Principi

Naš neprijatelj nije osoba.

Naš neprijatelj nije vaš bivši supružnik, narcisoidni/(granični) roditelj otuđitelj.

Naš neprijatelj nije sustav.

Naš neprijatelj nije sustav mentalnog zdravlja niti pravosuđa.

Naš je neprijatelj patogen.

Patogen je kao virus. Ovaj s kojimo se borimo nije fizički virus kao virus polio ili ospice. To je psihološki patogen, koji inficira strukture informacija sustava privrženosti ('meme-strukture' sustava privrženosti).

Potrebno je shvatiti sljedeće: Imamo samo jednog neprijatelja – neznanje.

Moramo prestati sa zauzimanjem 'strana' – vaše strane – moje strane – to mora prestati. SVI smo na istoj strani.

Splitting u polarizirane 'strane' jest manifestacija patogena. Ako vidite da se događa zauzimanje strana, radite na sintezi. U borbi za mentalno zdravlje, patogen će nastojati stvoriti splitting unutar struke mentalnog zdravlja, i možda čak i u našim redovima. Budno pratite događa li se splitting. To je jasan znak prisutnosti patogena koji inficira dijalog. U dijalogu radite na sintezi. Budno pratite ima li polariziranih ekstrema. Izbjegavajte (i budite budni) za nepotrebne hiperbole*.

Patogen će nastojati skrenuti fokus od sebe na način da stvara 'strane'. Ne smijemo to dopustiti. Moramo izbjegavati polarizirane strane. Naš je cilj sinteza, a ne 'pobjeda'.

Budite dobri. Budite ljubezni. Ali budite odlučni i nepopustljivi. Ne napadajte i ne bježite. Zauzmite svoj stav s odlučnom blagošću, i nastavite se nezaustavljivo kretati naprijed.

NEMA strana. Postoji samo neznanje i znanje.

SVI želimo isto. Svi želimo podržati zdrav emocionalni i psihološki razvoj djece. Oni, mi, svi.

To se odnosi na sve stručnjake mentalnog zdravlja, sve ciljane roditelje, sve koji rade u pravosuđu.

Svi smo na istoj strani. To je ključno.

Imamo samo jednog neprijatelja. Neznanje.

Patogen 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti poznajem bolje od ikoga na ovom planetu. Posljednjih sam sedam godina proveo analizirao svaki kutak i pukotinu svake 'meme-strukture' ovoga patogena. Točno znam što će učiniti i nadam se da sam deset koraka ispred njega.

To je ono za što mi je trebalo tako puno vremena. Pripremao sam se upravo za ovaj dan, za ovu borbu, kujući pravi alat koji ćete upotrijebiti da biste povratili i spasili svoju djecu.

Spremni smo. Idemo obaviti zadatak spašavanja vaše djece. Sve djece.

Više ni jedan dan nećemo tolerirati psihološko zlostavljanje vaše djece.

Dopustite da vam objasnim našeg neprijatelja, da vas pripremim za borbu, 'borbu za mentalno zdravlje.'

Patogen

Ovaj patogen poznajem bolje od bilo koga na ovom planetu, i dopustite da ustvrdim (kao da to već ne znate) da je to najzloćudniji, najotrovniji i najopasniji psihološki patogen s kojim sam se ikad susreo. A radio sam s djecom u sustavu udomiteljstva. Vidio sam sve različite oblike patogena zlostavljanja djece izbliza i osobno. A ovaj je najgadniji od svih koje sam vidio.

Neću sad ići u detalje zašto znam ono što znam. Kasnije, kad jednom postignemo svoje ciljeve, kad vaša djeca budu u vašem naručju, tad ćemo imati vremena sjediti oko vatre i pričati priče o prošlosti i moći ću vam objasniti kako znam to što o tom patogenu znam. Ali za sad, jednostavno ćete mi trebati vjerovati... poznajem taj patogen.

U vezi s tim, ako mi bilo koji odjel APA** pošalje poziv da dam prijedlog prezentacije "Analiza meme-strukture patogena traume otuđenja od roditelja", garantiram da ću sve oboriti s nogu.

Ono što taj patogen čini posebno zloćudnim i opasnim jest to da ima vrlo sofisticiranu obrambenu strukturu. Tijekom svih godina obavljanja psihoterapije, nikad nisam vidio tako sofisticiranu, usuđujem se reći elegantnu, obrambenu strukturu patogena. Obrambene meme-strukture (informacijske strukture) toga patogena su izvanredne.

Tri su komponente obrambene meme-strukture toga patogena.

Skriven je

Patogen se skriva tako što projicira fokus krivnje. Dvije glavne projekcije okrivljavanja su:

1) Na dijete ("Nisam ja, dijete je to koje... xyz");

2) Na drugog roditelja ("Drugi je roditelj taj koji je izvor problema").

U ovoj drugoj projekciji okrivljavanja vas, drugog roditelja, patogen se istinski ističe. Obrambena manipulacija krivnje na vas apsolutno je majstorska. To sam opisao u Foundations. Ta obrambena meme-struktura može dostići majstorske razine isprepletene manipulacije i eksploatacije.

Tijekom cijelog procesa otuđenja, koji se može protezati kroz godine stalnog otuđivanja, patogen je dosljedno u stanju održavati fokus na preispitivanju vaših roditeljskih postupanja. Iako ste potpuno normalan roditelj pun ljubavi, nitko nikad ne vjeruje da to jeste.

Zašto je tomu tako?

To je obrambena meme-struktura patogena. Znam što je i mogu ga opisati u detalje. I onemogućit ćemo ga. Patogen je skriven u sjeni, na tamnim, skrovitim mjestima. Izložit ćemo ga svjetlu.

Patogen se također skriva iza djeteta (time djelom drži fokus i na vama). On u biti koristi dijete kao 'ljudski štit'. Nitko ga ne vidi zato što ljudi prirodno pretpostavljaju da je dijete autentično. Nije. Kad taj patogen izazove patologiju, on je ukrao autentično dijete.

Dijete je zarobljeno u odnos zamijenjenih uloga s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem i koristi ga se kao 'regulatorni objekt' da bi reguliralo emocionalno i psihološko stanje toga roditelja.

Ako ne razumijete značenja ovoga što sam upravo napisao, molim pročitajte knjigu Foundations.

Ako se pokušate s patogenom boriti neopremljeni rječnikom iz knjige Foundations, taj će vas patogen pojesti za doručak. To je nazloćudniji, najopakiji, najjači i najopasniji patogen s kojim sam se ikad susreo. Nemojte ga podcijeniti.

Svakako će vam, 100% trebati da pročitate knjigu Foundations. Ne možete se s njim boriti bez potrebnog znanja i rječnika.

Patogen se skriva iza djeteta.

Ostajući skriven, patogen može mirno uspostaviti patologiju. Kad drugi ljudi, uključujući i terapeute (krivo) pretpostavljaju da je dijete autentično, to preusmjerava fokus vanjske pažnje na vas.

Kad je netko u stanju prodrijeti kroz veo iza kojeg se patogen skriva od pogleda, i na taj način ga izravno ugleda, to izlaganje patogena prijeti njegovoj sposobnosti održavanja patologije. U odgovor na prijetnju, aktivira se druga razina obrambene meme-strukture, NAPAD.

Njegovi saveznici NAPADAJU brutalno

Kad se patogen izloži, osoba koja ga je izložila postaje prijetnja njegovoj sposobnosti održavanja patologije.

Patogen treba patologiju. On je zahtijeva. Ta potreba da uspostavi i održava patologiju nalazi se na razini neurološki nametnutih psiholoških imperativa. Za patogen nema alternative. On MORA uspostaviti i održavati patologiju.

Ako ne znate zašto, pročitajte Foundations. Naš je neprijatelj neznanje. Nema izlike za neznanje kad se borimo protiv neznanja.

Kad postanete bivši supružnik, struktura patogena nameće imperativ da postanete i bivši otac. Za patogen nema alternative. To MORA biti. Kad postanete bivša supruga, morate također postati i bivša majka. To je za patogen nametnuti imperativ. Za ovaj patogen nema moguće alternative.

Ovaj patogen TREBA patologiju. Zahtijeva je.

Kad netko prodre kroz veo ispod kojeg se skriva i vidi taj patogen, to ugrožava njegovu sposobnost uspostavljanja i održavanja patologije. Odgovor patogena na ugrozu je nevjerojatno brutalan napad bez ikakvog obzira na istinu, točnost i stvarnost.

Istina, točnost i stvarnost NE omogućavaju obranu od toga patogena. Napad nije usmjeren na to da vas uništi (u tom bi slučaju istina, točnost i stvarnost omogućavali obranu). Napad je usmjeren na to da vas onemogući, poništi vašu prijetnju i vašu sposobnost da ometate uspostavljanje i održavanje patologije.

Napad je usmjeren da vas stavi u položaj da se branite, i da fokus pažnje usmjeri na vas i time je skrene s patogena. Od sekundarne je važnosti to je li vam napad nanio štetu, jer je od primarne važnosti njegova obrambena uloga pri čemu vas koji ste prijetnja postavlja u poziciju da se branite i time poništava prijetnju.

Želim napomenuti da ja vidim patogen. Zato predstavljam ogromnu prijetnju njegovoj sposobnosti uspostavljanja i održavanja patologije. Nema sumnje da će me, kad me jednom postane svjestan, kad se pridružite borbi, taj patogen napasti sa svom brutalnošću i otrovom koje smogne.

To je 100% sigurno, zato što je to dio obrambene meme-strukture toga patogena – skriva se, a ako ga se izloži, napada s nevjerojatnom brutalnošću bez obzira na istinu, točnosti ili stvarnost.

