Imenovanje patologije

Nedavno sam (iz druge ruke) čuo kritiku od strane jednog stručnjaka mentalnog zdravlja koja se odnosila na model 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Taj se stručnjak zabrinuo u vezi s 'imenovanjem' patologije roditelja otuđitelja koja podrazumijeva procese poremećaja ličnosti ("Zašto trebamo roditelja 'imenovati' kao onoga koji ima poremećaj ličnosti?")

Želim se ovom prilikom osvrnuti na tu zabrinutost zbog 'imenovanja' patologije navodno odabranog roditelja s kojim je dijete u savezu.

Imenovanje patologije jest centralna i primarna funkcija stručnjaka mentalnog zdravlja.

Reći da ne bismo trebali imenovati prirodu i težinu psihološke patologije jednako je kao reći da pravosudni sustav ne bi trebao imenovati prirodu i težinu kršenja zakona.

Sudac: "Zaista mi je neugodno reći da je netko ubojica. Možemo li ga nazvati činiteljem loših stvari?"

Psihijatar: "Znam da osoba pati od halucinacija, deluzija i konceptualne dezorganizacije. Ali zašto je potrebno reći da osoba pati od schizophrenie? Je li to zaista potrebno? Možemo li umjesto toga reći da ima različite misli i doživljaje?"

Socijalni radnik: "Trebamo li nekoga nazvati pedofilom samo zato što seksualno zlostavlja dijete? Možemo li samo reći da osoba ima neobične seksualne želje?"

Posao nas koji radimo u području mentalnog zdravlja jest razumjeti prirodu i raznolikost psihopatologije, procijeniti osobe i situacije i onda to znanje o psihopatologiji primijeniti na osobu i situaciju temeljem standardnih principa profesionalne psihologije, uključujući DSM dijagnostički sustav Američke udruge psihijatara.

Kad govorim o poremećajima ličnosti, govorim specifično o narcisoidnim i graničnim ličnostima. Njihovu su psihopatologiju utvrdili i detaljno opisali priznati stručnjaci mentalnog zdravlja, uključujući Otta Kernberga (1975), Theodora Millona (2011), Arrona Becka (2004), i Marshu Linehan (1994).

Narcisoidni i granični poremećaji ličnosti također su priznati kao patologija mentalnog zdravlja s uspostavljenim dijagnostičkim kriterijima u DSM-5 dijagnostičkom priručniku.

Osim toga, prepoznato je da se patologija poremećaja ličnosti prezentira duž 'dimenzionalnoga' kontinuuma težine patologije (Widiger & Trull, 2007), što znači da osoba može pokazivati neke crte ili značajke poremećaja ličnosti a da nužno ne ispunjava sve dijagnostičke kriterije za poremećaj ličnosti.

Štoviše, mješavine crta poremećaja ličnosti češće su norma nego iznimka. Npr., priznati psihijatar Arron Beck, opisuje da,

"Pacijenti s graničnim poremećajem ličnosti konzistentno ispunjavaju kriterije za jedan do pet drugih poremećaja ličnosti." (Beck i sur., 2004, str. 196)

I vodeći stručnjak za poremećaje ličnosti, Theodore Millon (autor Millon Clinical Multiaxial Inventory, koji se smatra zlatnim standardom za procjenu poremećaja ličnosti), opisuje preklapanje crta poremećaja ličnosti u narcisoidne ličnosti:

"Više poremećaja ličnosti često kovarira* sa spektrom narcisoidnog poremećaja ličnosti. Najupadljivije u spektru su antisocijalna i histrionska varijanta. Također se nalaze i kovarijante poput sadističkih, paranoidnih, negativističkih, kao i graničnih poremećaja." (Millon, 2011, str. 406)

Priznati stručnjak za poremećaje ličnosti, Otto Kernberg, utvrdio je da sržna struktura narcisoidne ličnosti predstavlja "podgrupu graničnih pacijenata,"

"Jedna podgrupa graničnih pacijenata, naime, narcisoidne ličnosti..." (Kernberg, 1975, str. xiii)

Uz to se i narcisoidne i granične ličnosti izrazito povezuju s nastankom urušavanja razmišljanja u deluzijske sustave uvjerenja kad su pod stresom. Naziv "granične" ličnosti za ovaj stil ličnosti nastao je 1930-tih zato što se smatralo da je ova struktura ličnosti na "granici" između neurotične i psihotične, i Theodore Millon je posebno opisao urušavanje ličnosti s narcisoidnim poremećajem u deluzijska uvjerenja:

"U uvjetima neublaženih poteškoća i neuspjeha, narcisodne se ličnosti mogu dekompenzirati u paranoidne poremećaje. Zbog njihove pretjerane uporabe mehanizama fantazije, sklone su događaje krivo tumačiti i konstruirati deluzijska uvjerenja. Kako nisu voljne prihvatiti ograničenja svoje neovisnosti i nisu u stanju prihvatiti stajališta drugih, narcisoidne se osobe mogu izolirati od korektivnih učinaka mišljenja svoje okoline. Sami, oni mogu promišljati i tkati svoja uvjerenja u mrežu nestvarnih i potpuno krivih sumnjičenja. Njihove deluzije često nastaju nakon većeg izazova ili neuspjeha koji su uzdrmali njihovu sliku o sebi kao superiornih i svemoćnih. Skloni su pokazivati kompenzatornu grandioznost i ljubomorne deluzije u kojima rekonstruiraju stvarnost da bi je prilagodili slici o sebi koju ne mogu ili ne žele napustiti. Deluzijski se sustavi također mogu razviti kao rezultat osjećaja da su izdani ili poniženi. Tad možemo vidjeti brzi razvoj deluzija proganjanja i arogantne grandioznosti koju karakteriziraju verbalni napadi i bombastičnost. Rijetko su fizički nasilni. Njihova ljutnja obično poprima oblik izricanja pogrda i svađalaštva. To se manifestira u iracionalnim i otrovnim komentarima u kojima se druge kori i proglašava glupima i vrijednima prijezira. Ovakvi ispadi obično nemaju objektivnog opravdanja, često su obojani deluzijama i mogu biti usmjereni na divlji pogodi-ili-promaši način na koji narcisoidne ličnosti napadaju one koji ne podržavaju njihov uzvišeni status, kako to oni za sebe traže." (Millon, 2011, str. 407-408)

Deluzija je nepopustljivo, fiksirano i lažno uvjerenje koje opstaje usprkos dokaza za suprotno. Zajedničko uvjerenje navodno odabranog narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu i djeteta da je ciljani-odbačeni roditelj emocionalno i psihički 'nasilan', te da njegovi roditeljski postupci za dijete predstavljaju opasnost, jest nepopustljivo, fiksirano i lažno uvjerenje koje opstaje usprkos dokaza da su roditeljski postupci ciljanog roditelja potpuno normalni. Uvjerenje da je ciljani roditelj 'roditelj-zlostavljač', koji prestavlja opasnost za dijete jest deluzijsko. Nije istinito.

Ovo nepopustljivo, fiksirano i lažno uvjerenje (tj. deluzija) stvoreno je urušavanjem organiziranih kognitivnih struktura narcisoidne/(granične) ličnosti u deluzijska uvjerenja, kako je to Millon (2011) specifično opisao, u odgovor na psihološki stress zbog "neublaženih poteškoća i neuspjeha" pri razvodu (tj. javno odbacivanje i napuštanje narcisoidnog/(graničnog) roditelja od strane figure privrženosti utjelovljene u supružniku).

Patologija 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti iznimno je teška. Propust da se postavi dijagnoza ove iznimno teške psihopatologije, za mene predstavlja zapanjujuću nekompetentnost. Tu razinu profesionalne nekompetentnosti mogu pripisati samo neznanju o prirodi patologije poremećaja ličnosti, što vjerojatno predstavlja praksu izvan ograničenja profesionalnih kompetencija ako se stručnjak mentalnog zdravlja bavi dijagnosticiranjem i tretmanom patologije poremećaja ličnosti.

