četvrtak, 12. svibnja 2016.

Procjena roditeljstva

Djetetove reakcije na problematično roditeljstvo

Pri 'otuđenju djeteta od roditelja' tvrdnja koju iznosi dijete pri simptomatskom odbacivanju roditelja jest da je roditeljsko ponašanje ciljanog-odbačenog roditelja toliko problematično da predstavlja razumno opravdanje za djetetovo odbacivanje odnosa s ciljanim roditeljem. Ta optužba zahtijeva procjenu roditeljskog postupanja cijanog-odbačenog roditelja da bi se utvrdilo je li roditeljstvo ciljanog roditelja dovoljno problematično da bi opravdalo djetetovo simptomatsko odbacivanje odnosa s tim roditeljem.
Zatim nastaje problem značajki problematičnog roditeljstva iz kojeg proizlazi djetetovo odbacivanje toga roditelja.
Dijete ekstremno rijetko odbacuje roditelja. Razlog je specifični primarni motivacijski sustav u mozgu koji se naziva 'sustav privrženosti.'
Sustav privrženosti je neuro-biološki primarni motivacijski sustav ugrađen u mozak. On djecu prisiljava da stvaraju snažne osjećajne veze sa svojim roditeljima. Kao primarni motivacijski sustav, sustav privrženosti je po obvezujućoj moći i motivacijskim uputama analogan drugim primarnim motivacijskim sustavima za glad i reprodukciju.
Sustav privrženosti razvijao se kao primarni motivacijski sustav tijekom milijuna godina evolucije kao izravna posljedica selektivnog predatorstva nad djecom. Predatori su ciljali stare, slabe i djecu. Djeca su lak plijen za predatore. Djecu koja su s roditeljima stvorila snažne veze privrženosti, roditelji su mogli zaštititi od predatora, te su geni koji su se podržavali stvaranje snažnih veza privrženosti s roditeljima prenosili u kolektivni genski bazen.
Djeca koja su formirala slabe ili nedovoljne veze privrženosti s roditeljema rjeđe su dobila zaštitu roditelja od predatora (i od drugih okolinskih opasnosti) te su češće bila plijenom predatora (i žrtvama drugih opasnosti), čime su selektivno iz genskog bazena nestali geni za slabu ili nedovoljnu privrženost roditeljima.
Tijekom milijuna godina evolucije koja je uključivala selektivni lov na djecu, razvio se vrlo moćan i otporan primarni motivacijski sustav koji snažno potiče emocionalno i psihičko povezivanje djece s roditeljima.
Time što potične značajnu prednost za preživljavanje, sustav privrženosti vrlo je snažan i otporan sustav koji ne postaje lako disfunkcionalan. Potrebno je TEŠKO problematično roditeljstvo da bi se prekinula motivacija djece za privrženim povezivanjem s roditeljima.
Npr., dječja reakcija na loše, čak zlostavljačko roditeljstvo, jest razvoj 'nesigurne privrženosti', zato što neadekvatna roditeljska skrb i loš i abuzivni roditelj izlaže dijete potencijalnim predatorima (i drugim okolniskim opasnostima), tako dijete postaje VIŠE motivirano za stvaranje veze privrženosti s roditeljem.
Reakcija djece na loše roditeljstvo jest da su VIŠE motivirana za privrženo povezivanje s abuzivnim roditeljem.
Želim biti sasvim jasan, zato što tako radi mozak autentičnog djeteta. Odgovor djeteta na loše roditeljstvo je da je SNAŽNIJE motivirano tražiti privrženo povezivanje s abuzivnim roditeljem.
Dok odrasli prekidaju odnose u odgovor na loše ponašanje druge osobe (kao pri razvodu), djeca NE prekidaju odnos s roditeljem zbog lošeg roditeljstva. Zapravo, loše i abuzivno roditeljstvo stvara NESIGURNU privrženost koja SNAŽNIJE motivira djecu za povezivanje s lošim i abuzivnim roditeljem.
Iako površno gledano ovo može izgledati nelogično i trebali bismo očekivati da djeca koja su izložena abuzivnom roditeljstvu žele prekinuti veze privrženosti s abuzivnim roditeljem, istina je upravo suprotna. Bez obzira na to koliko je roditeljstvo loše, i takvo je bolja skrb od skrbi najboljeg predatora.
Djeca koja su odbacila lošeg roditelja češće su umirala zbog zanemarenosti, izgladnjelosti, divljig zvijeri ili okolinskih opasnosti nego ona koja su na loše roditeljstvo reagirala povećanjem napora da stvore odnos privrženosti s lošim roditeljem. Ta su djeca preživjela. Ona koja su bila manje motivirana za odnos privrženosti, nisu preživjela.
"Svih sedam BM majmunica [tj. koje su odrasle bez majke] bile su potpuno neadekvatne majke... U početku su ih nastojale ignorirati i povlačile su se od svoje mladunčadi, čak i kad su mladunčad plakala... Kasnije su BM majmunice ignorirale, odbacivale i bile fizički abuzivne prema svojoj mladunčadi. Iznenađujući fenomen bili su stalni pokušaji mladunčadi da se povežu s majčinim tijelom bez obzira na zanemarivanje i tjelesno kažnjavanje. Kad se mladunčad ne bi uspjela približiti majčinu trbuhu, objesila bi joj se na leđa i pokušavala se približiti trbuhu." (Seay, Alexander, Harlow, 1964, str. 353)
Seay, B. Alexander, B.K., and Harlow, H.F. (1964). Maternal behavior of socially deprived rhesus monkeys. Journal of Abnormal and Social Psychology, 69, 345-354