Trenutačno, u vezi sa mnom i 'otuđenjem od roditelja' koje se temelji na privrženosti, on drijema. Mora se aktivirati model privrženosti da bi se očistio patogen iz struke mentalnog zdravlja, pa još ne primjećuje da ga vidim. Napast će, to je 100% sigurno.

Očekujem ga i spreman sam za njega. Imam obrambene meme-strukture pripremljene, uključujući i ovo što upravo radim izlažući proces patogena.

Zato je knjiga Foundations trebala biti tako potpuna u svojoj teorijskoj formulaciji. Mora biti spremna izdržati napad koji će patogen izvršiti na nju i na mene (putem saveznika patogena).

Kad se taj napad na mene dogodi, ignorirajte ga. Sve je pokriveno. To je moja borba, a ne vaša. Pazite na SVOJU borbu za povrat svoje djece. Cilj napada je skretanje prijetnje koju predstavljate za patogen. Ne dopustite da vas skrene. Očekujem ga. Obavio sam neke pripreme.

Upotrijebite Foundations i kročite naprijed. Borite se za svoju djecu.

Da biste spasili svoju djecu morate očistiti mentalno zdravlje od utjecaja patogena. On je zarazio mentalno zdravlje. Kad to učinite, napadi će prestati. Ne gubite fokus. Nastavite s borbom. Kad vas napadne, to znači da je prepoznao vašu prijetnju.

Njegovi su saveznici sučelja neznanja

Treća obrambena meme-struktura patogena jest zavođenje i upošljavanje saveznika. On saveznike iskorištava da bi uspostavio patologiju (primarni je saveznik dijete, ali ponekad i šira obitelj, poput poočima, pomajki i baka i djedova) i da bi onemogućio prijetnje koje bi mogle ometati njegovu sposobnost uspostavljanja i održavanja patologije.

Budući da nastoji ostati skriven, što je njegova prva obrana, patogen traži 'sučelja neznanja' koja ne 'vide' patogen, a koja zatim može pretvoriti u saveznike da bi uspostavio i održavao patologiju i onemogućio pokušaje ometanja patologije.

Patogen kao primarno sredstvo skrivanja koristi neznanje drugih.

Zato je naše primarno oružje znanje koje ćemo upotrijebiti da bi ga razotkrili.

Razotkrivanje i izlaganje patogena je razlog zašto trebate znanje i rječnik koji sam vam osigurao u Foundations.

Kad me patogen napadne, iskoristit će priznate saveznike u mentalnom zdravlju. Zato što je uspavan, još nije svjestan prijetnje koju mu predstavlja reformulacija konstrukta 'otuđenja od roditelja' u to da se ono temelji na privrženosti, pa će početni napad biti takav kao da zagovaram Gardnerijanski SOR*** model.

Saveznik patogena: "Kako se Dr Childress usuđuje osnažiti ciljane roditelje za akciju, temeljem tako tanke teorijske podloge za konstrukt otuđenja od roditelja!"

Dr Childress: "Vi govorite o Gardnerijanskom modelu 'otuđenja od roditelja', zar ne? Potpuno bih se složio s vama, ali to nije ono što činim. NE govorim o Gardnerijanskom SOR modelu, govorim o modelu 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Jeste li čitali Foundations?"

Saveznik patogena: "Ne."

Dr Childress: "Onda vam predlažem da to učinite. Zato što, dok to ne učinite, nemate ništa relevantno što biste mogli dodati u ovu raspravu. Kad pročitate Foundations, možemo razgovarati. Ali do tad, ono što imate za reći zaista nije bitno zato što nemate pojma o čemu razgovaramo."

Zastanimo za trenutak i porazgovorimo o tome kako ćemo se nositi s kritiziranjem 'otuđenja od roditelja'

Kritiziranje otuđenja od roditelja

Kad nastupate prema principima iz knjige Foundations, (tj. modelu 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti), SVAKO kritiziranje 'otuđenja od roditelja' postaje irelevantno.

Zato što se sva kritika 'otuđenja od roditelja' temelji na Gardnerijanskom SOR modelu – a mi NE govorimo o Gardnerijanskom SOR-u, mi govorimo o re-konceptualizaciji konstrukta 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti.

Zato se sustavno distanciram od Gardnerijanskog SOR modela. Time svaka kritika toga modela za moj pristup postaje irelevantna.

Nećemo se boriti za SOR model. To je besmislena i nepotrebna borba već 30 godina. I kamo nas je to dovelo? Tu gdje jesmo, što nije dobro.

Kritičarima Gardnerijanskog modela treba odgovoriti samo:

Odgovor, dio 1.: "Nemamo argumenata. Prihvaćamu SVU vašu kritiku. Prihvaćamo da je sva vaša kritika Gardnerijanskog SOR modela na mjestu."

Odgovor, dio 2.: "No, mi ne govorimo o Gardnerijanskom SOR modelu, govorimo o modelu koji se temelji na privrženosti. Time su svi vaši argumenti koji se odnose na Gardnerijanski SOR model, irelevantni."

Odgovor, dio 3.: "Možemo razgovarati o modelu koji se temelji na privrženosti, u protivnom nemate ništa relevantno što bi moglo pridonijeti raspravi."

Kao da žele razgovarati o vanjskoj politici Bliskog istoka. Iako je to vrlo zanimljivo, i moguće imaju odličan uvid u vanjsku politiku Bliskog istoka, to nije relevantno za raspravu o 'otuđenju od roditelja'.

Za sad NEMA kritika modela koji se temelji na privrženosti. Možda izrone, no spreman sam za njih.

"Želite sa mnom raspravljati? Nakon što ste pročitali moje tekstove? Nakon što ste pročitali Foundations? Dobro, idemo onda organizirati online javnu debatu. Vi i ja. 2 sata. I postavit ćemo je online tako da je svi mogu vidjeti."

Kad uđete u borbu za svoju djecu NEMA kritika 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti.

Kad sam se tek distancirao od Gardnerijanskog SOR modela i uveo model koji se temelji na privrženosti, bilo je kritika od strane stručnjaka za Gardnerijanski SOR, "Zašto moraš biti tako strog prema Gardneru? Zar ne možemo mirno koegzistirati? Nije dobro stvarati podjele među nama. Moramo ostati ujedinjeni."

Pokušao sam objasniti ("Koje prednosti nudi Gardnerijanski SOR model?"), ali im je to bilo preteško objasniti. Suviše su uronjeni u svoj model. Potrebno je da uvide zašto ne Gardnerijanski SOR. Zašto?

Zato što distanciranjem od Gardnerijanskog SOR modela poništavamo SVE argumente protiv 'otuđenja od roditelja'. Nema nikakve prepreke između vas i vašeg djeteta osim neznanja.

Prvo je važno izboriti se za mentalno zdravlje. Namjeravamo očistiti mentalno zdravlje od patogena. Zatim snagom našega novog saveznika, mentalnog zdravlja, namjeravamo postići da sud djeluje onako kako je potrebno (tj. učinkovito i financijski prihvatljivo rješenje znači odluku o zaštitnom izdvajanju djeteta od patogenog roditelja). Kad pravosuđe bude u stanju učinkovito provesti zaštitno izdvajanje vašeg djeteta od patogenog narcisoidnog/(graničnog) roditelja, tad možemo provest tretman i povratiti zdravu autentičnost vašeg djeteta. A to znači njegovu autentičnu ljubav prema vama, mami ili tati koji ih vole i bore se za njega.

Nije bitno tko je u pravu i tko je u krivu u našoj stručnoj raspravi. Nije me ni najmanje briga za nečiji profesionalni ego. Ono što je važno, i JEDINO o čemu brinem jest vraćanje vaše djece u vaš zagrljaj.

Da bi to postigli, mi od stručnjaka mentalnog zdravlja ne 'tražimo' da postanu kompetentni. Ne. Mi od stručnjaka mentalnog zdravlja OČEKUJEMO da BUDU kompetentni.

Učeći iz knjige Foundations postajete opasni za neznanje. To mi je sve vrijeme bio cilj. Da vas osnažim da postanete opasni za neznanje.

Patogen locira saveznike putem sučelja neznanja. Time što ste opasni za neznanje imate priliku odvojiti patogen od tih saveznika.

Kritičari Gardnerijanskog SOR modela zamjerali su mu da se ne temelji na priznatoj znanosti. Izazov prihvaćen. Razvio sam alternativni model koji je u cjelosti smješten unutar standardnih i priznatih znanstvenih temelja. To sam opisao u Foundations. Pročitajte knjigu da postignete razumijevanje i usvojite potreban rječnik. Posebnu pozornost obratite na 4. dio Professional Issues.

Postoji specifična meme-struktura patogena koja vam nastoji oduzeti snagu. Ta meme-struktura iskorištava saveznike, sučelja neznanja. Upravo je tu patogen ranjiv. Odvojite ga od sučelja neznanja i neće vam više moći oduzimati snagu.

Postanite opasni za neznanje.

Vaša snaga

Snažniji ste nego što mislite.

No, nemojte imati iluzije. Patogen je ekstremno moćan. Pogledajte što je činio 30 godina. Trebat će vam sva snaga koju možete skupiti. Sami ste jedan. Udružite se i postajete nezaustavljivi.

__________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://drcraigchildressblog.com/2015/06/12/field-banners/

---

* pretjerivanje, preuveličavanje

** American Psychological Association – Američka udruga psihologa, ima funkciju koju u nas ima Psihološka komora

*** SOR – sindrom otuđenja od roditelja, izraz koji je prije tridesetak godina uveo Richard Gardner da bi opisao pojavu koju je viđao u svojoj praksi.

