Od
svih simptoma koje dijete ispoljava, najviše uznemiruje nedostatak empatije.
Nedostatak empatije povezuje se s kapacitetom za okrutnost.
Baron-Cohen,
S. (2011). The Science of Evil: On Empathy and the Origins of Cruelty*. New York: Basic Books.
Postoje
samo tri poremećaja za koje je nedostatak empatije karakteristični simptom;
autizam, narcisoidni poremećaj ličnosti i antisocijalni poremećaj ličnosti
(psihopate).
Zato,
kad vidimo da dijete ispoljava simptom nedostatka empatije – sposobnost
bezobzirne bezosjećajnosti i okrutnosti – onda je to jako zabrinjavajuće.
Empatija
predstavlja skup mreža u mozgu koje imaju svoje osnove u skupini moždanih
stanica koje se nazivaju "zrcalni neuroni". Postoji krasan PBS** Nova program o zrcalnim
neuronima na Internetu:
Ti
zrcalni neuroni služe kao osnova za moždani sustav koji se naziva
"intersubjektivnost" – što ja nazivam "psihološkom
povezanošću" sa svojim klijentima, i što se u općoj populaciji obično
naziva empatijom.
Sustav psihološkog povezivanja u mozgu – sustav empatije – omogućuje nam
osjećati ono što drugi osjećaju, kao da su to naši vlastiti osjećaji. Omogućuje
nam osjećati ono što glumci na filmu osjećaju. Kad gledamo film, ono što koristimo
je sustav psihološkog povezivanja (intersubjektivnost).
Sustav
psihološkog povezivanja (intersubjektivnost) jedan je od dva sustava mozga
zaduženih za odnose. Tijekom 1960-tih i 1970-tih, John Bowlby je opisao prvi
sustav mozga za odnose, sustav privrženosti. O tome je napisao tri utjecajne
knjige o Privrženosti i gubitku:
1.
Privrženost
2.
Odvajanje: Anksioznost i ljutnja
3.
Gubitak: Tuga i depresija
Svi
stručnjaci mentalnog zdravlja koji se bave tretmanom patologije povezane s
privrženošću (prekidom povezanosti roditelj-dijete) morali su pročitati ove tri
knjige. Kako možete uzeti u tretman patologiju povezanu s privrženošću ako ne
znate što je sustav privrženosti, kako funkcionira, i kako prestaje
funkcionirati?
"Deaktivacija ponašanja privrženosti ključna je odlika
određenih uobičajenih varijanti patološkog žalovanja." (Bowlby, 1980, str.
70)
Sustav
privrženost je sustav mozga koji upravlja svim aspektima ljubavi i povezivanja
tijekom života, uključujući žalost i gubitak. Razvio se tijekom tisuća godina kao
odgovor na selektivno predatorstvo nad djecom.
"Biološka funkcija ovoga ponašanja nužna je za zaštitu,
posebice zaštitu od predatora." (Bowlby, 1980, str. 3)
Djeca
koja su imala jake veze privrženosti roditeljima dobila su od roditelja zaštitu
od predatora, i količina njihovih gena za stvaranje snažnih veza privrženosti u
kolektivnom genskom bazenu rasla je. Djecu koja nisu stvarala snažne veze
privrženosti roditeljima predatori su u većem postotku pojeli. Količina njihovih
gena za stvaranje slabih, ili čak i osrednjih veza privrženosti roditeljima u
kolektivnom se genskom bazenu smanjivala.
Tijekom
tisuća godina evolucijskog pritiska selektivnog predatorstva nad djecom, u
mozgu se razvio vrlo snažan i otporan primarni motivacijski sustav (poput primarnog
motivacijskog sustava za jelom i reprodukcijom), koji snažno motivira djecu da
stvaraju jake veze privrženosti roditeljima. Čak i lošim roditeljima.
Djeca
koja su bila JAČE motivirana za povezivanje s lošim roditeljem ČEŠĆE su uživala
zaštitu od predatora od one koja su bila slabije motivirana za povezivanje s
lošim roditeljem (ili koja su ga odbacila). Ta su djeca postala sljedeći obrok
predatora.
Loše
roditeljstvo stvara ono što se naziva "nesigurna privrženost" koja
JAČE motivira djecu da se povežu s lošim roditeljem. To je način na koji mozak
radi.