Ako pacijent pokazuje simptome karakteristične za karcinom, liječnik dijagnosticira karcinom.

Ako pacijent pokazuje simptome karakteristične za bolest srca, liječnik dijagnosticira bolest srca.

Liječnik ne govori, "Karcinom je takav ozbiljan poremećaj, zašto je potrebno označiti pacijente kao one koji imaju karcinom? Zar ne možemo samo reći da pacijet ima neke 'neugodne bolove'?

Prema DSM-5, ako pacijent ima halucinacije i deluzije, u njega se dijagnosticira schizophrenia. Ako pati od manije i depresije, u njega se dijagnosticira bipolarni poremećaj. Patologija poremećaja ličnosti postoji u dijagnostičkoj strukturi DSM-a. Deluzijcki poremećaji postoje u dijagnostičkoj strukturi DSM-a.

Svrha utvrđivanja prirode patologije ličnosti roditelja u slučajevima 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti NIJE dijagnosticiranje roditelja. Dijagnoza 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti postavlja se ISKLJUČIVO temeljem ispoljenih simptoma u DJETETA, a ne u roditelja.

Svrha utvrđivanja prirode psihopatologije ličnosti roditelja jest postizanje točnog konceptualnog razumijevanja prirode patologije koju ispoljava dijete u slučajevima 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Ključna značajka toga konceptualnog razumijevanja jest da se patologija roditelja PRENOSI NA DIJETE putem poremećenog utjecaja patologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja na djetetov sustav uvjerenja. Kao rezultat toga transfera patologije s roditelja na dijete, vidimo dokaze u ispoljenim djetetovim simptomima koji pokazuju utjecaj psihopatologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja na dijete.

Patologija roditelja stvara patologiju u djeteta. Rezultat toga je da će se značajke patologije roditelja jasno pokazati u ispoljenim djetetovim simptomima (te značajke simptoma nazivam 'psihološkim otiscima' utjecaja narcisoidnog/(graničnog) roditelja).

Ti 'psihološki otisci' kao dokaz u ispoljenim djetetovim simptomima predstavljaju Dijagnostički pokazatelj 2 za model 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, tj. oslanjaju se na prisutnost pet specifičnih apriori predvidljivih narcisoidnih/(graničnih) crta ličnosti u ispoljenim simptomima DJETETA (odgađam raspravu o anksioznoj varijanti).

Pitanje: Kako dijete usvaja ovaj specifični skup narcisoidnih/(graničnih) značajki ličnosti koje se izražavaju selektivno samo prema ciljanom-odbačenom roditelju?

Odgovor: Putem psihološkog utjecaja patologije narcisoidnog/(graničnog) roditelja na formiranje djetetovih simptoma.

Propust da se potvrdi priroda patologije dovest će do POGREŠNE DIJAGNOZE patologije poremećaja ličnosti koja se ispoljava u djetetovim simptomima na način da se krivo predstavi kao pokazatelj bilo suprotstavljačko-neposlušnog ponašanja djeteta, ili problematičnog roditeljstva ciljanog-odbačenog roditelja.

Ne. To je kriva dijagnoza.

Dopustite da budem sasvim jasan... to bi bila KRIVA dijagnoza.

Djetetovi simptomi NE ukazuju na suprotstavljačko-neposlušno ponašanje djeteta i NISU rezultat problematičnog roditeljstva ciljanog-odbačenog roditelja. Djetetovi simptomi ispoljeni prema ciljanom roditelju predstavljaju skupinu specifičnih crta narcisodine i granične ličnosti koje je dijete usvojilo putem poremećenih, patogenih roditeljskih postupanja navodno odabranog roditelja s kojim je dijete u savezu. Izvor djetetove skupine simptoma je narcisoidna/(granična) patologija roditelja koji izaziva patologiju 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti koju dijete ispoljava.

Ako stručnjak mentalnog zdravlja postavi KRIVU dijagnozu zbog vlastite osobne nelagode c vkoju osjeća prema ispravnoj dijagnozi, to je isto kao kad bi liječnik postavio krivu dijagnozu karcinoma umjesto visokog krvnog tlaka zato što osjeća osobnu nelagodu zbog ozbiljnosti dijagnoze karcinoma. Tad bi liječnik pacijenta liječio od visokog krvnog tlaka, a pacijent bi umro od karcinoma.

Kad stručnjak mentalnog zdravlja postavi KRIVU dijagnozu, pa patologiju 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti dijagnosticira kao rezultat djetetova suprotstavljačko-neposlušnog ponašanja ili kao rezultat problematičnog roditeljstva ciljanog-odbačenog roditelja, to vodi krivom i potpuno neučinkovitom tretmanu, i pacijent (tj. djetetov zdrav razvoj i djetetov zdrav odnos ljubavi prema normalnom i emocionalno dostupnom roditelju) umire, što je posljedica krivo postavljene dijagnoze.

Ako liječnik ignorira simptome karcinoma i umjesto toga krivo dijagnosticira karcinom kao visoki krvni tlak zato što želi izbjeći ispravnu dijagnozu karcinoma, pa posljedično pacijent umre od neliječenog karcinoma, to predstavlja profesionalnu pogrešku.

Zašto isto to ne vrijedi za mentalno zdravlje?

Zapravo, vrijedi.

Ključna uloga koja definira stručnjaka mentalnog zdravlja jest da ispravno utvrdi psihopatologiju.

Ključna uloga koja definira stručnjaka medicine jest da ispravno utvrdi fizičku patologiju.

Ključna uloga koja definira stručnjaka pravosuđa jest da ispravno utvrdi kršenje zakona.

Propust u bilo kojem od ovih područja jest temeljni propust u primarnoj profesionalnoj obvezi stručnjaka mentalnog zdravlja, medicine, ili pravosuđa.

Patologija poremećaja ličnosti postoji. Patologija deluzija postoji, posebice u vezi sa specifičnim vrstama patologije poremećaja ličnosti. Ključna profesionalna obveza stručnjaka mentalnog zdravlja jest ISPRAVNO utvrđivanje prirode patologije u svakom pojedinom slučaju.

Propust da to učini predstavlja temeljni propust u profesionalnoj "dužnosti da skrbi" o pacijentu.

Izraziti pak profesionalnu nevoljkost da ispravno dijagnosticira prirodu psihopatologije zbog izbjegavanja korištenja profesionalno uspostavljenih i definiranih stručnih naziva koji se odnose na prirodu patologije, opasno se približava postavljanju krive dijagnozi psihopatologije s predumišljajem, što onda prije predstavlja nemar, nego jednostavno nedostatak kompetencija.

Ovdje NE govorimo o postavljanju dijagnoze roditelju. Model 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti NE postavlja dijagnozu roditelju.

Dijagnoza ove patologije temelji se isključivo i potpuno je fokusirana na pokazatelje simptoma u djeteta.

Ispravan klinički naziv 'otuđenja od roditelja' je 'patogeno roditeljstvo', što je stvaranje značajne patologije u djeteta putem visoko aberantnih i poremećenih roditeljskih postupanja.

Glavni problem NIJE patologija u roditelja. Glavni je problem transfer te roditeljske psihopatologije na dijete putem visoko aberantnih i patogenih roditeljskih postupanja, kao što je vidljivo iz specifičnih značajki djetetovih ispoljenih simptoma.

Smisao utvrđivanja prirode roditeljske psihopatologije jest temeljenje dijagnoze na teorijskom razumijevanju prirode psihopatologije, što nam onda omogućuje da utvrdimo specifične dijanostičke pokazatelje u ispoljenim simptomima DJETETA, koji predstavljaju konačne dijagnostičke dokaze psihopatologije.

U svojoj temeljnoj srži, 'otuđenje od roditelja' koje se temelji na privrženosti predstavlja trans-generacijski prijenost traume privrženosti iz djetinjstva navodno odabranog narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu, u sadašnje obiteljske odnose. Ovaj trans-generacijski prijenos traume privrženosti posredovan je patologijom ličnosti toga roditelja. Patologija ličnosti toga roditelja je posljedica traume privrženosti (tj. disorganiziranog obrasca privrženosti) iz djetinjstva navodno odabranog narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu.

