Što činiti kad drugi roditelj otuđuje dijete od vas

Nedavno mi je jedan odbačeni roditelj postavio ovo pitanje:

"Što biste savjetovali odbačenom roditelju? Kakav biste mu pristup roditelju otuđitelju savjetovali? To kao da je još jedna 'beznadna' situacija, pa je možda cilj usredotočiti se na ograničavanje količine moguće štete."

Opaska: Ne mogu se baviti detaljima bilo koje pojedinačne situacije zato što nisam proveo procjenu te specifične situacije. Jedino mogu dati općenito mišljenje o modelu 'otuđenja djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Može li se to mišljenje primijeniti na pojedinačnu situaciju, ovisi o specifičnim karakteristikama te situacije.

Osnovni savjeti

Zahtjevno je nositi se s narcisoidnom/(graničnom) ličnošću. U bitnome, napustio bih svaku nadu u promjenu ponašanja i nezdravih reakcija narcisoidnog/(graničnog roditelja).

Cilj intervencije bio bi cijeljenje od štetnih utjecaja patogenog roditeljstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja na dijete i povratak autentičnog djeteta.

Naš bi primarni cilj trebao biti:

1. Zaštititi dijete od nezdravog utjecaja patogenog roditeljstva narcisoidnog/(graničnog roditelja), i

2. Ublažavanje distorzija djetetova emocionalnog i psihološkog razvoja koje su posljedica patogenog roditeljstva toga roditelja).

Moguće intervencije s roditeljem otuđiteljem

Intervenirao sam u više slučajeva s narcisoidnim/(graničnim roditeljem) s dobrim rezultatima. Centralna odlika uspješne terapije s takvim roditeljem jest razumijevanje kako se i zašto u toga roditelja aktiviraju procesi 'otuđenja djeteta od drugog roditelja', a nakon toga i rad na deaktiviranju tih okidača radi smanjenja psihološke potrebe narcisoidnih i graničnih procesa za izobličavanjem obiteljskih odnosa.

Primarni problem u obitelji jest nesposobnost uspješnog prijelaza iz strukture cjelovite u strukturu razvedene obitelji. Poteškoće u tom prijelazu posljedica su više čimbenika u strukturi ličnosti narcisoidnog/(graničnog roditelja):

1. Preradba tuge: temeljna karakterološka nesposobnost narcisoidnog/(graničnog roditelja) da doživi i preradi osjećaj tuge.

2. Splitting: dinamika splittinga inherentna je narcisoidnoj/(graničnoj) ličnosti koja međuljudske odnose vidi u polariziranim ekstremima potpuno dobroga ili potpuno lošeg, bez mogućnosti ambivalencije, ne dopuštajući nijanse koje su mješavina dobroga i lošeg.

Nesposobnost preradbe tuge

Narcisoidna ličnost karakterološki nema sposobnost doživljaja i preradbe osjećaja tuge.

Kernberg (1975), jedan od vodećih stručnjaka u području procesa poremećaja ličnosti, opisuje tu poteškoću ovako:

"Njima [narcisoidnim ličnostima] posebno nedostaju iskreni osjećaji tuge i žalovanja, njihova nesposobnost iskustva depresivnih reakcija osnovna je značajka njihovih ličnosti. Kad ih drugi ljudi napuste ili razočaraju, oni mogu pokazivati nešto što na površini izgleda kao depresija, ali se to, daljnjim ispitivanjem, pokazuje kao ljutnja i ogorčenost puni želje za osvetom, a ne kao stvarna tuga zbog gubitka njima važne osobe." (p. 229)

Gubitak cjelovite obitelji okidač je za tugu svih uključenih. Osjećaj tuge aktivira se gubitkom nečega što nam je bilo važno. Osim toga, sustav privrženosti izazvat će tugu kad se odnos privrženosti prekine. Tako će reakcija tuge biti izazvana i u mozgu narcisoidnog/(graničnog roditelja) pri razvodu i gubitku cjelovite obiteljske strukture. To je jednostavno način na koji mozak funkcionira.

Međutim, putevi kojima se onda ta tuga prerađuje unutar psihopatologije narcisoidnog/(graničnog roditelja), izrazito su iskrivljeni i kvrgavi. Zato, umjesto doživljaja tuge, taj se osjećaj prevodi u "ljutnju i ogorčenost pune želje za osvetom."

Narcisoidni/(granični) roditelj zatim djeluje na djetetovo tumačenje vlastite tuge i žalosti zbog gubitka cjelovite obitelji (i kasnije, zbog gubitka emocionalne veze s voljenim-ali-odbačenim ciljanim roditeljema) na isti način kako to radi narcisoidn/(granični) roditelj, tako da se tuga i žalost pretvaraju u ljutnju i ogorčenost pune želje za osvetom. To onda stvara karakteristične simptome djeteta koje povezujemo s 'otuđenjem djeteta' pri kojem je dijete pretjerano (i iracionalno) ljutito na ciljanog roditelja i odbija odnos s tim roditeljem kao navodno opravdanu i pravednu osvetu zato što je ciljani roditelj navodno povrijedio dijete.

To je oživljavanje priče o 'djetetu žrtvi/abuzivnom roditelju' koju dijete iznosi, a koju odobrava u podržava narcisoidni/(granični) roditelj.

Ništa od te oživljene priče o 'djetetu žrtvi/abuzivnom roditelju' nije istina, ali dijete vjeruje da jest, zato što dijete autentično trpi bol (tj. autentičnu tugu i žalost zbog gubitka cjelovite obitelji, a kasnije i zbog gubitka emocionalne veze s voljenim-ali-odbačenim ciljanim roditeljem).

Jedna od primarnih dinamika poriva pri 'otuđenju djeteta od roditelja' jest djetetovo krivo pripisivanje tuge i žalosti osjećaju "ljutnje i ogorčenosti punih želje za osvetom,"

Znajući sve navedeno, jedna od potencijalnih intervencija kad se radi o narcisoidnom/(graničnom) roditelju jest pomoći tome roditelju proraditi ono što nije izrazio (i nije ni sam sebi priznao) – tugu i žalost zbog gubitka strukture cjelovite obitelji (i bračne veze). Na površini taj roditelj to neće pokazati i poricat će bilo kakve osjećaje tuge i gubitka. Ako i pokaže tugu, to će biti samo na površini i začas će se, na propitivanje terapeuta, pretvoriti u osjećaj povlaštenosti i ljutnje prema drugom supružniku.

A ipak, duboko ispod površine, u dubokim nesvjesnim spremištima sklopova mozga narcisoidnog/(graničnog) roditelja, postoje autentična tuga i osjećaj gubitka, ali su tako jako izopačeni i iskrivljeni da dok putuju stazama mozga toga roditelja, postaju nevidljivi i zapravo neispunjeni.

Dakle, usprkos vidljivoj otsutnosti tuge, osjećaja gubitka i žalosti u narcisoidnog/(graničnog) roditelja, intervenicja se mora obavljati sa sigurnošću da su tuga, osjećaj gubitka i žalost prisutni. Pritom moramo raditi na iskustvima tuge i gubitka i time smanjiti pritisak koji hrani manifestacije 'ljutnje i ogorčenosti ispunjenih željama za osvetom', koje stvaraju distorzije djetetovih osjećaja tuge, gubitka i žalosti.

Intervencija

Jedan terapijski pristup jest oslabiti inherentno odbacivanje povezano s razvodom i raspadom obitelji.

U svojem radu s narcisoidnim/(graničnim) roditeljima sretao sam i njih i ciljane roditelje zajedno. Tijekom tih zajedničkih sesija, prolazimo povijest braka i njegova raspada pažljivo stvarajući doživljaj koji priznaje probleme ali ne krivi narcisoidnog/(graničnog) roditelja. U zajedničkom stvaranju tog novog doživljaja putem priče, naglašavam da zbog djece 'obiteljske bračne veze' ostaju i nakon raspada braka razvodom. Obitelj će uvijek postojati zato što postoje djeca. Samo se promijenila od cjelovite u razvedenu obiteljsku strukturu.