"Paradoksalni nalaz da što se što se više dijete kažnjava, to je snažnija njegova privrženost osobi koja ga kažnjava, koji je vrlo teško objasniti bilo kojom drugom teorijom, sukladan je stajalištu da funkcija ponašanja privrženosti jest zaštita od predatora." (Bowlby, 1969, str. 226-227)
Bowlby, J. (1969). Attachment and loss. Attachment, Vol. 1. NY: Basic Books.

"Potencijalno evolucijsko objašnjenje ukazuje na to da je pritisak prirodne selekcije podržavao djecu koja su bila privržena, zato što je to povećavalo vjerojatnost preživljavanja. S adaptivnog stajališta, možda je bolje za vrste koje imaju dulju potrebu za skrbi (dulje djetinjstvo) da ostanu privržene abuzivnom skrbniku nego da se o njima nitko ne skrbi." (Raineki, Moriceau, Sullivan, 2010, str. 1143)
Raineki, C., Moriceau, S., Sullivan, R.M. (2010). Developing a neurobehavioral animal model of infant attachment to an abusive caregiver. Biological Psychiatry, 67, 1137-1145.
Iako golo preživljavanje možda nije toliko relevantno danas u 21. stoljeću u odnosima roditelj-dijete, napredak naše civilizacije tijekom posljednjih nekoliko tisuća godina nije relevantan za funkcioniranje sustava privrženosti koji se razvijao tijekom milijuna godina i koji je neuro-biološki ugrađen u mozak kao primarni motivacijski sustav.
Problematično i abuzivno roditeljstvo proizvodi NESIGURNU PRIVRŽENOST koja SNAŽNIJE motivira dijete da se nastoji privrženo povezati s abuzivnim roditeljem.
John Bowlby, koji je prvi identificirao i opisao sustav privrženosti, nazivao ga je motivacijskim sustavom kojeg 'cilj korigira', što znači da u odgovor na problematično roditeljstvo, sustav privrženosti zadržava svoj cilj stvaranja odnosa privrženosti s roditeljem, čime djetetova ponašanja postaju iskrivljena u nastojanjima da, u kontekstu lošeg roditeljstva, što bolje postigne taj cilj.