Opsežna
istraživanja u području sustava privrženosti dokazala su ovu znanstveno
utvrđenu činjenicu: Loše roditeljstvo stvara nesigurnu privrženost koja dijete
JAČE motivira za povezivanje s lošim roditeljem.
Djeca
ne odbacuju roditelja kao figuru privrženosti. To nije način na koji
funkcionira sustav privrženosti. Tko odbacuje figuru privrženosti? Supružnik.
Supružnik odbacuje lošeg supružnika.
Zato,
ako vidimo takav prikaz sustava privrženosti gdje dijete odbacuje roditelja, to
nije autentični sustav privrženosti djeteta, to je prikaz sustava privrženosti
supružnika kojeg ispoljava dijete.
Samo
se u dva slučaja sustav privrženosti može isključiti, 1) incest, jer onda
roditelj postaje predator, i 2) kronično i teško roditeljsko nasilje (npr. udaranje
djeteta šakama ili električnim kabelima – godinama), gdje, ponovno, roditelj postaje
predator.
Psihološka povezanost - empatija
Drugi
sustav odnosa, sustav za psihološko povezivanje (empatiju), otkriven je i
opisan 1980-tih do 2000-tih, i opsežno su ga proučavali neki od vrhunskih
znanstvenika na području psihologije: Daniel Stern, Edward Tronick, Alan
Sroufe, Peter Fonagy, Colin Trevarthan.
Također
puno znamo o tome kako taj sustav mozga funkcionira, zato što je on u temelju
razvoja jezika. Funkcioniranje ovoga specifičnog sustava mozga za psihološko
povezivanje detaljno se proučavalo u vezi s poremećajima autističnog spektra.
Dakle,
postoje dva odvojena ali povezana sustava mozga za odnose, jedan za emocionalno
povezivanje (sustav privrženosti) i drugi za psihološko povezivanje (sustav za
stvaranje veza).
Može
li psihološka povezanost – empatija – biti "isključena" kao
posljedica traume? Aktivna emocija ljutnje isključit će (inhibirati) oba
sustava odnosa tijekom aktivnog perioda ljutnje. Ali, kad se ljutnja povuče (a
aktivna ljutnja se povlači), vraća se normalno funkcioniranje privrženosti i
empatije.
Sustav
empatije koji je trajno isključen je sustav psihopate. Osobe koja je sposobna
za neizrecivu okrutnost. Nedostatak empatije je simptom koji, osobito u djece,
jako uznemiruje.
Baron-Cohen,
S. (2011). The Science of Evil: On Empathy and the Origins of Cruelty*. New York: Basic Books.
Što
se događa s empatijom djeteta prema roditelju zlostavljaču?
Tijekom
aktivne faze ljutnje djeteta na roditelja, djetetova će empatija biti
isključena. Emocija ljutnje inhibira oba sustava odnosa. Ali, kad se aktivna
ljutnja djeteta povuče, vratit će se normalno funkcioniranje empatije. Klasični
i tragični primjer djetetove empatije za roditelja zlostavljača je seksualno
zlostavljano dijete koje se boji otkriti zlostavljanje zato što ne želi da tata
ima problema.
Za
svakoga tko je u zbilji radio sa zlostavljanom djecom, dječja trajna empatija i
želja da ih roditelj zlostavljač voli, kida srce. Zlostavljana djeca i dalje
očajnički žele ljubav roditelja zlostavljača. To vam sasvim slomi srce, ta
očajnička želja djeteta da ga roditelj voli.
Djeca
koju roditelji zaista zlostavljaju, pokušavaju zaštititi svoje zlostavljače.
Zato
su zagovornici zaštite djece u redovima stručnjaka mentalnog zdravlja sumnjičavi
prema Gardnerijanskom Sindromu otuđenja od roditelja. Vjeruju da su Gardnerovi
dijagnostički pokazatelji tako loše formulirani, da zanemaruju djecu koja su
prevladala ogromni prirodni otpor prijavljivanju zlostavljanja od strane
roditelja. U strahu su da bi, ako odbace dječje prijave zlostavljanja, vratili
djecu roditelju zlostavljaču.
Slažem
se.
Zato
nikad nisam zagovarao prihvaćanje Gardnerijanskog modela Sindroma otuđenja od
roditelja. To je loš model patologije.
Model
"otuđenja od roditelja" koje se temelji na privrženost (attachment-based
model of “parental alienation” = AB-PA) NIJE Gardnerijanski Sindrom otuđenja od
roditelja. To su dva potpuno različita opisa patologije.