Pritom nastojim koristiti trajne roditeljske veze s djecom za ponovno aktiviranje i održavanje na životu trajnih 'obiteljskih bračnih veza' (Ovo ću detaljnije objasniti kad budem pisao o učincima dinamike splittinga dalje u tekstu).

Cilj je minimizirati doživljaj gubitka u narcisoidnog/(graničnog) roditelja da bi se minimizirao okidač (zapretenih) osjećaja tuge i gubitka. Poruka je da narcisoidni/(granični) roditelj nije napušten od strane supružnika. Obitelj ostaje. Drugi supružnik ostaje povezan. Odnos supružnika se mijenja, ali nije izgubljen. Obiteljska struktura se mijenja, ali nije izgubljena.

Cilj je minimizirati doživljaj značaja gubitka, čime se minimizira intenzitet tuge, te se također minimizira intenzitet 'ljutnje i ogorčenosti, punih želje za osvetom' koji u narcisoidnog/(graničnog) roditelja izazivaju zapreteni osjećaji tuge i gubitka.

Ovo zahtijeva pažljivo manevriranje terapeuta pri rekonstrukciji 'bračne priče'. Narcisoidni/(granični) roditelj će nastojati konstruirati priču tako da okrivi ciljanog roditelja. Terapeut mora  pažljivo plesti konstrukciju priče koja ne krivi ni jednoga od roditelja, čime apsorbira konstrukciju priče narcisoidnog/(graničnog) roditelja (tj. postiže se njezin rasap putem iskazanog razumijevanja) i postupno pomiče narcisoidnog/(graničnog) roditelja prema konstrukciji priče o braku i razvodu bez optuživanja.

Konstrukcija priče o braku i razvodu mora narcisoidnom/(graničnom) roditelju omogućiti spašavanje obraza (tj. ograničiti narcističku ozljedu), a istodobno se ne smije prihvatiti konstrukciju priče u kojoj se okrivljuje ciljani roditelj. To se postiže zajedničkim sesijama s narcisoidnim/(graničnim) i ciljanim roditeljem, u kojima se priči o krivnji koju taj roditelj nameće u terapiji dopušta da bude ispričana (u nadi da će izazvati ispriku punu razumijevanja od ciljanog roditelja), ali tu priču terapeut nikako ne podržava.

Umjesto toga, terapeut tu priču o krivnji pretvara u konstruktivniju priču o transformaciji.

Kad je ciljani roditelj dostupan da u sesiji (inicijalno) apsorbira priču narcisoidnog/(graničnog) roditelja o krivnji tad to omogućuje deaktivaciju intenziteta skrivene boli i tuge narcisoidnog/(graničnog) roditelja kroz prihvaćanje i razumijevanje tih osjećaja od strane terapeuta i ciljanog roditelja, no priča o krivnji ne smije ostati prihvaćena priča, zato što će to samo provocirati i potaknuti pravedničku izliku za dalje kažnjavanje ciljanog roditelja.

Konstrukcija priče o braku i razvodu mora biti takva da ne okrivljuje i da izazove transformaciju putem aktivnog redefiniranja od strane terapeuta i rekonstrukcije priče s oboje bračnih partnera, kao priče s produktivnijim značenjem njihova braka i razvoda.

To zahtijeva vještog terapeuta i nije uvijek moguće. Ponekad je potreba za okrivljavanjem glavni poriv narcisoidnog/(graničnog) supružnika, i nije dopuštena nikakava druga alternativa priče. Kad je tako, tad će terapija za deaktivaciju toga roditelja biti neuspješna.

Kad je moguća uspješna terapije, cilj koji se odnosi na narcisoidnog/(graničnog) roditelja jest proraditi značenje braka i razvoda na način koji će minimizirati gubitak, napuštanje i narcističku ozljedu, što tome roditelju omogućuje neizravni način izražavanja svoje tuge (tj. ljutnje i okrivljavanja) uz dobijanje razumijevanja od strane ciljanog roditelja, a također omogućuje alternativnu narativnu konstrukciju za ljutnju i okrivljavanje, što narcisoidnom/(graničnom) roditelju omogućuje da spasi svoj obraz bez potrebe da okrivi drugog roditelja/supružnika.

Splitting

Narcisoidni/(granični) roditelj vidi odnose u polariziranim ekstremima potpuno dobrog ili potpuno lošeg. Ne postoji ništa između. Nema ambivalencije. Sve je crno-ili-bijelo.

Zato, kad ciljani roditelj postane bivši supružnik, narcisoidni/(granični) roditelj ne može istodobno doživjeti bivšeg supružnika kao dobrog oca ili dobru majku. U polariziranom crno-bijelom svijetu narcisoidnog/(graničnog) roditelja, loš supružnik mora biti loš roditelj, bivši suprug MORA postati bivši otac, bivša supruga MORA postati bivša majka.

To je imperativ koji nameće dinamika splittinga koja je sadržana u neurološkoj mreži narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Crno-bijelo. Konzistentnost. Ambivalentnost nije moguća. To je temeljna neuro-biološka karakteristika dinamike splittinga.

Sve dok je ciljani roditelj bivši supružnik, on također mora ostati i bivši roditelj. Zato bilo koja vrsta psihološke terapije narcisoidnog/(graničnog) roditelja mora deaktivirati tu dinamiku splittinga. Moramo postići promjenu značenja, tako da ciljani roditelj nije bivši supružnik, iako su roditelji razvedeni.

Utjecaj dinamike splittinga čini da, u nekim slučajevima, proces otuđenja nije potpun sve dok ciljani roditelj nema novog partnera. Sve dok je ciljani roditelj samac, fantazija narcisoidnog/(graničnog) roditelja može održati iluziju o ciljanom roditelju kao o supružniku. U umu narcisoidnog/(graničnog) roditelja, ciljani roditelj mu još 'pripada'. No, ako nađe novog partnera, razvija se iluzija. Sad je ciljani roditelj bivši supružnik te mora postati i bivši roditelj (ili prekinuti vezu s novim partnerom).

U ovim slučajevima, simptomi djeteta obično odražavaju posebne značajke odbijanja novog partnera ciljanog roditelja pa zato odbijanja i ciljanog roditelja. Logika koju dijete nudi za odbijanje ciljanog roditelja često je da ciljani roditelj 'provodi previše vremena s novim partnerom', da nema dovoljno 'posebnog vremena' jedan-na-jedan s djetetom, i djetetovo acting out* ponašanje ima za namjeru odvajanje ciljanog roditelja od novog partnera. Ciljanog se roditelja stavlja u poziciju da mora birati između odnosa s novim partnerom ili s djetetom (crno-bijelo).

U dinamici splittinga narcisoidnog/(graničnog) roditelja, bivši supružnik MORA postati bivši roditelj. Crno-bijelo. Nema ambivalencije. Nema sivog.

No, razvod nužno znači da je ciljani roditelj, u zbilji, bivši supružnik. I tu leži glavni problem.

Terapija narcisoidnog/(graničnog) roditelja treba uključivati uvjeravanje sa strane ciljanog roditelja da ciljani roditelj ostaje povezan s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem.

Tijekom procesa otuđenja djeteta od roditelja, ovo produljenje 'supružničke veze' ponekad se simbolično izražava alimentacijom i uzdržavanjem djeteta koji se uplaćuju narcisoidnom/(graničnom) roditelju. U takvim slučajevima, 'supružnička veza' simbolički se izražava kroz novac. Sve dok novac od ciljanog roditelja uvjerava narcisoidnog/(graničnog) roditelja da i dalje postoji 'supružnička veza', aktivno otuđenje djeteta od ciljanog roditelja drži se pod kontrolom. Ako se dotok novca prekine ili je ispod željenog simboličkog značenja, tad narcisoidni/(granični) roditelj povećava intenzitet otuđenja djeteta od drugog roditelja.

U drugim slučajevima, trajna se 'supružnička veza' izražava kroz trajnu beskrajnu dramu oko susreta djeteta s ciljanim roditeljem i oko roditeljske skrbi. Dok god narcisoidni/(granični) roditelj 'ima dijete u posjedu', taj roditelj ima nešto što ciljani roditelj želi, i ovaj se nikad ne može osloboditi narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Ciljani roditelj ne može se od-vjenčati od narcisoidnog/(graničnog) roditelja (tj. postati bivši supružnik), zato što potonji ima dijete za taoca. Ciljani se roditelj stalno mora baviti narcisoidnim/(graničnim) roditeljem, zbog trajne drame oko skrbi i kontakata.