Puzzle 'Mačke u vrtu'

Od jednog sam ciljanog roditelja dobio pitanje i mislim da bi odgovor mogao biti od šireg interesa:

Dr. Childress, možete li dati primjer pitanja koje biste postavili djetetu, a koje bi ukazalo na narcisoidne procese i dinamiku splittinga iz vašeg drugog skupa dijagnostičkih pokazatelja u ispoljenim simptomima djeteta?

---

Odgovor:

Nema specifičnog pitanja. Obično će dijete pokazati narcisoidne simptome u odgovoru na moje opće pitanje:

Dr. C: " Reci mi, zašto tako jako mrziš svoju mamu (tatu)?"

i nastavio bih s pitanjima o specifičnim događajima kojima bi dijete potvrdilo svoje općenite tvrdnje.

Odgovarajući će dijete ispoljiti stav prosudbe roditelja s pozicije koja je iznad roditelja. Kad pitam o detaljima, osjećaj povlaštenosti u djeteta, postat će očit.

Kad ispitujem empatiju ("Što misliš, kako se mama osjeća zato što ne želiš biti s njom?"), dijete će pokazati potpuno odsustvo brige i empatije za doživljaj ljubavi i patnje ciljanog roditelja. Često će ispoljiti i karakteristični stav da ciljani roditelj "zaslužuje" biti odbačen, ili da je ljubav i patnja ciljanog roditelja "hinjena" ili da je laž.

Međutim, kad dijete pitam o odabranom roditelju, ono će redovito o tome roditelju s kojim je u savezu govoriti pozitivno, kao da nema ni najmanjih problema u odnosu roditelj-dijete.

Puzzle

Možemo to i ovako objasniti. Klinička psihologija je kao puzzle. Roditelj vam kaže što misli da ona jest, što može, ali ne mora biti točno. Ponekad roditelj ne zna što će slika na kraju predstavljati i izvor djetetova ponašanja i ljutitih ispada za roditelja je potpuni misterij.

Tad otvaram kutiju i počinjem slagati dijelove puzzle da vidim što slika predstavlja. Je li to vlak u planinama, ili su to čamci na jezeru? Započinjem s vanjskim dijelovima zato što imaju jedan ravni rub (tj. opći obiteljski kontekst i opće pritužbe). Dok je dalje slažem, tražim slične obrasce boja (tj. teme koje izranjaju).

Postepeno počinjem razaznavati oblike na slici koji mogu pomoći u nalaženju specifičnih komadića puzzle radi završavanja dijelova slike. S vremenom izranja cijela slika (obično čak i prije nego što su svi komadići na mjestu). Neki komadići tu i tamo mogu nedostajati, ali je to jasno slika mačaka u vrtu. To definitivno nije vlak u planinama. Niti je to slika čamaca na jezeru.

Na slici su tri mačke, jedna je crna s kratkom dlakom, jedna sa sivim i bijelim prugama, i jedna je crno-bijela. Nedostaje mi komadić njezina uha i nemam dio njezine lijeve šape. One su u vrtu s crvenim i žutim cvijećem, dio vrta nedostaje, kao i dio ograde. Ali su to jasno mačke u vrtu.

Dakle, kad provodim inicijalni klinički intervju, roditelj mi obično kaže što je puzla (tj. pokažu mi sliku na kutiji puzzla). Roditelj kaže,

"Dr Childress, možete li mi pomoći s ovim problemom? Imam puzzle vlaka u planinama."

Otvaram kutiju i slažem sliku da vidim je li tomu tako, je li to zaista vlak u planinama i da odredim koji je to vlak u planinama. Je li to onaj s parnom lokomotivom koja prelazi preko mosta iznad kanjona ili ona s modernom lokomotivom koja izlazi iz tunela.

Dr. Childress: "Što dijete čini? Možete li mi dati primjer? Kako reagirate kad dijete to čini? Kako dijete to prihvaća? Što se događa u okruženju obitelji? Kako se slažete s drugim roditeljem?"

Postepeno slažem puzzle. Ako je to zaista vlak, postavljam pitanja da bih shvatio je li to parna ili moderna lokomotiva? Putuje li pored farmi ili u planinama? Je li na mostu iznad rijeke, ili je to onaj vlak s crvenim i žutim vagonima?

Puzzle 'otuđenja'

U slučaju 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, roditelj s kojim je dijete u savezu kaže:

"Dr Childress, imam puzzle vlaka u planinama. Vidite, ovo su neki dijelovi puzzle. Ovo je komadić s lokomotive i onog gdje se dimi. Ovo je jedan od kotača. Ovaj komadić je dio vagona. I, vidite sliku na kutiji, to je vlak u planinama."

Istina, slika na kutiji prikazuje vlak u planinama. A komadići puzzle koji su mi pokazani, jasno su dijelovi lokomotive.

Dakle, idemo otvoriti kutiju i složiti puzzle. Nikad ne prihvaćam sliku na kutiji bez provjere. Uvijek sam slažem puzzle, da budem siguran.

Idemo složiti tu sliku... hmmm čudno. Komadići u kutiji puno su sitniji nego komadići lokomotive koji su mi pokazani. Znate što, ti komadići lokomotive ne spadaju u ove puzzle (tj. simptomi koje dijete ispoljava nisu autentični).

Krenimo od rubova... i... čekajte, to nije lokomotiva. Znate što... Ovo izgleda kao mačke u vrtu. Ako su to mačke u vrtu, trebalo bi biti i onih crvenih i žutih komadića koji se uklapaju. Da. Tu su. I treba biti i crveno-crni komadić koji ide upravo tu... Da... Tu je. I treba i nos mačeta koji ide točno tu. Da... Tu je. To nije vlak u planinama, već mačke u vrtu.

Idemo je dalje slagati, tek da budemo sigurni. Ovo bi trebalo biti žuto i crveno cvijeće, s ovim komadićem tu i drugim tamo. Da. Ovo je sivo mačje oko. I točno se uklapa tu. To je pčela na cvijetu. Da. To su definitivno mačke u vrtu.

Jasno vidim sliku. To su tri mačke u vrtu.

Dok sam pokušavao složiti vlak u planinama, uvidio sam da to nije slika koju otkrivaju postojeći komadići puzzle,

Početno je to 'prezentacija' sukoba roditelj-dijete izazvanog od strane ciljanog roditelja. Međutim, kako prikupljam kliničke podatke, sukob roditelj-dijete nije iniciralo problematično ponašanje roditelja, već ga izaziva dijete.

Nadalje, prikaz djetetova sustava privrženosti nije autentičan. Djetetovo protestno ponašanje je 'ponašanje privrženosti' koje postoji da bi povećalo uključenost roditelja (obično se o tome govori kao o traženju 'negativne pažnje'). U ovoj situaciji dijete pokazuje 'ponašanje odvajanja', motiviranu želju da prekine vezu roditelj-dijete. Autentični sustav privrženosti nikad ne pokazuje 'ponašanje odvajanja' osim kad je u pitanju ekstremno ograničen skup izrazito zlostavljačkog roditeljstva (npr. incest ili kronično i teško nasilje roditelja), ili kao odgovor na među-generacijski savez s narcisoidnim/(graničnim) roditejem (tj. 'otuđenjem od roditelja' koje se temelji na privrženosti – mačke u vrtu).

Dok slažem stvarne komadiće puzzle, one formiraju mačke u vrtu. Kad prepoznam da su to mačke u vrtu (obično zato što komadić puzzle 'ponašanje odvajanja' jasno ukazuje na mačke u vrtu), počinjem tražiti tri određena komadića puzzle na svakoj od tri različite lokacije (tj. tri dijagnostička pokazatelja 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, vidi: http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/dijagnosticka-lista-radi-utvrivanja.html), zato što ni jedne druge puzzle nemaju sva tri karakteristično komadića osim mačaka u vrtu).

Mačke u vrtu imaju crni i crveni komadić ovdje, žuti i crveni komadić tu, a komadić s mačjim nosom ide točno tamo (tj. već navedena tri dijagnostička pokazatelja 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti).

Vlak u planinama ima crni i crveni komadić ovdje, isto kao i mačke u vrtu, ali vlak u planinama nema žuti i crveni komadić tu. Vlak u planinama na tom mjestu ima zeleni komadić. I definitivno nema mačji nos tamo. Dakle, ako je tamo mačji nos, to definitivno ne može biti vlak u planinama.

Čamci na jezeru imaju isti crni i crveni komadić i isti žuti i crveni komadić, ali su oblici drugačiji nego u mačkama u vrtu. Ali ni čamci na jezeru nemaju mačji nos.

Psi koji se igraju imaju mačji nos tu, ali ne na istom mjestu. I psi koji se igraju nemaju crni i crveni komadić. A umjesto žutog i crvenog komadića, na tom mjestu psi koji se igraju imaju crveni i zeleni komadić puzzle.

Samo mačke u vrtu imaju sva tri karakteristična komadića.

Ako znate što su koje puzzle, zapravo je prilično lako uočiti vlak u planinama, ili čamce na jezeru, ili mačke u vrtu. To se naziva 'znati što radite'.

No, što je još važnije, ne postavljam dijagnozu mačaka u vrtu samo temeljem tri specifična komadića puzle, iako bih to mogao zato što su tako tipični za mačke u vrtu. Umjesto toga, slažem dalje sliku sve dok sasvim ne izroni slika tri mačke koje se igraju u vrtu. Sveukupna slika ih čini mačkama u vrtu. Ona tri komadića (tj. tri dijagnostička pokazatelja 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti) samo su tri lako uočljiva znaka da se radi o mačkama u vrtu. No cijela slika tri mačke među cvijećem čini puzzle mačaka u vrtu.