Šansa
za vraćanje djeteta roditelju zlostavljaču, ako koristimo tri dijagnostička
pokazatelja AB-PA je nula. NULA.
Ni
jedno zlostavljano dijete neće ispoljiti nabusito i arogantno ponašanje prema
svojem zlostavljaču, kao ni osjećaj povlaštenosti prema kojem zlostavljač mora
zadovoljiti djetetove potrebe tako da dijete bude zadovoljno, jer se u
protivnom dijete osjeća povlaštenim kazniti zlostavljača (dijagnostički pokazatelj
2). Nikad ne viđamo da zlostavljano dijete ispoljava nabusiti i arogantni stav
povlaštenosti prema svojem zlostavljaču.
Uvjerenje
autentično zlostavljanog djeteta o tome da je viktimizirano, nije deluzija. Ono
se temelji na zbilji. Time dijete neće udovoljiti dijagnostičkom kriteriju 3.
Zaista zlostavljano dijete neće udovojiti NI JEDNOM od dijagnostičkih kriterija
AB-PA.
Međutim
u patologiji "otuđenja od roditelja" koje se temelji na privrženosti,
djetetovi će simptomi udovoljiti SVIMA od tri dijagnostička pokazatelja:
1.)
Potiskivanje sustava privrženosti prema normalnom roditelju – što je dokaz za patologiju
povezanu s privrženošću;
2.)
Svih pet znakova narcisoidnog poremećaja ličnosti – što su "psihološki
otisci" psihološke kontrole djeteta od strane narcisoidnog roditelja od
kojeg dijete preuzima narcisoidne crte ličnosti i stavove;
3.)
Deluzijsko uvjerenje djeteta da je viktimizirano – što je dokaz lažnog narativa
oživljavanja traume narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u
savezu, a koja je nametnuta djetetu i obitelji.
Patologija traume
"Otuđenje
od roditelja" koje se temelji na privrženosti je patologija traume od
zlostavljanja u djetinjstvu koje se događalo jednu (ili dvije) generacije prije
i koje još uvijek progoni obitelj.
Roditelj
našeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja s kojim je dijete u savezu, bio je
zlostavljan u djetinjstvu (najvjerojatnije je to bilo seksualno zlostavljanje).
Kad je to zlostavljano dijete postalo roditelj, trauma iz djetinjstva prenesena
je na sljedeću generaciju (na današnjeg narcisoidnog/(graničnog) roditelja kad
je bio dijete), na način da je nastala "disorganizirana privrženost"
s narcisoidnim/(graničnim) roditeljem. Ta se trauma sad proteže na sljedeću
generaciju putem lažnog narativa oživljavanja traume današnjeg narcisoidnog/(graničnog)
roditelja u traumatskom obrascu "roditelj zlostavljač"/"dijete
žrtva"/"roditelj zaštitnik".
Postoji
li u obiteljima i stvarni narativ traume roditelja zlostavljača, viktimiziranog
djeteta i roditelja zaštitinika? Apsolutno. Psi postoje. Postoji autentično
zlostavljanje djeteta. Vidio sam ga osobno i izbliza dok sam radio u sustavu
udomiteljstva.
Postoji
i trans-generacijski prijenos traume. Mačke postoje.
Naš
je cilj zaštititi 100% djece 100% vremena. Zaštititi ih od svih oblika
zlostavljanja, fizičkog, seksualnog i psihološkog zlostavljanja.
I
aktivna trauma zlostavljanja djeteta i trans-generacijski prijenost prijašnjeg
zlostavljanja djeteta nosit će iste "meme strukture" – iste teme
traume – te zato ponekad može biti vrlo složeno otkriti je li obiteljska
patologija manifestacija današnje ili prošle traume koja još uvijek progoni
obitelj u obliku patologije poremećaja ličnosti roditelja.
Ali
to je posao kliničke psihologije. Naš je posao da to znamo. Ja sam klinički
psiholog. Moj je posao da to znam.