Godine drame kojoj nema kraja drže ciljanog roditelja vezanog za narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Brak nikad ne završava, narcisoidni/(granični) roditelj nikad ne postaje bivši supružnik zato što je ciljani roditelj zauvijek vezan 'bračnom vezom' s tim roditeljem dok god ovaj posjeduje dijete koje ciljani roditelj želi.

Zaključak

Terapija (ili nezavisni napori ciljanog roditelja) za deaktiviranje narcisoidnog/(graničnog) roditelja mora riješiti dva problema:

1. Narcisoidnom/(graničnom) roditelju mora se omogućiti način za izražavanje tuge, žalosti i osjećaja gubitka – koji se izražavaju kao okrivljavanje ciljanog roditelja – što tad ciljani roditelj apsorbira ("Žao mi je što sam te iznevjerio/iznevjerila") dok se istodobno priča o krivnji koju priča narcisoidni/(granični) roditelj ne smije ostaviti kao 'službena priča' i mora se transformirati u narativ bez okrivljavanja u odnosu na značaj braka i razvoda.

Ovo je vrlo teško provesti i može u većini okolnosti biti nemoguće.

2. Opseg gubitka mora se minimizirati i opseg trajne 'supružničke veze' mora se naglasiti, da bi se smanjili, koliko je moguće, bilo kakvi (duboko) zakopani osjećaji tuge i gubitka koje su poticajna sila za 'ljutnju i ogorčenost, pune želje za osvetom', te da bi se minimizirao status ciljanog roditelja kao bivšeg supružnika, i smanjio pritisak dinamike splitinga koja zahtijeva da bivši supružnik postane i bivši roditelj.

Ovo je također iznimno teško postići.

Međutim, primarni fokus terapije treba biti na oporavku od ozljede koju je narcisoidni/(granični) roditelj pretrpio kao dijete zbog patogenog roditeljstva svojeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja. To može pomoći onoliko koliko tretman narcisoidnog/(graničnog) roditelja može biti produktivan. Ali ja s tim ne bih računao i ne bih to stavio u fokus tretmana.

Tretman uključuje četiri faze:

1. Zaštitno izdvajanje djeteta od patogenog roditeljstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja tijekom aktivne faze terapije;

2. Povratak autentičnog djeteta;

3. Oporavak osjećajne veze djeteta s ciljanim roditeljem;

4. Ponovna izgradnja odnosa djeteta i narcisoidnog/(graničnog) roditelja nakon što se postigne povratak autentičnog djeteta i osjećajne veze djeteta i ciljanog roditelja.

Reference

Kernberg, O.F. (1975). Borderline conditions and pathological narcissism. New York: Aronson.

______________________

Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/09/06/dealing-with-the-alienating-parent/

---

* Acting out predstavlja nekontrolirano oslobađanje bilo agresivnih ili seksualnih impulsa u cilju oslobađanja od aksioznosti i kao takvo često rezultira antisocijalnim ili delinkventnim ponašanjem

Najbolji interesi djeteta

Posebni skrbnik (Guardian ad Litem – GAL) i Posebni skrbnik (Minor's Counsel) imaju različitu zadaću.

Posebni skrbnik (GAL) imenuje se da bi u sudskom postupku zastupao 'najbolje interese djeteta' (u RH je to i dalje u tekstu Czss)¨, dok je uloga Posebnog skrbnika (Minor's Counsel) zastupanje izraženih stajališta djeteta, kao nefiltriranog 'glasa djeteta'¨¨.

Uloge i ovlasti ova dva instituta različiti su. Problemi koje sam razmatrao u prijašnjem tekstu, a u vezi s ulogom Posebnog skrbnika (Minor's Counsel) nisu isti kao problemi koje ću ovdje razmotriti u vezi s ulogom Czss-a, koji zastupa 'najbolje interese djeteta'.

Uloga Czss-a u pravnom zastupanju 'najboljih interesa' djeteta, može biti važna i vrijedna u sudskom postupku i može se, u cilju spriječavanja obiteljske psihopatologije, učinkovito koordinirati s ulogom stručnjaka mentalnog zdravlja. Primarno pitanje u vezi s radom Czss jest definiranje kriterija prema kojima se definira 'najbolje interese djeteta'.

Najbolji interes djeteta

Prema kojim se kriterijima definiraju 'najbolji interesi djeteta'? To je složeno i teško pitanje; ali nije nemoguće na njega odgovoriti i to je pitanje kojim se stručnjaci mentalnog zdravlja moraju početi baviti.

Ne možemo djelovati u 'najboljim interesima djeteta' ako prije toga ne znamo koji su ti 'najbolji interesi'. Kako definiramo što su 'najbolji interesi' djeteta? Nigdje nije data radna definicija toga kako bi se konstrukt djetetovih 'najboljih interesa' trebao definirati.

Prema analogiji s pravnim sustavom, odsustvo radne definicije za taj konstrukt isto je kao reći da ne smijemo činiti ništa protuzakonito, a pri tom nemati zakone koji definiraju što su protuzakonite aktivnosti. Zatim od slučaja do slučaja odlučujemo što je definicija 'protuzakonitog' bez ikakvih smjernica u postojećim zakonima i pravnim principima.

To je u biti ono što radimo s konstruktom 'najbolji interesi' u području mentalnog zdravlja. Nemamo uspostavljene definicije, čak ni kriterije, temeljem kojih bismo definirali što konstrukt 'najbolji interesi' znači te ovaj neodređeni i nejasni konstrukt 'najboljih interesa djeteta' definiramo od slučaja do slučaja bez ikakvih smjernica i temelja.

Iako nikad ne možemo postići preciznost u definiranju toga što sadrži konstrukt 'najboljih interesa', i iako će se odluke i nadalje morati donositi od slučaja do slučaja temeljem jedinstvene situacije svakog djeteta, ipak možemo postići veću jasnoću temeljnih prinicipa za odlučivanje o 'najboljim interesima' djeteta.

Prema analogiji s pravnim sustavom, iako je Sud taj koji uvijek mora odlučiti o tomu je li neka aktivnost bila protuzakonita na temelju svakog zasebnog slučaja, ipak možemo stvoriti temeljne strukture zakona i procedura koje definiraju konstrukt 'protuzakonito'.

Zato, također, iako ćemo uvijek trebati odlučivati o tome što su 'najbolji interesi' djeteta u svakom pojedinom slučaju, ipak možemo, putem stručnog dijaloga o psihološkim principima i znanstvenim spoznajama, osnovnu strukturu i temelje koje će voditi naše napore pri definiranju konstrukta 'najboljih interesa' djeteta u praksi.

Domene i čimbenici

Definiranje tako kompliciranoga konstrukta je izvan opsega ovoga teksta. Međutim, mogu utvrditi neke od općih domena koje su u to uključene.

Temeljne domene

Razvojna osjetljivost: Emocionalne i psihološke potrebe mijenjaju se s dobi i razvojnom fazom. Utvrđivanje 'najboljih interesa' djeteta zahtijeva potpuno razumijevanje specifičnih karakteristika različitih razvojnih faza tijekom djetinjstva i adolescencije i djetetovih potreba zasnovanih na ovim stalno promjenjljivim i stalno novim razvojnim stadijima.

Roditeljske kvalitete: Zdrav ili nezdrav razvoj djeteta uvelike ovisi o kvaliteti roditeljstva koje dijete dobija. Utvrđivanje 'najboljih interesa' djeteta zahtijeva potpuno razumijevanje toga kako roditeljstvo utječe na razvoj djeteta i specifičnih karakteristika povezanih sa zdravim ili toksičnim roditeljskim ponašanjima.