Primarno pitanje

Da bih odgovorio na pitanje o tome što pitam dijete da bih ustanovio radi li se u djeteta o simptomima narcisoidne ličnosti, pitam ga za razloge zbog kojih odbija ciljanog roditelja. Tražim da mi to objasni.

Puzzle analogija

Ako je slika puzzle vlak u planinama, tad će objašnjenje djeteta za sukob s roditeljem biti neka varijanta xyz.

Ako su to pak čamci na jezeru, tad će to biti neka varijanta abc.

Ako su to mačke u vrtu, tad će to biti qrs.

Uvijek započinjem s tim što mi se kaže da puzzle jest. Ako mi se kaže da su to psi koji se igraju, onda s tim počinjem. Ponekad izroni slika nekih drugih puzzle s psima, kao npr. pas na vatrogasnom vozilu, ili lovački pas s patkom.

Kad poznajete različite puzzle, prilično je lako odrediti o kojoj se točno radi (tj. je li to problem iz ADHD spektra, ili se radi o problemu roditeljstva, ili o nekom problemu iz autističnog spektra, ili senzo-motoričkog, itd.). Puzzle imaju različite karakteristike.

Kao kliničkom psihologu, zaista mi nije stalo da to baš budu psi koji se igraju, ili čamci na jezeru, ili vlak u planinama. Ali želim znati što je pitanju da bih znao kako pomoći u rješavanju problema.

To je ono što klinička terapija za djecu i roditelje čini. Rješava probleme. Ako pokušavamo riješiti pse koji se igraju, a radi se o vlaku u planinama, naši će napori biti potpuno neučinkoviti. Određivanje o tome koje puzzle slažemo, naziva se 'postavljanje dijagnoze'.

Pri slaganju puzzle, pitat ću dijete,

Dr. C: " Reci mi, zašto ne želiš biti sa svojom mamom (tatom)?"

Djetetovi odgovori u čamcima na jezeru imaju jednu skupinu značajki. Oni u vlaku u planinama imaju drugu skupinu značajki. Djetetovi odgovori u mačkama u vrtu osobiti su. Nevjerojatno ih je lako uočiti i oni ukazuju na 'otuđenje od roditelja' koje se temelji na privrženosti.

Pitanje: Zašto onda tako puno stručnjaka mentalnog zdravlja ne postavlja dijagnozu mačaka u vrtu?

Odgovor: Zato što uopće ne znaju ni da te puzzle postoje. Misli da je sve vlak u planinama. Kad im roditelj i dijete koji su u savezu pokažu kutiju sa slikom vlaka u planinama, stručnjaci mentalnog zdravlja prihvaćaju da se radi o vlaku u planinama.

Pitanje: Ali zar ne vide da nema vlaka, da su tu mačke?

Odgovor: Ne, zato što ne slažu puzzle. Oni sliku na kutiji prihvaćaju kao sliku koju formiraju puzzle. Ako mene pitate, lijeni su. Rezultat je kriva dijagnoza što onda rezultira krivim i neučinkovitim tretmanom. Oni tretiraju vlak u planinama, dok se zapravo radi o mačkama u vrtu. Besmislen i neučinkovit tretman.

Osim toga, ti stručnjaci mentalnog zdravlja čak i ne znaju da postoje puzzle mačke u vrtu. Zato sam napisao knjigu Foundations*. Ona objašnjava puzzle mačke u vrtu. Dok stručnjaci mentalnog zdravlja ne pročitaju Foundations, i dalje će dijagnosticirati i tretirati vlak u planinama bez obzira na to što se nalazi u kutiji jer neće moći prepoznati mačke u vrtu.

_______________________________

Poveznica na izvornik (za copy-paste): https://drcraigchildressblog.com/2015/06/05/puzzles-2/

* Primjerak knjige je u posjedu Udruge

Imenovanje patologije

Nedavno sam (iz druge ruke) čuo kritiku od strane jednog stručnjaka mentalnog zdravlja koja se odnosila na model 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Taj se stručnjak zabrinuo u vezi s 'imenovanjem' patologije roditelja otuđitelja koja podrazumijeva procese poremećaja ličnosti ("Zašto trebamo roditelja 'imenovati' kao onoga koji ima poremećaj ličnosti?")

Želim se ovom prilikom osvrnuti na tu zabrinutost zbog 'imenovanja' patologije navodno odabranog roditelja s kojim je dijete u savezu.

Imenovanje patologije jest centralna i primarna funkcija stručnjaka mentalnog zdravlja.

Reći da ne bismo trebali imenovati prirodu i težinu psihološke patologije jednako je kao reći da pravosudni sustav ne bi trebao imenovati prirodu i težinu kršenja zakona.

Sudac: "Zaista mi je neugodno reći da je netko ubojica. Možemo li ga nazvati činiteljem loših stvari?"

Psihijatar: "Znam da osoba pati od halucinacija, deluzija i konceptualne dezorganizacije. Ali zašto je potrebno reći da osoba pati od schizophrenie? Je li to zaista potrebno? Možemo li umjesto toga reći da ima različite misli i doživljaje?"

Socijalni radnik: "Trebamo li nekoga nazvati pedofilom samo zato što seksualno zlostavlja dijete? Možemo li samo reći da osoba ima neobične seksualne želje?"

Posao nas koji radimo u području mentalnog zdravlja jest razumjeti prirodu i raznolikost psihopatologije, procijeniti osobe i situacije i onda to znanje o psihopatologiji primijeniti na osobu i situaciju temeljem standardnih principa profesionalne psihologije, uključujući DSM dijagnostički sustav Američke udruge psihijatara.

Kad govorim o poremećajima ličnosti, govorim specifično o narcisoidnim i graničnim ličnostima. Njihovu su psihopatologiju utvrdili i detaljno opisali priznati stručnjaci mentalnog zdravlja, uključujući Otta Kernberga (1975), Theodora Millona (2011), Arrona Becka (2004), i Marshu Linehan (1994).

Narcisoidni i granični poremećaji ličnosti također su priznati kao patologija mentalnog zdravlja s uspostavljenim dijagnostičkim kriterijima u DSM-5 dijagnostičkom priručniku.

Osim toga, prepoznato je da se patologija poremećaja ličnosti prezentira duž 'dimenzionalnoga' kontinuuma težine patologije (Widiger & Trull, 2007), što znači da osoba može pokazivati neke crte ili značajke poremećaja ličnosti a da nužno ne ispunjava sve dijagnostičke kriterije za poremećaj ličnosti.

Štoviše, mješavine crta poremećaja ličnosti češće su norma nego iznimka. Npr., priznati psihijatar Arron Beck, opisuje da,

"Pacijenti s graničnim poremećajem ličnosti konzistentno ispunjavaju kriterije za jedan do pet drugih poremećaja ličnosti." (Beck i sur., 2004, str. 196)

I vodeći stručnjak za poremećaje ličnosti, Theodore Millon (autor Millon Clinical Multiaxial Inventory, koji se smatra zlatnim standardom za procjenu poremećaja ličnosti), opisuje preklapanje crta poremećaja ličnosti u narcisoidne ličnosti:

"Više poremećaja ličnosti često kovarira* sa spektrom narcisoidnog poremećaja ličnosti. Najupadljivije u spektru su antisocijalna i histrionska varijanta. Također se nalaze i kovarijante poput sadističkih, paranoidnih, negativističkih, kao i graničnih poremećaja." (Millon, 2011, str. 406)

Priznati stručnjak za poremećaje ličnosti, Otto Kernberg, utvrdio je da sržna struktura narcisoidne ličnosti predstavlja "podgrupu graničnih pacijenata,"

"Jedna podgrupa graničnih pacijenata, naime, narcisoidne ličnosti..." (Kernberg, 1975, str. xiii)

Uz to se i narcisoidne i granične ličnosti izrazito povezuju s nastankom urušavanja razmišljanja u deluzijske sustave uvjerenja kad su pod stresom. Naziv "granične" ličnosti za ovaj stil ličnosti nastao je 1930-tih zato što se smatralo da je ova struktura ličnosti na "granici" između neurotične i psihotične, i Theodore Millon je posebno opisao urušavanje ličnosti s narcisoidnim poremećajem u deluzijska uvjerenja:

"U uvjetima neublaženih poteškoća i neuspjeha, narcisodne se ličnosti mogu dekompenzirati u paranoidne poremećaje. Zbog njihove pretjerane uporabe mehanizama fantazije, sklone su događaje krivo tumačiti i konstruirati deluzijska uvjerenja. Kako nisu voljne prihvatiti ograničenja svoje neovisnosti i nisu u stanju prihvatiti stajališta drugih, narcisoidne se osobe mogu izolirati od korektivnih učinaka mišljenja svoje okoline. Sami, oni mogu promišljati i tkati svoja uvjerenja u mrežu nestvarnih i potpuno krivih sumnjičenja. Njihove deluzije često nastaju nakon većeg izazova ili neuspjeha koji su uzdrmali njihovu sliku o sebi kao superiornih i svemoćnih. Skloni su pokazivati kompenzatornu grandioznost i ljubomorne deluzije u kojima rekonstruiraju stvarnost da bi je prilagodili slici o sebi koju ne mogu ili ne žele napustiti. Deluzijski se sustavi također mogu razviti kao rezultat osjećaja da su izdani ili poniženi. Tad možemo vidjeti brzi razvoj deluzija proganjanja i arogantne grandioznosti koju karakteriziraju verbalni napadi i bombastičnost. Rijetko su fizički nasilni. Njihova ljutnja obično poprima oblik izricanja pogrda i svađalaštva. To se manifestira u iracionalnim i otrovnim komentarima u kojima se druge kori i proglašava glupima i vrijednima prijezira. Ovakvi ispadi obično nemaju objektivnog opravdanja, često su obojani deluzijama i mogu biti usmjereni na divlji pogodi-ili-promaši način na koji narcisoidne ličnosti napadaju one koji ne podržavaju njihov uzvišeni status, kako to oni za sebe traže." (Millon, 2011, str. 407-408)

Deluzija je nepopustljivo, fiksirano i lažno uvjerenje koje opstaje usprkos dokaza za suprotno. Zajedničko uvjerenje navodno odabranog narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu i djeteta da je ciljani-odbačeni roditelj emocionalno i psihički 'nasilan', te da njegovi roditeljski postupci za dijete predstavljaju opasnost, jest nepopustljivo, fiksirano i lažno uvjerenje koje opstaje usprkos dokaza da su roditeljski postupci ciljanog roditelja potpuno normalni. Uvjerenje da je ciljani roditelj 'roditelj-zlostavljač', koji prestavlja opasnost za dijete jest deluzijsko. Nije istinito.