Profesionalna tema NIJE označavanje roditelja, tema je ispravno utvrđivanje prirode psihopatologije koja se izražava u simptomima djeteta.

Reference:

Beck, A.T., Freeman, A., Davis, D.D., & Associates (2004). Cognitive therapy of personality disorders. (2nd edition). New York: Guilford.

Kernberg, O.F. (1975). Borderline conditions and pathological narcissism. New York: Aronson.

Linehan, M. M. (1993). Cognitive-behavioral treatment of borderline personality disorder. New York, NY: Guilford

Millon. T. (2011). Disorders of personality: introducing a DSM/ICD spectrum from normal to abnormal. Hoboken: Wiley.

Widiger, T.A. and Trull, T.J. (2007). Plate tectonics in the classification of personality disorder: Shifting to a dimensional model. American Psychologist, 62, 71-83.

_________________________________

Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2015/05/28/identifying-pathology/

---

* Varirati skupa s nekom drugom varijablom, osobito na način koji može biti prediktivan.

Suočavanje s traumom u slučaju otuđenja djeteta od vas

Proživljavanje iskustva 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti predstavlja duboku traumu za ciljanog roditelja. Ova vrsta kronične psihičke traume razlikuje se od onoga što veterani proživljavaju kroz PTSP, no ipak je noćna mora onih koji je proživljavaju jedan oblik traume. Tehnički naziv za vrstu emocionalne i psihičke traume koju priživljavaju ciljani roditelji jest 'kompleksna trauma'.

Nije slučajnost da se patologija narcisoidnog/(graničnog) roditelja rađa iz kompleksnog oblika traume u djetinjstvu toga roditelja i da su postojeći procesi 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti za ciljanog roditelja kompleksna trauma. To je svakako povezano.

Važno je da ciljani roditelj nađe načine suočavanja s kompleksnom traumom 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Ova se tekst bavi načinima na koje se ciljani roditelj može suočiti s teškom emocionalnom traumom koja je posljedica iskustva 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti.

Narativ oživljavanja traume

Proces 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti predstavlja oživljavanje narativa traume privrženosti iz djetinjstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja u obiteljskim odnosima. Taj narativ predstavlja lažnu dramu koju stvara patologija narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Uloge u traumi koje su sadržane u mreži privrženosti toga roditelja stvorene su tijekom njegova djetinjstva u traumatskim odnosima s vlastitim roditeljem.

Kompleksna razvojna trauma koju je narcisoidni/(granični) roditelj proživio kao dijete bila je tako pogubna za njegov psihički razvoj, da je dovela do razvoja narcisoidnih i graničnih struktura ličnosti koje sad vode poremećene obiteljske procese nazvane 'otuđenje od roditelja'. Tu kompleksnu traumu iz djetinjstva koja je stvorila narcisoidne/(granične) crte ličnosti roditelja dokazuje današnje 'otuđenje od roditelja' djeteta toga roditelja, koje se temelji na privrženosti.

Sustav privrženosti narcisoidnog/(graničnog) roditelja sadrži reprezentacijske mreže traume odnosa koje je roditelj doživio u svojem djetinjstvu. Ovi internalizirani radni modeli traume privrženosti nalaze se u obrascu:

'roditelj-nasilnik' – 'dijete-žrtva' – 'roditelj-zaštitnik'

Ove uloge u traumi u djetinjstvu narcisoidnog/(graničnog) roditelja sad se igraju u postojećim obiteljskim odnosima:

"Roditelj-zlostavljač": ciljanom se roditelju u oživljavanju traume dodjeljuje uloga 'roditelja-nasilnika'.

"Dijete-žrtva": narcisoidni/(granični) roditelj inducira dijete u prihvaćanje uloge navodne žrtve.

"Roditelj-zaštitnik": narcisoidni/(granični) roditelj preuzima i napadno pred djetetom i ostalima igra željenu ulogu navodnog zaštitnika djeteta.

Narativ oživljavanja traume u obiteljske se odnose uvodi na način da se prvo dijete inducira u prihvaćanje uloge žrtve. To je ključni prvi korak u stvaranju 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti.

Onoga trenutka kad dijete prihvati ulogu žrtve, to automatski ciljanog roditelja definira kao onoga koji igra ulogu zlostavljača. Uloga 'djeteta-žrtve' automatski ciljanom roditelju nameće ulogu 'roditelja-zlostavljača', neovisno o bilo kakvom stvarnom ponašanju toga roditelja.

Ciljani se roditelj odmah stavlja u poziciju da se mora braniti i stalno dokazivati terapeutima i ostalima da nije 'zlostavljao' dijete. Nije bitno što su njegova roditeljska postupanja sasvim normalna. Onoga časa kad su poremećena roditeljska ponašanja narcisoidnog/(graničnog) roditelja inducirala dijete u preuzimanje uloge 'djeteta-žrtve' u narativu oživljavanja traume, ciljanom je roditelju nametnuta uloga 'roditelja-zlostavljača'.

Djetetovo prihvaćanje uloge žrtve također pruža narcisoidnom/(graničnom) roditelju kontekst za prihvaćanje i otvoreno igranje pred djetetom i pred drugima svoje priželjkivane uloge fantastičnog, savršenog i idealiziranog 'roditelja-zaštitnika'. U cirkularnom procesu određivanja uloga, uloga 'roditelja-zaštitnika' koju je narcisoidni/(granični) roditelj preuzeo i otvoreno prikazao djetetu i drugima poziva dijete da prihvati ulogu 'djeteta-žrtve', a 'dijete-žrtva' poziva narcisoidnog/(graničnog) roditelja da prihvati ulogu 'roditelja-zaštitnika'.

U narativu oživljavanja traume ove se dvije uloge međusobno podržavaju.

Proces 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti u svojoj biti uključuje lažnu dramu koju stvara narcisoidni/(granični) roditelj kao odjek traume iz svojeg djetinjstva, koja je i stvorila patologiju njegove ličnosti. U narativu ove lažne drane, taj roditelj autentično vjeruje da ciljani roditelj predstavlja prijetnju 'zlostavljanja' djeteta i da navodno 'dijete-žrtva' traži zaštitu narcisoidnog/(graničnog) roditelja.

Međutim, ništa od te lažne drame nije istina. To je deluzija. Roditeljstvo ciljanog roditelja potpuno je normalno, dijete nije ni u kakvoj opasnosti i ne treba nikakvu 'zaštitu'. To je lažni narativ rođen iz traume odnosa narcisoidnog/(graničnog) roditelja u njegovu djetinjstvu.

Trauma ciljanog roditelja

Pri oživljavanju traume privrženosti iz djetinjstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja koja je i proizvela psihopatologiju ličnosti toga roditelja, teme traume oživljavaju i re-aktiviraju se.

Zlostavljanje – Viktimizacija – Bespomoćnost – Patnja

Ove se teme traume iz djetinjstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja oživljavaju u narativu traume i prenose se u iskustvo ciljanog roditelja.

Psihološka trauma 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti jest ponašanje kojim narcisoidni/(granični) roditelj zlostavlja ciljanog roditelja (koristeći dijete). Gotovo bi se moglo smatrati psihičkim obiteljskim nasiljem. Obiteljsko nasilje i 'otuđenje od roditelja' koje se temelji na privrženosti jednostavno su različite manifestacije kojim narcisoidna ličnosti zlostavlja supružnika.

Teme traume iz djetinjstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja ugrađuju se u iskustvo ciljanog roditelja. Ciljani roditelj mora iskusiti emocionalno i psihičko zlostavljanje, ogromnu patnju i bespomoćnu viktimizaciju koja je bila dio iskustva traume u djetinjstvu narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Ta je trauma i stvorila patologiju ličnosti koja sad pokreće obiteljsku patologiju 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti.