Sekundarne domene

Učinci interakcije: Zahtjevi prema roditeljstvu mijenjaju se ovisno o razvojnoj fazi djeteta. Npr. maloj djeci koristi smirena i sigurna asertivnost roditeljskog autoriteta koja djetetu pruža osjećaj sigurnosti, dok je za adolescente dobro ono roditeljstvo koje uključuje dijalog uz uvažavanje i pregovaranje koje prepoznaje rastuću razvojnu autonomiju adolescenta.

Ravnoteža alternativa: Savršena situacija rijetko je moguća. Zato određivanje 'najboljih interesa' djeteta često uključuje usporedne prosudbe dostupnih mogućnosti. To povećava zahtjeve u odnosu na stručnjaka koji mora posjedovati visoku razinu razumijevanja primarnih dimenzija razvojnih potreba djeteta i roditeljskih utjecaja, da bi mogao usporediti i odvagnuti relativnu važnost čimbenika.

Tercijarne domene

Jedinstveni situacijski čimbenici: Unutar konteksta temeljnih i sekundarnih domena, stručnjak također mora procijeniti utjecaj situacijskih čimbenika u prethodne dvije domene. Tu spadaju posebni zdravstveni problemi djeteta ili posebne psihološke potrebe djeteta.

Dodatna razmatranja: Potrebna je daljnja rasprava o tome koliko su dodatni elementi, poput financijske stabilnosti i materijalne situacije, kulturalnih čimbenika i jedinstvene obiteljske povijesti povezani s 'najboljim interesima' djeteta.

Određivanje 'najboljih interesa' djeteta jest složen zadatak koji zahtijeva visoku razinu stručne ekspertize u području dječjeg razvoja i problema mentalnog zdravlja. Czss treba surađivati blisko i kooperativno sa strukom mentalnog zdravlja radi stručne ekspertize koja je potrebna za ispunjavanje zadatka zastupanja 'najboljih interesa' djeteta. Ta suradnja treba djelatnicima Czss omogućiti dobro razumijevanje problema mentalnog zdravlja da bi se omogućio informirani dijalog.

Standardi rada

Od stručnjaka mentalnog zdravlja koji rade u kontekstu pravosuđa, kao dijela njihovih stručnih kompetencija, zahtijeva se temeljno razumijevanje pravnog sustava.

/dio teksta ispušten iz ovoga prijevoda zato što nije primjenjivo na sustav u RH – zainteresirani mogu pročitati na poveznici na izvornik na kraju ovoga teksta – op. prev./

Ipak, nema nikakvih sličnih ili primjerenih smjenics ni Američke odvjetničke komore (American Bar Association), ni Udruge obiteljskih i mirovnih sudova (Association of Family and Conciliation Courts) koje bi se odnosile na edukaciju o djeci i obiteljima, koju bi trebali imati djelatnici Czss koji su uklučeni u sudske postupke.

Zbog dječjeg razvoja i ekspertize koja je potrebna za odgovorno određivanje 'najboljih interesa' djeteta potrebno je da Američka odvjetnička komora (American Bar Association), i Udruga obiteljskih i mirovnih sudova (Association of Family and Conciliation Courts) razviju primjerene profesionalne smjernice za sve pravnike koji sudjeluju u sudskim postupcima o djeci. Te smjernice trebaju obuhvaćati:

1) Bazu temeljnih znanja o razvoju djece i mentalnom zdravlju obitelji, koja su potrebna za dijalog i učinkovitu suradnju sa stručnjacima mentalnog dzravlja;

2) Postupke koji će se korstiti pri određivanju 'najboljih interesa' djeteta;

3) Opće kriterije koje se treba koristiti u odlučivanju u vezi s 'najboljim interesima' djeteta.

Baza temeljnih znanja

Odlučivanje o 'najboljim interesima' djeteta može imati tako duboki i trajni utjecaj na razvojni put djeteta i djetetove životne ishode, da predstavlja ogromnu profesionalnu odgovornost. Zahtjev da se oni koji su na tako moćnoj i odgovornoj poziciji posjeduju profesionalno poznavanje relevantnih razvojnih i konstrukta mentalnog zdravlja, predstavlja i razuman i racionalni pristup rješavanju ogromne odgovornosti određivanja 'najboljih interesa' djeteta, što može imati nevjerojatno dubok i trajni utjecaj na djetetov život.

Čak i kad se Czss oslanja na mišljenja i prosudbe stručnjaka mentalnog zdravlja, inherentna profesionalna odgovornost Czss-a zahtijeva profesionalno poznavanje relevantnih psihologijskih konstrukata da može komunicirati sa stručnjacima mentalnog zdravlja.

/dio teksta ispušten iz ovoga prijevoda zato što nije primjenjivo na sustav u RH – zainteresirani mogu pročitati na poveznici na izvornik na kraju ovoga teksta – op. prev./

Preporučene domene znanja

Predlažem sljedeće domene kao nužne za djelatnike Czss-a da bi mogli odgovorno ispunjavati svoj zadatak u određivanju 'najboljih interesa' djeteta:

Razvoj djeteta: Temeljno razumijevanje kvaliteta i značajki razvojnih faza u djetinjstvu i adolescenciji.

Konstrukti obiteljskih sustava: Osnovno znanje o poznatim konstruktima obiteljskih sustava, o homeostazi, triangulaciji, granicama i enmeshmentu, ulozi djetetovih simptoma u prenošenju moći unutar obitelji i o pokazateljima među-generacijskog saveza roditelj-dijete.

Roditeljska psihopatologija: Usredotočiti se na crte poremećaja ličnosti koji mogu teško oštetiti roditeljstvo i utjecati na obiteljsku dinamiku. Posebno je važno razumijevanje i prepoznavanje psihopatologije narcisoidnog i graničnog roditeljstva, zato što ono ima posebno toksični utjecaj na djecu i obiteljske odnose i često prolazi nezamijećeno ako stručnjaci o tome nisu educirani (prisutnost narcisoidnih i graničnih crta ličnosti roditelja može postati pitanje zaštite djeteta);

Sustav privrženost: Temeljno razumijevanje prirode sustava privrženosti, njegovih karakterističnih osobina, i djelovanja u zdravim odnosima roditelj-dijete, te u izopačenim odnosima roditelj-dijete.

Dinamika komunikacije: Odnos i dinamika komunikacije kojom se postiže utjecaj na dijete, uključujući i konstrukt roditeljske usklađenosti ili neusklađenosti s djetetom, roditeljske emocionalne znakove i odnose zamijenjenih uloga roditelj-dijete.

Neuroznanost o razvoju djeteta: Primjerena razina poznavanja suvremene neuroznanosti u vezi sa socijalno posredovanim razvojem mozga tijekom djetinjstva, posebice u vezi s razvojno zdravom važnošću slijeda sukoba-i-pomirenja (npr. sukob roditelj-dijete) i s centralnom ulogom roditeljske empatije (tj. 'intersubjektivnosti') u zdravom razvoju djeteta.

Online seminari u ovim domenama mogu se razviti putem suradne ekspertize Američkog psihološkog društva (American Psychological Association) i Američke odvjetničke komore (American Bar Association) da bi se osiguralo da djelatnici Czss-a (socijalni radnik, pravnik – koji su stekli obrazovanje na pravnom fakultetu – i psiholog) posjeduju potrebnu 'temeljnu i razumnu razinu znanja i razumijevanja' u relevantnim domenama koje su potrebne za profesionalno odgovorno i informirano određivanje 'najboljih interesa' djeteta.

Znanstveni temelji

/dio teksta ispušten iz ovoga prijevoda zato što nije primjenjivo na sustav u RH – zainteresirani mogu pročitati na poveznici na izvornik na kraju ovoga teksta – op. prev./

Oni koji određuju 'najbolji interes' djeteta, što može značajno utjecati na razvojni put djeteta u budućem životu, trebali bi poštovati standarde profesionalne odgovornosti uspostavljene u znanstvenim spoznajama i pouzdanim i važećim prinicipima i metodama koji se primjenjuju na činjenice utvrđene u slučaju'.

Reference

American Psychological Association, (2013) Specialty Guidelines for Forensic Psychology. American Psychologist, 68, 7-19.

American Psychological Association. (2010) Guidelines for child custody evaluations in family law proceedings. American Psychologist, 65, 863-867.