Ovo nepopustljivo, fiksirano i lažno uvjerenje (tj. deluzija) stvoreno je urušavanjem organiziranih kognitivnih struktura narcisoidne/(granične) ličnosti u deluzijska uvjerenja, kako je to Millon (2011) specifično opisao, u odgovor na psihološki stress zbog "neublaženih poteškoća i neuspjeha" pri razvodu (tj. javno odbacivanje i napuštanje narcisoidnog/(graničnog) roditelja od strane figure privrženosti utjelovljene u supružniku).

Patologija 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti iznimno je teška. Propust da se postavi dijagnoza ove iznimno teške psihopatologije, za mene predstavlja zapanjujuću nekompetentnost. Tu razinu profesionalne nekompetentnosti mogu pripisati samo neznanju o prirodi patologije poremećaja ličnosti, što vjerojatno predstavlja praksu izvan ograničenja profesionalnih kompetencija ako se stručnjak mentalnog zdravlja bavi dijagnosticiranjem i tretmanom patologije poremećaja ličnosti.

Ako pacijent pokazuje simptome karakteristične za karcinom, liječnik dijagnosticira karcinom.

Ako pacijent pokazuje simptome karakteristične za bolest srca, liječnik dijagnosticira bolest srca.

Liječnik ne govori, "Karcinom je takav ozbiljan poremećaj, zašto je potrebno označiti pacijente kao one koji imaju karcinom? Zar ne možemo samo reći da pacijet ima neke 'neugodne bolove'?

Prema DSM-5, ako pacijent ima halucinacije i deluzije, u njega se dijagnosticira schizophrenia. Ako pati od manije i depresije, u njega se dijagnosticira bipolarni poremećaj. Patologija poremećaja ličnosti postoji u dijagnostičkoj strukturi DSM-a. Deluzijcki poremećaji postoje u dijagnostičkoj strukturi DSM-a.

Svrha utvrđivanja prirode patologije ličnosti roditelja u slučajevima 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti NIJE dijagnosticiranje roditelja. Dijagnoza 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti postavlja se ISKLJUČIVO temeljem ispoljenih simptoma u DJETETA, a ne u roditelja.

Svrha utvrđivanja prirode psihopatologije ličnosti roditelja jest postizanje točnog konceptualnog razumijevanja prirode patologije koju ispoljava dijete u slučajevima 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Ključna značajka toga konceptualnog razumijevanja jest da se patologija roditelja PRENOSI NA DIJETE putem poremećenog utjecaja patologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja na djetetov sustav uvjerenja. Kao rezultat toga transfera patologije s roditelja na dijete, vidimo dokaze u ispoljenim djetetovim simptomima koji pokazuju utjecaj psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja na dijete.

Patologija roditelja stvara patologiju u djeteta. Rezultat toga je da će se značajke patologije roditelja jasno pokazati u ispoljenim djetetovim simptomima (te značajke simptoma nazivam 'psihološkim otiscima' utjecaja narcisoidnog/(graničnog) roditelja).

Ti 'psihološki otisci' kao dokaz u ispoljenim djetetovim simptomima predstavljaju Dijagnostički pokazatelj 2 za model 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, tj. oslanjaju se na prisutnost pet specifičnih apriori predvidljivih narcisoidnih/(graničnih) crta ličnosti u ispoljenim simptomima DJETETA (odgađam raspravu o anksioznoj varijanti).

Pitanje: Kako dijete usvaja ovaj specifični skup narcisoidnih/(graničnih) značajki ličnosti koje se izražavaju selektivno samo prema ciljanom-odbačenom roditelju?

Odgovor: Putem psihološkog utjecaja patologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja na formiranje djetetovih simptoma.

Propust da se potvrdi priroda patologije dovest će do POGREŠNE DIJAGNOZE patologije poremećaja ličnosti koja se ispoljava u djetetovim simptomima na način da se krivo predstavi kao pokazatelj bilo suprotstavljačko-neposlušnog ponašanja djeteta, ili problematičnog roditeljstva ciljanog-odbačenog roditelja.

Ne. To je kriva dijagnoza.

Dopustite da budem sasvim jasan... to bi bila KRIVA dijagnoza.

Djetetovi simptomi NE ukazuju na suprotstavljačko-neposlušno ponašanje djeteta i NISU rezultat problematičnog roditeljstva ciljanog-odbačenog roditelja. Djetetovi simptomi ispoljeni prema ciljanom roditelju predstavljaju skupinu specifičnih crta narcisodine i granične ličnosti koje je dijete usvojilo putem poremećenih, patogenih roditeljskih postupanja navodno odabranog roditelja s kojim je dijete u savezu. Izvor djetetove skupine simptoma je narcisoidna/(granična) patologija roditelja koji izaziva patologiju 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti koju dijete ispoljava.

Ako stručnjak mentalnog zdravlja postavi KRIVU dijagnozu zbog vlastite osobne nelagode c vkoju osjeća prema ispravnoj dijagnozi, to je isto kao kad bi liječnik postavio krivu dijagnozu karcinoma umjesto visokog krvnog tlaka zato što osjeća osobnu nelagodu zbog ozbiljnosti dijagnoze karcinoma. Tad bi liječnik pacijenta liječio od visokog krvnog tlaka, a pacijent bi umro od karcinoma.

Kad stručnjak mentalnog zdravlja postavi KRIVU dijagnozu, pa patologiju 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti dijagnosticira kao rezultat djetetova suprotstavljačko-neposlušnog ponašanja ili kao rezultat problematičnog roditeljstva ciljanog-odbačenog roditelja, to vodi krivom i potpuno neučinkovitom tretmanu, i pacijent (tj. djetetov zdrav razvoj i djetetov zdrav odnos ljubavi prema normalnom i emocionalno dostupnom roditelju) umire, što je posljedica krivo postavljene dijagnoze.

Ako liječnik ignorira simptome karcinoma i umjesto toga krivo dijagnosticira karcinom kao visoki krvni tlak zato što želi izbjeći ispravnu dijagnozu karcinoma, pa posljedično pacijent umre od neliječenog karcinoma, to predstavlja profesionalnu pogrešku.

Zašto isto to ne vrijedi za mentalno zdravlje?

Zapravo, vrijedi.

Ključna uloga koja definira stručnjaka mentalnog zdravlja jest da ispravno utvrdi psihopatologiju.

Ključna uloga koja definira stručnjaka medicine jest da ispravno utvrdi fizičku patologiju.

Ključna uloga koja definira stručnjaka pravosuđa jest da ispravno utvrdi kršenje zakona.

Propust u bilo kojem od ovih područja jest temeljni propust u primarnoj profesionalnoj obvezi stručnjaka mentalnog zdravlja, medicine, ili pravosuđa.

Patologija poremećaja ličnosti postoji. Patologija deluzija postoji, posebice u vezi sa specifičnim vrstama patologije poremećaja ličnosti. Ključna profesionalna obveza stručnjaka mentalnog zdravlja jest ISPRAVNO utvrđivanje prirode patologije u svakom pojedinom slučaju.

Propust da to učini predstavlja temeljni propust u profesionalnoj "dužnosti da skrbi" o pacijentu.

Izraziti pak profesionalnu nevoljkost da ispravno dijagnosticira prirodu psihopatologije zbog izbjegavanja korištenja profesionalno uspostavljenih i definiranih stručnih naziva koji se odnose na prirodu patologije, opasno se približava postavljanju krive dijagnozi psihopatologije s predumišljajem, što onda prije predstavlja nemar, nego jednostavno nedostatak kompetencija.

Ovdje NE govorimo o postavljanju dijagnoze roditelju. Model 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti NE postavlja dijagnozu roditelju.

Dijagnoza ove patologije temelji se isključivo i potpuno je fokusirana na pokazatelje simptoma u djeteta.

Ispravan klinički naziv 'otuđenja od roditelja' je 'patogeno roditeljstvo', što je stvaranje značajne patologije u djeteta putem visoko aberantnih i poremećenih roditeljskih postupanja.

Glavni problem NIJE patologija u roditelja. Glavni je problem transfer te roditeljske psihopatologije na dijete putem visoko aberantnih i patogenih roditeljskih postupanja, kao što je vidljivo iz specifičnih značajki djetetovih ispoljenih simptoma.

Smisao utvrđivanja prirode roditeljske psihopatologije jest temeljenje dijagnoze na teorijskom razumijevanju prirode psihopatologije, što nam onda omogućuje da utvrdimo specifične dijanostičke pokazatelje u ispoljenim simptomima DJETETA, koji predstavljaju konačne dijagnostičke dokaze psihopatologije.

