događaja i odnosa,
Ocjena posebnih
zahtjeva situacije prethodi i pokreće adaptivne (ili maladaptivne) strategije.
To kako će se neka situacija ocijeniti bar dijelom ovisi o relevantnim
temeljnim uvjerenjima. Ta su uvjerenja usađena u manje ili više stabilne
strukture pod nazivom "sheme", koje vrše selekciju i sintezu ulaznih podataka." (Beck i sur., 2004, str.
17)
"Kad su sheme
latentne, one ne sudjeluju u obradi informacija; kad su aktivirane, one kanaliziraju kognitivne
procese od najranijih do finalnih razina... Kad su hipervalentne, ove se osobite sheme izmještaju
i vjerojatno naseljavaju druge sheme koje su možda adaptivnije ili primjerenije
u datoj situaciji. One posljedično tomu uvode sistematski otklon u obradu
informacija...
U poremećajima ličnosti, sheme su dio normalne, svakodnevne obrade
informacija." (Beck i sur., 2004, str. 27)
Beck, A.T., Freeman, A., Davis, D.D.,
& Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd
edition)§§. New York: Guilford.
Pearlman i Courtois
(2005) opisuju obrazac narativa oživljavanja traume.
Oživljavanje traumatične prošlosti uobičajeno je u tretmanu ove populacije i
često predstavlja eksplicitna ili kodirana ponavljanja neprerađene traume u
pokušajima prevladavanja. Oživljavanja se mogu izraziti psihološki, relacijski
i somatski i mogu nastati temeljem svjesne namjere ili gotovo nesvjesno. Primarna
transfer-kontratransfer dinamika uključuje oživljavanje poznatih uloga žrtve-počinitelja-spasitelja-promatrača u terapijskom odnosu. Terapeut i klijent ove uloge, često na
komplementaran način, igraju dok ponovno proživljavaju različite aspekte klijentovih ranih odnosa privrženosti. (str. 455)
Pearlman, C.A., Courtois,
C.A. (2005). Clinical Applications of the Attachment Framework: Relational
Treatment of Complex Trauma#. Journal of Traumatic Stress, 18, 449-459.
Prager (2003) također
opisuje patologiju oživljavanja traume,
“Freud navodi da se
preplavljujuće iskustvo uvodi u nešto što prolazi kao normalni ego i kao trajne
sklonosti unutar njega; i, na taj način, prenosi traumu iz generacije u generaciju. Na ovaj se način
trauma izražava kao da vrijeme stoji. Traumatska krivnja – za vrijeme koje više
ne postoji osim kroz formiranje karaktera jedne generacije za drugom – nalazi
svoj izraz u nesvjesnom
oživljavaju prošlosti u sadašnjosti (str. 176)
Trauma, kao ozljeda
koja nikad ne zarasta, uspijeva u transformaciji sljedećeg svijeta prema
vlastitoj slici, sigurna u svoju sposobnost oživljavanja iskustva iz pradavne prošlosti.
Ona uspijeva u prenošenju iskustva iz jedne u drugu generaciju. Sadašnjost se živi kao
da je prošlost. Rezultat je taj da je sljedeća generacija lišena osjećaja
društvenog mjesta i svoje sposobnosti da sebe kreativno definira autonomno od
prethodnoga... kad se osjećaj vremena poremeti radi preplavljujućih događaja,
prirodna je distanca među generacijama, razgraničena protekom vremena i
drugačijim iskustvima, zamračena. (str. 176)
Prager, J. (2003). Lost childhood,
lost generations: the intergenerational transmission of trauma##. Journal of Human Rights, 2,
173-181.
Patologija oživljavanja
traume 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti postoji. Mačke
postoje.
Time se ne poriče da psi TAKOĐER
postoje.
Izjednačavanje postojanja
mačaka (patologija oživljavanja traume) s poricanjem postojanja pasa
(autentično obiteljsko nasilje i zlostavljanje djece) glupo je. NE tvrdimo da psi
ne postoje. Samo tvrdimo da mačke NISU psi. Radi se o dvije različite
životinjske vrste.
Kritičari kontrukta
'otuđenja od roditelja' tvrde da su SVE životinje psi, i da mačke ne
postoje (da 'otuđenje od roditelja' ne postoji).
Sve što pokušavamo jest da
službena struka mentalnog zdravlja prizna ono što su Freud, van der Kolk,
Bowlby, Beck, i ostali VEĆ utvrdili, a to je da postoje i mačke i psi. To su
različite životinjske vrste. Nisu sve psi.
I kad jednom shvatimo da
postoje i mačke i psi, postaje prilično lako razlikovati ih. Ali prvo moramo
shvatiti da postoje te dvije životinjske vrste. Obje imaju krzno, četiri noge i
rep. Ali se razlikuju. Nisu iste.
Tako, dok se upuštamo u
ovako uvrnutu vrstu rasprave, u kojoj osoba o kojoj govorimo odbija priznati da
postoje mačke, zato što strahuje da se time poriče postojanje pasa, pokušavamo sve
uvjeriti da se to ne događa, i da su to dvije potpuno različite životinjske
vrste koje je vrlo lako razlikovati (tj. postoje tri dijagnostička pokazatelja
kliničkih znakova 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti).
Postoji i patologija
oživljavanja traume i patologija obiteljskog nasilja. Postojanje jednoga, ne
isključuje postojanje drugoga.
1.) Potvrdi da patologija
postoji (mačke postoje)
2.) Utvrdi da djeca i
obitelji koji pokazuju znakove te patologije predstavljaju "specijalnu
populaciju" djece i obitelji koja zahtijeva specijalizirano stručno
znanje i ekspertizu da bi je se moglo temeljito procijeniti, dijagnosticirati i
tretirati.
(Budući da i mačke i psi
imaju krzno, četiri noge i rep, želimo biti sigurni da nećemo krivo prepoznati
mačku kao psa, ili psa kao mačku. Zato tražimo da samo stručnjaci za mačke i pse utvrđuju o kojoj
se životinji radi uz pomoć naprednih DNK testova kojima će se utvrditi je li
životinja mačka ili pas).
Ako vas itko suoči s
argumentima da je 'otuđenje od roditelja' zapravo krivo utvrđeno zlostavljanje
djeteta i obiteljsko nasilje, samo ih mirno razuvjerite da je riječ o dvije
različite životinjske vrste. Mačke nisu psi.
Rado bismo razgovarali o brojnim
vrstama pasa, ali se sad bavimo time da sve životinje nisu psi. Neke su mačke.
Rado bismo raspravljali o mačkama, i trebamo o njima raspravljati (tj. o
oživljavanju traume privrženosti iz djetinjstva u postojećim obiteljskim
odnosima, pomoću patologije narcisoidne i granične ličnosti roditelja s kojim
je dijete u savezu, čija je pak patologija rezultat traume privrženosti iz
djetinjstva toga roditelja).
O psima ćemo raspravljati
neki drugi put. Sad raspravljamo o mačkama.
____________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste):
https://drcraigchildressblog.com/2015/09/14/cats-are-not-dogs/
Nema komentara:
Objavi komentar