Patnja ciljanog roditelja koja je stvorena oživljenom i prenesenom traumom iz djetinjstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja duboka je i beskrajna, upravo kakva je bila patnja narcisoidnog/(graničnog) roditelja u njegovu djetinjstvu. Ne može se izbjeći. Ciljani je roditelj bespomoćan i ne može učiniti da zlostavljanje i patnja prestanu. Trauma narcisoidnog/(graničnog) roditelja oživjela je, jedino što ovoga puta emocionalno i psihološki pati ciljani roditelj.

Za ciljanog roditelja 'otuđenje od roditelja' koje se temelji na privrženosti predstavlja ogromnu 'kompleksnu traumu'. Patnju bez kraja – u zamci je i bespomoćan je.

Suočavanje s traumom

Ciljani roditelj mora naći način da obradi doživljaj traume i da se nosi s njime.

U svojoj patnji morate nastojati postići vladavinu svjetla nad tamom traume. Morate naći put van iz traume koja vam je nanesena, put u oporavak vašeg autentičnog psihičkog zdravlja i ravnoteže.

Koliko god željeli spasiti svoje dijete, ne možete ga izvući iz živoga pijeska tako da i sami skočite u taj živi pijesak. Ako to učinite, oboje ćete jednostavno u njemu nestati.

Da biste svoje dijete spasili iz živog pijeska 'otuđenja od roditelja', morate stajati na čvrstoj obali stabilnog emocionalnog i psihičkog zdravlja, i onda pružiti ruku da spasite dijete.

Čak i tad, vaše dijete možda neće primiti vašu ruku. Trebat ćete podršku stručnjaka mentalnog zdravlja i pravosuđa, i na tome radimo. A vi morate nastojati izboriti slobodu od nametnutog iskustva traume. Morate nastojati naći i očuvati vlastito emocionalno i psihičko zdravlje u okolnostima ogromne emocionalne traume vaše tuge i gubitka.

Iskustvo traume zarobljava psihu ciljanog roditelja. Njegov se svijet u cjelosti okreće oko iskustva traume zbog obiteljske patologije. Teški i problematični odnos s neprijateljskim-odbijajućim djetetom; kaos pokušaja dogovaranja s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem u vezi s kontaktima s djetetom; drsko i opetovano kršenje sudskog rješenja od strane narcisoidnog/(graničnog) roditelja; i stalno ometanje odnosa ciljanog roditelja s djetetom od strane narcisoidnog/(graničnog) roditelja neprestano su u fokusu ciljanog roditelja.

Opetovana ročišta, odvjetnici, terapeuti, vještaci, djelatnici socijalne skrbi, koji se pojavljuju u kontekstu trajnog sukoba roditelj-dijete, djeluju na način da potpuno okupiraju psihološki prostor i energiju ciljanog roditelja.

I u tom izvrnutom svijetu, ciljanog se roditelja neprestano okrivljava zato što ga dijete odbija, iako taj roditelj nije učinio ništa loše.

"Ako tvoje dijete ne želi biti s tobom, mora da si učnio nešto loše."

Oduzeto vam je vaše voljeno dijete, i nitko ne razumije. Nitko ne pomaže.

Emocionalna i psihološka trauma i duboka tuga zbog 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, obuzima život i psihu ciljanog roditelja.

Morate se osloboditi te traume.

Emocionalna trauma koja mu se nanosi je teška i tuga ciljanog roditelja je duboka. Izazov koji je pred ciljanim roditelj jest da ponovno pronađe svjetlo radosti u tami svoje tuge i gubitka.

Radimo na tome da riješimo struku mentalnog zdravlja, da ona shvati i pomogne vam.

Kad mentalno zdravlje jednom postane vaš saveznik, tad ćemo raditi na rješavanju sudova, tako da i oni shvate i pomognu.

U tome procesu vi možete pomoći tako da prihvatite izazov i postignete vlastito mentalno zdravlje i ravnotežu usprkos traumi gubitka i tuge. Vaše dijete treba da čvrsto stojite na obali vlastitog emocionalnog i psihičkog zdravlja i ravnoteže da biste mu pomogli da se izvuče iz živog pijeska svojeg iskustva.

To je vaš izazov.

Nalaženje sreće

Ovdje je devet načina na koje ciljani roditelji koji proživljavaju traumu 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti mogu oporaviti i povratiti svoje emocionalno zdravlje i ravnotežu. Osnovne ideje za ovaj popis izvučene su iz rada Belle Beth Cooper u kojem ona navodi raličite znanstveno utemeljene metode povećanja sreće.

1. Vježbajte smješak

Fizički i emocionalni sustavi mozga su povezani. Malu dozu bilo koje emocije možemo stvoriti glumeći kao da je osjećamo. To čine glumci. Onda glumci tu malu dozu emocije razvijaju u potpuno iskustvo željene emocije.

Kad smo sretni smiješimo se. Ali to radi i u obrnutom smjeru. Kad se smiješimo, postajemo sretniji.

Kad se smiješimo, stvaramo malu dozu osjećaja sreće. Fizički čin smješka zavodi mozak:

Mozak kaže, "Zašto se smiješim? Hmm, mora da sam sretan. Hej, emocije, prestanite ljenčariti i proizvedite malo te sreće koju trebate proizvesti."

Kad se smiješimo, zavodimo mozak da pomisli da je sretan, pa oslobađa malu količinu kemije potrebne za osjećaj sreće. To nije puno, možda za 1 na skali od 10. Ali je početak. Što više vježbamo smiješak, sve je lakše proizvesti sreću i svaki je put mozak sve više proizvodi.

Kad se radi o mozgu, "gradimo ono što koristimo".

Kad koristimo mozak da bi stvorili strukturalne i kemijske promjene duž putanja koje koristimo, te promjene čine da veze u korištenim mrežama postaju jače, osjetljivije i učinkovitije. Taj se proces naziva 'kanaliziranjem' mreža mozga (poput izgradnje kanala u mozgu).

Što se više smiješimo, to više kanaliziramo sustave mozga za osjećaj sreće. U biti činimo kanale sreće dubljima u našim neuralnim mrežama. To je kao vježba sviranja klavira. U početku smo nespretni i možemo odsvirati samo 'Ringe – ringe raja', i to samo sporo i uz zastoje. S vježbanjem se naše sviranje poboljšava. Uskoro sviramo jednostavne pjesme i to počinje zvučati kao neka vrst glazbe. S vremenom možemo svirati Mozarta.

Vježbajte smješak. Vrlo je jednostavno. Samo se smiješite.

Smiješite se često. Bez razloga. U automobilu. Kad ste sami. Smiješite se svojem bivšem supružniku (ali ne onaj grozni smješak, već toplo i opušteno). Pokušajte postići da vam se i oči smiju.

Što više vježbate smješak, to je lakše postići osjećaj opuštene sreće niske razine i to dulje ona traje.

Smješak je posebno koristan kad nas nešto ljuti. Smješak umekšava našu ljutnju. Umjesto da budemo ulovljeni u ljutnju i frustraciju, kad se smiješimo dok smo ljuti, počet ćemo se smijati apsurdnosti predvidivog ludila narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Čim vidite nešto što su o vama rekli/napisali, smiješite se. Umjesto bolnoga 'O Bože, ne opet', počet ćete doživljavati opušteno i začuđeno: 'Zaista? Opet?'

Vježbajte smješak. Puno. U svakoj prilici. Bez posebnog razloga. Samo se smiješite.

2. Meditirajte

Meditacija je odlična. Ona je najsigurniji način postizanja emocionalnog mira i ravnoteže.

Postoje različiti načini meditacije. Isprobajte više njih. Postoje sjedeće meditacije pri kojima ste usredotočeni na svoje misli. Postoje meditacije integriranog tijeka pri kojima ste u pokretu. Postoje relaksirajuće meditacije disanja. Isprobajte ih. Neke vam neće odgovarati, ali neke možda hoće. Nađite onu koja vam odgovara.