U svojoj temeljnoj srži, 'otuđenje od roditelja' koje se temelji na privrženosti predstavlja trans-generacijski prijenost traume privrženosti iz djetinjstva navodno odabranog narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu, u sadašnje obiteljske odnose. Ovaj trans-generacijski prijenos traume privrženosti posredovan je patologijom ličnosti toga roditelja. Patologija ličnosti toga roditelja je posljedica traume privrženosti (tj. disorganiziranog obrasca privrženosti) iz djetinjstva navodno odabranog narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu.

Profesionalna tema NIJE označavanje roditelja, tema je ispravno utvrđivanje prirode psihopatologije koja se izražava u simptomima djeteta.

Reference:

Beck, A.T., Freeman, A., Davis, D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd edition). New York: Guilford.

Kernberg, O.F. (1975). Borderline conditions and pathological narcissism. New York: Aronson.

Linehan, M. M. (1993). Cognitive-behavioral treatment of borderline personality disorder. New York, NY: Guilford

Millon. T. (2011). Disorders of personality: introducing a DSM/ICD spectrum from normal to abnormal. Hoboken: Wiley.

Widiger, T.A. and Trull, T.J. (2007). Plate tectonics in the classification of personality disorder: Shifting to a dimensional model. American Psychologist, 62, 71-83.

_________________________________

Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2015/05/28/identifying-pathology/

---

* Varirati skupa s nekom drugom varijablom, osobito na način koji može biti prediktivan.

Suočavanje s traumom u slučaju otuđenja djeteta od vas

Proživljavanje iskustva 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti predstavlja duboku traumu za ciljanog roditelja. Ova vrsta kronične psihičke traume razlikuje se od onoga što veterani proživljavaju kroz PTSP, no ipak je noćna mora onih koji je proživljavaju jedan oblik traume. Tehnički naziv za vrstu emocionalne i psihičke traume koju priživljavaju ciljani roditelji jest 'kompleksna trauma'.

Nije slučajnost da se patologija narcisoidnog/(graničnog) roditelja rađa iz kompleksnog oblika traume u djetinjstvu toga roditelja i da su postojeći procesi 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti za ciljanog roditelja kompleksna trauma. To je svakako povezano.

Važno je da ciljani roditelj nađe načine suočavanja s kompleksnom traumom 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Ova se tekst bavi načinima na koje se ciljani roditelj može suočiti s teškom emocionalnom traumom koja je posljedica iskustva 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti.

Narativ oživljavanja traume

Proces 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti predstavlja oživljavanje narativa traume privrženosti iz djetinjstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja u obiteljskim odnosima. Taj narativ predstavlja lažnu dramu koju stvara patologija narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Uloge u traumi koje su sadržane u mreži privrženosti toga roditelja stvorene su tijekom njegova djetinjstva u traumatskim odnosima s vlastitim roditeljem.

Kompleksna razvojna trauma koju je narcisoidni/(granični) roditelj proživio kao dijete bila je tako pogubna za njegov psihički razvoj, da je dovela do razvoja narcisoidnih i graničnih struktura ličnosti koje sad vode poremećene obiteljske procese nazvane 'otuđenje od roditelja'. Tu kompleksnu traumu iz djetinjstva koja je stvorila narcisoidne/(granične) crte ličnosti roditelja dokazuje današnje 'otuđenje od roditelja' djeteta toga roditelja, koje se temelji na privrženosti.

Sustav privrženosti narcisoidnog/(graničnog) roditelja sadrži reprezentacijske mreže traume odnosa koje je roditelj doživio u svojem djetinjstvu. Ovi internalizirani radni modeli traume privrženosti nalaze se u obrascu:

'roditelj-nasilnik' – 'dijete-žrtva' – 'roditelj-zaštitnik'

Ove uloge u traumi u djetinjstvu narcisoidnog/(graničnog) roditelja sad se igraju u postojećim obiteljskim odnosima:

"Roditelj-zlostavljač": ciljanom se roditelju u oživljavanju traume dodjeljuje uloga 'roditelja-nasilnika'.

"Dijete-žrtva": narcisoidni/(granični) roditelj inducira dijete u prihvaćanje uloge navodne žrtve.

"Roditelj-zaštitnik": narcisoidni/(granični) roditelj preuzima i napadno pred djetetom i ostalima igra željenu ulogu navodnog zaštitnika djeteta.

Narativ oživljavanja traume u obiteljske se odnose uvodi na način da se prvo dijete inducira u prihvaćanje uloge žrtve. To je ključni prvi korak u stvaranju 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti.

Onoga trenutka kad dijete prihvati ulogu žrtve, to automatski ciljanog roditelja definira kao onoga koji igra ulogu zlostavljača. Uloga 'djeteta-žrtve' automatski ciljanom roditelju nameće ulogu 'roditelja-zlostavljača', neovisno o bilo kakvom stvarnom ponašanju toga roditelja.

Ciljani se roditelj odmah stavlja u poziciju da se mora braniti i stalno dokazivati terapeutima i ostalima da nije 'zlostavljao' dijete. Nije bitno što su njegova roditeljska postupanja sasvim normalna. Onoga časa kad su poremećena roditeljska ponašanja narcisoidnog/(graničnog) roditelja inducirala dijete u preuzimanje uloge 'djeteta-žrtve' u narativu oživljavanja traume, ciljanom je roditelju nametnuta uloga 'roditelja-zlostavljača'.

Djetetovo prihvaćanje uloge žrtve također pruža narcisoidnom/(graničnom) roditelju kontekst za prihvaćanje i otvoreno igranje pred djetetom i pred drugima svoje priželjkivane uloge fantastičnog, savršenog i idealiziranog 'roditelja-zaštitnika'. U cirkularnom procesu određivanja uloga, uloga 'roditelja-zaštitnika' koju je narcisoidni/(granični) roditelj preuzeo i otvoreno prikazao djetetu i drugima poziva dijete da prihvati ulogu 'djeteta-žrtve', a 'dijete-žrtva' poziva narcisoidnog/(graničnog) roditelja da prihvati ulogu 'roditelja-zaštitnika'.

U narativu oživljavanja traume ove se dvije uloge međusobno podržavaju.

Proces 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti u svojoj biti uključuje lažnu dramu koju stvara narcisoidni/(granični) roditelj kao odjek traume iz svojeg djetinjstva, koja je i stvorila patologiju njegove ličnosti. U narativu ove lažne drane, taj roditelj autentično vjeruje da ciljani roditelj predstavlja prijetnju 'zlostavljanja' djeteta i da navodno 'dijete-žrtva' traži zaštitu narcisoidnog/(graničnog) roditelja.

Međutim, ništa od te lažne drame nije istina. To je deluzija. Roditeljstvo ciljanog roditelja potpuno je normalno, dijete nije ni u kakvoj opasnosti i ne treba nikakvu 'zaštitu'. To je lažni narativ rođen iz traume odnosa narcisoidnog/(graničnog) roditelja u njegovu djetinjstvu.

Trauma ciljanog roditelja

Pri oživljavanju traume privrženosti iz djetinjstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja koja je i proizvela psihopatologiju ličnosti toga roditelja, teme traume oživljavaju i re-aktiviraju se.

Zlostavljanje – Viktimizacija – Bespomoćnost – Patnja

Ove se teme traume iz djetinjstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja oživljavaju u narativu traume i prenose se u iskustvo ciljanog roditelja.

Psihološka trauma 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti jest ponašanje kojim narcisoidni/(granični) roditelj zlostavlja ciljanog roditelja (koristeći dijete). Gotovo bi se moglo smatrati psihičkim obiteljskim nasiljem. Obiteljsko nasilje i 'otuđenje od roditelja' koje se temelji na privrženosti jednostavno su različite manifestacije kojim narcisoidna ličnosti zlostavlja supružnika.

Teme traume iz djetinjstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja ugrađuju se u iskustvo ciljanog roditelja. Ciljani roditelj mora iskusiti emocionalno i psihičko zlostavljanje, ogromnu patnju i bespomoćnu viktimizaciju koja je bila dio iskustva traume u djetinjstvu narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Ta je trauma i stvorila patologiju ličnosti koja sad pokreće obiteljsku patologiju 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti.

Patnja ciljanog roditelja koja je stvorena oživljenom i prenesenom traumom iz djetinjstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja duboka je i beskrajna, upravo kakva je bila patnja narcisoidnog/(graničnog) roditelja u njegovu djetinjstvu. Ne može se izbjeći. Ciljani je roditelj bespomoćan i ne može učiniti da zlostavljanje i patnja prestanu. Trauma narcisoidnog/(graničnog) roditelja oživjela je, jedino što ovoga puta emocionalno i psihološki pati ciljani roditelj.

Za ciljanog roditelja 'otuđenje od roditelja' koje se temelji na privrženosti predstavlja ogromnu 'kompleksnu traumu'. Patnju bez kraja – u zamci je i bespomoćan je.

Suočavanje s traumom

Ciljani roditelj mora naći način da obradi doživljaj traume i da se nosi s njime.

U svojoj patnji morate nastojati postići vladavinu svjetla nad tamom traume. Morate naći put van iz traume koja vam je nanesena, put u oporavak vašeg autentičnog psihičkog zdravlja i ravnoteže.

Koliko god željeli spasiti svoje dijete, ne možete ga izvući iz živoga pijeska tako da i sami skočite u taj živi pijesak. Ako to učinite, oboje ćete jednostavno u njemu nestati.

Da biste svoje dijete spasili iz živog pijeska 'otuđenja od roditelja', morate stajati na čvrstoj obali stabilnog emocionalnog i psihičkog zdravlja, i onda pružiti ruku da spasite dijete.