Association of Family and Conciliation Courts. (2006) Model standards of practice for child custody evaluation. Madison, WI: Author.

Association of Family and Conciliation Courts. (2010) Guidelines for Court-Involved Therapy. Madison, WI: Author.

_____________________________

Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/08/22/guardians-ad-litem-and-the-best-interests-of-the-child/

---

¨ U RH posao Posebnog zastupnika koji zastupa 'najbolji interes djeteta' obavljaju timovi za brak i obitelj Centara za socijalnu skrb – Czss, te ćemo dalje u tekstu GAL prevoditi kao Czss – op.prev.

¨¨ O razmatranju Minor's Councel koje je Dr Childress napisao, vidi: http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/stop-imenovanju-posebnog-skrbnika-u.html

Stop imenovanju posebnog skrbnika u sporu oko roditeljske skrbi

(U nas Posebni skrbnik ispituje volju i želje djeteta i zastupa ih na sudu. Najbolji interes djeteta u nas zastupa Czss. U Kaliforniji posao zastupanja volje i mišljenja djeteta obavlja Minor's counsel, što smo ovdje preveli kao Posebni skrbnik, zato što upravo to u nas radi Posebni skrbnik. op.prev.)

Imenovanje posebnog skrbnika djetetu u sporu roditelja oko skrbi nad djetetom je nešto najdestruktivnije što Sud može poduzeti.¨

Četiri su osnovna problema s imenovanjem posebnog skrbnika koji će zastupati dijete:

1.) Imenovanje posebnog skrbnika uvodi dva izrazita izvora sklonosti jednoj strani u pravni postupak;

2.) Imenovanje posebnog skrbnika uvodi, potiče, ulazi u savez i podržava patološke procese u obitelji, sve na štetu djeteta;

3.) Uvođenjem, poticanjem i podržavanjem obiteljske psihopatologije, imenovanje posebnog skrbnika potkopava i može potpuno poništiti napore terapeuta radi rješavanja obiteljske psihopatologije

4.) Time što ne razumije složenost razvojne nezrelosti tijekom djetinjstva i adolescencije, imenovani posebni skrbnik nudi pojednostavljene pokušaje rješavanja koji će rezultirati krivim zagovaranjem posebnog skrbnika u korist stajališta koja su protivna najboljem interesu i zdravom razvoju djeteta.

Sklonost jednoj strani

Spektar normalnog roditeljstva

Normalno roditeljstvo proteže se unutar kontinuuma od popustljivog i permisivnog do strukturiranog i odlučnog.

Popustljivo i permisivno roditeljstvo potiče razvoj odnosa, dok strukturirano i odlučno stavlja naglasak na razvoj zrelosti. Oba roditeljska stila mogu biti potpuno unutar normalnog i zdravog roditeljskog pristupa, i oba mogu voditi sazrijevanju i zdravom razvoju djeteta.

Sklonost roditelja prema jednom ili drugom stilu roditeljstva, stvar je sustava njihovih vrijednosti koje su obično proizvod iskustava roditelja unutar obitelji iz kojih su potekli. Takve su roditeljske sklonosti vezane za kulturu i kultura na njih utječe.

Profesionalna psihologija obično podržava uravnoteženi pristup roditeljskim stilovima koji se kreće negdje između ova dva stila, kombinirajući fleksibilno pregovaranje sa strukturiranim očekivanjima prema ponašanju djeteta. Npr., ako bi roditeljski stil bio predstavljen na numeričkom kontinuumu od 1 do 100, pri čemu niži brojevi predstavljaju popustljivo i permisivno roditeljstvo, a viši brojevi predstavljaju više strukturiran i odlučan roditeljski stil, normalno bi se roditeljstvo na toj skali protezalo unutar brojki 20 i 80. Što je roditeljstvo ekstremnije, to ono postaje problematičnije, ali postoji široki opseg mogućnosti unutar spektra normalnog roditeljstva. Profesionalna psihologija sklona je roditeljstvu kombiniranog stila, nešto između 40 i 60 na numeričkoj skali roditeljskih stilova.

Popustljivo i permisivno roditeljstvo: Roditelji koji su skloniji popustljivom i permisivnom roditeljskom stilu, podržavaju emocionalne kvalitete odnosa više nego kvalitete ponašanja i dozrijevanja. Pravila i očekivanja prema dječjem ponašanju fleksibilnije se dogovaraju i ti su roditelji skloni izbjegavati sukob da bi zadržali interpersonalnu harmoniju unutar obitelji. Ako se ode u ekstrem ovoga stila (0-20 na skali), roditeljstvo postaje sve više ugađanje djetetu i postaje previše labavo.

Odlučno i strukturirano roditeljstvo: Roditelji koji su skloniji odlučnom i strukturiranom roditeljskom stilu, daju prednost dozrijevanju dječjeg ponašanja i skloniji su prihvatiti hijerarhijsku obiteljsku organizaciju koja naglašava roditeljski autoritet. Pravila i očekivanja prema dječjem ponašanju jasnije su postavljena i ti su se roditelji skloni bolje snalaziti u upravljanju interpersonalnim sukobima. Ako se ode u ekstrem ovoga stila (80-100 na skali), roditelji mogu postati diktatori i previše nefleksibilni, što potencijalno može izazvati visoku razinu sukoba roditelj-dijete ili izrazito submisivno ponašanje u djece.

Unutar normalnog roditeljskog pristupa, oba su roditeljska stila prihvatljiva, oba mogu odgojiti normalnu i zdravu djecu, i oba imaju svoje prednosti i mane, zbog čega su stručnjaci mentalnog zdravlja skloni podržavati uravnoteženi roditeljski pristup gdje postoji mješavina oba roditeljska stila. Roditeljski se stilovi također mogu izmjenjivati među roditeljima na zdrav i normalan način, pri čemu je jedan roditelj skloniji popustljivom i permisivnom stilu (koji podržava emocionalno), dok je drugi roditelj skloniji strukturiranijem i odlučnijem roditeljskom stilu (koji disciplinira). Dok je god bračna zajednica cjelovita, ova mješavina roditeljskih stilova funkcionira učinkovito.

Međutim, u prekinutoj bračnoj zajednici, razlike u roditeljskim stilovima mogu postati uzrok među-roditeljskog sukoba. Sa stajališta bilo kojeg roditeljskog stila, roditeljski stil drugog roditelja izgledat će problematično. Za popustljivog i permisivnog roditelja, odlučniji i strukturiraniji roditeljski stil drugog roditelja izgledat će previše grub i neosjetljiv. Sa stajališta odlučnijeg i strukturiranijeg roditelja, popustljiv i permisivni stil drugog roditelja izgledat će da previše ugađa i da je previše labav. S uravnoteženog stajališta profesionalne psihologije, različiti roditeljski stilovi oba roditelja prepoznaju se kao normalni i zdravi, pri čemu razlike samo odražavaju različite sustave vrijednosti roditelja.

Roditelji imaju legitimno roditeljsko pravo uspostaviti svoj sustav vrijednosti u odnosu sa svojom djecom i u svojim obiteljima. Zato bi široki opseg vrste roditeljstva trebao jamčiti roditeljska prava u primjeni roditeljskog stila. Sve dok roditeljstvo izbjegava ekstreme bilo kojeg roditeljskog pristupa (tj. 0-20 na skali, što je slobodno i zanemarujuće roditeljstvo, ili 80-100 na skali što je grubo/abuzivno roditeljstvo) dužno poštovanje treba se jamčiti legitimnim roditeljskim pravima da uspostave obrasce obiteljske strukture sukladno svojim sustavima vrijednosti.

Djetetovi izbori

Sa stajališta razvojne nezrelosti djece i adolescenata, popustljiv i permisivni roditeljski stil će biti draži od strukturiranog i odlučnog roditeljskog stila, sve dok dijete ne postigne punu zrelost, do kad će, osvrćući se unatrag, mlada odrasla osoba imati veće dugoročno poštovanje za dobrobit od odlučnog i strukturiranog roditeljskog stila koji ju je doveo do veće osobne zrelosti. Npr., djetetu se može ne svidjeti vježbanje sviranja klavira ili pisanja domaće zadaće tijekom 90 minuta svake večeri, a ipak, kad odraste, sad već odrasla osoba cijenit će to što zna svirati klavir i što je postigla bolji akademski uspjeh i karijeru zbog strukturiranijih očekivanja roditelja tijekom djetinjstva i adolescencije.