Jedan od uobičajenih oblika meditacije jest da jednostavno sjedite u tihom okruženju i isključite svaku misao koja vam dođe. Um će stalno nuditi rečenice, naše misli koje nas okupiraju. Ova je vrsta meditacije jednostavno aktivno vježbanje da nas ne bi okupirale misli.

Dopustite mislima da dođu... i da odu. Nemojte ih slijediti. Neka odu. Dolazi sljedeća... neka i ona ode. Ooops, misli mogu biti tako zakučaste, tako napadne, i odjednom vas je jedna okupirala i već slijedite njezin tijek. I to je u redu. Kad toga postanete svjesni, pustite je da ode. Onda pustite i sljedeću misao da ode. Doći će i sljedeća. I nju pustite da ode. Uskoro će se um umiriti. Nastat će mir.

Drugi oblik meditacije je ponavljanje u sebi ili glasno određenih zvukova, tzv. 'mantra'. Ti zvukovi smiruju um.

Posebno dobar i opuštajući oblik meditacije je fokusiranje na ritmičko disanje. Udisaji i izdisali postaju duboki i kružni. Mozak se isključuje čim uplovimo u svoje disanje.

Postoje i fizički aktivni oblici meditacije, poput yoge, tai chi i qigong-a. Ovo su posebno dobri oblici meditacije. Njima se postiže duboki mir pomoću aktivne integracije vlastitog bivanja s pokretom i tijelom.

Ponekad pomaže i umirujuća meditativna glazba, a ponekad je ljudima draža tišina. Ovisi o vama. Iskušajte različite prestupe meditaciji i vidite koja je dobra za vas. Puno ste toga prošli, zaslužujete se pobrinuti za sebe. Cijeniti sebe dovoljno da biste 'sebi' dali dar uloženog vremena, izvanredno je ozdravljujuće.

3. Provodite vrijeme s prijateljima i s obitelji

Trauma 'otuđenja od roditelja' može opravdano preuzeti životni fokus ciljanog roditelja. Voljeno je dijete poremećeno ili je potpuno izgubljeno. Što bi moglo biti važnije od toga?

Bez obzira na to, biti uvučen u traumu nije zdravo.

Kad jednom riješimo aktivno 'otuđenje od roditelja', tad ćemo se usredotočiti na odrasle koji su kao djeca bili otuđeni da bi se i oni oporavili. Radimo na tome.

Mi pripadamo zajednici. Mi u zajednici jačamo. Dijelite svoj život s prijateljima i obitelji. Organizirajte večere. Idite u kino i kazalište s njima. Uključite se u razne grupe, crkvene i svjetovne. Pregledajte katalog dodatnih programa edukacije na fakultetu, uključite se u aktivnost gdje ćete sresti ljude sličnih interesa. Uključite se u neku sportsku grupu. Počnite plesati salsu, tango... Idite na romantične sastanke. Budite s ljudima.

U mojem profesionalnom iskustvu s ciljanim roditeljima, sreo sam brojne ciljane roditelje koji su se ponovno oženili za fantastične životne partnere. Možda ima nešto i u tome da su prvi put napravili grozan izbor pa im to omogućuje da drugi put učine fantastičan izbor. No, bez obzira na razlog, mnogi su se oženili za zaista fantastične osobe.

Međutim, život s posljedicama 'otuđenja od roditelja' za te nove partnere može biti vrlo težak. Oni često postaju tako nevjerojatno ljuti na destruktivnu zlonamjernost narcisoidnog/(graničnog) roditelja, koji je spreman uništiti dijete ciljanog roditelja da bi ciljani roditelj patio. Novi partner voli dobrotu i ljubav ciljanog roditelja i teško mu je bespomoćno gledati ogromnu bol koja se nanosi osobi koju vole.

Ako ste ciljani roditelj koji je imao sreću naći novog krasnog životnog partnera, prepoznajte i njegujte radost i ljubav koji vam taj odnos pruža. U redu je pustiti da bol i trauma 'otuđenja od roditelja' mine i voljeti i smijati se s novim partnerom. To ne znači da ste napustili svoje dijete, već da ste prigrlili emocionalno i psihičko zdravlje, da ste prigrlili ljubav.

Kad dođe vrijeme rješenja, imat ćete stvoreno fantastično gnijezdo života punog ljubav gdje se dijete može vratiti.

Uvijek ste tu za svoje dijete. Znamo to. Ali isto tako imate pravo na vlastiti život.

Puno je toga što trebamo učiniti da posložimo puno stvari koje su krivo postavljene u mentalnom zdravlju i pravosuđu. Vi već činite sve što možete. U redu je i prigrliti vlastiti život dok mi radimo na tome da povratimo vašu djecu.

4. San

Svakako si osigurajte dovoljno sna.

San je temeljni ritam naših života. Ometanje sna stvara neravnotežu u kemiji mozga što može dovesti do povećanog stresa i emocionalne iscrpljenosti.

Jedan od najvažnijih aspekata postizanja uravnoteženog spavanja jest uspostavljanje rutine. To se naziva higijenom sna.

Osigurajte sebi udoban krevet i koristite ga samo za spavanje, ne za čitanje, ili za gledanje televizije, ili rad na računalu ili tabletu. Isključite se od televizije i računala najmanje 30 minuta prije nego što idete spavati. Dopustite svojem mozgu da se opusti i pripremi za san. Operite zube, presvucite se u odjeću za spavanje, čitajte knjigu ili časopis u udobnoj stolici ili na sofi. Njegujte se pripremanjem za relaksaciju sna. Dopustite si odmor prije nego što od sebe zatražite da zaspite.

Ako odete u krevet i onda ste u krevetu dugo budni, idite kasnije u krevet. Ako se naumili ići spavati u 10:00, ali zaspite u 11:30, tijekom dva tjedna idite spavati u 11:15. Kad postignete da zaspite relativno brzo nakon što legnete u krevet, pomaknite odlazak u krevet na 15 minuta ranije, tj. u 11:00 tijekom nekoliko tjedana. Zatim nakon nekoliko tjedana pomaknite odlazak u krevet na 10:45. Postepeno... postepeno ćete moći zaspati u željeno vrijeme. Nemojte ležati u krevetu budni.

Također, nemojte gledati na sat. Razmišljajte o ugodnim stvarima. Fantazirajte o željenim putovanjima i o stvarima koje ćete činiti npr. na brodu. Razvijte vizualizaciju planinskih pašnjaka, pogleda na more, potoke i šume. Nađite 'sretno mjesto' u svijetu svoga uma i neka vas ono prati u vrijeme odlaska na počinak.

5. Pomažite drugima

U svojoj knjizi "Umijeće sreće", Dalai Lama je rekao, "Ako želite da drugi budu sretni, prakticirajte suosjećanje. Ako želite biti sretni, prakticirajte suosjećanje."

Vlastitu sreću nalazimo kad pomažemo drugima.

Stvoreni smo da živimo i jačamo u zajednici. Postajemo sretni kad se izvučemo od vlasitih sebičnih potreba i damo nešto veće od sebe samih. Trauma 'otuđenja od roditelja' uvlači vas u vlastitu bol i patnju. Davanje drugima uvlači vas u život i vraća vas ljudskoj zajednici.

Živite suosjećajno. Dajte drugima. I naći ćete svoju sreću.

Dajte drugima dva sata tjedno. Bit ćete sretniji.

6. Prakticirajte zahvalnost

Moj je sin daleko od mene, na fakultetu na Istočnoj obali. Ja sam na Zapadnoj obali. Rijetko ga viđam i rijetko s njim komuniciram. Ali ipak sudjelujem u njegovim radostima i sreći, iako ne znam točno koje su to radosti, zato što znam da živi svoj život. Iako nemam točna saznanja o njegovom svakodnevnom učenju, njegovim prijateljstvima, borbama, pobjedama, znam da živi život odrasle osobe i sretan sam s njim.

Iako ste možda isključeni iz svakodnevnih saznanja o doživljajima svojeg djeteta, ono i dalje živi svoj život, i dalje se možete radovati toj spoznaji, iako ne znate detalje.