Čak i tad, vaše dijete možda neće primiti vašu ruku. Trebat ćete podršku stručnjaka mentalnog zdravlja i pravosuđa, i na tome radimo. A vi morate nastojati izboriti slobodu od nametnutog iskustva traume. Morate nastojati naći i očuvati vlastito emocionalno i psihičko zdravlje u okolnostima ogromne emocionalne traume vaše tuge i gubitka.

Iskustvo traume zarobljava psihu ciljanog roditelja. Njegov se svijet u cjelosti okreće oko iskustva traume zbog obiteljske patologije. Teški i problematični odnos s neprijateljskim-odbijajućim djetetom; kaos pokušaja dogovaranja s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem u vezi s kontaktima s djetetom; drsko i opetovano kršenje sudskog rješenja od strane narcisoidnog/(graničnog) roditelja; i stalno ometanje odnosa ciljanog roditelja s djetetom od strane narcisoidnog/(graničnog) roditelja neprestano su u fokusu ciljanog roditelja.

Opetovana ročišta, odvjetnici, terapeuti, vještaci, djelatnici socijalne skrbi, koji se pojavljuju u kontekstu trajnog sukoba roditelj-dijete, djeluju na način da potpuno okupiraju psihološki prostor i energiju ciljanog roditelja.

I u tom izvrnutom svijetu, ciljanog se roditelja neprestano okrivljava zato što ga dijete odbija, iako taj roditelj nije učinio ništa loše.

"Ako tvoje dijete ne želi biti s tobom, mora da si učnio nešto loše."

Oduzeto vam je vaše voljeno dijete, i nitko ne razumije. Nitko ne pomaže.

Emocionalna i psihološka trauma i duboka tuga zbog 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, obuzima život i psihu ciljanog roditelja.

Morate se osloboditi te traume.

Emocionalna trauma koja mu se nanosi je teška i tuga ciljanog roditelja je duboka. Izazov koji je pred ciljanim roditelj jest da ponovno pronađe svjetlo radosti u tami svoje tuge i gubitka.

Radimo na tome da riješimo struku mentalnog zdravlja, da ona shvati i pomogne vam.

Kad mentalno zdravlje jednom postane vaš saveznik, tad ćemo raditi na rješavanju sudova, tako da i oni shvate i pomognu.

U tome procesu vi možete pomoći tako da prihvatite izazov i postignete vlastito mentalno zdravlje i ravnotežu usprkos traumi gubitka i tuge. Vaše dijete treba da čvrsto stojite na obali vlastitog emocionalnog i psihičkog zdravlja i ravnoteže da biste mu pomogli da se izvuče iz živog pijeska svojeg iskustva.

To je vaš izazov.

Nalaženje sreće

Ovdje je devet načina na koje ciljani roditelji koji proživljavaju traumu 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti mogu oporaviti i povratiti svoje emocionalno zdravlje i ravnotežu. Osnovne ideje za ovaj popis izvučene su iz rada Belle Beth Cooper u kojem ona navodi raličite znanstveno utemeljene metode povećanja sreće.

1. Vježbajte smješak

Fizički i emocionalni sustavi mozga su povezani. Malu dozu bilo koje emocije možemo stvoriti glumeći kao da je osjećamo. To čine glumci. Onda glumci tu malu dozu emocije razvijaju u potpuno iskustvo željene emocije.

Kad smo sretni smiješimo se. Ali to radi i u obrnutom smjeru. Kad se smiješimo, postajemo sretniji.

Kad se smiješimo, stvaramo malu dozu osjećaja sreće. Fizički čin smješka zavodi mozak:

Mozak kaže, "Zašto se smiješim? Hmm, mora da sam sretan. Hej, emocije, prestanite ljenčariti i proizvedite malo te sreće koju trebate proizvesti."

Kad se smiješimo, zavodimo mozak da pomisli da je sretan, pa oslobađa malu količinu kemije potrebne za osjećaj sreće. To nije puno, možda za 1 na skali od 10. Ali je početak. Što više vježbamo smiješak, sve je lakše proizvesti sreću i svaki je put mozak sve više proizvodi.

Kad se radi o mozgu, "gradimo ono što koristimo".

Kad koristimo mozak da bi stvorili strukturalne i kemijske promjene duž putanja koje koristimo, te promjene čine da veze u korištenim mrežama postaju jače, osjetljivije i učinkovitije. Taj se proces naziva 'kanaliziranjem' mreža mozga (poput izgradnje kanala u mozgu).

Što se više smiješimo, to više kanaliziramo sustave mozga za osjećaj sreće. U biti činimo kanale sreće dubljima u našim neuralnim mrežama. To je kao vježba sviranja klavira. U početku smo nespretni i možemo odsvirati samo 'Ringe – ringe raja', i to samo sporo i uz zastoje. S vježbanjem se naše sviranje poboljšava. Uskoro sviramo jednostavne pjesme i to počinje zvučati kao neka vrst glazbe. S vremenom možemo svirati Mozarta.

Vježbajte smješak. Vrlo je jednostavno. Samo se smiješite.

Smiješite se često. Bez razloga. U automobilu. Kad ste sami. Smiješite se svojem bivšem supružniku (ali ne onaj grozni smješak, već toplo i opušteno). Pokušajte postići da vam se i oči smiju.

Što više vježbate smješak, to je lakše postići osjećaj opuštene sreće niske razine i to dulje ona traje.

Smješak je posebno koristan kad nas nešto ljuti. Smješak umekšava našu ljutnju. Umjesto da budemo ulovljeni u ljutnju i frustraciju, kad se smiješimo dok smo ljuti, počet ćemo se smijati apsurdnosti predvidivog ludila narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Čim vidite nešto što su o vama rekli/napisali, smiješite se. Umjesto bolnoga 'O Bože, ne opet', počet ćete doživljavati opušteno i začuđeno: 'Zaista? Opet?'

Vježbajte smješak. Puno. U svakoj prilici. Bez posebnog razloga. Samo se smiješite.

2. Meditirajte

Meditacija je odlična. Ona je najsigurniji način postizanja emocionalnog mira i ravnoteže.

Postoje različiti načini meditacije. Isprobajte više njih. Postoje sjedeće meditacije pri kojima ste usredotočeni na svoje misli. Postoje meditacije integriranog tijeka pri kojima ste u pokretu. Postoje relaksirajuće meditacije disanja. Isprobajte ih. Neke vam neće odgovarati, ali neke možda hoće. Nađite onu koja vam odgovara.

Jedan od uobičajenih oblika meditacije jest da jednostavno sjedite u tihom okruženju i isključite svaku misao koja vam dođe. Um će stalno nuditi rečenice, naše misli koje nas okupiraju. Ova je vrsta meditacije jednostavno aktivno vježbanje da nas ne bi okupirale misli.

Dopustite mislima da dođu... i da odu. Nemojte ih slijediti. Neka odu. Dolazi sljedeća... neka i ona ode. Ooops, misli mogu biti tako zakučaste, tako napadne, i odjednom vas je jedna okupirala i već slijedite njezin tijek. I to je u redu. Kad toga postanete svjesni, pustite je da ode. Onda pustite i sljedeću misao da ode. Doći će i sljedeća. I nju pustite da ode. Uskoro će se um umiriti. Nastat će mir.

Drugi oblik meditacije je ponavljanje u sebi ili glasno određenih zvukova, tzv. 'mantra'. Ti zvukovi smiruju um.

Posebno dobar i opuštajući oblik meditacije je fokusiranje na ritmičko disanje. Udisaji i izdisali postaju duboki i kružni. Mozak se isključuje čim uplovimo u svoje disanje.

Postoje i fizički aktivni oblici meditacije, poput yoge, tai chi i qigong-a. Ovo su posebno dobri oblici meditacije. Njima se postiže duboki mir pomoću aktivne integracije vlastitog bivanja s pokretom i tijelom.

Ponekad pomaže i umirujuća meditativna glazba, a ponekad je ljudima draža tišina. Ovisi o vama. Iskušajte različite prestupe meditaciji i vidite koja je dobra za vas. Puno ste toga prošli, zaslužujete se pobrinuti za sebe. Cijeniti sebe dovoljno da biste 'sebi' dali dar uloženog vremena, izvanredno je ozdravljujuće.

3. Provodite vrijeme s prijateljima i s obitelji

Trauma 'otuđenja od roditelja' može opravdano preuzeti životni fokus ciljanog roditelja. Voljeno je dijete poremećeno ili je potpuno izgubljeno. Što bi moglo biti važnije od toga?

Bez obzira na to, biti uvučen u traumu nije zdravo.

Kad jednom riješimo aktivno 'otuđenje od roditelja', tad ćemo se usredotočiti na odrasle koji su kao djeca bili otuđeni da bi se i oni oporavili. Radimo na tome.

Mi pripadamo zajednici. Mi u zajednici jačamo. Dijelite svoj život s prijateljima i obitelji. Organizirajte večere. Idite u kino i kazalište s njima. Uključite se u razne grupe, crkvene i svjetovne. Pregledajte katalog dodatnih programa edukacije na fakultetu, uključite se u aktivnost gdje ćete sresti ljude sličnih interesa. Uključite se u neku sportsku grupu. Počnite plesati salsu, tango... Idite na romantične sastanke. Budite s ljudima.

U mojem profesionalnom iskustvu s ciljanim roditeljima, sreo sam brojne ciljane roditelje koji su se ponovno oženili za fantastične životne partnere. Možda ima nešto i u tome da su prvi put napravili grozan izbor pa im to omogućuje da drugi put učine fantastičan izbor. No, bez obzira na razlog, mnogi su se oženili za zaista fantastične osobe.