No, ako upitamo dijete, njegova će razvojna nezrelost biti sklonija jedenju sladoleda nego povrća i igranju video igrica ili razgovora s prijateljima, nego pisanju domaće zadaće ili obavljanju poslova u kućanstvu. Bez obzira na to, roditeljska struktura insistiranja da dijete jede zdrave obroke i insistiranje na ispunjavanju odgovornosti prije uživanja u igri i slobodnim aktivnostima ‒ iako ove aktivnosti koje roditelj zahtijeva nisu djetetu drage, i usprkos tomu što insistiranje roditelja na tim djetetovim ponašanjima može dovesti do povećanih sukoba roditelj-dijete ‒ svejedno mogu unaprijediti djetetovo zdravo emocionalno i psihičko dozrijevanje i razvoj, prije nego što će to učiniti previše ugađanja i permisivnog roditeljstva.

Ipak će razvojna nezrelost djeteta i adolescenta biti naklonjenija popustljivom i permisivnom roditeljstvu.

Zato, ako se posebni skrbnik imenuje da bi predstavljao izraženu naklonost djeteta i adolescenta, uvodi se inherentna sklonost jednoj strani u Sudski postupak, i to u korist roditelja koji je usvojio popustljiviji i permisivniji roditeljski stil. Strukturiraniji i odlučniji roditelj time se smješta u problematičnu poziciju inherentne sklonosti jednoj strani koju je uveo Sud, i zbog koje mora svoj roditeljski stil i legitimni izraz roditeljskih vrijednosti unutar obitelji mijenjati radi prihvaćanja popustljivog i permisivnog roditeljskog stila poput stila drugog roditelja, radi zadobivanja djetetove naklonosti, temeljem toga što se djetetovim izborima i naklonostima jamči važnost u pravnom postupku.

Utjecaj ove sklonosti jednoj strani koju uvodi Sud, a u korist jednog roditeljskog stila na račun drugog, utječe na obitelj na način da zahtijeva od oba roditelja da prihvate popustljivi i permisivni roditeljski stil, što može potkopati pružanje potrebne strukture i discipline koji su djetetu potrebni za zdravo dozrijevanje. Međutim, ako se strukturiraniji i odlučniji roditelj nastavi ponašati sukladno najboljem interesu djeteta pružajući normalnu strukturu i disciplinu, tad će inherentna sklonost jednoj strani koju Sud uvodi imenovanjem posebnog skrbnika da bi predstavljao izražene ali razvojno nezrele naklonosti djeteta, težiti stvaranju nepovoljnih sudskih odluka protiv strukturiranog i odlučnog roditelja zbog težine koja se daje djetetovim izraženim 'preferencijama'.

Namjerno uvođenje sklonosti jednoj strani od strane Suda u pravni postupak protivan je principima ravnoteže i pravičnosti u pravnom sustavu. Potencijalno štetan utjecaj koji ovakva sklonost jednoj strani koju Sud uvodi u obiteljske odnose, obiteljsko funkcioniranje i dugoročni zdrav emocionalni, socijalni i psihološki razvoj djeteta ili adolescenta, protivan je najboljim interesima djeteta ili adolescenta. Sudovi trebaju poštovati legitimna roditeljska prava i ovlasti da unutar svojih obitelji uspostave obrasce interakcije sa svojom djecom koji su sukladni s njihovim sustavima vrijednosti. Sudovi trebaju izbjegavati djelovati na način da namjerno uvode sklonost djeteta jednom roditelju čime daju prednost jednoj skupini obiteljskih vrijednosti, posebice imajući na umu da bilo te, bilo neke druge obiteljske vrijednosti mogu biti kulturalno uvjetovane.

Drugi izvor sklonosti jednoj strani

Drugi izvor inherentne sklonosti jednoj strani koja se uvodi imenovanjem posebnog skrbnika ide u korist patoloških, a na štetu zdravih obiteljskih procesa.

Imenovanje posebnog skrbnika koji će predstavljati dijete, ne poštuje složenost dinamike obiteljskih odnosa, a dva naročita obiteljska obrasca od posebne su važnosti kad se radi o imenovanju posebnog skrbnika maloljetne osobe, 1) odnos zamijenjenih uloga, u kojem se dijete koristi za gratifikaciju i ispunjavanje emocionalnih i psiholoških potreba psihopatologije roditelja, i 2) djetetova triangulacija u roditeljski sukob stvaranjem među-generacijskog saveza jednog roditelja i djeteta, a protiv drugog roditelja.

Odnos zamijenjenih uloga

Postoje brojne vrste odnosa zamijenjenih uloga. U nekim takvim odnosima dijete preuzima ulogu skrbnika o roditelju (kao u slučajevima alkoholizma, depresije ili smanjenih roditeljskih kapaciteta). Druge vrste odnosa zamijenjenih uloga uključuju roditeljsko korištenje djeteta kao 'regulatornog objekta' (kao kad roditelj spriječava razvoj djetetove nezavisne autonomije radi smirivanja roditeljskog straha od napuštanja).

U odnosu zamijenjenih uloga dijete je inducirano ili zavedeno od strane roditelja da skrbi o emocionalnim i psihološkim potrebama toga roditelja, i odnos zamijenjenih uloga se smatra izrazito patološkim i visoko destruktivnim za djetetov zdravi emocionalni i psihički razvoj (npr. prototip primjera za odnos zamijenjenih uloga jest incest, pri kojem se dijete koristi da bi zadovoljilo seksualne/psihološke potrebe roditelja).

Vanjski izgled odnosa zamijenjenih uloga, međutim, izgleda kao odnos povezanosti roditelja i djeteta u kojem dijete izražava visoku razinu afektivnog povezivanja s (patološkim) potrebitim roditeljem. Ovaj poriv za patološkom povezanošću tipično se događa na štetu odnosa s drugim roditeljem.

"Povezujući se s djetetom u izrazito bliskom i ovisnom odnosu, enmeshed roditelj stvara psihološki štetno okruženje za odgoj djeteta, na štetu djetetova razvoja autonomnog selfa... Enmeshment¨¨ jednog roditelja s djetetom često izaziva prekid odnosa djeteta s drugim roditeljem (Cowan & Cowan, 1990; Jacobvitz, Riggs, & Johnson, 1999)." (Kerig, 2005, str. 10)

Napominjem da je Kerigova analiza odnosa zamijenjenih uloga (koja se također naziva i "međugeneracijsko brisanje granica") objavljena u Journal of Emotional Abuse. Odnosi zamijenjenih uloga smatraju se izrazito patološkim.

Također podsjećam i na komentar Minuchina o utjecaju enmeshed odnosa između roditelja i djeteta na kognitivno funkcioniranje djeteta.

"Članovi enmeshed podsustava obitelji mogu biti hendikepirani time što povećani osjećaj pripadanja zahtijeva značajno odustajanje od autonomije... Posebice se u djece time inhibiraju kognitivno-afektivne vještine" (Minuchin, 1974, str. 55)

Imenovanje posebnog skrbnika koji će predstavljati želje djeteta ulazi u savez s psihopatologijom odnosa zamijenjenih uloga unutar obitelji i u sudski će postupak uvesti inherentnu sklonost jednoj strani u korist patološkog roditelja i na štetu zdravog i normalnog roditelja. Namjerno uvođenje inherentne sklonosti jednoj strani koja ide u korist daljeg održavanja obiteljske psihopatologije u Sudski postupka, a od strane Suda, jako je loša zamisao.

Triangulacije i savezi

Koliko je uobičajeno, toliko je i nezdravo za djecu da budu triangulirana u supružnički sukob. Jedan od uobičajenih oblika triangulacije djeteta u supružnički sukob jest putem stvaranja među-generacijskog saveza roditelj-dijete, u kojem se dijete uvlači u savez s jednim, a protiv drugog roditelja.