Vaše je dijete pametno, i lijepo, i zdravo. Pred njim je život, i borbe i pobjede koje će proživjeti. Možda ne znate točno koje su, ali ih vaša ljubav dijeli kao da su vaše vlastite. Njegujte zahvalnost zato što vam je dijete takvo, iako vam patologija drugog roditelja nastoji nanijeti patnju zbog vaše ljubavi prema djetetu. Vaše je dijete i dalje krasno.

Nađite tisuću stvari u životu zbog kojih ste zahvalni. Razbijte zidove traume i ponovno uđite u fantastični svijet koji vas okružuje. Tama vas želi raniti, zdrobiti u traumi zlostavljanja. Nemojte to dopustiti. Nađite sjajno svjetlo bogatstva života. Vaša je patnja stvarna ali vas ne treba definirati.

Prakticirajte zahvalnost.

7. Planirajte putovanje

Kad planiramo putovanje, postajemo sretni. Samo putovanje može biti ugodno, ali smo najsretniji kad ga planiramo. To nas vraća u život. Daje nam nešto što ćemo željno iščekivati.

Žalost i frustracija zbog 'otuđenja od roditelja' zarobljava vas u oživljavanje traume patogenog roditelja. Ne možete pobjeći, bespomoćni ste, morate jednostavno trpjeti emocionalno i psihičko zlostavljanje 'otuđenja od roditelja'. U vašoj bespomoćnosti, teme traume iz djetinjstva narcisoidnog/(graničnog) roditelja prenose se na vas. Ne možete izbjeći zlostavljanje. U zamci ste. To je trauma.

Borite se. Pobjegnite. Maknite se. Dok ne postignemo da struka mentalnog zdravlja bude od pomoći, nema rješavanja tragedije 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti. Ali ne dopustite sebi da vas trauma drži zarobljenog. Planirajte putovanje. Kamo ćete ići? Što ćete tamo raditi? Što ćete vidjeti? Što ćete sve doživjeti? Pobjegnite.

Gledajte u budućnost. Izbjegnite stalni fokus na tragediju. Planirajući putovanje, probudite radosno iščekivanje. Uz sve kroz što prolazite, zaslužili ste ga.

Putovanje može biti zabavno. Ali je sreća u planiranju putovanja.

8. Idite van

Priroda je ljekovita. Osjetite sunce na licu. Gledajte u zvijezde i čudite se. Okružite se drvećem. Šetajte po brdima. Slušajte valove mora kako se razbijaju o obalu. Zadrijemajte jedno poslije podne na obali rijeke ili potoka.

Spakirajte se za piknik i otiđite u obližnji park. Prošetajte ujutro ili navečer. Sjedite na verandu i gledajte svijet kako prolazi. Budite vani.

Nije li fantastičko kako je nebo jasno plavo? A oni su oblaci tako pufasti, kao vata. Pogledajte koliko je nijansi zelene u tome drveću, koliko je boja u polju; smeđe, i zlatne, i plave i roza.

Pomirišite svježinu drveća. Zvuk cvrkuta ptica koje nas pozivaju u svijet koji nas okružuje. U mirisu mora i zvuku valova koji se razbijaju o obalu, preplavljuje nas mir. Pod noćnim nebom i pod zvijezdama smo doma.

9. Vježbajte

Emocionalni i psihički stres 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti je dubok. Ta se trauma naziva 'kompleksna trauma'. Ona se razlikuje od PTSP-a koji proživljavaju ratni veterani. PTSP trauma uključuje intenzivne periode uzbuđenja koje mozak ne može obraditi. Kompleksna trauma nije tako intenzivna ali smo joj dulje izloženi. To je neprekidni stres koji traje danima, mjesecima, godinama; iscrpljuje kemiju mozga dok ne iscrpi kapacitete za suočavanje s traumom.

Stres nalazi svoj dom u našem tijelu. Vježba naše tijelo čisti od kemije stresa koju stvaraju tuga i ljutnja. Ne samo da nas vježbanje čisti od otrovne kemije stresa, ono također oslobađa kemiju mozga koja čini da se dobro osjećamo. Kad vježbamo, osjećamo se jačima, zdravijima i sretnijima... i bolje spavamo.

Vježbanje je jedan od najmoćnijih načina za ublažavanje stresa i za to da se dobro osjećamo.

Izlazak iz traume

'Otuđenje od roditelja' koje se temelji na privrženosti predstavlja jedan oblik kompleksne traume koja se nanosi ciljanom roditelju. Pri suočavanju s problemima sadržanim u patologiji 'otuđenja od roditelja' koje se temelji na privrženosti, potražite i pronađite svoje emocionalno i psihičko zdravlje.

• Vaš je izazov da se oslobodite tema traume koje su vam nametnute. Ne dopustite sebi da uđete u mentalno stanje žrtve. Ne dopustite da budete zlostavljani. Ponovno otkrijte i živite svoj život i sreću. Budite s prijateljima. Ponovo volite. Nađite aktivnosti. Dajte drugima. Njegujte svoje emocionalno zdravlje. Izađite iz traume.

_____________________________

Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2015/04/03/coping-with-the-trauma-of-parental-alienation/

Razumijevanje kako je djetetu

Više ciljanih roditelja od mene je zatražilo da opišem kako se osjeća otuđeno dijete. Pokušat ću.

---

Vaše vas dijete voli. Ne sumnjajte u to. Voli vaš više od ičega. Vi ste njegov svijet. Voli vas jako.

Ali je svijet koji ga okružuje ludi preokrenuti svijet psihopatologije.

U životu s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem nema sidrišta u zbilji; gore je dolje, nebo je crveno, zatim žuto, pa zeleno; istina i zbilja mijenjaju se s hirom i patologijom toga roditelja. Dijete je izgubljeno u svijetu vrtoglave konfuzije Alise u zemlji čudesa.

Da bismo razumjeli djetetove doživljaje, moramo započeti s razumijevanjem patoloških sržnih uvjerenja narcisoidnog/(graničnog) roditelja koji je zarobio djetetovu psihu.

Narcisoidna & granična patologija

Iako na površini narcisoidna i granična ponašanja izgledaju različito, njihove su vanjske manifestacije jednostavno varijacije istih temeljnih sržnih uvjerenja unutar sustava privrženosti. Ova se sržna uvjerenja nazivaju 'sheme' ili 'unutarnji radni modeli' privrženosti. I narcisoidne i granične ličnosti imaju svoje temeljno izvoriše u istim sržnim uvjerenjima sadržanim u sustavu privrženosti.

Sustav privrženosti formira obrasce očekivanja prema sebi-i-drugome-u-odnosu. I za narcisoidne i za granične ličnosti, sržna uvjerenja u vezi sa sobom-i-drugim-u-odnosu identična su:

Sržno uvjerenje o sebi-u-odnosu: "Ja sam temeljno neadekvatan kao osoba."

Sržno uvjerenje o drugome-u-odnosu: "Druga će me osoba odbaciti i napustiti zbog moje temeljne neadekvatnosti kao osobe."

Narcisoidne i granične ličnosti dijele ova temeljna sržna uvjerenja unutar svojih 'unutarnjih radnih modela' privrženosti. Jedina je razlika među njima u tome kako se ove interne sržne sheme privrženosti manifestiraju.

Granična ličnost nema uspostavljenih psiholoških obrana protiv trajnog doživljaja ovih sržnih uvjerenja o svojoj istinskoj neadekvatnosti i strahova od napuštanja, tako da se stalno urušava u iracionalne neprijateljsko-agresivne tirade i plačne epizode zbog navodne viktimizacije.

Narcisoidna ličnost, s druge strane, bila je u stanju razviti fragilne psihološke obrane protiv izravnog doživljaja ovih sržnih uvjerenja putem grandiozne napuhanosti ega pri čemu se potpuno obezvrijeđuje važnost drugih i koristi ih se kao sredstvo potvrde vlastite superiornosti i potiskivanja strahova od napuštanja (tj. "Ti si neadekvatan, ja sam krasan. I ja napuštam TEBE zbog TVOJE neadekvatnosti"). Ako se ova fragilna narcisoidna glazura ispuše kritikom, ličnost narcisoidnog stila urušit će se u svoju graničnu osnovu neprijateljsko-agresivne organizacije.