Zato
sam detaljno razradio patologiju trans-generacijskog prijenosa traume
privrženosti koju sam opisao u svojoj knjizi Foundations. Temeljem dubokog
razumijevanja ovog specifičnog oblika trans-generacijskog prijenosa traume
zlostavljanja u djetinjstvu, bio sam u stanju utvrditi tri ključne značajke
djetetovih ispoljenih simptoma koje će pouzdano – u 100% slučajeva – diferencirati
autentično zlostavljanje djeteta koje se događa danas, od odjeka zlostavljanja
djeteta koje se događalo jednu ili dvije generacije prije ali nastavlja
progoniti obitelj iskrivljujući motivaciju privrženog povezivanja djeteta s
normalnim roditeljem koji ga voli.
Ova
je patologija složena, i razlikovanje te patologije od sadašnje traume od
ključne je važnosti. Zato djeca i obitelji koje pokazuju ovakav oblik
patologije povezane
s privrženošću
dobijaju profesionalnu oznaku "specijalne populacije" koja zahtijeva
specijalizirano profesionalno znanje i ekspertizu da bi je se moglo
procjenjivati, dijagnosticirati i tretirati.
Istraživanje
koje su objavili Moor and Silvern (2006) o dugoročnim učincima zlostavljanja
djeteta i učinaka roditeljske nesposobnosti empatije, utvrdilo je da su
zlostavljanje djeteta i roditeljska nesposobnost empatije ista stvar – dvije strane
istog novčića.
Odsustvo
empatije je uzrok zlostavljanja djeteta – i odsustvo empatije je također
trauma.
Prisutnost
empatije je cijeljenje traume.
Odsustvo
empatije povezuje se s kapacitetom za okrutnost.
Prisutnost
empatije je naše spasenje.
Odsustvo
empatije u dječjim simptomima jest simptom koji najviše uznemirava od svih
simptoma.
Reference
Bowlby,
J. (1980). Attachment and loss: Vol. 3. Loss: Sadness and depression. NY: Basic
Books.
Moor,
A. and Silvern, L. (2006). Identifying pathways linking child abuse to
psychological outcome: The mediating role of perceived parental failure of
empathy¨. Journal of Emotional
Abuse, 6, 91-112.
Iz
Moor & Silvern (2006):
"Čin zlostavljanja djeteta od strane roditelja smatra se
samim po sebi rezultatom roditeljskog nedostatka empatije i narcisoidnog stava
prema vlastitoj djeci. Nedostatak empatije spriječava takve roditelje koji su
usredotočeni na sebe, da shvate posljedice svojih čina, i kombinacija njihove
krhkosti i potrebe da sebe stabiliziraju, predisponira ih za iskorištavanje
djece na ovaj način." (Moor & Silvern, 2006, str. 95)
"Samo ako kao roditelji podbace u svojoj sposobnosti
empatične prilagodbe i osjetljivosti, oni mogu svoju djecu pretvoriti u objekte,
smatrati ih narcističkim produžecima sebe samih, i zlostavljati ih. Viktimizaciju
djeteta omogućava roditeljsko viđenje djeteta kao sredstva za zadovoljavanje
vlastitih potreba, uz istodobno neuvažavanje potreba djeteta." (Moor &
Silvern, 2006, str. 104)
"Pokazatelji da posttraumatski simptomi
u svim kategorijama, nakon statističke kontrole učinka roditeljske empatije,
više nisu bili povezani sa zlostavljanjem djeteta, može na prvu izgledati
čudno, zato što se simptomi traume obično smatraju povezanim s posebno zastrašujućim
aspektima zlostavljanja (npr., Wind & Silvern, 1994). Međutim je ta
spoznaja, zapravo, potpuno sukladna konceptu traumatske prirode nedostatka
empatije u roditelja, prema Kohut (1977) i Winnicott (1988). Nedostatak
empatije u roditelja tijekom vremena postaje traumatsko iskustvo samo po sebi i
posljedično rezultira stresom povezanim s traumom. Zanimljivo je da je, iako je
ta teorijska konceptualizacija bitno različita od modernog značenja izraza, ipak
obuhvaćena postojećim mjerama." (str. 197)
_________________________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste): https://drcraigchildressblog.com/2016/10/01/empathy-and-parental-alienation/
* Znanost zla: O empatiji i podrijetlu okrutnosti.
** Positive behaviour support –
podrška pozitivnom ponašanju
*** Video materijal nije dostupan u nas, ali uz svaki video postoji
transkript, pa ga zainteresirani mogu pročitati.
¨ Utvrđivanje putanja koje povezuju zlostavljanje djeteta i psihološke
ishode. Uloga uočenog roditeljskog nedostatka empatije.