Salvador Minuchin, kojeg mnogi smatraju najvećim teoretičarem obiteljskih sustava, opisuje među-generacijski savez roditelj-dijete kao oblik 'rigidnog trokuta'.

"Rigidni trokut također može preuzeti oblik stabilnog saveza. Jedan od roditelja pridružuje dijete u rigidno ograničeni među-generacijski savez protiv drugog roditelja." (Minuchin, 1974, str. 102)

Drugi priznati teoretičar obiteljskih sustava, Jay Haley, definira među-generacijski savez kao 'perverzni trokut'.

"Osobe uključene u trokut nisu vršnjaci, već je jedna od njih iz generacije iz koje druge dvije osobe nisu...  U procesu njihove interakcije, osoba iz jedne generacije stvara savez s osobom druge generacije, a protiv svojeg vršnjaka. Pod savezom se smatra proces zajedničke akcije protiv treće osobe... Savez između dvije osobe unutar trokuta se poriče. To znači da postoji izvjesno ponašanje koje ukazuje na savez, no kad se to ponašanje propituje, savez će se poricati... U osnovi, perverzni trokut je onaj u kojem je razdvojenost među generacijama prekršena na prikriven način. Kad se to ponavlja, sustav je patološki." (str. 37)

Značajno je to da je dio definicije među-generacijskog saveza to da se savez poriče. Dijete ili adolescent, klijenti posebnog skrbnika, po definiciji će poricati savez koji postoji između djeteta ili adolescenta i 'odabranog' roditelja s kojim je u savezu protiv drugog roditelja. To znači da pri zastupanji djetetove izražene naklonosti, posebni skrbnik aktivno podržava međugeneracijski savez djeteta i jednog roditelja protiv drugog roditelja. Time to postaje inherentni izvor sklonosti jednoj strani u Sudskom postupku koju uvodi Sud.

Značajno je također da Haley definira među-generacijski savez roditelj-dijete kao 'patološki'. Dakle, posebni skrbnik koalira s obiteljskom psihopatologijom protiv interesa zdravijeg roditelja koji traži rješenje za obiteljsku psihopatologiju.

Kad se posebni skrbnik imenuje da zastupa dijete koje je u patološkom među-generacijom savezu s jednim, a protiv drugog roditelja, posebni se skrbnik u suštiti imenuje da bi zastupao održavanje psihopatologije u obitelji. Inherentna sklonost jednoj strani time se uvodi u Sudski postupak, a u korist održavanja psihopatologije na štetu zdravijih elemenata obiteljskog sustava koji nastoje riješiti obiteljsku patologiju.

Imenovanje posebnog skrbnika u suštini je imenovanje pravnog zastupanja obiteljske psihopatologije. To je i nezdravo i iznimno destruktivno.

Ako Sud insistira na imenovanju posebnog skrbnika koji će zastupati interese obiteljske psihopatologije na način da će podržavati djetetov odnos zamijenjenih uloga s patogenim roditeljem i djetetov među-generacijski savez s jednim, a protiv drugog roditelja, što će u Sudski postupak uvesti inherentnu sklonost jednoj strani, a u korist održavanja obiteljske psihopatologije i na štetu zdravijih aspekata roditelja koji traži da se riješi obiteljska psihopatologija, tada bi dodatni kompenzatorni pravni savjetnik, radi ravnoteže, trebao biti imenovan da zastupa zdrave aspekte obitelji koji traže rješavanje obiteljske psihopatologije.

Još bi bolje bilo da Sud izbjegne namjerno uvođenje u sudski postupak inherentnih sklonosti jednoj strani čime podržavaju zadržavanje obiteljske psihopatologije, na način da potpuno izbjegne uvođenje inherentnih sklonosti jednoj strani imenovanjem posebnog skrbnika djeteta koji će zastupati interese obiteljske psihopatologje.

Poništavanje terapije

Imenovanje posebnog skrbnika koji je u savezu i podržava održavanje obiteljske psihopatologije vodi tomu da će djelovanje Suda biti učinkovito potkopano i da će se u nekim slučajevima potpuno poništiti nastojanje terapeuta da u tretmanu prekine patološko funkcioniranje obitelji.

Prvo, kako je gore navedeno, imenovanje posebnog skrbnika ulazi u savez i učvršćuje patološke procese u obitelji. Terapija onda mora PREVLADATI štetni utjecaj posebnog skrbnika koji je u savezu je s održavanjem obiteljske psihopatologije i podržava je.

Drugo, imenovanje posebnog skrbnika destruktivno izvrće hijerarhiju roditelj-dijete stavljajući dijete u previše povlaštenu i prenapuhanu poziciju da sudi o roditeljima. Salvador Minuchin raspravlja o važnosti roditeljskog autoriteta unutar obitelji,

"Roditeljstvo uvijek zahtijeva primjenu autoriteta. Roditelji ne mogu provoditi svoje izvršne funkcije ako nemaju moć to činiti... Djeca i roditelji, i ponekad terapeuti, često idealnu obitelj opisuju kao demokraciju. Ali oni pogrešno pretpostavljaju da je demokratsko društvo bez vođe, ili da je obitelj udruga vršnjaka. Učinkovito funkcioniranje zahtijeva da roditelji i djeca prihvate činjenicu da diferencirano korištenje autoriteta jest nužni sastojak roditeljskog podsustava. To postaje laboratorij vježbanja socijalnih vještina za djecu, koja trebaju znati kako pregovarati u situaciji nejednakih snaga (str. 58)

Imenovanje posebnog skrbnika neprimjereno i destruktivno uzdiže poziciju djeteta unutar obiteljske hijerarhije, što služi za dalje ukopavanje bilo kakvih patoloških procesa koji postoje u obitelji.

Uzdizanje djeteta stavlja 'ne-odabranog' roditelja u poziciju da mora smekšati dijete da bi zadobilo djetetovu naklonost. To je ekstremno destruktivna obiteljska dinamika koja potkopava terapijsku pomoć u slučaju obiteljske patologije. Sve dok postoji takva obiteljska dinamika, terapija će biti neučinkovita zato što je roditelj obespravljen Sudskom odlukom o imenovanju posebnog skrbnika djeteta, i nedostaje mu potreban roditeljski autoritet da može funkcionirati kao izvršitelj.

Traženje i davanje težine djetetovoj naklonosti jednom ili drugom roditelju, učinkovito djeluje na trianguliranje djeteta u supružnički sukob na način da pita dijete, ili mu omogućuje, stvaranje saveza s jednim roditeljem protiv drugoga, i biranje jednog roditelja. Djetetove 'preference' uzdižu se, unutar odnosa roditelja, na razinu 'nagrade koju treba osvojiti', pri čemu se svaki roditelj natječe u 'osvajanju' djetetove 'naklonosti'. Ovo je ekstremno destruktivna dinamika odnosa koja se uvodi u obitelj, a ipak je to UPRAVO ta destruktivna triangulacija djeteta u sukob roditelja radi 'nagrade koju treba osvojiti' koju imenovanje posebnog skrbnika koji će zastupati djetetove izražene naklonosti, uvodi u obitelj.

Prema mojem stručnom mišljenju, imenovanje posebnog skrbnika u konfliktnim situacijama tako je suštinski destruktivno za uvjete koji su neophodni za učinkovit tretman, da bi struka mentalnog zdravlja trebala temeljito razmotriti je li imenovanje posebnog skrbnika da zastupa dijete u obiteljskom sporu prepreka i nepremostiva smetnja terapiji.

Točka 10 Etičkih principa psihologa i Kodeksa ponašanja kojeg je uspostavil Američko psihološko društvo¨¨¨ bavi se kontekstom ponašanja u terapiji, a Točka 10.10 zahtijeva da 'psiholog prekine s terapijom kad u razumnim okvirima postane jasno da nije vjerojatno da će to klijentu/pacijentu koristiti..."