Obje ličnosti imaju temeljnu 'graničnu' osnovu temeljne neadekvatnosti sebe samih i straha od napuštanja, i obje imaju značajke potpune apsorbiranosti sobom. Razlika je samo u tome da je ličnost narcisoidnoga stila bila u stanju uspostaviti fragilne narcisoidne obrane protiv izravnog iskustva ovih temeljnih ranjivosti, dok ličnost graničnoga stila nema unutarnjih psiholoških obrana protiv trajnog izravnog doživljaja ovih sržnih uvjerenja privrženosti.

A sad o djetetovu doživljaju, imajući ovu roditeljsku patologiju na umu.

Žalost

Kad je došlo do razvoda, vaše je dijete bilo uznemireno i zbunjeno.

" Što znači razvod? Što će se dogoditi?"

Kad su djeca anksiozna, sustav mozga ih motivira da se u vezi sa značenjem situacije obrate roditeljima.

Kao zdrav roditelj dajete djetetu primjereno difuzno i uravnoteženo razumijevanje značenja razvoda. Što i jest ispravno.

Narcisodidni/(granični) roditelj, s druge strane, djetetu daje nebalansiranu i jako iskrivljenu perspektivu značenja razvoda.

Zbog razvoda je dijete također i jako tužno jer gubi cjelovitu obitelj. Djeca vole oba roditelja, i bez obzira na to koliko je boli i ljutnje bilo u bračnom odnosu, dijete vas oboje voli, i dalje želi da budete zajedno. Ali se zbog razvoda cjelovita obitelj raspala i zato je dijete tužno.

Kad je došlo do razvoda, djetetov unutarnji doživljaj bio je žalost i tugujuća čežnja za cjelovitom obiteljskom strukturom. To je sasvim prirodno i zdravo. Dijete je bilo uznemireno u vezi sa značenjem razvoda i pitalo se što će se dalje događati.

U zdravom procesu razvoda, nadamo se da će roditelji izbjeći okrivljavanje i minimizirati međusobno neprijateljstvo tako da se dijete ne nađe u središtu sukoba. Želimo djetetu dopustiti da voli oba roditelja.

U zdravom procesu razvoda roditelj zaobilaze odgovore na pitanja o bračnom odnosu i djetetu pružaju smireno razuvjeravanje da ga oba roditelja vole i da će sve biti u redu.

"Mama i tata ne slažu se i odlučili smo se razvesti, što znači da ćemo živjeti na različitim mjestima. Ali te oboje puno volimo i dalje ćemo oboje biti uključeni u svaki dio tvoga života i svega što činiš. Samo ćemo živjeti u različitim kućama, to je sve. Razvod je između mame i tate, a ne između tebe i bilo koga od nas. Oboje te puno volimo i sve će biti u redu."

To ste učinili kao roditelj koji voli svoje dijete.

Narcisoidni/(granični) roditelj nije to učinio. Kad se razvodite od narcisoidnog/(graničnog) roditelja, izlažete njihove sržne ranjivosti njihove temeljne neadekvatnosti i straha od napuštanja. Razvodeći se od njega, javno ste ga označili kao neadekvatnog supružnika i napustili (odbacili) ste ga zbog neadekvatnosti. To je izravni udarac njihovoj sržnoj ranjivosti.

Rezultat toga je bio da se fragilna organizacija njegove strukture ličnosti urušila.

Da bi ponovno uspostavili organizaciju strukture, patologija narcisoidnog/(graničnog) roditelja mora na vas projicirati svoju vlastitu osnovnu neadekvatnost ega i strahova od napuštanja. Mora vas učiniti neadekvatnom i napuštenom osobom, i to može postići preko djeteta.

Inducirajući dijete da vas odbaci, djetetovo VAS odbacivanje definira kao neadekvatnog roditelja (osobu) koja je odbačena (napuštena) zbog VAŠE neadekvatnosti kao roditelja (osobe).

Djetetovo odbacivanje vas, omogućuje narcisoidnom/(graničnom) roditelju da ponovno uspostavi svoje narcističke obrane protiv iskustva temeljne neadekvatnosti ega i strahova od napuštanja koje su se urušile zbog razvoda. Djetetovo odbacivanje vas, omogućuje mu da psihološki izbaci (projicira) svoja sržna uvjerenja na vas; vi ste neadekvatna osoba (roditelj), i napušteni ste zbog svoje temeljne neadekvatnosti.

Zato vuku dijete u supružnički sukob na svoju 'stranu' i induciraju djetetovo odbacivanje vas, da bi ponovno uspostavili svoje psihološke obrane protiv iskustva temeljne neadekvatnosti ega i da bi se zaštitili od velikog straha od napuštanja ("Nisam ja napuštena osoba, već ti. Dijete pripada meni. Ono ne napušta mene. Napušta tebe.")

Iz perspektive narcisoidnog/(graničnog) roditelja sve je to opravdano. Njemu ste vi utjelovljenje zla i 'zaslužujete' biti odbačeni zbog vaše temeljne neadekvatnosti kao osobe (što je zapravo njihova projekcija doživljaja vlastite neadekvatnosti na vas).

Vi ste krivi

Da bi izazvao da vas dijete odbaci, narcisoidni/(granični) roditelj prvo vas okrivljuje za razvod.

"Tvoja mama razbija obitelj. Ona sebično misli samo na ono što ona želi, i ne misli na našu obitelj, ni na ono što mi možda želimo ili trebamo."

"Tvoj nas tata više ne voli. Odlučio je napustiti našu obitelj i osnovati novu."

Dijete je već tužno zbog rasprada obitelji i pod premećenim utjecajem narcisoidnog/(graničnog) roditelja, ta se tuga izobličuje u ljutnju i okrivljavanje usmjerene na vas zato što ste uzrok razvoda.

Pokušavate dijete zadržati izvan supružničkog sukoba, dok narcisoidni/(granični) roditelj aktivno uvodi dijete u supružnički sukob, aktivno manipulira djetetom da bi zauzelo 'stranu' narcisodinog/(graničnog) roditelja. Vi ste loša osoba koja je prouzročila razvod i djetetovu tugu.

Izmamljivanje kritiziranja

Druga je faza izmamiti od djeteta makar minimalno kritiziranje vas, te ga onda raspiriti i izokrenuti putem reakcija narcisoidnog/(graničnog) roditelja na to kritiziranje

Reagirajući kao da kritika nečeg beznačajnog zapravo predstavlja teške roditeljske propuste s vaše strane, dijete se uvodi u lažno uvjerenje da su te normalne interakcije između djeteta i vas zapravo 'dokazi' vaših 'nasilnih' roditeljskih postupaka prema djetetu.

To se tipično umata u optužbe da niste dovoljno osjetljivi na 'potrebe djeteta' (što sadrži implicitnu poruku da ne volite dijete). Reakcije narcisoidnog/(graničnog) roditelja na ovo traženo i izmamljeno kritiziranje vas, definira vas kao sebičnog i neosjetljivog prema djetetu, i dijete u to počinje vjerovati.

Lažno uvjerenje

Dijete proživljava autentičnu tugu.

Prvo zbog gubitka cjelovite obitelji, zatim zbog gubitka afektivnog odnosa s vama. Dijete vas voli i nedostajete mu. Kad je afektivni odnos s vama prekinut poremećenim utjecajem narcisoidnog/(graničnog) roditelja, gubitak afektivnog odnosa s vama čini dijete jako tužnim.

Djetetova je tuga stvarna i autentična.

Međutim, pod poremećenim utjecajem narcisoidnog/(graničnog) roditelja, dijete se inducira u krivo tumačenje te autentične tuge kao da je prouzročena nečim lošim što činite vi kao roditelj.