Međutim, život s posljedicama 'otuđenja od roditelja' za te nove partnere može biti vrlo težak. Oni često postaju tako nevjerojatno ljuti na destruktivnu zlonamjernost narcisoidnog/(graničnog) roditelja, koji je spreman uništiti dijete ciljanog roditelja da bi ciljani roditelj patio. Novi partner voli dobrotu i ljubav ciljanog roditelja i teško mu je bespomoćno gledati ogromnu bol koja se nanosi osobi koju vole.

Ako ste ciljani roditelj koji je imao sreću naći novog krasnog životnog partnera, prepoznajte i njegujte radost i ljubav koji vam taj odnos pruža. U redu je pustiti da bol i trauma 'otuđenja od roditelja' mine i voljeti i smijati se s novim partnerom. To ne znači da ste napustili svoje dijete, već da ste prigrlili emocionalno i psihičko zdravlje, da ste prigrlili ljubav.

Kad dođe vrijeme rješenja, imat ćete stvoreno fantastično gnijezdo života punog ljubav gdje se dijete može vratiti.

Uvijek ste tu za svoje dijete. Znamo to. Ali isto tako imate pravo na vlastiti život.

Puno je toga što trebamo učiniti da posložimo puno stvari koje su krivo postavljene u mentalnom zdravlju i pravosuđu. Vi već činite sve što možete. U redu je i prigrliti vlastiti život dok mi radimo na tome da povratimo vašu djecu.

4. San

Svakako si osigurajte dovoljno sna.

San je temeljni ritam naših života. Ometanje sna stvara neravnotežu u kemiji mozga što može dovesti do povećanog stresa i emocionalne iscrpljenosti.

Jedan od najvažnijih aspekata postizanja uravnoteženog spavanja jest uspostavljanje rutine. To se naziva higijenom sna.

Osigurajte sebi udoban krevet i koristite ga samo za spavanje, ne za čitanje, ili za gledanje televizije, ili rad na računalu ili tabletu. Isključite se od televizije i računala najmanje 30 minuta prije nego što idete spavati. Dopustite svojem mozgu da se opusti i pripremi za san. Operite zube, presvucite se u odjeću za spavanje, čitajte knjigu ili časopis u udobnoj stolici ili na sofi. Njegujte se pripremanjem za relaksaciju sna. Dopustite si odmor prije nego što od sebe zatražite da zaspite.

Ako odete u krevet i onda ste u krevetu dugo budni, idite kasnije u krevet. Ako se naumili ići spavati u 10:00, ali zaspite u 11:30, tijekom dva tjedna idite spavati u 11:15. Kad postignete da zaspite relativno brzo nakon što legnete u krevet, pomaknite odlazak u krevet na 15 minuta ranije, tj. u 11:00 tijekom nekoliko tjedana. Zatim nakon nekoliko tjedana pomaknite odlazak u krevet na 10:45. Postepeno... postepeno ćete moći zaspati u željeno vrijeme. Nemojte ležati u krevetu budni.

Također, nemojte gledati na sat. Razmišljajte o ugodnim stvarima. Fantazirajte o željenim putovanjima i o stvarima koje ćete činiti npr. na brodu. Razvijte vizualizaciju planinskih pašnjaka, pogleda na more, potoke i šume. Nađite 'sretno mjesto' u svijetu svoga uma i neka vas ono prati u vrijeme odlaska na počinak.

5. Pomažite drugima

U svojoj knjizi "Umijeće sreće", Dalai Lama je rekao, "Ako želite da drugi budu sretni, prakticirajte suosjećanje. Ako želite biti sretni, prakticirajte suosjećanje."

Vlastitu sreću nalazimo kad pomažemo drugima.

Stvoreni smo da živimo i jačamo u zajednici. Postajemo sretni kad se izvučemo od vlasitih sebičnih potreba i damo nešto veće od sebe samih. Trauma 'otuđenja od roditelja' uvlači vas u vlastitu bol i patnju. Davanje drugima uvlači vas u život i vraća vas ljudskoj zajednici.

Živite suosjećajno. Dajte drugima. I naći ćete svoju sreću.

Dajte drugima dva sata tjedno. Bit ćete sretniji.

6. Prakticirajte zahvalnost

Moj je sin daleko od mene, na fakultetu na Istočnoj obali. Ja sam na Zapadnoj obali. Rijetko ga viđam i rijetko s njim komuniciram. Ali ipak sudjelujem u njegovim radostima i sreći, iako ne znam točno koje su to radosti, zato što znam da živi svoj život. Iako nemam točna saznanja o njegovom svakodnevnom učenju, njegovim prijateljstvima, borbama, pobjedama, znam da živi život odrasle osobe i sretan sam s njim.

Iako ste možda isključeni iz svakodnevnih saznanja o doživljajima svojeg djeteta, ono i dalje živi svoj život, i dalje se možete radovati toj spoznaji, iako ne znate detalje.

Vaše je dijete pametno, i lijepo, i zdravo. Pred njim je život, i borbe i pobjede koje će proživjeti. Možda ne znate točno koje su, ali ih vaša ljubav dijeli kao da su vaše vlastite. Njegujte zahvalnost zato što vam je dijete takvo, iako vam patologija drugog roditelja nastoji nanijeti patnju zbog vaše ljubavi prema djetetu. Vaše je dijete i dalje krasno.

Nađite tisuću stvari u životu zbog kojih ste zahvalni. Razbijte zidove traume i ponovno uđite u fantastični svijet koji vas okružuje. Tama vas želi raniti, zdrobiti u traumi zlostavljanja. Nemojte to dopustiti. Nađite sjajno svjetlo bogatstva života. Vaša je patnja stvarna ali vas ne treba definirati.

Prakticirajte zahvalnost.

7. Planirajte putovanje

Kad planiramo putovanje, postajemo sretni. Samo putovanje može biti ugodno, ali smo najsretniji kad ga planiramo. To nas vraća u život. Daje nam nešto što ćemo željno iščekivati.

Žalost i frustracija zbog 'otuđenja od roditelja' zarobljava vas u oživljavanje traume patogenog roditelja. Ne možete pobjeći, bespomoćni ste, morate jednostavno trpjeti emocionalno i psihičko zlostavljanje 'otuđenja od roditelja'. U vašoj bespomoćnosti, teme traume iz djetinjstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja prenose se na vas. Ne možete izbjeći zlostavljanje. U zamci ste. To je trauma.

Borite se. Pobjegnite. Maknite se. Dok ne postignemo da struka mentalnog zdravlja bude od pomoći, nema rješavanja tragedije 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Ali ne dopustite sebi da vas trauma drži zarobljenog. Planirajte putovanje. Kamo ćete ići? Što ćete tamo raditi? Što ćete vidjeti? Što ćete sve doživjeti? Pobjegnite.

Gledajte u budućnost. Izbjegnite stalni fokus na tragediju. Planirajući putovanje, probudite radosno iščekivanje. Uz sve kroz što prolazite, zaslužili ste ga.

Putovanje može biti zabavno. Ali je sreća u planiranju putovanja.

8. Idite van

Priroda je ljekovita. Osjetite sunce na licu. Gledajte u zvijezde i čudite se. Okružite se drvećem. Šetajte po brdima. Slušajte valove mora kako se razbijaju o obalu. Zadrijemajte jedno poslije podne na obali rijeke ili potoka.

Spakirajte se za piknik i otiđite u obližnji park. Prošetajte ujutro ili navečer. Sjedite na verandu i gledajte svijet kako prolazi. Budite vani.

Nije li fantastičko kako je nebo jasno plavo? A oni su oblaci tako pufasti, kao vata. Pogledajte koliko je nijansi zelene u tome drveću, koliko je boja u polju; smeđe, i zlatne, i plave i roza.

Pomirišite svježinu drveća. Zvuk cvrkuta ptica koje nas pozivaju u svijet koji nas okružuje. U mirisu mora i zvuku valova koji se razbijaju o obalu, preplavljuje nas mir. Pod noćnim nebom i pod zvijezdama smo doma.

9. Vježbajte

Emocionalni i psihički stres 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti je dubok. Ta se trauma naziva 'kompleksna trauma'. Ona se razlikuje od PTSP-a koji proživljavaju ratni veterani. PTSP trauma uključuje intenzivne periode uzbuđenja koje mozak ne može obraditi. Kompleksna trauma nije tako intenzivna ali smo joj dulje izloženi. To je neprekidni stres koji traje danima, mjesecima, godinama; iscrpljuje kemiju mozga dok ne iscrpi kapacitete za suočavanje s traumom.

Stres nalazi svoj dom u našem tijelu. Vježba naše tijelo čisti od kemije stresa koju stvaraju tuga i ljutnja. Ne samo da nas vježbanje čisti od otrovne kemije stresa, ono također oslobađa kemiju mozga koja čini da se dobro osjećamo. Kad vježbamo, osjećamo se jačima, zdravijima i sretnijima... i bolje spavamo.

Vježbanje je jedan od najmoćnijih načina za ublažavanje stresa i za to da se dobro osjećamo.

Izlazak iz traume

'Otuđenje od roditelja' koje se temelji na privrženosti predstavlja jedan oblik kompleksne traume koja se nanosi ciljanom roditelju. Pri suočavanju s problemima sadržanim u patologiji 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, potražite i pronađite svoje emocionalno i psihičko zdravlje.

• Vaš je izazov da se oslobodite tema traume koje su vam nametnute. Ne dopustite sebi da uđete u mentalno stanje žrtve. Ne dopustite da budete zlostavljani. Ponovno otkrijte i živite svoj život i sreću. Budite s prijateljima. Ponovo volite. Nađite aktivnosti. Dajte drugima. Njegujte svoje emocionalno zdravlje. Izađite iz traume.

_____________________________

Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2015/04/03/coping-with-the-trauma-of-parental-alienation/