Izbjegavanje odbojnog roditeljstva

Problematično roditeljstvo može djecu dovesti do izbjegavanja bolnog roditeljstva koje primaju od problematičnog roditelja, ali ne rezultira prekidom djetetove motivacije privrženosti prema tome roditelju. Djetetov sustav privrženosti NASTAVLJA dijete motivirati da želi stvoriti odnos privrženosti s roditeljem, ali problematično roditeljstvo to spriječava.
Spriječena motivacija djeteta da stvori odnos privrženosti s roditeljem povećava djetetov stres i taj djetetov stres izaziva 'protestno ponšanje' - vidi http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/05/roditeljstvo-i-protest-djeteta.html čime dijete izaziva uključenje roditelja.
Pri istinskom sukobu roditelj-dijete koji je nastao zbog problematičnog roditeljstva, 'protest djeteta' nastaje zbog neuspjeha napora da FORMIRA , a NE zbog želje da PREKINE vezu roditelj-dijete
Promijenite problematično roditeljstvo koje djeluje kao barijera stvaranju osjećajne veze roditelj-dijete, i nestat će protest koji je nastao zbog djetetova stresa zato što tu vezu ne može stvoriti.
To se naziva 'terapija'.
Problematično roditeljstvo može proizvesti izbjegavajuću reakciju djeteta, ali NE i prekid motivacije za samim privrženim povezivanjem s roditeljem.
Sustav privrženosti je primarni motivacijski sustav, jednako kao i sustav gladi. Kad ne jedemo, doživljavamo stres gladi. No, to što proživaljavamo stres zbog ne jela, ne znači da ne želimo jesti. Zapravo, kad smo gladni VIŠE želimo jesti.
Kad je djetetova potreba za emocionalnom privrženošću s roditeljem neispunjena, dijete proživljava emocionalni stres (i zato protestira). To što dijete proživljava stres i što pokazuje protestno ponašanje, ne znači da njegov temeljni motivacijski sustav za odnosom privrženosti nije aktivan. Zapravo on je JOŠ aktivniji.
Djetetova želja da prekine odnos s roditeljem iznimno je neubičajena i uopće nije normalan odgovor na problematično roditeljstvo.

Sukob roditelj-dijete

U nekim slučajevima, djetetova ranjivost, ili problematična roditeljska postupanja mogu pojačati stupanj sukoba roditelj-dijete do nezdrave razine pretjeranog protestnog ponašanja.
Međutim, ni pod kojim okolnostima sukob roditelj-dijete nije smrtonosan za odnos roditelj-dijete, što znači da ni pod kojim okolnostima sukob roditelj-dijete ne rezultira prekidom djetetove motivacije za privrženost roditelju. Bez obzira na to koliko je roditelj loš, i loš je roditelj puno bolji od predatora.

Iznimke:

Ipak, nekoliko je iznimki kad se sukob roditelj-dijete MOŽE pretvoriti u smrtonosni soj koji motivira dijete da prekine odnos s roditeljem. Te iznimke valja procijeniti pri procjeni roditeljstva ciljanog roditelja koji možda izaziva prekid djetetove motivacije za privrženim povezivanjem s roditeljem.
·       Spolno zlostavljanje/incest
Roditeljsko spolno zlostavljanje djeteta odmah i u potpunosti prekida djetetovu motivaciju za privrženom povezanošću s tim roditeljem.
Potpuni prekid djetetove motivacije za privrženim povezivanjem s roditeljem, vrlo je karakteristična i jedinstvena značajka odgovora sustava privrženosti na incest.
Prisutnost 'otuđenja djeteta od roditelja' tj. djetetove želje da potpuno prekine odnos s jednim roditeljem, što je karakteristična razlikovna značajka odgovora sustava privrženosti na incest, ukazuje na moguću prisutnost 'izvornog koda' seksualnog zlostavljanja u 'datotekama' sustava privrženosti koji se među-generacijski prenosi putem izopačenih roditeljskih ponašanja sve od izvornog ulaska seksualnog zlostavljanja u obiteljski sustav jednu ili dvije generacije prije do sadašnje pojave 'otuđenja djeteta od roditelja'. tj. distorzije sustava privrženosti.
·       Kronično roditeljsko nasilje izraženo kroz fizičko zlostavljanje djeteta
Godine pretjeranog roditeljskog nasilja koje se izražava kao fizičko zlostavljanje djeteta, poput udaranja šakama, remenom, šibom, električnim kabelom, ponekad može rezultirati prekidom djetetove motivacije za privrženim povezivanjem s nasilnim roditeljem.
Kad se zbog kroničnog roditeljskog nasilja nad djetetom dogodi prekid djetetove motivacije za privrženim povezivanjem s roditeljem to je obično u ranoj i srednjoj adolescentskoj dobi (12-16 godina starosti).
·       Kronično roditeljsko nasilje izraženo kroz obiteljsko nasilje među supružnicima
Godine pretjeranog roditeljskog nasilja koje se izražava putem obiteljskog nasilja među supružnicima ponekad može rezultirati prekidom djetetove motivacije za privrženim povezivanjem s nasilnim roditeljem. U nekim pak slučajevima dijete se može identificirati i s agresorom kojem se pridružuje u nasilju usmjerenom prema viktimiziranom roditelju/supružniku.
U takvim slučajevima, prekid djetetove motivacije za privrženim povezivanjem s roditeljem zbog kroničnog obiteljskog nasilja toga roditelja prema drugom roditelju, obično nastaje u ranoj i srednjoj adolescentskoj dobi (12-16 godina starosti), kad se dijete može suprotstaviti nasilnom roditelju nastojeći zaštititi roditelja žrtvu.
·       Kronični alkoholizam roditelja ili ovisnost o drogama
Najčešće kronični alkoholizam ili ovisnost o drogama stvara zamjenu uloga, tj. 'parentifikaciju' djeteta koje preuzima ulogu skrbnika u odnosu na neadekvatnog i ovisnog roditelja. U nekim slučajevima, nakon niza godina disfunkcionalnog odnosa roditelj-dijete koji stvara roditelj alkoholičar ili ovisnik o drogama, dijete može željeti prekinuti odnos s tim roditeljem.
Kad dijete prekine odnos privrženosti s roditeljem ovisnikom, motivacija za privrženim povezivanjem ostaje aktivna ali je prekid proizvod stalne disfunkcije roditelja povezane s ovisnošću, tako da, ako se taj roditelj ikad oporavi i prestane biti ovisnik, djetetova se motivacija za privrženošću može re-aktivirati u smjeru pomirenja i stvaranja veze roditelj-dijete.
Kad se to dogodi, djetetovi napori da prekine odnos roditelj-dijete s roditeljem koji je ovisnik o alkoholu ili drogi, obično nastaju u ranoj i mlađoj odrasloj dobi (18-30 godina starosti).

'Otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti

Još jedina druga obiteljska dinamika koja može proizvesti soj sukoba roditelj-dijete koji je smrtonosan za funkcioniranje sustava privrženosti, pri kojem dijete nastoji potpuno prekinuti odnos s roditeljem, nastaje pri među-generacijskom savezu djeteta s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem.
Dodatak psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja pri među-generacijskom savezu roditelj-dijete, a protiv drugog roditelja, može sukob djeteta s drugim roditeljem pretvoriti u posebno zloćudni i virulentni oblik sukoba roditelj-dijete u kojem dijete nastoji potpuno prekinuti svoj odnos s ciljanim roditeljem.
Prekid djetetove motivacije za stvaranjem privržene povezanosti s normalnim i emocionalno dostupnim roditeljem, kao rezultat među-generacijskog saveza djeteta s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem (tj. 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti), bit će vidljivo u posebnom setu tri karakteristična i odlučujuća dijagnostička pokazatelja u prikazu djetetovih simptoma (vidi post, Diagnostic Indicators and Associated Clinical Signs).
Ni u jednom drugom smrtonosnom soju sukoba roditelj-dijete (incest, kronično fizičko zlostavljanje, kronično obiteljsko nasilje, kronični alkoholizam ili ovisnost o drogama) djetetovi simptomi pri nastojanju da prekine odnos s roditeljem neće pokazivati taj specifični skup od tri karakteristična i odlučujuća dijagnostička pokazatelja povezana s 'otuđenjem djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti.