Kad nam ljudi čine loše stvari, oni nas povrijeđuju.

Nešto u vezi bivanja s vama je bolno. Bolno jest zato što im nedostaje ljubav prema vama.

Narcisoidni/(granični) roditelj iskrivljuje djetetovu tugu u okrivljavanje i ljutnju i uvjerava dijete da je izvor djetetove boli vaše loše roditeljstvo. Vi ste loša osoba i zato je dijete povrijeđeno. To djetetu ima smisla. Kad ljudi rade loše stvari, onda patimo. Dijete pati, pa to znači da ste morali učiniti nešto loše zbog čega ono pati. To može započeti okrivljavanjem za razvod. Zatim se proširuje time da niste bili dovoljno osjetljivi za djetetove osjećaje i potrebe (implicira se da ne volite dijete).

Pod poremećenim utjecajem narcisoidnog/(graničnog roditelja, dijete pada kroz zečju rupu u Zemlju čudesa, gdje je gore dolje, nebo žuto, a istina sve što netko ustvrdi da jest.

Dijete vas jako voli. Ono je jednostavno izgubljeno.

Odnos zamijenjenih uloga

U zdravom odnosu roditelj-dijete, dijete koristi roditelja kao 'regulatornog drugog' za svoje emocionalne i psihičke doživljaje.

U odnosu zamijenjenih uloga roditelj koristi dijete kao 'regulatornog drugog' za svoje emocionalne i psihičke doživljaje.

Emocionalno i psihičko stanje narcisoidnog/(graničnog) roditelja nije stabilno. Ako dijete ne uspije biti onakvo kakvim ga taj roditelj želi, ono je izloženo urušavanju narcisoidnog/(graničnog) roditelja u neprijateljstvo, ljutnju i odbijanje djeteta.

Ako pak dijete zna čitati unutarnje psihološke i emocionalne potrebe narcisoidnog/(graničnog) roditelja i reagira na načine kojima zadovoljava te potrebe, tad ono može stabilizirati emocionalno i psihološko funkcioniranje toga roditelja i spriječiti da se on uruši u disorganizaciju, neprijateljstvo i odbijanje djeteta.

Osim toga, za narcisoidnog/(graničnog) roditelja istina i stvarnost nisu čvrsti konstrukti. Za njega su "istina i stvarnost ono što ja tvrdim da jesu."

Tako dijete živi u opasnom svijetu gdje je od ključne važnosti da stalno zadovoljava stalno promljenjljive emocionalne i psihološke potrebe narcisoidnog/(graničnog) roditelja, i u kojem istina i stvarnost nisu čvrsti koncepti već se stalno mijenjaju ovisno o trenutačnim potrebama toga roditelja.

To što je s tim nestabilnim i psihološki opasnim roditeljem, u djeteta stvara ogromnu uznemirenost. Dijete postaje hiper-budno za čitanje emocionalnog i psihološkog stanja narcisoidnog/(graničnog) roditelja i za zadovoljavanje njegovih potreba da bi stabiliziralo njegovo emocionalno i psihološko funkcioniranje. To je odnos zamijenjenih uloga. Dijete djeluje kao 'regulatorni drugi' za emocionalno i psihološko stanje roditelja.

Predaja

Kad se dijete preda volji narcisoidnog/(graničnog) roditelja, ono se oslobađa ogromne uznemirenosti. Djetetova predaja onomu što taj roditelj želi stabilizira emocionalno i psihološko funkcioniranje narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Sve dok je dijete onakvo kakvim ga taj roditelj želi, ono je sigurno od roditeljskog urušavanja u neprijateljstvo i odbijanje djeteta.

Udovoljavanja

Za svoju psihološku predaju volji i potrebama narcisoidnog/(graničnog) roditelja, taj roditelj udovoljava djetetu. S roditeljem narcisoidnog stila ličnosti (najčešće, ali ne uvijek, to je patološki otac), djetetu će se udovoljavati materijalno i davat će mu se privilegiji koji pripadaju odraslima. S roditeljem koji je graničnog stila ličnosti (najčešće, ali ne uvijek, to je patološka majka), djetetu udovoljavati osjećajno u smislu idealizirane 'savršene međusobne ljubavi' djeteta i roditelja.

Ni jedna od ovih vrsta udovoljavanja nije ljubav. Narcisoidno materijalno udovoljavanje i privilegiji koji pripradaju odraslima zapravo su oblik emocionalnog i psihičkog zanemarivanja i izraz su ne-uključenosti roditelja. Granično udovoljavanje pružanjem hiper-osjećajnog povezivanja zapravo je usmjereno na potrebe graničnog roditelja da bude idealiziran i krajnje obožavan 'voljeni' roditelj, da bi se eliminirali strahovi toga roditelja od napuštanja.

U udovoljavanju djetetu, ne radi se o djetetu, već o roditelju. Roditelj narcisoidnog stila ne želi se gnjaviti, roditelj graničnog stila želi biti centar djetetova univerzuma kojeg dijete nikad neće napustiti.

Fuzija

Dakle, što narcisoidni/(granični) roditelj želi od djeteta?

Želi da dijete bude potpuni narcistički odraz psihološkog stanja roditelja.

Želi da dijete bude potpuno stopljeni odraz psihološkog svijeta roditelja.

Kad se dijete psihološki preda narcisoidnom/(graničnom) roditelju, ono ulazi u psihološke stanje fuzije s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem. Dijete se odriče autentičnosti radi psihološke fuzije.

To stanje psihološke fuzije zapravo je ugodno... donekle. To je poput iskustva hiper-bliskosti, jedino što je ta hiper-bliskost kupljena po cijenu autentičnosti. Tako ponekad dijete zapravo može biti uvjereno da dijeli odnos ljubavi i savršenog uzajamnog razumijevanja s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem.

A ipak, duboko u djetetu uvijek će postojati osjećaj osamljenosti i otuđenosti od sebe. I bit će žalosti i tugovanja zato što mu nedostajete.

Krivnja

Predajući se psihološkoj volji i potrebama narcisoidnog/(graničnog) roditelja, vaše vas je dijete izdalo, izdalo je svoje voljene.

Vaše vas dijete jako voli. Vaše vas je dijete izdalo. To u njega proizvodi duboki osjećaj krivnje.

Dijete se od tog osjećaja ogromne krivnje mora braniti, a da bi to moglo, vi ćete biti onaj koji je 'zaslužio' biti odbačen. Ne volite ga dovoljno. Vi ne... Vi ne... Vi nikad... To je vaša pogreška.

Zato 'zaslužujete' biti odbačeni.

I narcisoidni/(granični) roditelj potpuno će podržavati to tumačenje djetetova odbacivanja vas. Zaslužujete biti odbačeni zato što ste neadekvatan supružnik – osoba – roditelj, koji je odbačen (napušten) zbog svoje neadekvatnosti kao supružnika – osobe – roditelja.

Niste cijenili narcisoidni sjaj narcisoidnog/(graničnog) roditelja. Odbacili ste ga i napustili. 'Zaslužujete' biti kažnjeni, 'zaslužujete' patiti.

U ovom lažnom uvjerenju koje dijete narcisoidni/(granični) roditelj i dijete, dijete uspijeva izbjeći osjećaj krivnje zato što vas je izdalo i bol zato što vas je izgubilo.

Vaše vas dijete voli

Vaše vas dijete voli svim svojim srcem. Vi ste mu cijeli svijet. Ono je izgubjeno. Ono živi u psihološki opasnom svijetu u kojem se istina i stvarnost stalno mijenjaju. Mora činiti ono što mora da bi preživjelo u opasnom psihološkom svijetu života s narcisodnim/(graničnim) roditeljem.

Prije nego što možemo povratiti djetetovu autentičnost, moramo biti u stanju izdvojiti dijete radi zaštite od narcisoidnog/(graničnog) roditelja.

Nadam se da ovo pomaže shvatiti djetetov doživljaj.

_______________________________

Poveznica na izvornik: https://drcraigchildressblog.com/2015/03/06/understanding-the-childs-experience/