Imenovanje posebnog skrbnika djetetu djeluje tako da čvrsto ukorjenjuje obiteljsku psihopatologiju i aktivno s njom koalira. Imenovanje posebnog skrbnika djetetu ne samo da uvodi, već i podržava dinamiku izopačenih obiteljskih odnosa za koje se može očekivati da će spriječiti i ometati terapiju radi rješavanja obiteljske patologije, tako da prema Točki 10.10 Etičkog kodeksa Američkog psihološkog društva, psiholozi u tom kontekstu trebaju prekinuti s tretmanom zato što nije vjerojatno da će to klijentu/pacijentu i obitelji koristiti...

Razvojna nezrelost

Imenovanje posebnog skrbnika djetetu pokazuje teško nerazumijevanje za nezrelost i razvoj djeteta i adolescenta. Ako se usredotočimo samo na adolescente, neurorazvoj mozga još nije dovršen. Dok neke proto-odrasle sposobnosti jesu aktivne i dostupne, ostali važni socio-emocionalni i kapaciteti prosudbe ostaju potpuno nerazvijeni, tako da je sposobnost prosudbe u adolescenata značajno smanjena.

Ako adolescent treba donijeti informiranu 'nezavisnu' odluku (konstrukt 'nezavisnu' je upitan iz socio-neurološke perspektive, vidi npr., Cozolino, 2006), tad bi adolescentu trebalo omogućiti pristup svim relevantnim podacima koji su potrebni za donošenje informirane odluke. U kontekstu razvoda i raspada cjelovite obiteljske strukture, relevantni podaci mogu uključivati razloge za razvod iz perspektive svakog od roditelja, zato što u nedostatku kompletnih informacija, jedan roditelj može djetetu pružiti netočne i jednostrane podatke koji potencijalno okrivljuju drugog roditelja, čime se potiče i pojačava djetetova ljutnja i neprijateljstvo prema tom roditelju.

Pitati dijete je li jedan roditelj na njega utjecao, nedovoljno je da bi jamčilo da dijete ima uravnotežene i točne informacije na kojima će temeljiti odluku, zato što brojni obiteljski procesi mogu suptilno pružiti djetetu iskrivljene podatke i tumačenja, ali procesi kojima je dijete došlo to tih podataka mogu ostati ispod razine djetetove svijesti. Dakle, ako tražimo podatke o djetetovoj naklonosti, trebali bismo jamčiti da dijete ima točne i uravnotežene podatke od obje strane, a u vezi s nefunkcioniranjem obitelji i obiteljskom dinamikom odnosa, da bi dijete moglo donijeti 'nezavisnu' informiranu odluku o svojim željama i najboljim interesima.

Pa, onda, idemo postaviti roditelje pred dijete, da jedan po jedan iznesu razloge razvoda i raspada obitelji i da djetetu opišu mane drugog roditelja kao supružnika i roditelja, uz to da svaki roditelj djetetu iznese razloge zašto dijete treba odabrati neku opciju. Na ovaj bi način dijete imalo uravnotežene i (u razumnim okvirima) točne podatke u vezi s obiteljskom situacijom temeljem kojih bi onda moglo donijeti informiranu odluku o svojim najboljim interesima i odabrati kakve obiteljske odnose želi.

Je li to ono što želimo? Apsolutno NE.

No, u odsustvu uspostavljene procedure koja bi osigurala da dijete ima točne i potpune informacije na kojima će temeljiti svoju odluku, upitno je zagovaranje odlučivanja djece koja se zasnivaju na dječjem nepotpunom razumijevanju situacije i njezinih posljedica.

Zato je najbolje izbjegavati te mutne vode i ne tražiti od djeteta da odluči o svojim navodno 'nezavisnim' naklonostima, već da odluku u najboljem interesu djeteta donesemo kao odrasli ljudi.

Nadalje, mozgu adolescenta nedostaje sposobnost izvršne funkcije koja bi mu omogućila donošenje potpuno promišljene odluke. U mozgu adolescenata postoji sklonost za donošenje impulsivnih odluka koja se temelje na uživanju u gratifikaciji trenutačnih želja, i nedostaje mu sposobnost dugoročne perspektive koja ima uvid u buduće posljedice trenutačnih odluka.

To je inherentno ograničenje mozga adolescenta koje se temelji na zakonitostima neuro-razvoja.

Iako može izgledati da mozak adolescenta ima neke sposobnosti donošenja zrelih odluka, te su sposobnosti obojene željom za trenutačnom gratifikacijom i ugađanjem sebi što inheretno podržava popustljiv i permisivan, a ne strukturiran i odlučan roditeljski stil, iako ovaj potonji može dugoročno biti u najboljem interesu adolescenta.

Nezrelost kapaciteta izvršnih funkcija frontalnog režnja nalaže da bi adolescent, pri donošenju odluka, trebao imati vodstvo i pomoć potpuno zrelog živčanog sustava odrasle osobe. Ovo nameće pitanje o tomu koja bi odrasla osoba pružila to vodstvo i pomoć (tj. direktivni utjecaj) još nezrelom adolescentu. U normalnim obiteljima, to vodstvo i pomoć do dobi od 18 godina pružaju roditelji, nakon čega se vodstvo i pomoć povlače, a starijem adolescentu se dopušta da sklapa ugovore i donosi odluke neovisno o dopuštenju roditelja.

Ako Sud namjerava unaprijediti utjecaj odluka adolescentata u periodu ranije neuro-razvojne nezrelosti i nestabilnosti, imenujući posebnog skrbnika koji će zastupati mlađeg adolescenta, tad je dužnost posebnog skrbnika posjedovati stručnu razinu na kojoj bi mogao razumjeti pravu prirodu inherentne nepotpunosti kognitivnog funkcioniranja i prosudbe mozga klijenta-adolescenta. Dok nismo u stanju kompenzirati razvojnu nezrelost mozga adolescenta, olako ćemo podržavati nezrele odluke klijenta koje mogu voditi do dogoročno negativnih posljedica za klijenta-adolescenta zbog loših odluka koje smo podržali krivo i zbog neznanja o razvoju.

Zaključak

Osim u vrlo iznimnim okolnostima, Sud NIKAD ne bi trebao imenovati posebnog skrbnika da zastupa dijete ili adolescenta u obiteljskim sporovima.

Uloga zastupanja interesa djeteta (ili adolescenta) trebala bi se preseliti u domenu profesionalne psihologije. Ako Sud želi postići zatupanje djetetovih ili interesa adolescenta u sudskim postupcima, tad sud treba imenovati obiteljskog terapeuta koji će nastupati kao predstavnik djeteta ili adolescenta (glas djeteta) pred Sudom. To bi Sudu omogućilo uravnotežene i stručne informacije iz perspektive djeteta ili adolescenta, a izbjegao bi se savez s obiteljskom patologijom koja potkopava mogućnost terapije usmjerene na smanjivanje ili uklanjanje psihopatologije.

Ako Sud insistira na imenovanju posebnog skrbnika, tad se treba razviti standarde rada koji će upućivati i voditi povezivanje posebnog skrbnika s potrebama mentalnog zdravlja obitelji i klijenta. Dodatne smjernice bile bi potrebne da se u Sudskom postupku spriječe inherentne sklonosti jednoj strani, koje se uvode imenovanjem posebnog skrbnika.

Reference

Cozolino, L. (2006): The Neuroscience of Human Relationships: Attachment and the Developing Social Brain. WW Norton & Company, New York.

Haley, J. (1977). Toward a theory of pathological systems. In P. Watzlawick & J. Weakland (Eds.), The interactional view (pp. 31-48). New York: Norton.

Kerig, P.K. (2005). Revisiting the construct of boundary dissolution: A multidimensional perspective. Journal of Emotional Abuse, 5, 5-42.

Minuchin, S. (1974). Families and Family Therapy. Harvard University Press.

___________________________

Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/08/19/the-appointment-of-minors-counsel-must-stop/

---

¨ Dr Warshak također smatra da upravo u visoko-konfliktnim razvodima dijete ne smije biti stavljeno u situaciju da odlučuje: http://www.sandiegouniontribune.com/news/2016/apr/08/custody-divorce-children/

Slično se očituje i Karen Woodall: http://drkarenwoodall-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/o-slusanju-misljenja-djece.html

¨¨ Vidi tekst: http://drkarenwoodall-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/04/biti-roditelj-enmeshed-djetetu.html

¨¨¨ American Psychological Association