Procjena roditeljstva

1.) Ciljani roditelj: Ako djetetovi simptomi dokazuju motiviranu želju djeteta za prekidom odnosa s roditeljem, tad se roditeljsko ponašanje ciljanog roditelja treba procijeniti i provjeriti prisutnost teško disfunkcionalnog roditeljstva koje ponekad može rezultirati prekidom djetetove motivacije za privrženim povezivanjem s roditeljem, u slučajevima:
·       Incesta
·       Kroničnog fizičkog zlostavljanja (mjereno u godinama)
·       Kroničnog obiteljskog zlostavljanja (mjereno u godinama)
·       Kroničnog alkoholizma ili ovisnosti o drogama (mjereno u godinama)
Prisutnost ovih roditeljskih ponašanja ukazivala bi na patogeno roditeljstvo ciljanog-odbačenog roditelja kao uzročnika prekida djetetove motivacije za privrženim povezivanjem s roditeljem.
2.) Roditelj s kojim je dijete u savezu: Ako djetetovi simptomi dokazuju motiviranu želju djeteta za prekidom odnosa s jednim roditeljem tad se roditeljsko ponašanje 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu treba procijeniti i provjeriti prisutnost tri karakteristična i presudna dijagnostička pokazatelja u slici djetetovih simptoma koji uključuju triangulaciju djeteta u supružnički sukob putem među-generacijskog saveza djeteta s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem (tj. 'otuđenje djeteta od roditelja' koje se temelji na privrženosti'),
·       Poremećaj djetetova sustava privrženosti: Dijete nastoji prekinuti svoj odnos s normalnim i emocionalno dostupnim roditeljem.
·       Simptomi poremećaja ličnosti: Djetetovi simptomi pokazuju sepcifični skup pet crta narcisoidnog i graničnog poremećaja ličnosti.
·       Deluzijska uvjerenja: Djetetovi simptomi pokazuju neumoljivo čvrsta i lažna uvjerenja o navodnoj (abuzivnoj) roditeljskoj neadekvatnosti ciljanog-odbačenog roditelja.
Prisutnost ovoga specifičnog skupa simptoma u djeteta predstavlja konačni dijagnostički dokaz patogenog roditeljstva 'odabranog' roditelja s kojim je dijete u savezu kao uzročnika prekida djetetove motivacije za privrženim povezivanjem s ciljanim-odbačenim roditeljem.
3.) Izbjegavanje odbojnog roditeljstva: Ako dijete nastoji izbjeći roditelja koji pruža odbojno roditeljstvo, tad djetetov sustav privrženosti ostaje aktivan, tako da će promjena odbojnog ponašanja roditelja kao uzročnika djetetovog izbjegavanja toga roditelja dopustiti stvaranje emocionalno povezanog odnosa roditelj-dijete.
Ako su djetetove pritužbe na problematično roditeljsko ponašanje ciljanog-odbačenog roditelja vjerodostojne i potvrđene putem kliničkih intervjua i promatranja kao:
·       Pretjerano intrusivno, previše anksiozno roditeljstvo
·       Pretjerano tućno, depresivno i ovisnično roditeljstvo
·       Pretjerano ljutito, neprijateljsko, kritično i roditeljstvo kažnjavanja
·       Pretjerano kontrolirajuće roditeljstvo u odnosu na razvoj adolescenata
Tad problematične roditeljske postupke treba specificirati i započeti s terapijom radi promjene utvrđenih problematičnih roditeljskih postupanja. Promjene u roditeljskim reakcijama prema djetetu proizvest će promjene u djetetovom ponašanju.
Ako promjene roditeljskog ponašanja ciljanog roditelja ne proizvedu odgovarajuće promjene u djetetovom ponašanju, tad je dijagnoza problema odnosa roditelj-dijete kao djetetov pokušaj izbjegavanja odbojnih roditeljskih ponašanja pogrešna (tj. djetetova ponašanja prema ciljanom roditelju nisu pod 'kontrolom stimulusa'* roditeljskog ponašanja, što ukazuje na prisutnost među-generacijskog saveza djeteta s 'odabranim' roditeljem protiv ciljanog roditelja).

Bilješka o normalnom roditeljstvu:

Postoji široki opseg normalnog roditeljstva, od popustljivog i permisivnog, do strukturiranog i čvrstog roditeljstva. Oba kraja kontinuuma mogu biti normalna i oba pristupa roditeljstvu mogu djetetu omogućiti zdravi razvoj.
Roditelji imaju temeljno pravo uspostaviti obiteljske vrijednosti putem svojeg pristupa roditeljstvu. Neki će roditelji dati više važnosti karakteristikama odnosa roditeljstva uz popustljiviji i permisivniji spektar roditeljskih postupanja, dok će drugi cijeniti bolje dozrijevanje osobne odgovornosti djeteta uz roditeljstvo koje je na struktiriranijem i čvršćem dijelu roditeljskog kontinuuma.
Odluka u vezi s uspostavljanjem obiteljskih vrijednosti putem roditeljskih postupanja jest ligitimno roditeljsko pravo i izranja iz kulturalnih vrijednosti.
Široka sloboda roditelja treba biti osigurana u uspostavljanju obiteljskih vrijednosti putem roditeljstva.
Jedino kad roditeljska postupanja dostignu ekstreme na bilo kojem kraju spektruma, te su pretjerano popustljiva i permisivna i time predstavljaju zanemarivanje djeteta, ili su pretjerano strukturirana i čvrsta i time predstavljaju emocionalno ili fizičko zlostavljanje djeteta, treba primijeniti šire društvene standarde primjerenog roditeljstva.
Ako roditeljsko ponašanje postavimo na kontinuum od 1 do 100, tako da je popustljivo i permisivno roditeljstvo u nižim vrijednostima spektruma, a strukturirano i čvrsto roditeljstvo u višim vrijednostima spektruma, tad bi normalno roditeljstvo obuhvaćalo vrijednosti od 20 do 80.
Svaki roditeljski stil ima pozitivne i negativne karakteristike, tako da psihologija kao struka preporuča roditeljstvo koje spada u srednji dio spektruma (40 do 60 na skali od 0 do 100), pri čemu postoji ravnoteža razumne količine dijaloga roditelj dijete i razumne količine strukture koju nameće roditelj.
Relativna ravnoteža ove dvije značajke, dijalog roditelj-dijete i struktura koju nameće roditelje, mijenja se s dozrijevanjem djeteta, tako da je količina strukture koju pružamo mlađoj djeci, npr. onoj staroj 5 ili 6 godina, veća nego ona koju pružamo starijoj djeci, npr. onoj staroj 15 ili 16 godina koja se pripremaju za ulazak u odraslu dob.
Kako se roditeljska ponašanja pomiču prema primjeni popustljivog i permisivnog roditeljstva a sve manje prema primjeni strukturiranog i čvrstog roditeljskog stila, ili prema većoj primjeni strukturiranog i čvrstog roditeljskog stila, sve veći obiteljski problemi mogu početi izranjati temeljem primijenjenog roditeljskog stila, a roditeljstvo ipak ostaje normalno i unutar roditeljskih prava i legitimnih roditeljskih prerogativa.
Osim u slučajevima vidnog roditeljskog zanemarivanja i zlostavljanja, roditelji imaju legitimno pravo uspostavljati obiteljske vrijednosti putem roditeljskih postupanja, a djeca se trebaju prilagoditi roditeljskim vrijednostima i očekivanjima. Prilagodba roditeljskim pravilima, vrijednostima i očekivanjima važan je dio djetova sazrijevanja. Dok su god roditeljska ponašanja u širokom okviru normale (tj. između 20 i 80 na skali od 0 do 100), tad se prava i legitimni roditeljski prerogativi trebaju uvažavati i podržavati i na djetetu je da se prilagodi i prihvati roditeljski pristup.
Ako je poželjno, može se primijeniti terapeutski dijalog s roditeljem u vezi s mogućim roditeljskim pristupom unutar srednjeg dijela roditeljskog spektra koji predstavlja mješavinu razumnog dijaloga i razumne strukture, ali taj terapeutski dijalog ne bi trebao potkopati legitimno roditeljsko pravo i legitimni autoritet roditelja pri uspostavljanju obiteljskih vrijednosti koje su sukladne vrijednostima roditelja sve dok su roditeljska ponašanja unutar širokog spektra normalnoga.
Zdrav razvoj djeteta ZAHTIJEVA da se dijete prilagodi postavljenim ograničenjima 'razine slobode' koja je djetetu dostupna i koja "ograničava djetetovo ponašanje na način da podržava prijelaz na organiziranije, složenije faze organizacije." (Cherkes-Julkowski & Mitlina, 1999, str. 7; vidi http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/05/roditeljstvo-i-protest-djeteta.html). Sve dok su roditeljska postupanja u širokom okviru normale, zdrav razvoj djeteta zahtijeva da se dijete prilagodi vrijednostima roditelja kakve roditelj izražava u svojim roditeljskim postupcima.
Razumni dijalog roditelj-dijete koji određuje neka ograničenja djetetovu sustavu mozga u razvoju "dok mu istodobno dopušta dovoljnu razinu slobode da se samo-organizira sukladno svojoj razvojnoj dobi"  (Cherkes-Julkowski & Mitlina, 1999, str. 14); vidi http://drcraigchildress-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/05/roditeljstvo-i-protest-djeteta.html treba se poticati. Od ključne je važnosti za zdrav razvoj djeteta da se podrže legitimna prava, autoritet i vodstvo roditelja u određivanju i uspostavljanju obiteljskih vrijednosti putem izbora roditeljskih reakcija i postupaka.
Reference
Cherkes-Julkowski, M. and Mitlina, N. (1999). Self-Organization of mother-child instructional dyads and latter attention. Journal of Learning Disability, 32(1), 6-21.
____________________________
Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2014/10/07/assessing-parenting/


* kontrola stimulusa -  je izraz koji se koristi za opis situacija u kojima se ponašanje izaziva pristunošću ili odsutnošću nekog stimulusa

Nema komentara:

Objavi komentar